Kategorija: B

BIERMAN, Bernard, trgovac (Hrvatska Kostajnica, 27. VIII. 1892 – Zagreb, 24. V. 1970). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik trgovine papirnatom robom »Orient« s velikim skladištem u Gajevoj ul. u Zagrebu. U poduzeće je uložio 750 839 din. vlastita kapitala, a ono je 1939–40. ostvarilo promet od 1 946 746 din. Prešao je na katoličanstvo 1940. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i morao podnijeti prijavu imetka, dok su mu supruga Anđela rođ. Drčić i djeca Engelbert i Ljerka kao »arijevci« bili izuzeti od nošenja znaka.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ.

BIHARI-BELIN, Stjepan (Stevan), liječnik (Novi Bečej, Srbija, 1913. ili 1914 – logor Jasenovac, 1941). Sin Belin. U međuratnom razdoblju djelovao je kao liječnik u Zagrebu. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran 1941. u logor Jasenovac, gdje je stradao pri pokušaju bijega.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BIJELIĆ, Koloman, veterinar (?, o. 1870 – Zagreb, 19. VIII. 1926). Djelovao kao županijski nadveterinar u Novom Vinodolskom. Od 1897. u braku je s Eugenijom (Gross-Petersdorf, Njemačka, 1879 – ?logor, 1941–1945), koja je bila udovica i umirovljenica za uspostave NDH, no morala je preuzeti žid. znak te bila deportirana u nepoznati logor.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BIJELIĆ, Samojlo, liječnik (Osijek, o. 1880 – ?). Gimnaziju je završio u Osijeku, a medicinu studirao i diplomirao u Beču. God. 1908–09. radio je kao sekundarni liječnik u osječkoj zemaljskoj bolnici, 1910–22. kao liječnik u Babinoj Gredi, potom liječnik u Erdeviku te do umirovljenja u Banjoj Luci. Po uspostavi NDH pozvao se na svoje članstvo u više hrv. društava (Hrvatskom akademskom društvu »Zvonimir« za studija u Beču, u Hrvatskoj čitaonici i Hrvatskom seljačkom sokolu), te, uz zagovor banjolučkoga župnika, molio da on, supruga Hania, sin Slavko (Svetislav) i kći Ljubica budu oslobođeni nošenja žid. znaka, no odbijen je. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29718.

BILLITZER, Ignatz, gospodarstvenik (? – ?). Od 1874. suvlasnik je Tvornice sapuna »Prima e premiata fabbrica di sapone e di candele di sego Fr. Philip Frank & Co« u Rijeci, čiji su proizvodi bili nagrađeni brončanom medaljom na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1864), srebrnom medaljom na Međunarodnoj izložbi u Beču (1873), te brončanom počasnom medaljom na Međunarodnoj izložbi u Parizu (1878).

LIT.: I. Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci. Sveti Vid, 7(2001).

BINDER, Dragutin David, gospodarstvenik (Zemun, Srbija, 28. VIII. 1890 – ?). Bio je vlasnik poduzeća »Sječa šuma i veletrgovina drvom, drvenom građom te ljekovitim biljkama na veliko« sa sjedištem u Vlaškoj ul. u Zagrebu. Također je u međuratnom razdoblju bio dioničar te likvidator dioničkoga društva za proizvodnju hrastova ekstrakta Zagreb–Županja te dioničar poduzeća za proizvodnju leda Zagreb–Beograd. U prijavi imovine, koju je po uspostavi NDH opunomoćenik tvrtke podnio u njegovo ime Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, navodi se da stanuje u Beogradu te da je prešao na islamsku vjeru. Njegova supruga Claire (Lavov, Ukrajina, 1894 – logor Stara Gradiška, 1942), kći Henrikova, koja je ostala u Zagrebu, u svojoj je prijavi navela da je suprug 6. IV. 1941. mobiliziran. U međuvremenu je preuzela žid. znak i prešla na katoličanstvo. Do 18. VI. 1941. izbačena iz stana u Gundulićevoj ul. i poslije deportirana u logor Staru Gradišku, gdje je stradala, dok je Dragutinova daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ.

BING, Albert (Berti), povjesničar (Novi Sad, Srbija, 6. XII. 1956). Sin Ota i Ane rođ. Amon. Diplomirao povijest i filozofiju 1985. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao 1999. tezom Američki način života u zagrebačkom dnevnom listu Obzor 1929.–1933. i doktorirao 2005. tezom Hrvatsko-američki odnosi 1991.–1995. Od 2001. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest na projektu »Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991.–1995.–1998«. God. 1991–98. sudjeluje u radu Hrvatskoga informativnog centra na prikupljanju građe povezane uz žrtvoslovlje. Suosnivač je arhiva Domovinskog rata i arhiva o ratnim zločinima. U istom razdoblju radi i kao novinar vanjski suradnik Večernjeg lista (kolumnist podlistka za inozemstvo Dom i Svijet) te objavljuje u Novom listu, Matici iseljenika i drugdje. U razdoblju 1991–93. kao scenarist i redatelj surađuje s HTV (vanjsko-politička emisija Spektar, redakcija inozemnoga programa). U studenom 1992. izabran je za prvog predsj. hrv. ogranka svjetske organizacije »International Society for Human Rights« (ISHR) sa sjedištem u Frankfurtu, usmjerene na humanitarnu pomoć žrtvama rata. S nekolicinom suradnika osmislio je krovni projekt »Victims Voice, Voice for the Victims« (»Glas žrtve, glas za žrtve«; 13 potprojekata), koji se bavi problemima utvrđivanja, predstavljanja i zastupanja interesa i prava žrtava rata te je predstavljen na mnogim skupovima i međunarodnim konferencijama (EU Parlament u Strasbourgu 1992, Königsteinu, Amsterdamu i Hagu 1994). Dva potprojekta dobila su 1995–96. financijsku potporu »Phare« programa EU te su realizirana u šest država Europe. Također sudjeluje u mnogim humanitarnim akcijama (»Bijeli put«, »Preživjeti zimu«). God. 1994 u samostalnoj produkciji započeo je snimati dokumentarni film o Bosni Srebrenoj (nedovršen) te surađivao s Mandy Jacobson na dokumentarnom filmu o stradanju žena u BIH Calling the Ghosts, nagrađen nagradom »Emy« 1995, kad je radio i kao izvršni producent za Rai Uno. Bavi se problematikom međunarodnog položaja Hrvatske nakon državnoga osamostaljenja, amerikanistikom, ljudskim pravima, medijima, filozofijom povijesti te općenito temama vezanima uz suvremenu povijest.

DJELA: Amerika, zemlja nemogućih mogućnosti. Percepcija Amerike u Hrvatskoj, američki način života u zagrebačkom dnevnom listu Obzor 1929.–1933. godine. Zagreb 2003. – Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (suautori Z. Radelić, N. Barić, D. Marijan i D. Živić). Zagreb 2006. – Hrvatska i ljudska prava 1990.–1992. Zagreb 2008.

LIT.: http://www.isp.hr/index.php?Itemid=38&id=85&op tion=com_content&task=view, pristupljeno 4. I. 2012.

BING, Josip (Joško), kemijski inženjer (Bušetina kraj Virovitice, 8. VIII. 1919 – Naharija, Izrael, 28. VII. 1996). Kao srednjoškolac u Virovitici pristupio je cionističkomu pokretu. God. 1938. upisuje Kemijski odjel Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a po izbijanju II. svj. rata bježi u Mađarsku, odakle je vraćen u NDH. Potom je prebjegao u Hrvatsko primorje te je 1942. interniran u logor u Kraljevici, a 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga partizanskog bataljona i 6. korpusa. Nakon rata nastavlja studij uz rad u laboratoriju Hrvatskoga sabora. Po završetku studija radio kao analitički kemičar u privredi te do umirovljenja kao voditelj laboratorija zagrebačke carinarnice. Bio je aktivan član ŽOZ i član Vijeća općine. Umro je prilikom posjeta svojim kćerima liječnici Dini, stomatologinji Ruth i socijalnoj radnici Miriam u Izraelu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ha-kol, 1997, 48.

BISCHITZ, Franjo (Bischütz), neuropsihijatar (Pisarovina, 25. VIII. 1914 – Brčko ili Trnovo, BiH, IV. 1944). Sin burzovnog mešetara Mavra (Sopron, Mađarska, 27. VII. 1872 – ?Auschwitz, ?1942) koji je 1889. došao iz Mađarske u Hrvatsku i Kornelije (Nelly) (Eisenstadt, Austrija, 16. III. 1889 – ?Auschwitz, ?1942). F. je gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je 1938/39. diplomirao na Medicinskom fakultetu te specijalizirao neuropsihijatriju. Radio je na neurološkom odjelu Zakladne bolnice na Svetom Duhu (danas KB »Sveti Duh«), a 4. VII. 1940. ban Ivan Šubašić postavio ga je za zdravstvenoga vježbenika 8. položajne skupine u Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče, gdje je gotovo od poč. rata prikupljao lijekove i odjeću za partizanske borce. Kao liječnik u državnoj službi 15. VIII. 1942. tražio je da se iz sabirnoga logora puste njegovi roditelji, koji su 8. VIII. 1942. odvedeni iz svoga stana u Zagrebu, no oni su već bili transportirani u neki od logora. Iste god. premješten je u Pakrac, gdje je djelovao do 1943. kad se priključio partizanima djelujući kao referent saniteta 7. banijske divizije s kojom je dospio u Bosnu i prošao 4. i 5. ofenzivu. Kad se u srpnju 1943. Vrhovni štab morao povlačiti, ostao je s najtežim ranjenicima preboljevši pjegavac. U takvom stanju pratio je stotinu teških ranjenika na Majevicu u Semberiji. Od ljeta 1943. do svibnja 1944. ostao je na Majevici kao šef zarazne bolnice 3. korpusa, pokušavajući suzbiti epidemiju pjegavca. Tamo ga je zatekla 7. ofenziva te je ostao u zemunicama s ranjenicima. Otkriven je i odveden u Brčko (prema drugomu izvoru u Trnovo) i strijeljan.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28173, 29821.

LIT.: J. Desider: (Nekrolog). Liječnički vjesnik, 68(1946) 1/2. – Š. Novosel: Liječnici iz Hrvatske u NOB. Liječnički vjesnik, 73(1951) 8/9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

BIŠICKI, Antonija (Bišicky, Bischitzky; Tonka), glazb. pedagoginja (Travnik, BiH, 17. II. 1907 – Zagreb, 13. XI. 1996). Kći Ljudevita i Hermine rođ. Feldbauer. U međuratnom razdoblju živjela je u Zagrebu. Po osnutku NDH ostala je bez posla i preuzela žid. znak. Prebjegla je na Hrvatsko primorje te bila internirana u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, pristupila je partizanima djelujući kao bolničarka u dječjoj bolnici u Buzetu, a zatim nastavnica glazbe u partizanskoj gimnaziji u Glini. Nakon II. svj. rata vratila se u Zagreb te bila profesorica klavira na zagrebačkim glazb. školama te 1951–60. ravnateljica Glazbene škole »Pavao Markovac«. – Otac Ljudevit, bankovni službenik (Sluhy, Češka, 5. VII. 1876 – Zagreb, 27. V. 1957). Iz Češke se 1898. doselio u Bosanski Šamac, gdje postaje direktor tamošnje ekspoziture Privilegovane banke za BiH. Poslije seli u Travnik, gdje se oženio Herminom (Minom) rođ. Feldbauer. Oko 1930. doselio se s obitelji u Zagreb te kupio kuću u Babonićevoj ul. Mirovinu stekao kao činovnik Zemaljske banke za BiH. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te su izbjegli iz Zagreba. Oboje su preživjeli II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Podaci o ulaznici B. Polić. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.