Kategorija: Š

ŠTADLER, Brigita, šahistica i glazbenica (Subotica, Srbija, 7. IX. 1958). Kći Aurela i Tereze rođ. Manga. Podrijetlom je iz židovsko-mađ. obitelji. Otac, rođen na Paliću, potomak je ugledne žid. obitelji ljekarnika iz Baje u Mađarskoj, a majka, rođena u Subotici, potječe iz mađ. obitelji. Majka je bila šahovska velemajstorica i višestruka prvakinja i reprezentativka Jugoslavije. B. je završila Srednju muzičku školu u Subotici 1977, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, smjer flauta 1981. Zaposlena je na HRT kao članica Simfonijskog orkestra. Šahom se počela baviti u Subotici kao članica kluba »Spartak«. Na prvenstvu Jugoslavije za pionirke osvojila je 1. mjesto 1973. u Vršcu, za omladinke podijelila je 4. do 6. mjesto 1975. u Vršcu i 2. do 3. mjesto 1977. u Vrhniki. U seniorskoj konkurenciji nije nikad nastupala kao profesionalna šahistica što je utjecalo na njezine rezultate. Na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske 1996. u Puli osvojila je 3. mjesto. Na ženskom ekipnom prvenstvu Hrvatske 1996. u Tučepima s klubom »Kastav« osvojila je 2. mjesto. Na Europskom prvenstvu 1997. u Puli nastupila je za B-reprezentaciju Hrvatske, koja je podijelila 21. do 24. mjesto. S klubom »Kastav« osvojila je 2. mjesto na eur. klupskom kupu za žene 1997. u Rijeci. Nositeljica je titule nacionalnoga šahovskog majstora i osvojila je prvi bal za titulu međunarodnoga šahovskog majstora 1997.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Hrvatski športski almanah 1996–1997. Zagreb 1997. – Hrvatski športski almanah 1997–1998. Zagreb 1998. – Glas Kastavski, 2008, 51. – P. Sentić: Jugoslavenska šahovska prvenstva 1920–1991.Vinkovci 2009.

ŠTAJNER, Karlo, publicist i komunistički aktivist (Beč, 15. I. 1902 – Zagreb, 1. IV. 1992). Po narodnosti je Austrijanac i jedan od šestero djece učitelja glazbe, koji je 1916. poginuo u ratu. Te godine, lažno se predstavljajući dvije godine starijim, primljen je kao naučnik u manju bečku tiskaru. Nakon I. svj. rata pohađao je stručnu školu u kojoj je, kao predstavnik svojega razreda izabran za predstavnika u Centralni učenički savjet Beča. Dana 15. I. 1919. primljen je u Savez komunističke omladine. Od 1920. član je gradskoga omladinskog vodstva Beča, a od 1921. član Centralnoga saveza Komunističke omladine Austrije. Podsekretarijat Komunističke omladinske internacionale u siječnju 1922. kao svog predstavnika šalje ga u Zagreb da pomogne u obnavljanju tzv. tehničkog aparata tada već zabranjene KPJ i SKOJ. U Zagrebu djeluje sve do poč. 1931. Povezuje se s Augustom Cesarcem i gl. urednikom Borbe Đurom Cvijićem. Zaposlio se u tiskari »Rožankovski i Co.« iz koje je ubrzo počeo iznositi komplete tiskarskoga sloga. Partijskim sredstvima kupljen je i tiskarski stroj, pronađene odgovarajuće prostorije i osnovana tiskara pod imenom »Janson i Co.«, koja je u 10 godina, osim različitih grafičkih usluga, nesmetano tiskala više od 100 000 primjeraka propagandnoga materijala KPJ. Kad je policija 1931. otkrila ilegalni dio aktivnosti tiskare, pobjegao je u Beč, odakle ga tadašnji sekretar KPJ šalje na rad u Pariz da privremeno preuzme predstavništvo Crvene pomoći, koja je materijalno pomala novodošlim ili trenutno nezaposlenim jugoslav. emigrantima. Franc. policija uhitila ga je 1932. i protjerala kao »nepoželjnoga stranca«. Ponovo se vratio u Beč, gdje je organizirao ilegalnu tiskaru za opskrbu literaturom ilegalnih komunističkih partija balkanskih zemalja. Opet je uhićen i dobio je izgon iz Austrije, jer je za boravka u Zagrebu stekao jugoslav. državljanstvo. Predstavnik Kominterne Georgi Dimitrov te godine poslao ga je u Berlin da svojim iskustvom pomogne organizirati budući rad KP Njemačke u ilegalnim uvjetima jer se očekivao dolazak Adolfa Hitlera na vlast. Naposljetku je 14. IX. 1932. upućen u SSSR, gdje je radio kao ravnatelj izdavačko-tiskarskoga poduzeća Komunističke internacionale u Moskvi. Uhićen je 4. XI 1936. i osuđen na osnovi lažnih svjedočenja iznuđenih od drugih uhićenika, žrtava staljinističkoga terora. Idućih 20 god. boravio u zatvorima i logorima zapolarnoga kruga SSSR (Dudinka i dr.). Po normalizaciji odnosa SSSR i SFRJ, Vrhovni sud SSSR 1956. je obnovio postupak i utvrdio da je njegovo prvo suđenje bilo montirano te je bio oslobođen i rehabilitiran. U srpnju te god. vratio se u Jugoslaviju, nekoliko mjeseci boravio u Beogradu, a u proljeće 1957. trajno se nastanio u Zagrebu. Iako je prvu verziju memoara dovršio potkraj 1959, konačna verzija knjige 7000 dana u Sibiru objavljena je tek 1971. u Zagrebu. Doživjela je izvanredan uspjeh i velik publicitet u SFRJ i inozemstvu; tijekom 1980-ih tiskana je u 24 izdanja na mnogim jezicima te prodana u 760 000 primjeraka. Nagradu »Ivan Goran Kovačić« za najbolju knjigu dobio je 1972. U namjeri da ispuni svoj životni cilj – demaskira staljinizam napisao je novu knjigu Povratak iz Gulaga. Tajni referat Hruščova o svemu što je doznao prilikom susreta s ljudima u zatvorima i logorima, kao i onima koji su osobno sudjelovali u mnogobrojnim zlodjelima, a potom i sami postali žrtvama. Treća njegova knjiga Ruka iz groba sadržava niz objavljenih razgovora kroz oblik pitanja i odgovora koja njegova svjedočanstva proširuju i nadopunjuju biografskim podacima. Bio je član Hrvatskoga centra PEN.

DJELA: 7000 dana u Sibiru. Zagreb 1971. – Povratak iz Gulaga. Tajni referat Hruščova. Zagreb 1981. – Ruka iz groba. Zagreb 1985.

LIT.: S. Dautović: Karlo Štajner. Kako sam se vratio iz carstva smrti. Politika, 79(1983), 4. IX. – (Nekrolozi): Vjesnik, 53(1992) 2. IV; Večernji list, 36(1992), 3. IV. – Štajner, Karlo. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

ŠTAJNER, Rikard, ekonomist (Subotica, Srbija, 2. VII. 1921 – Zagreb, 28. V. 2013). Sin Desidera i Leone rođ. Montig. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i doktorirao 1961. tezom Korištenje proizvodnih mogućnosti naših industrijskih poduzeća, potom je od 1963. izvanredni, a od 1971. redoviti profesor. Bio je znanstveni savjetnik Ekonomskoga instituta, direktor Republičkoga zavoda za društveno planiranje SRH (1952–64), generalni direktor Saveznoga zavoda za društveno planiranje, veleposlanik u Belgiji i Luksemburgu, član Saveznoga izvršnog vijeća (1965–86). God. 1976–77. bio je voditelj jugoslav. izaslanstva u Parizu na konferenciji Sjever–Jug. Vodio je Grupe za radničko samoupravljanje i unutrašnju raspodjelu u Centralnom vijeću Saveza sindikata Jugoslavije, bio gl. tajnik Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i potpredsjednik Društva ekonomista Hrvatske. Sudjelovao je na godišnjoj konferenciji UNIDO u New Delhiju u proljeće 1980. Bavio se uglavnom problematikom privrednih sustava, međunarodnih ekonomskih odnosa i teorijom ciklusa i kriza. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Bakarić«.

DJELA: A che punto si trova la riforma jugoslava? Rijeka 1969. – Privredni sistem. Neka iskustva i razmišljanja. Zagreb 1970. – Nužnost mijenjanja postojećeg sistema međunarodnih ekonomskih odnosa i uloga pokreta nesvrstanih. Beograd 1976. – Kriza, 1–3. Zagreb 1983. – International economic relations and developing countries. Theory and practice. Beograd 1989. – Evolucija teorija i koncepcija o razvoju i međunarodnim ekonomskim odnosima. Aspekti zemalja u razvoju. Zagreb 1991.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: Ko je ko u Jugoslaviji. Beograd 1970. – Štajner, Rikard. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008. – (Nekrolozi): D. Vojnić, Ekonomski pregled, 64(2013). – Isti: Ha-kol, 2013, 130.

ŠTANGL, Aleksandar, liječnik (? – ?). Djelovao je kao liječnik u Vukovaru, gdje je bio istaknuti građanin.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

ŠTEG, Pinhas (Steg, Zigmund), pedagog i žid. aktivist (Sarajevo, 27. IX. 1904 – Tel Aviv, 1981). Sin Mojsijev. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio aktivni cionist u društvu »Judeja« i predsj. Židovskoga akademskog potpornog društva. Surađivao je u žid. glasilima. Predavao je hrvatski i njem. jezik u srednjim školama u Zagrebu i Splitu, gdje je razvio cionističku djelatnost u društvu »Jarden«. Za II. svj. rata organizirao je predavanja za djecu izbjeglica. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, stigao je na Vis, odakle je upućen u izbjeglički logor El Shatt. Nakon rata vratio se u Split, a 1948. iselio u Izrael. Zaposlio se u Državnom meteorološkom institutu u Bet-Dagonu, gdje je osnovao i vodio arhiv. Bio je vrlo aktivan u HOJ i od 1962. do smrti tehnički urednik Biltena HOJ. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ŠTEJN, Sergej Vladimirovič, pisac (Sankt Peterburg, 16. III. 1882 – ?). Kao rus. emigrant živio je i radio u Hrvatskoj 1930-ih istražujući arhivsku građu o rus. kulturnoj nazočnosti u Dubrovniku. U antologiju južnoslavenskoga pjesništva, objavljenu na ruskom 1908, uvrstio je i pjesme Petra Preradovića.

LIT.: Štejn, Sergej Vladimirovič. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997.

ŠTERK, Vladimir, arhitekt (Zagreb, 5. I. 1891 – Zagreb, 6. III. 1941). Sin Vjekoslava (Aloisa) i Line rođ. Jellinek. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Školovanje je nastavio na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu. Za I. svj. rata bio je mobiliziran u austroug. vojsku te zarobljen u Rusiji, gdje je proučavao rus. drvenu vernakularnu arhitekturu. Nakon završetka rata upisao je u Pragu Češke visoke tehničke nauke i diplomirao 19. III. 1921. Kad se vratio u Zagreb, radio je od 25. III. do 30. V. 1921. u Tehničkoj poslovnici Građevinskoga poduzeća »Špiller, Juzbašić i Šurina«, a od 1. VI. 1921. do sred. 1923. u poslovnici → Ignjata Fischera sudjelujući u projektiranju Gradske štedionice i Zagrebačkoga zbora u Martićevoj ul. Potom je radio u Gradskom građevnom uredu te bio asistent na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. God. 1922. bio je član Osnivačkoga odbora društva »Narodni rad«, društva žid. asimilanata i anticionista u Hrvatskoj. Praktični ispit za arhitekta položio je 22. III 1922. te od 1923. djelovao kao samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu, a od 11. V. 1925. bio je ovlašten za obavljanje javne prakse iz arhitektonske struke na cijelom području Kraljevine SHS. Dana 17. V. 1925. položio je propisanu zakletvu kao ovlašteni civilni inženjer. Projektirao je i izveo više stambenih zgrada u Zagrebu (Gundulićeva ul., 1927; Britanski trg, Savska cesta i Draškovićeva ul., 1928–29; Ilica, 1929; Dežmanov prolaz, 1936; nadogradnja i preoblikovanje zgrade u Deželićevu prilazu, 1931). Gradio je i u Osijeku i Slavonskom Brodu, izveo vile na Tuškancu (1935) i Jabukovcu (vila Radan, 1933) u Zagrebu te planinarski dom »Runolist« na Medvednici (1935–36). Sudjelovao je u izradi projekata za Javnu burzu rada u Zvonimirovoj ul. (1936) i Radnički dom na Krešimirovu trgu (1936) u Zagrebu. Izveo je interijer kavane »Zagreb« na Zrinjevcu (1930). Sudjelovao je na I. izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu 1931. te na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. Teško oboljevši umro je uoči uspostave NDH. Njegova udovica Aleksandrina rođ. Favalle (katolkinja, koja je udajom prešla na žid. vjeru) sa sinovima Veljkom i Vojkom morala se iseliti iz stana na Pantovčaku zamijenivši ga sa stanom oficira Poglavnikova tjelesnoga zdruga u Draškovićevoj ul., gdje je obitelj dočekala kraj rata. God. 1949. sa sinovima se iselila u Izrael. – Sin Velimir (Veljko), liječnik (Zagreb, 5. III. 1926). U Izrael se iselio 1949. Studij medicine završio je na Hebrejskom sveučilištu. Potom je primljen u Vojni institut za medicinska istraživanja, gdje je radio na istraživanju virusa, koji se nalazio u području Nila. Znanstveni radovi su objavljeni u SAD, Institut je dobio novčanu potporu Rockefellerove fondacije, a Š. nagradu za znanstveni rad. Nakon završenoga voj. roka primljen je u dječji odjel u bolnici Hadasa i uz rad studirao i promovirao biokemiju. God. 1961. boravio je kao stipendist na Sveučilištu Stanford u SAD i bavio se epsorpcijom disaharida na eksperimentalni način. Na Stanfordu je promoviran za gostujućega profesora. Dvije godine poslije vratio se u Jeruzalem i počeo raditi u Odjelu za medicinsku ekologiju, gdje je proučavao uzorke prirođenih anomalija. Sred. 1970. došao je na mjesto gl. liječnika u Ministarstvu za socijalnu pomoć, gdje je bio odgovoran za osobe s teškoćama u razvoju i za njihovu rehabilitaciju. – Sin Vojko (Jehuda), agronom (Zagreb, 4. IV. 1929). Pohađao je I. mušku kraljevsku gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1948. i upisao Agronomski fakultet. God. 1949. s obitelji se brodom »Radnik« iselio u Izrael. Radio je kao prokurist u nacionalnoj banci do 1984, potom u Muzeju za povijest Jeruzalema, a od 1993. muzeju Yad Vashem u Jeruzalemu. Oženjen je Zagrepčankom Evom rođ. Rechnitzer, kćeri → Otovom. God. 2009. nakon dugotrajnih pokušaja i nakon što je slučaj dospio u javnost, ponovo je stekao hrv. državljanstvo.

IZV.: Podaci o ulazniku V. Sterk.

LIT.: T. Premerl: Šterk, Vladimir. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – V. Sterk: Retrospektivno ogledalo. Bilten ŽOZ, 1996, 43. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju 1928–1945 (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – Šterk, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

ŠTERK, Zlatko, poduzetnik (Popovača, 10. III. 1915 – Zagreb, 28. V. 1982). Sin Samuelov. U međuratnom razdoblju djelovao je kao građevinski poduzetnik u Zagrebu, vjerojatno u poduzeću »Cernjak«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Preživio je II. svj. rat zahvaljujući mješovitomu braku, jer su supruga Mira i kćeri Zlata i Božena bile »arijevke«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 702. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠTERN, Danko, elektrotehnički inženjer (Bjelovar, 1911 – ?logor, 1941–1945). Sin Jakobov. U međuratnom razdoblju bio je elektrotehnički inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja sudbina nepoznata, po svemu sudeći stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – Popis žrtava.

ŠTERN, Davor, političar i gospodarstvenik (Zagreb, 18. VI. 1947). Sin Deziderov. Obitelj se 1949. iselila u Izrael, odakle se vratila 1960. Aktivan je u ŽOZ 1960-ih. God. 1967–72. studirao je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, 1973–74. bio je inženjerski pripravnik u INA Naftaplinu, 1974–78. radio za Jugoslavenski naftovod, 1978–86. u tvrtki INA-Commerce i u predstavništvu u Moskvi, gdje je 1986–91. zastupao i »Philipp Brothers–Salomon Brothers« tvrtku. U Moskvi je ostao do 1993, kad je otišao u Graz za direktora tvrtke »Trade Consulting«. Pomoćnik ministra vanjskih poslova Hrvatske bio je 1993–94, a 1994–95. ministar gospodarstva, energetike i trgovine. God. 1997–2000. bio je generalni direktor i gl. izvršni direktor INA-Industrija nafte d. d. Bavi se konzaltingom i radi u tvrtki za nekretnine »TriGranit« u Zagrebu. Počasni je konzul Republike Filipini u RH od 1998. Bio je vokal i svirao orgulje u sastavu »Zlatni akordi« 1966–68. S Ivanom Perclom svirao je u orkestru »Osamljeni«, a 1969–70. svirao je klavijature u sastavu »Grupa 220«. God. 2009. osnovao je sastav »SuperStary«. – Otac Dezider, poduzetnik i glazbenik (Čakovec, 1907 – Zagreb, 2. XII. 1992). Bio je suvlasnik i poslije vlasnik tvornice trikotaže »Gramar&Stern« (osn. 1923; današnja Međimurska trikotaža Čakovec) u Čakovcu. U mladosti je djelovao u kulturnom i društvenom životu Čakovca, a isticao se u radu s mladima. Osnovao je orkestar usnih harmonika, koji je nastupao u mnogim prigodama. U Zagrebu je diplomirao studij violine. Nakon rata svirao je u zagrebačkim barovima i kavanama (»Ritz bar« i »Gradska kavana«). God. 1949. iselio se u Izrael, ali se vratio 1960. Bio je aktivan u ŽOZ kao predsj. Vjerske sekcije. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta u povodu 70-obljetnice postojanja SJOJ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 13; 1993, 18/29. – www.ina.hr/UserDocsImages/investitori/objave/2010/CV_Davor_Stern_hr.pd…14.02.2012, pristupljeno 12. III. 2013.