Kategorija: R

RIHTMAN-AUGUŠTIN, Dunja (Richtmann), etnologinja (Sušak, 6. IX. 1926 – Zagreb, 4. XI. 2002). Supruga novinara Drage Auguština (Zagreb, 12. X. 1929 – Zagreb, 3. II. 1993) i majka Borka i Mile ud. Bračun. U Rijeci je pohađala Klasičnu gimnaziju, koju je prekinula zbog II. svj. rata, priključivši se partizanima. Nakon završetka rata maturirala je u Zagrebu, gdje je diplomirala etnologiju na Filozofskom fakultetu. Prvotno je radila u novinarstvu, potom od 1964. kao stručna savjetnica u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Od 1972. do 1986. bila je predstojnica Instituta za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), u kojem je u više navrata bila predsjednica Upravnoga odbora. U Ljubljani je na Fakultetu političkih znanosti, sociologije i novinarstva 1976. stekla doktorat znanosti iz sociologije tezom Ekonomske vrijednosne orijentacije i modeli odlučivanja tradicijskog društveno-kulturnog sustava. Bila je predsjednica Hrvatskoga etnološkog društva 1979–91. i gl. urednica Narodne umjetnosti 1973–86. Vodila je nekoliko znanstvenih projekata i organizirala međunarodne i domaće znanstvene skupove. Bitno je utjecala na razvoj i ustroj Instituta za etnologiju i folkloristiku, formiranje multidisciplinarne ekipe mlađih znanstvenika, osuvremenjivanje etnoloških i kulturno-antropoloških teorijskih pristupa u Hrvatskoj, povezivanje struke sa svjetskim trendovima i institucijama. Sudjelovala je u poslijediplomskoj nastavi etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao gost predavala je na sveučilištima u Sieni, Rimu, Ljubljani, Varšavi, Krakovu, Budimpešti i Baselu. Bila je dopisna članica Mađarskoga etnološkog društva, članica udruge »Folklore Fellows« Finske akademije znanosti i dopredsjednica Međunarodnoga udruženja etnologa i folklorista (SIEF). Dobitnica je uglednih domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima i Herderove (1997).

DJELA: Pretpostavke za istraživanje vrednota budućnosti. Zagreb 1970. – Struktura tradicijskog mišljenja. Zagreb 1984. – Etnologija naše svakodnevnice. Zagreb 1988. – Folklore and Historical Process. Zagreb 1989. – Knjiga o Božiću. Etnološki prikaz Božića i božićnih običaja u hrvatskoj narodnoj kulturi. Zagreb 1992. – Knjiga o Božiću. Božić i božićni običaji u hrvatskoj narodnoj kulturi. Zagreb 1995. – Ulice moga grada. Antropologija domaćeg terena. Zemun–Beograd 2000. – Etnologija i etnomit. Zagreb 2001. – Ethnology, myth and politics. Anthropologizing Croatian ethnology. Aldershot 2004.

LIT.: Rihtman-Auguštin, Dunja. Narodna umjetnost, 33(1996) 2. – A. Gotthardi-Pavlovsky: (Nekrolog). Etnološka tribina, 32(2002) 25. – http://maief.ief.hr/hr/suradnici/augustin.php, pristupljeno 2. XII. 2011.

RIHTMAN, Ivan, strojarski inženjer (? − ?). U međuratnom razdoblju djelovao kao strojarski inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. U srpnju 1941. uveden je u popis vlastima neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

RIKOV, Mordehaj (Rikow, Mordechai), rabin (?, Ukrajina, 1873 − logor Jasenovac, 1942). Sin Ajzikov. Služio je kao rabin u Požegi od 1938. Po uspostavi NDH deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao.

RIND, Berthold (Berhard), strojarski inženjer (Hrob, Češka, 1883 – Zagreb, 7. XII. 1957). U Hrvatsku se doselio 1920. iz Budimpešte. Zavičajnost je stekao 1939. u Vrpolju. U međuratnom razdoblju u Gundulićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu industrijskih uređaja, odnosno »tehničku poslovnicu«, protokoliranu kod Sudbenoga stola 1932. Bio je u mješovitom braku s Gretom (? – Zagreb, 1. IV. 1968), ali razveden prije 1941. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu te svu zlatninu (osim ure i bračnoga prstena) predao Odboru za podavanje Židova za potrebe države.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694. – Telefonski imenik 1941.

RIPP, Koloman, gospodarstvenik (?, 1904 − logor Stara Gradiška, 1942). Sin Josipov. S braćom Andrijom i Belom bio je vlasnik tvornice »Joris« za proizvodnju trikotaže u Ružinoj ul. i na Vinkovačkoj cesti u Osijeku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ROCHLITZ, Imre (Mirko), pravnik (Budimpešta, 23. I. 1925). Sin Josepha (? – Beč, XI. 1927) i Irene (Dubodiel, Slovačka, o. 1898 – Auschwitz, 1942), brat Maximiliana (promijenio ime u John Michael George Rock) (Beč, 26. I. 1922). S obitelji se 1925. preselio u Beč, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. U srpnju 1938. stigao je preko Mađarske u Zagreb, gdje je ilegalno živio s bakom Fanikom (Fanny) (? – Zagreb, 1939), ujakom Robertom i tetom Kamillom. Njegov je status legaliziran u lipnju 1940. Zaslugom → L. Šika dobio je dokumente za ostanak u Zagrebu, gdje je pohađao II. mušku realnu gimnaziju sve do Travanjskoga rata 1941, kad se pridružio majci i očuhu Friedrichu Löblu, koji su 1940. iz Beča prebjegli u Derventu. Očuh je stradao 1941. u logoru Jasenovac, a majka vjerojatno u Auschwitzu. I. se vratio u Zagreb te je uhićen u siječnju 1942. spremajući se pobjeći u tal. okupacijsku zonu. S tetkom Kamillom Denes-Pressburger i njezinim suprugom Oskarom Sternom (Prijedor, BiH, 1904 – logor Jasenovac, 1943) bio je zatočen u zatvoru na Trgu III (danas Trg žrtava fašizma). Nakon osam dana samice, prebačen je u zatvor na Savskoj cesti. Osuđen je bez saslušanja, »kao Židov opasan po javni red i sigurnost« na dvije godine prisilnog rada u logoru Jasenovac. Ondje je kopao grobove, ali je ubrzo, 20. II. 1942. pušten, na intervenciju generala Edmunda Glaise von Horstenaua, jer je Imreov stric Ferdinand bio odlikovani pripadnik austroug. vojske u I. svj. ratu (a Glaise von Horstenau je bio austroug. časnik). Prihvatila ga je obitelj → F. Ašnera u Zagrebu, a kad se oporavio, uspio je prebjeći u Split. Odande je nakon tri mjeseca deportiran u Novi Vinodolski, a potom je bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. prebačen je na oslobođeni teritorij u Lici i na Kordunu, gdje se u veljači 1944. priključio partizanima djelujući kao zamjenik šefa veterinarske ambulante 8. udarne divizije, a kao potporučnik tijekom rata odlazi u Bari. Iselio se 1947. u SAD, gdje je pohađao Sveučilište u Seattleu i diplomirao pravo na Sveučilištu u New Yorku. Od 1958. živi u Europi, pretežno u Ženevi i Londonu, a 1981. posjetio je Jugoslaviju, što ga je potaknulo na pisanje autobiografije. Otac je četvero djece.

DJELA: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.

ROCHLITZ, Ladislav, trgovac (? − ?). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik trgovine manufakturnom robom u Daruvaru te jedan od većih daruvarskih poduzetnika.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

ROCKONSTEIN, Leopold (Rokonstein, Lípot), rabin (Mađarska, ? – ?). Bio je zagrebački rabin 1852–56. te zagovornik liberalno-reformističke struje u sukobu ortodoksnih (starovjeraca) i reformista (novovjeraca) unutar zagrebačke ŽO. Zalaganjem njezina predsj. → Mavra Sachsa, sukob je okončan zaključkom njezine skupštine 30. III. 1856. Potvrđeno je da u bogoslužju neće biti reformi, a početkom 1858. zatvorena je ortodoksna bogomolja; L. je otpušten te odlazi na službu u Szombathely. God. 1861. pokrenuo je u Mađarskoj prvi žid. časopis Magyar Izraelita, što ga je izdavalo Židovsko-mađarsko društvo.

LIT.: B. Bernstein: Magyar zsidók. Budapest 1848. – R. Patai: The Jews of Hungary – History, Culutre, Psychology. Detroit 1996. – S. Knežević: Zagrebačka sinagoga. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23(1999). – V. Dugački: Dr. Mavro Sachs (1817.–1888.) – prvi medicinski docent Zagrebačkog sveučilišta. Acta medico-historica adriatica, 8(2010) 2.

RODA RODA, Alexander → ROSENFELD, Alexander

RODANIĆ, Rudolf (Rosenfeld), pravnik (Hrašćina kraj Novoga Marofa, 21. VIII. 1882 – Zagreb, 23. VI. 1955). Sin Izidora (Varaždin, 1857 – Zagreb, 23. VII. 1937) i Hermine. U nepoznato doba promijenio je prezime u Rodanić, ali se u dokumentima NDH ponovo spominje kao Rosenfeld. Doktorirao je temeljem rigoroza 1906. na zagrebačkom Pravnom fakultetu i upisan je 1909. u Imenik odvjetnika u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju imao jedan od vodećih odvjetničkih ureda (s Josipom Pliverićem, potom s Marijanom Dujmovićem), zastupajući velika strana poduzeća. Bio je jedan od najbogatijih i najviđenijih u svojoj struci i među zagrebačkim Židovima uopće. Vlasnik je više posjeda u sjeverozap. Hrvatskoj (Subocka, Hrašćina). Aktivan je 1920-ih u Društvu asimilanata »Narodni rad« i u ŽOZ, gdje je od 1929. bio na čelu Upravnoga odbora društva »Židovske bolnice«, dok na izbore 1930. kao necionist izlazi na zajedničkoj listi s cionistima. Također je bio član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit 1930-ih. Po uspostavi NDH, 27. IV. 1941, uhićen je u skupini zagrebačkih odvjetnika Židova, odveden najprije u zatvor u Petrinjskoj ul., potom u Kerestinec. Ubrzo je pušten zahvaljujući intervenciji predsj. Odvjetničke komore Ive Politea. Zatražio je arijska prava i predao molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, no 21. VI. 1941. je odbijen. U srpnju 1941. prešao je na katoličanstvo, ali unatoč tomu, kao i činjenici da mu je druga supruga bila »arijevka« Elvira rođ. Lesković, bio je prisiljen odreći se odvjetništva te je 19. XI. 1941. brisan iz Odvjetničkoga imenika. Već je prije ured i sve njegove poslove preuzeo odvjetnik Pliverić. Za zatočeništva u Kerestincu izbačen je iz vile u Ul. Mošinskoga (u vlasništvu supruge; danas Nazorova ul.), u koju je uselila njem. vojska. U premetačini je odneseno 146 300 din. i srebrni novac iz blagajne. Odboru za podavanja Židova stavio je na raspolaganje svoj sef u banci Banque Cantonale Vaudoise u Lausanneu sa 16 kg zlata u šipkama, oko 1000 funti sterlinga u zlatu i oko 5000 dolara u zlatu. Također je prijavio tekuće račune u švic. bankama (bojeći se da bi ih nacističke službe mogle ionako otkriti), vlasništvo kuće i gradilišta u Zagrebu (ugao Gundulićeve i Masarykove ul., ulična trokatnica i dvorišna dvokatnica u Tomićevoj ul.) te gradilišta na Savskoj cesti, u Harambašićevoj ul. i Kustošiji. Prema vlastitim riječima izbjegao je drugo uhićenje i pobjegao nakon što je platio »milijunsko mito«. Nakon II. svj. rata, Odlukom delegata Odvjetničke komore od 29. VIII. 1945, stavljena je van snage odluka o njegovu ispisu iz Odvjetničkoga imenika i priznat mu je kontinuitet članstva. U Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu radio je od svibnja 1945. do lipnja 1947, ovlašten pregledati svu arhivsku građu i administrativne spise bivših okupatorskih vlasti, kao i ispitivati svjedoke i vršiti očevide. Ubrzo postaje zamjenik voditelja Odsjeka za neprijateljsku imovinu, gdje se, po mišljenju nadređenih, osobito istaknuo, istražujući poslovanje nekih poduzeća za vrijeme II. svj. rata, odnosno njihovu suradnju s okupatorom. Otac je Branke ud. Cvetković.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 695. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27345. – HDA, ZKRZ, kut. 681.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Židov, 14(1930) 11. – Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1991, 17. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Grahek Ravančić: Djelovanje Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2011.