Kategorija: M

MICHOVER, Bela, trgovac (? – ?). Bio je suvlasnik poduzeća »Mayländer i Michover« u Draškovićevoj ul. i »B. Michover« u Gundulićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH zatražio je priznanje arijskih prava. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27567.

MIHAJLOVIĆ, Dobrila, obrtnica (Ruse, Bugarska, 29. XI. 1901 – ?logor, 1942–1945). Kći Jakoba Farhija. Iz bug. grada Ruse s obitelji se 1906. doselila u Sarajevo, a od 1927. živjela je u Zagrebu, gdje je radila kao kitničarka. Udajom je prešla na pravoslavlje. Za uspostave NDH bila je rastavljena i bez posla. U prijavi imovine navela da je s Rahelom Kabiljo suvlasnica stambene kuće u Dvorničićevoj ul. Preuzela je žid. znak i deportirana je 1942. ili 1943. u logor u Njemačkoj ili Poljskoj.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – KŽZ. – Popis žrtava.

MIKLOŠ, Edvard (Miklós, Schreiner; Eduard), graditelj i arhitekt (Körmend, Mađarska, 13. II. 1876 – Auschwitz, 1943). Ovlaštenje za obavljanje graditeljskoga zvanja dobio je 1900. u Budimpešti, a u Hrvatsku se doselio 1921. Po uspostavi NDH u prijavi imovine je naveo da je od 1940. bio nezaposlen, a od 1. IV. 1941. privremeno zaposlen kao tehničar kod Ante Grgića. Sa suprugom Bertom rođ. Schreiner preuzeo je žid. znak. Supruga je deportirana u Auschwitz 1942, a on iduće godine.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – KŽZ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MIKOLAŠ, Feliks, trgovac (Nagykanizsa, Mađarska, 12. XII. 1867 – ?). Doselio se 1885. u Hrvatsku, a zavičajnost je stekao u Zagrebu 1924. Radio je kao posrednik u trgovini žitom do 1936, kad je zbog državnog monopola na trgovanje žitaricama u Kraljevini Jugoslaviji morao odjaviti obrtnicu i likvidirati tvrtku. Za uspostave NDH sa suprugom Marijom rođ. Lederer živio je u Zagrebu od mjesečne potpore sina Bruna, službenika u Splitu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687.

MILANOV, Radovan → LICHT-MILANOV, Radovan

MILANOVIĆ, Milan Lavoslav (Spitzer, Eduard), stomatolog i sportski djelatnik (Gornje Vratno kraj Vinice, 4. XI. 1899 – logor Jasenovac, 23. IX. 1944). Sin trgovca Leopolda Spitzera i Šarlote rođ. Herzer. Završio je četiri razreda gimnazije u Varaždinu. U prosincu 1918. s dvojicom braće sudjelovao u oslobađanju Međimurja od Mađara u odredima pukovnika Tomaševića pod vrhovnim vodstvom Slavka Kvaternika. Iduće godine s braćom je promijenio prezime Spitzer u Milanović. Tri godine je u Varaždinu naukovao u stomatološkoj ordinaciji kod svojeg strica → Eduarda Spitzera, a od 1921. djelovao u Zagrebu pri organiziranju radničkoga sporta. Od listopada 1922. do ožujka 1923. studirao je na Višoj stomatološkoj školi u Berlinu, gdje se vezao uz komunistički pokret. Iz materijalnih i polit. razloga prekinuo je studij i vratio se u Zagreb te do 1927. radio kod stomatologa Winterhaltera na Jelačićevu trgu. Ubrzo nakon stjecanja zavičajnosti u Zagrebu otvorio je vlastitu ordinaciju u Samostanskoj (Varšavskoj) ul., potom u Deželićevu prilazu, a od 1935. do uhićenja 1942. u Medulićevoj ul. Od 1923. bio je član KPJ, od 1928. član Mjesnoga komiteta za Zagreb, a poslije uhićenja Josipa Broza Tita u kolovozu 1928, jedno vrijeme sekretar toga komiteta. Vjerojatno je 1928. predsjedavao VIII. partijskoj konferenciji komunista grada Zagreba na Pantovčaku. Njegov stan i ordinacija u tom su razdoblju bili okupljalište komunista i njihovih simpatizera, ali je i šest puta bio zatvaran (1929–39). Radio je na stvaranju Kartela radničkih klubova u Zagrebu (1924), kojemu je 1928. bio predsjednik, Bloka radničkih klubova u Zagrebu i Hrvatskoj (1928–41), kojemu je trajno bio predsjednik i na osnivanju Radničko-sportske zajednice Zagreba, Hrvatske i Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu (1928–31). Također je bio predsj. Radničkoga sportskog kluba »Amater«, Hrvatskoga športskog kluba »Sava« i sportskoga kluba »Borac«, od 1934. član Upravnoga odbora Zagrebačkoga nogometnog podsaveza, a od 1935. član Upravnoga odbora Jugoslavenskoga nogometnog saveza, kao i jedan od organizatora Udruženja nižerazrednih klubova Zagrebačkoga nogometnog podsaveza. Surađivao je u Izboru, Borbi i drugim radničkim novinama, ponajviše prilozima o sportu te bio urednik i suradnik Zubotehničkog vjesnika, u kojem je objavio članak Smijemo li stati radi afirmacije zubotehničarske struke te bio izabran za predsjednika sindikalne udruge zubotehničkih djelatnika. God. 1940. napisao je brošuru Sport u Sovjetskom savezu. Zaslužan je za održavanje Prve konferencije Komunističke sportske frakcije Jugoslavije 1925. u Zagrebu, organizirao je mnogobrojne turnire zagrebačkih radničkih klubova. Po uspostavi NDH nije uveden u registre ŽOZ te je 1941, zahvaljujući mješovitomu braku, izbjegao odvođenje u logor. No, već u siječnju 1942. uhićen je na temelju popisa sumnjivih komunista, osuđen uvjetno na tri godine, no ipak pušten. Ubrzo je ponovo uhićen prilikom slušanja Radija London te deportiran u logor Jasenovac. Ondje je radio kao stomatolog do rujna 1944, kad je optužen i osuđen na smrt kao jedan od organizatora neuspjeloga bijega i urote s ciljem oslobođenja logora. Radi primjera s još četvoricom je javno obješen pred crkvom u selu Jasenovac, dok su ostali urotnici ubijeni u samom logoru. Supruga Viktorija rođ. Stiplošek mu je od ljeta 1942. do rujna 1944. poslala 105 paketa, sačuvala logoraške dopisnice, koje joj je slao potvrđujući primitak. S njom je imao sinove Dragu (?, 1928 – ?, 2000) i Milana (?, 1932), koji čuva njegovu ostavštinu i nastanjen je u Zagrebu. – Imao je tri brata i sestru. Rat su preživjeli Rudolf, internist (? – Zagreb, 31. X. 1975), i Edo, radnički aktivist, koji je emigrirao u Izrael. Drago, inženjer kemije, stradao je 1944. u logoru Jasenovac, a sestra Marta ud. Ziegler s kćerima je 1944. odvedena iz Čakovca u logor u Njemačku, gdje su stradale.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: S. Cerjan: Milanović, Milan. Enciklopedija fizičke kulture, 1. Zagreb 1975. – Milanović, Milan. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – S. Cerjan: Milan Milanović. Organizator radničkog sportskog pokreta između dva rata. Povijest sporta, 17(1986) 64. – M. Kolar-Dimitrijević: Milan Milanović (Eduard Spitzer). Zubar, organizator radničkog sporta u Hrvatskoj. Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – T. Klepach: Dr. Milan Milanović. Ibid. – M. Kolar-Dimitrijević: Milan Milanović. Prilog povijesti jedne obiteljske drame. Ibid., 11(2003) 58. – N. Mataušić: Jasenovac 1941–1945. Jasenovac–Zagreb 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MILDNER, Pavao, biokemičar (Zagreb, 6. VI. 1918 – Zagreb, 20. II. 2012). Diplomirao je kemiju na zagrebačkom Tehničkom fakultetu (1940) i farmaciju na Farmaceutskom fakultetu (1944) te doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1956) tezom Prilog poznavanju polienkarbonskih i aminopolienkarbonskih kiselina. Nakon diplomiranja na Tehničkom fakultetu volontirao je u Zavodu za organsku kemiju Tehničkoga fakulteta, a 1941. je prešao u istraživački laboratorij tvornice »Kaštel« (danas »Pliva«), koji je vodio Vladimir Prelog. Nakon kraćega zaposlenja u Tvornici boja u Zagrebu, prešao je u Institut za industrijska istraživanja, gdje je ostao do 1957. Te godine izabran je za docenta iz biokemije na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta te mu je povjerena organizacija novog Laboratorija za biokemiju unutar Zavoda za kemiju, čijim je pročelnikom imenovan, a laboratorij je vodio do umirovljenja 1988. U zvanje izvanrednoga profesora izabran je 1961, a redoviti profesor postao je 1964. God. 1999. izabran je u počasno zvanje profesor emeritus. Usavršavao se na Imperial College of Science and Technology u Londonu 1951–52. i na Sveučilištu u Frankfurtu 1967. i 1969. Također je bio predstojnik Zavoda za kemiju i biokemiju, 1957–77. dekan Tehnološkoga fakulteta, 1965–76. pročelnik Sekcije za biokemiju Hrvatskoga kemijskoga društva i istodobno predsj. Komisije za biokemiju Jugoslavije. God. 1970. osnovao je školu Katalitička i regulatorna svojstva enzima Europske federacije biokemijskih društava (FEBS) u Zadru, kao prvu međunarodnu biokemijsku školu u Hrvatskoj. Pokrenuo je osnivanje biokemijskih društava u tadašnjim republikama Jugoslavije, koja su se 1976. udružila u Savez biokemijskih društava Jugoslavije (SBDJ), koji je postao redoviti član FESB i 1977. Internacionalne unije za biokemiju (IUB) te je bio predsj. Saveza do 1987. Bio je član uređivačkih odbora časopisa Croatica Chemica Acta i Kemije u industriji te član savjetodavnog odbora časopisa Croatian Journal of Food Science and Technology. God. 1963–72. bio je predsjednik uređivačkoga odbora časopisa Food Technology and Biotechnology, a 1972–2009. gl. i počasni urednik. Dobitnik je Zlatne plakete Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta 2001. i Državne nagrade za znanost za životno djelo 2004. Istraživao je djelovanje i strukturu enzima te se smatra začetnikom moderne biokemije na ovim prostorima.

LIT.: Mildner, Pavao. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005. – (Nekrolozi): S. Barbarić, Kemija u industriji, 61(2012) 4. – Isti, Food Technology and Biotechnology, 50(2012) 1.

MILER, Branko (Müller), atletičar (Zagreb, 4. VIII. 1935). Sin → Lea i Nade rođ. Spitzer. Potječe iz obitelji zagrebačkih veleindustrijalaca. Njegov je otac 1938. promijenio obiteljsko prezime Müller u Miler. Imao je brata Marijana, meteorologa i → Rajka, atletičara. Po uspostavi NDH otac i stric Alfred Ivan stradali su u logorima, majka je bila s braćom u izbjeglištvu u Londonu, a njega je skrivala guvernanta Anita (Nanika) Puncer u Kosovskoj Mitrovici. Ipak je dospio u logor u Batajnici iz kojega ga je guvernanta uspjela izvući tvrdeći da je njezino dijete. Nakon rata obitelj se ponovo okupila u Zagrebu. Sportom se počeo baviti kao član AAK »Mladost« iz Zagreba u kojem ga je trenirao brat Rajko. Već 1951. postigao je prve zapaženije rezultate, 1953–64. bio je među najboljim atletičarima Hrvatske i Jugoslavije te jedan od najsvestranijih atletičara svojega naraštaja. Kao mlađi junior postao je državni prvak 1952. u Požegi kao član štafete na 4 × 100 m. Osvojio je juniorsko prvenstvo države 7 puta, 1954. u Zagrebu u skoku u vis, 1955. u Novom Sadu na 110 m prepone, u skoku u dalj i s motkom, te 1955. u Zagrebu na 60 m, 60 m prepone i u skoku u vis. Na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije 11 puta bio je državni prvak. Pobijedio je 1955. u Sarajevu u skoku u dalj, 1956. u Zagrebu u skoku u dalj i u Beogradu u desetoboju, 1957. u Ljubljani u skoku u dalj, 1958. u Beogradu u skoku u dalj, 1959. u Beogradu u skoku u dalj i štafeti 400 + 300 + 200 + 100 m, 1960. u Zagrebu u štafeti 400 + 300 + 200 + 100 m, 1963. u skoku u dalj te u dvorani 1955. i 1956. u Zagrebu u skoku u vis. Na ekipnom prvenstvu Jugoslavije 1960. u Ljubljani s ekipom kluba »Mladost« osvojio je 2. mjesto. Oborio je 3 puta državni rekord u skoku u dalj i štafeti 400 + 300 + 200 + 100 m. Rekord u skoku u dalj (7,60 m) koji je postigao 1957. u Ljubljani nije u Jugoslaviji oboren 11 godina, u Hrvatskoj 19 godina, a kao klupski rekord vrijedio je 28 godina. Bio je i rekorder Hrvatske na 100 m i u skoku s motkom. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 25 puta na 22 natjecanja, a kao junior ostvario je 9 nastupa na 4 natjecanja. Najveće međunarodne uspjehe ostvario je u skoku u dalj. Na Svjetskim studentskim igrama 1957. u Parizu osvojio je brončanu medalju, na Svjetskom omladinskom festivalu 1957. u Moskvi brončanu medalju, a 1961. u Beču srebrnu medalju. Na Balkanskim atletskim igrama 1957. u Ateni osvojio je srebrnu medalju, 1958. u Sofiji brončanu medalju i 1960. u Ateni srebrnu medalju. Nastupio je na Europskom prvenstvu 1958. u Stockholmu i na susretu reprezentacija Balkana i Skandinavije 1957. u Ateni kad je u skoku u dalj osvojio 2. mjesto. Za najboljega sportaša Akademskoga sportskoga društva »Mladost« proglašen je 1957. Diplomirao je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1963, a nakon završetka sportske karijere zaposlio se na Sportskom institutu u Freiburgu, gdje je proveo radni vijek kao profesor atletike.

LIT.: M. Delić: Jugoslavenska atletika, godišnjak 1955. Zagreb 1955. – Isti: Jugoslavenska atletika, godišnjak 1957–1960. Zagreb 1960. – Jugoslavenska atletika 1921–1971. Beograd 1971. – Hrvatsko akademsko športsko društvo Mladost Zagreb. Zagreb 1992. – Lj. Gajić: Zlatna knjiga Jugoslovenske atletike. Jagodina 2000. – Isti: Prvenstva Jugoslavije u atletici. Jagodina 2003. – V. Margetić: Akademski atletski klub Mladost – Zagreb 1945.–1985. Zagreb 2003. – Lj. Gajić: Seniorska prvenstva Jugoslavije. Jagodina 2007. – Ha-kol, 2011, 120. – http://www.jutarnji.hr/mi-llerovi-povijest-jedne-zagrebacke-obitelji/ 188361/, pristupljeno 27. II. 2012.

MILER, Hermina (Müller), pedijatrica (Pakrac, 8. I. 1897 – Zagreb, 10. III. 1949). Kći Arnoldova. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1924/25. i djelovala kao specijalist za dječje bolesti. Dozvolu za obavljanje liječničkoga zvanja dobila je 1929. od Liječničke komore u Zagrebu. Od približno 1931. imala je ordinaciju u Vlaškoj ul. u Zagrebu, gdje je bila i gradska zdravstvena nadzornica. Po uspostavi NDH u prijavi imovine navela je rendgenski aparat vrijedan 48 000 din. Predala je molbu za priznanje arijskih prava i molbu ustaškomu redarstvenom povjerenstvu za oslobođenje od nošenja žid. znaka. Nenošenje znaka bilo je odobreno u svibnju 1941, no već je 17. VII. 1941. uskraćeno. Na nepoznat način preživjela je rat. – Sestra Štefa, inženjerka (Pakrac, 16. VI. 1899 – Zagreb, 27. VIII. 1980). Zavičajnost je stekla u Zagrebu 1919. Prešla je na evangeličku vjeru 1923. Do uspostave NDH bila je zaposlena u državnoj službi.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27194. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931.

MILER, Leo (Müller), industrijalac, filmski djelatnik i poduzetnik (Zagreb, 7. V. 1894 – logor Jasenovac, 8. XI. 1941). Sin → Adolfa Müllera i Fanny (Fanike) rođ. Mühlhofer, brat Alfreda Ivana Müllera. Sa suprugom Nadom rođ. Spitzer (Španić) (?, 11. IV. 1897 – Zagreb, 28. IX. 1975) otac je Marijana, → Rajka i → Branka. Zarobljen je kao austroug. časnik u I. svj. ratu na rus. bojišnici te potom bio sudionik Oktobarske revolucije. Po povratku u domovinu, u studenom 1918, bio je član Narodnoga vijeća Države SHS. Nakon očeve smrti 1932. naslijedio je ciglanu »A. Müller« u Kustošiji u Zagrebu, ciglanu je dokapitalizirao i 1935. promijenio joj ime u Ciglane Zagreb. U Frankopanskoj ul., gdje je posjedovao cijeli stambeni blok, osnovao je kemijski laboratorij sa stručnjacima, koje je slao na usavršavanje u eur. gradove. Podigao je i veliki voćni rasadnik na brijegu Kustošiji, koji je po njemu nazvan Milerov brijeg, gdje su se udomaćile rijetke i kvalitetne sorte voćaka, osobito krušaka i jabuka, a također i breskve te jagode za koje je sadnice iz Kalifornije donijela njegova supruga Nada. Od 1920. sudjelovao je u mnogim akcijama na kulturno-prosvjetnom uzdizanju radnika i dao znatna materijalna sredstva organizaciji Narodne pomoći. U svojim ciglanama osigurao je radnicima večernju školu, uzornu radničku kuhinju i radnički orkestar. Njegovim sredstvima sagrađena je crkva u Kustošiji. S bratom i ocem dao je, prema nacrtima arhitekta Srećka Florschütza, sagraditi kino »Balkan« (danas »Europa«) sa 1100 mjesta (otvoreno 8. IV. 1925) i trgovačko-stambeni blok između Marovske (danas Masarykove) i Samostanske (danas Varšavske) ul. u Zagrebu, u sklopu kojega se nalazila kino-dvorana. Kao glumac okušao se u prvim hrv. filmovima (npr. Grička vještica). God. 1938. promijenio je vlastito prezime u Miler i prešao na starokatoličku vjeru. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a njegova imovina bila je oduzeta i stavljena pod upravu Državnoga ravnateljstva za gospodarsku ponovu. Nakon što je bio osumnjičen da je pokušao napraviti sabotažu u vlastitom pogonu, 8. V. 1941. uhićen je i interniran u logor Kerestinec. Nakon bijega zatočenika 14. VII. prebačen je u Gospić, a zatim u jasenovački logor Bročice (Jasenovac I), gdje je stradao. Supruga i sinovi Marijan i Rajko preživjeli su rat u Londonu, a najmlađi Branko pod lažnim identitetom u Kosovskoj Mitrovici, gdje su Milerovi imali rudnik i gdje ga je do kraja rata čuvala guvernanta. Najstariji sin Marijan (Zagreb, 1928) iselio se 1949. u Izrael i postao meteorolog u Haifi. – Brat Alfred Ivan Müller (Miler), industrijalac (Zagreb, 1888 – logor Dachau, 1945). Završio Visoku tehničku školu u Beču. S bratom i ocem dao je sagraditi kino »Balkan« (danas »Europa«) i trgovačko-stambeni blok između Marovske i Samostanske ul. u Zagrebu. Nakon očeve smrti preuzeo je kinematograf i do kraja izgradio donjogradski blok između Masarykove i Varšavske ul. zajedno s Balkan prolazom (danas Miškecov prolaz). Završio je i kinooperatorski tečaj te se bavio unapređenjem kinorepertoara. God. 1938. prešao je na katoličanstvo, a 1939. prodao je kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ul. te se sa suprugom Klarom rođ. Hafner, sinom Alanom i kćeri Evelinom odselio na jug Francuske. U kolovozu 1944. deportiran je u logor Dachau, gdje je u siječnju 1945. stradao. Supruga je preživjela logor, a kći se uspjela sakriti i preživjeti kod prijatelja. Sin je sudjelovao u franc. Pokretu otpora. Neko je vrijeme bio zatočen u sabirnom logoru iz kojeg je pobjegao te se 1949. kao jedini član obitelji vratio u Zagreb. Radni vijek proveo je kao pravnik i prevoditelj, među ostalim u Privrednom vjesniku.

IZV.: HDA, ZUND, kut. 16. – Iskaz pokrštenih Židova u Hrvatskoj starokatoličkoj župi sv. Križa u Zagrebu, br. 120 i 121. – KŽZ. – Podaci o ulazniku S. Miler.

LIT.: I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – M. Švab: Miler Leo (Müller). Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941. godine. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – N. Lengel-Krizman: Židovski zatočenici logora Kerestinec. Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jutarnji.hr/millerovi-povijest-jedne-zagrebacke-obitelji/188361/, pristupljeno 19. VII. 2011.