Kategorija: M

MARGULIT, Milan, farmaceut (Križevci, 1897 – logor Stara Gradiška, 1942). Sin Aleksandrov. U međuratnom razdoblju djelovao je kao ljekarnik u Križevcima te bio član Ljekarničke komore. Po uspostavi NDH, 9. VII. 1941, zaveden je u popis neophodnih stručnjaka. Iako je bio u mješovitom braku, a prilikom ženidbe prešao na katoličanstvo, bio je uhićen i interniran u logor Danica kraj Koprivnice, a potom u logor Stara Gradiška, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 198/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28587. – JUSP Jasenovac.

MARIĆ, Artur (Mayer), gospodarstvenik (Zagreb, 12. IX. 1888 – Petrinja, 10. IV. 1941). Sin Hinka Mayera i Henriette rođ. Plachte, poslije ud. Jellinek, brat Milana, Elle ud. Boran i Marte ud. Vidor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, Leipzigu i Heidelbergu. Završio je pravo i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suvlasnik tvornice i veletrgovine »Hinko Mayer i drug«, također suvlasnik poduzeća »Lim« d. d., »Iskra,« Tvornice kemijskih proizvoda, UNION, Grafičko-nakladnoga zavoda d. d. »Minerva«, Tvornice konoplje i užarske robe d. d., sve u Zagrebu, te jugoslav. kemijske industrije u Subotici »Zorka« d. d. Podigao je višekatnicu s prvim prolazom u Zagrebu (Marićev prolaz). Bio je i član različitih novčarskih i dobrotvornih društava. Obnašao je i čast generalnoga konzula Kraljevine Albanije u Zagrebu. Nakon I. svj. rata priklonio se asimilantskim trendovima, nasuprot cionističkim aktivnostima. Bio je poznavatelj i ljubitelj umjetnina, promicatelj umjetnosti i pokrovitelj darovitih umjetnika. Prema jednim izvorima, pri pokušaju bijega iz netom proglašene NDH, u Petrinji ga je ubio i orobio njegov dugogodišnji vozač, a prema drugima izvršio je samoubojstvo. Njegova vila na Josipovcu u Zagrebu, u kojoj je stanovao sa suprugom Zorom bila je rekvirirana za potrebe tal. veleposlanstva (1945. u njoj je živio Vladimir Nazor), a sva njegova imovina, uključujući poduzeće »Hinko Mayer i drug«, dobila je nakon njegove smrti ustaškoga povjerenika. – Supruga Zora rođ. Aleksander (Coc), žid. aktivistica (Zagreb, 6. XI. 1895 – Auschwitz, 1944). Kći → Šandorova. Karitativno je djelovala u »Prehrani«. Iz prvoga braka s Bogdanom Auschom (?, 20. VI. 1885 – Zagreb, 26. III. 1915) imala je kćer → Boženu Glumac-Ausch poslije je bila u braku sa slikarom Sergijem Glumcem, a u braku s Arturom imala je kćer Miru. Po uspostavi NDH, kao udovica, podnijela je 25. VI. 1941. prijavu imovine u kojoj je navela da je iseljena iz vile na Josipovcu te se preselila u kuću na Svačićevu trgu, koja je bila u njezinu vlasništvu, ali je dobila ustaškoga povjerenika te da su sve dragocjenosti (osim srebrnoga pribora) nestale. Kotarska oblast u Crikvenici u dopisu od 19. I. 1942. upućenom Ravnateljstvu ustaškog redarstva u Zagrebu navodi njezino ime u popisu 22 Židova koji su tih dana stigli u Crikvenicu. Internirana je u logor u Kraljevici, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. preselila se u Novi Vinodolski, odakle su je u kolovozu 1944. njem. snage deportirale u Auschwitz. Kći Mira izbjegla je iz Zagreba sa suprugom Milivojevićem u Istanbul, gdje ju je dočekao stric Milan. Poslije se udala za pravnika Mirka Rašića (Reichsmanna) i živjela u Kanadi. – Arturov brat Milan, gospodarstvenik (Zagreb, 2. II. 1885 – ?, 20. VII. 1945). Gimnaziju i visoku školu završio je u Zagrebu, potom je slušao ekonomiju i kemiju na sveučilištima u Parizu, Berlinu i Leipzigu. Oženio se 1921. Charlottom Dorotheom rođ. Holz i živio u vili na Tuškancu. S bratom je 1913. preuzeo očevo poduzeće »Hinko Mayer i drug«, čiji je bio jedan od direktora. Bio je predsj. dioničkih društava »Iskra«, »Mostong«, »Lim«, »Minerva«, Tvornice konoplje i užadi, Jugoslavenskoga trgovačkoga dioničkoga društva, Prve jugozapadne pogranične lokalne željeznice d. d., sva sa sjedištem u Zagrebu, član uprave Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva d. d. Beograd–Zagreb, jugoslav. kemijske industrije u Subotici »Zorka« d. d., potpredsjednik Aerokluba i Touring kluba te član različitih drugih društava. Iako je 1938. prešao na katoličanstvo, postao je necionistički član Glavnoga odbora Židovske agencije. Bio je i počasni konzul Republike Turske u Zagrebu. Objavio je članke Poljoprivreda u kraljevstvima Hrvatske i Slovenije i Uzgoj svinja u kraljevstvima Hrvatske i Slovenije. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, no znak nije preuzeo. Poč. Travanjskoga rata zatekao se u Beogradu, odakle ga je turski veleposlanik prebacio u Istanbul. Supruga je kao »arijevka« preživjela rat u Zagrebu te se potom iselila. Sin Mario iselio se u Kanadu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27238. – KŽZ.

LIT.: I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995). – Obitelj. Zagreb 1996. – P. Cindrić: Marić, Artur. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARIĆ, Hinko (Moses), ginekolog (Varaždin, 18. I. 1897 – ?, BiH, 1943–1945). Sin trgovca Mavra i Roze rođ. Schönwald. Promoviran je 14. XII. 1922. na Sveučilištu u Beču u doktora opće medicine, a specijalizirao je ženske bolesti i primaljstvo. Imao je ordinacije u Radićevoj ul., a potom u Preradovićevoj ul. u Varaždinu. Od 1936. bio je izabrani ugovorni liječnik pri ekspozituri Okružnoga ureda za osiguranje radnika u Varaždinu. Po uspostavi NDH bio je uhićen s ostalim varaždinskim Židovima. Kako je bio u mješovitom braku, RUR je o njemu zatražio podatke od varaždinskoga redarstva. Odgovoreno je kako njegov boravak u gradu nije poželjan jer je »otvorio čitavi ured za davanje podataka na koji način se mogu Židovi i oni koji su sklopili mješovite brakove osloboditi iz internacije«. Bio je odveden u logor Jasenovac, no u prosincu 1941. pušten je sa sinom Petrom (?, 1932 – ?) te upućen u prvoj skupini žid. liječnika iz Hrvatske u Banja Luku, potom u Gračanicu u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U veljači 1943. priključio se partizanima te djelovao kao referent saniteta Posavsko-trebavskoga partizanskog odreda. Potom je djelovao u partizanskoj bolnici neutvrđene lokacije te poginuo prilikom njem. bombardiranja te bolnice.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28040. – Matica rođenih ŽO Varaždin. – Podaci o ulazniku M. Blass.

LIT.: Narodno jedinstvo, 2(1922) 51. – Varaždinske novosti, 3(1931) 75; 8(1936) 322, br. 361. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MARIENBERG, Moric (Moses), žid. aktivist (?, o. 1880 – Zagreb, 25. III. 1936). Bio je član bečke lože Bnei Brita »Wahrheit« te istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Vjerojatno se doselio iz Beča sa suprugom Etel rođ. Firtl (Ivano-Frankivs’k, Ukrajina, 1883 – ?), koja je u Zagrebu živjela za uspostave NDH te 1942. odvedena u Njemačku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARINOVIĆ-FISCHER, Oto (Oton), veterinar (?, 1907 – Zagreb, 30. VI. 1988). U međuratnom razdoblju radio je kao veterinar na otoku Rabu. Priključio se partizanima u studenom 1942. te djelovao u sastavu 10. korpusa.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MARKOVAC, Pavao (Ebenspanger), muzikolog i publicist (Zagreb, 5. IV. 1903 – Zagreb, VII. 1941). Prezime Ebenspanger 1923. promijenio je u Markovac. Pohađao je HGZ u Zagrebu (1918–21), a muzikologiju studirao u Beču kod Guida Adlera i kompoziciju kod Hansa Gála (1921–26), gdje je i doktorirao disertacijom Die Harmonik in den Werken M. P. Musorgski’s (1839–1881), koja je prevedena i objavljena (Harmonijski jezik u djelima Modesta Petroviča Musorgskog /1839–1881/, Rad JAZU, 1988). U krugovima bečke socijalističke omladine upoznao je suprugu → Valeriju Singer rođ. Reiss (u drugom je braku bio s Aliskom rođ. Amruš). Od 1926. nastanjen je u Zagrebu, gdje je radio na zagrebačkom radiju i u tvornici gramofonskih ploča »Edison Bell Penkala«. Bio je urednik Glazbenog vjesnika (1927–28), a 1932. izdavao je sa Zlatkom Grgoševićem Muzičku reviju. Prvi je u Hrvatskoj pisao o glazbi s marksističkoga stajališta te se bavio etnomuzikologijom. Bio je organizator radničkih amaterskih društava, zborovođa radničkoga pjevačkoga društva »Sloboda« i skladatelj manjih djela za klavir, zbor, glas i klavir, glas i orkestar, orkestar mandolinista i tamburaški orkestar te je obrađivao folklorne napjeve i umj. kompozicije. Zbog aktivnoga polit. djelovanja u proljeće 1941. je uhićen i zatvoren u Lepoglavi, potom interniran u logor Kerestinec. Nakon proboja iz logora 14. VII, uhvaćen je i strijeljan u Dotršćini između 17. i 22. VII. 1941. – U razdoblju 1927–41. objavio je oko 600 članaka, studija, eseja, rasprava i kritika u periodici: Glazbeni vjesnik, Hrvat, Hrvatska revija, Izraz, Jugoslavenski muzičar, Jutarnji list, Književnik, Muzički glasnik, Nova riječ, Slobodni glas, Zvuk i dr. Ističu se studije Muzika i društvo (1932–33) i Stil u muzici (1932), Hoće li seljačka umjetnost izumrijeti (1940) i O našim pučkim popijevkama (1927). Preveo je djelo Friedricha Engelsa Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države (Zagreb 1935, 19392). Njegovi Izabrani članci i eseji objavljeni su u Zagrebu 1957 (uredio Andrija Tomašek). Služio se pseudonimom Stjepan Pavletić.

LIT.: M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1945, 1. Zagreb 1970. – Pavao Markovac. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – A. Tomašek: Pavao Markovac. Život i djelo. Zagreb 1984. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – A. Tomašek: Pavao Markovac danas. Novi Omanut, 3(1995) 12. – N. Lengel-Krizman: Židovski zatočenici logora Kerestinec. Ibid., 9(2001) 47/48. – A. Tomašek: Pavao Markovac o stotoj godišnjici rođenja. Pregalac i svjedok svog doba. Ibid., 11(2003) 59. – Pavao Markovac. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.

MARKOVIĆ, Edo (Pick), publicist i javni djelatnik (Đakovo, 15. ili 17. VII. 1885 – Beograd, 18. XII. 1939). U braku s Marijom rođ. Vala (od 1912) imao je devetero djece (sedam kćeri i dva sina), među njima anglisticu → Vidu E. Marković. U Osijeku je završio Višu trgovačku školu, a zahvaljujući stricu Đuri Šurminu, dobio je stipendiju za studij poljoprivrede u Halleu, gdje je i diplomirao. Radio je kao zadružni revizor u Hrvatsko-slavonskom gospodarskom društvu, od 1913. bio je tajnik Saveza hrvatsko slavonskih seljačkih zadruga, a 1915–18. voditelj Zemaljske opskrbe d. d. u Zagrebu. Za I. svj. rata uspio je spasiti od gladi pasivne hrv. krajeve, posebice Liku i Zagoru, krivo izvještavajući austroug. vlasti o zalihama pšenice i kukuruza i odvajajući ih za domicilno stanovništvo. Iako je još kao srednjoškolac bio oduševljeni pravaš, 1906. pristupio je Hrvatskoj pučkoj narodnoj stranci. Poslije je bio pristaša Hrvatsko-srpske koalicije, a u međuratnom razdoblju član Samostalne demokratske stranke. Kao ministar prehrane u Narodnom vijeću Države SHS, uvjerio državnu vlast Kraljevine Srbije da austr. zaplijenjenu robu pohrani za ishranu i odijevanje civilnoga stanovništva Hrvatske i Slavonije. God. 1919–34. bio je zamjenik generalnoga direktora Jugoslavenske banke u Zagrebu, a od 1934. generalni direktor Privilegiranoga društva za izvoz poljoprivrednih proizvoda Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Također je bio predsj. ili član upravnih odbora više dioničarskih društava sa sjedištima u Zagrebu i Dugoj Resi (»Acetik«, »Alfa«, Otadžbinske pamučne predionice, Prvi jugoslavenski transport »Schenker & Co.«), član mnogih stručnih, gospodarskih i kulturnih udruženja (Sekcija za ishranu pri Društvu naroda, Rotary klub, Trezvena mladež, osnivač i predsj. jugoslavenskog distrikta Rotary pokreta), nositelj mnogih počasnih naslova i domaćih i inozemnih odlikovanja. Surađivao je u Tršćanskom Lloydu (1904), Narodnoj obrani (1905), Zvonu (1907–09),Gospodarskoj smotri, Strossmayerovu kalendaru (1912), Zadrugaru, Jugoslavenskoj njivi, Trgovinskom listu, Domovini, Tribuni, Novoj riječi, Narodnom kolu, Novom dobu (1918), Politici (1938). Također je surađivao u listu Pokret (1905–09) u čijem je bio uredništvu. Prva četiri broja bio je urednik humorističko-satiričnog lista Koprive (1906), a 1908–13. urednik poljoprivrednoga tjednika Gospodarski list. S Jurjem Demetrovićem 1917. pokrenuo je Hrvatsku njivu, a sa Stjepanom Budislavljevićem 1917. pripremao je pokretanje Glasa Slovenaca, Hrvata i Srba. Prilikom opiranja uhićenju kćeri Ranke, studentice filozofije i ljevičarke, na kućnom pragu u Brankovoj ul. ubio ga je policijski djelatnik, zbog čega je izbila velika afera. Pokopan je na beogradskom Novom groblju uz voj. počasti i po pravoslavnom obredu. U nekrologu u beogradskoj Politici posebno se ističe kako je dugo bio na vodećim položajima i upravljao velikim kapitalom i imetkom, no osobno se nije obogatio.

LIT.: (Nekrolozi): Politika, 36(1939) 11334, br. 11335; 37(1940) 11368, br. 11402, br. 11403, br. 11406; Jutarnji list, 28(1939) 10024; Vidici, 2(1939) 23/24; Vreme, 19(1939) 6435; Nova riječ, 4(1939) 158; Jugoslavenski Lloyd, 31(1939) 289. – M. Popović, Glasnik Saveza Trezvene mladeži, 20(1939–1940) 5/6. – I. Mužić: Masonstvo u Hrvata. Split 1983. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 2003.

MARKOVIĆ, Herman, obrtnik (Certeze, Rumunjska, 3. XII. 1893 – ?). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća za proizvodnju trikotaže »Vunatrikot« u Zagrebu, u koji se doselio 1912. sa suprugom Fanikom rođ. Knaker, s kojom je imao djecu Hinka (? Zagreb, 1921), Branku (? Zagreb, 1922), Josipa (? Zagreb, 1924) i Renatu (? Zagreb, 1929). Hinko je 1941. ubijen u Jadovnu. Daljna sudbina H. i drugih članova obitelji je nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MARKOVIĆ, Marko, inženjer (? – ?). Bio je dioničar i član Ravnateljskoga vijeća osječke tvornice žigica »Drava«. U nepoznato doba prešao je na katoličanstvo. U lipnju 1941. nalazio se u Beogradu. Iako mu je pripadalo 50 000 din. tantijema za 1940, to mu do lipnja 1941. nije bilo isplaćeno.

IZV.: HDA, Ponova, prijava imetka, kut. 629.

MARKOVIĆ, Vida E., anglistica (Zagreb, 1916 – Beograd, 25. III. 2001). Kći → E. Markovića i Marije rođ. Vala. Gimnaziju je završila u Zagrebu, a anglistiku na beogradskom Filozofskom fakultetu, dok je 1951. disertacijom o Johnu Galsworthyju doktorirala na Sveučilištu u Leedsu. Radila je kao urednica i prevoditeljica u Tanjugu, 1960–70. pročelnica Katedre anglistike na beogradskom Filozofskom fakultetu, a od 1971. do umirovljenja 1981. pročelnica Katedre anglistike na Sveučilištu u Nišu. Autorica je eseja i monografija o suvremenoj engl. književnosti te autobiografskih romana.

DJELA: Podeljena ličnost. Dezintegracija ličnosti u engleskom romanu dvadesetog veka. Beograd 1972. – Engleski roman XX. veka. Beograd 1965. – Raskol između reči i igre. Sukob dve estetike. Niš 1977. – Nezaustavljeno vreme. Beograd 1988. – Prilog epistemologiji književnosti. Eksperimentalno ispitivanje nastave književnosti na univerzitetu. Beograd 1978. – Susreti: Ajvi Kompton-Bernet, E. M. Foster, Robert Openhajmer, Viljem Fokner, Ostin Voren, Bernard Malamud, V. H. Odn 1960–1971, Engleska, SAD, Jugoslavija. Beograd 1990.

LIT.: http://www.docstoc.com/docs/24335787/In-Memori am-Vida-E-Markovi?-the-author-of-the, pristupljeno 31. V. 2011. – http://facta.junis.ni.ac.rs/lal/lal2000/lal2000-10.pdf, pristupljeno 31. V. 2011.