RECHNITZER, Ottokar

RECHNITZER, Ottokar, fotograf (?, o. 1876 – ?). Od 1896. imao je moderno opremljen fotografski atelijer u Kapucinskoj ul. u Osijeku. Na poleđini kartona navodio je mnogobrojne medalje i priznanja. Uz fotografiju bavio se i izdavanjem razglednica grada Osijeka u svojemu »Svjetlotiskarskom zavodu«. Nizom fotografija velikoga formata iz 1897. registrirao je pojedine završne faze gradnje osječke crkve sv. Petra i Pavla u Gornjem gradu. Time je ostvario prva značajna djela osječke reportažne fotografije. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja. God. 1900–01. u Zagrebu je prijavio obrt s bratom Ivanom, ali brat se već 1901. osamostalio.

LIT.: M. Tonković i V. Burić: Fotografija u Hrvatskoj 1848.–1951. Osječka fotografija (katalog izložbe). Osijek 1997. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

RECHNITZER, Zvonko (Radovan, Zeev)

RECHNITZER, Zvonko (Radovan, Zeev), fotograf (Zagreb, 1938). Sin Viktora i Ružice rođ. Stein. Po uspostavi NDH s roditeljima i starijim bratom Albertom (?Zagreb, 1931) prebjegao je u Italiju, odakle su nakon kapitulacije 1943. uspjeli prijeći u Švicarsku. Nakon rata obitelj se vratila u Zagreb, a 1950. iselila se u Izrael. Ondje je promijenio ime u Zeev Radovan, završio školovanje u Jeruzalemu i nakon odsluženja voj. roka četiri je godine kao pomorac radio na brodovima kompanije »Zim«. Potom je u Jeruzalemu radio kao novinski fotograf te za Ministarstvo vanjskih poslova i za Židovsku agenciju (Sohnut). Od poč. 1970-ih bavio se arheološkom fotografijom te je bio član mnogih arheoloških ekipa i gl. fotograf Instituta za arheologiju Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu, Muzeja Izraela i dr. Sudjelovao je u velikom projektu dokumentiranja žid. umjetnosti i arhitekture u Izraelu i širom svijeta Centra za dokumentaciju židovske umjetnosti pri Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu uključujući i ostatke nekad plodne žid. kulture na području bivše Jugoslavije. Živi s obitelji u Jeruzalemu. – Otac Viktor, obrtnik (Bihać, BiH, 14. V. 1898 – ?). U međuratnom razdoblju u Zagrebu je imao obrt za proizvodnju papirnatih vrećica. God. 1939. promet mu je bio 52 500 din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

LIT.: Molitva u Jeruzalemu (katalog izložbe). Zagreb 2004.

REHNICER, Zvonko

REHNICER, Zvonko, vojnik (?Križevci, ? – ?, 1916). Poginuo je na bojišnici u I. svj. ratu.

IZV.: Spomenik poginulima u I. svj. ratu na groblju u Križevcima.

REICH, Alfred

REICH, Alfred, javni djelatnik (Přerov, Češka, 11. VII. 1881 – Zagreb, 20. V. 1946). Sin Samuelov. Doselio se 1904. iz Moravske, zavičajnost je stekao 1933. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je inspektor državnih željeznica. U braku s »arijevkom« Justinom rođ. Ruppert (?, o. 1889 – Zagreb, 17. V. 1970) prije 1941. prešao je na katoličanstvo te, po uspostavi NDH, prijavio imovinu. Supružnici su na nepoznat način preživjeli rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Emil

REICH, Emil, liječnik (Garešnica, 6. VII. 1905 – ?). Sin Adolfa i Seline rođ. Weiss. Završio je 1930/31. Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje mu je Liječnička komora izdala ovlaštenje za rad te je bio zaposlen pri radničkom osiguranju. Po osnutku NDH, u srpnju 1941, u ekipi žid. liječnika bio je upućen u Bosansku Krupu u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Unatoč odredbi da će biti pod zaštitom, cijela mu je obitelj deportirana u logor, na što je čak i Ministarstvo zdravstva zahtijevalo da budu pušteni. Najvjerojatnije je preživio II. svj. rat. – Sestra Elvira, pedagoginja (Uljanik, 11. IV. 1915 – logor Đakovo, 1942). U međuratnom razdoblju bila je učiteljica u Židovskoj osnovnoj školi u Zagrebu. U jesen 1941. uhićena je i deportirana u logor u Đakovu, gdje je stradala. – Sestra Ana, pedagoginja (Uljanik, 11. XII. 1909 – ?). U međuratnom razdoblju bila je suplentica zagrebačke gimnazije. Po osnutku NDH otpuštena je i primorana prijaviti imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27372, 28745, 27953.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Emil (Rajić, Raich; Milan)

REICH, Emil (Rajić, Raich; Milan), industrijalac (Virovitica, 6. XI. 1869 – ?Auschwitz, 1942). Sin trgovca Rudolfa (Virovitica, 1839 – Virovitica, 24. IV. 1907) i Jeanette rođ. Dorner (Virovitica, 1843 – ?), brat Ernestine (?, 1864 – ?), Nelli (?, 1867 – ?), Josefa (?, 1868 – ?, 1872), Artura (Virovitica, 1871 – ?), Helene (?, 1872 – ?, 1873), Aloisa (?, 1874 – ?), Malvine (?, 1876 – ?, 1877), Irene (?, 1878 – ?) i Huga (?, 1880 – ?), suprug Eugenije (Jenny, Ženi, Ženka) rođ. Kohn (? – ?, 1941–1945), otac Jule Vidan te djed → I. Vidana. U nepoznato doba promijenio je ime Emil u Milan, a prezime Reich u Rajić. U međuratnom razdoblju bio je dioničar i član Upravnoga odbora poduzeća Skladišno i otpremničko d. d. u Zagrebu, dioničar poduzeća »Granum« (u lipnju 1941. u likvidaciji), paromlina »Union« u Osijeku, Hrvatske zemaljske banke u Zagrebu te Srpske centralne banke u Osijeku. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu. Pretpostavlja se da je stradao u Auschwitzu, a supruga u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih Židovske općine Virovitica 1852–1931. – Podaci o ulazniku G. Vidan.

LIT.: T. Žugić i M. Milić: Jugosloveni u koncentracionom logoru Aušvic 1941–1945. Beograd 1989. − M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Felix

REICH, Felix, inženjer (Zagreb, 14. V. 1895 – logor Jasenovac, 1941). Sin Julija (?, o. 1866 – Zagreb, 28. VI. 1933) i Izabele. Ovlaštenje za obavljanje zvanja dobio je 1932. od Ministarstva građevina u Beogradu. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio tehnički upravitelj tekstilne tvornice »Čvrsnica« d. d. te vlasnik poduzeća »Motor Import« za prodaju automobila, dijelova i pribora u Bulićevoj ul. Također je bio suvlasnik 1/6 zgrade u Bogovićevoj ul., očeve ostavštine. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Jasenovac. U ljeto 1942. majka Izabela pokušala ga je izbaviti iz logora, ali je molba bila odbijena jer je on, najvjerojatnije, već stradao. Sudbina majke nije poznata.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29524. – HDA, ZUND, kut. 16. – JUSP Jasenovac. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Ignjat (Ignjo)

REICH, Ignjat (Ignjo), inženjer (Osijek, 18. I. 1879 – logor Jasenovac, ?22. IV. 1945). Sin Davida i Ane rođ. Lörvy. Oženio se u Nagykanizsi Editom rođ. Vajda, a nakon I. svj. rata sa suprugom se vratio u Osijek. U braku su rođena djeca Ana (Osijek, 1919 – ?) i Ivan (Osijek, 1920 – ?). Bio je dugogodišnji ravnatelj poduzeća za regulaciju rijeke Vuke te kao stručnjak za melioraciju projektirao odvodnjavanje i isušivanje velikih slavonskih površina. Bio je član osječke slobodnozidarske lože »Budnost«. Prema jednim izvorima uhićen je sa suprugom i drugim osječkim Židovima u ljeto 1942, prebačen u logor Tenja kraj Osijeka, potom deportiran u logor Jasenovac, gdje je radio u industrijskim pogonima. Prema drugim izvorima kao ugledni osječki Židov i mason među prvima je bio uhićen te deportiran u logor Jasenovac, što je vjerojatnije. Čini se da je stradao u proboju zatočenika. Supruga je deportirana u logor Stara Gradiška, vjerojatno 1942, gdje je ubrzo stradala.

LIT.: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost. Osijek 2003.M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

REICH, Ivo

REICH, Ivo, ekonomist (Zagreb, 15. II. 1911 – ?). Sin Bele i Marije Valerije rođ. Schreiner. Do 1926. po ocu je bio zavičajan u Virovitici, zatim u Zagrebu. U međuratnom razdoblju radio je kao knjigovođa poduzeća »Lav Arnstein« u zagrebačkoj Ilici, a također je posjedovao poduzeće »Royal« za trgovanje i iznajmljivanje automatskih bilijara. Iako je bio u mješovitom braku sa suprugom Vjekoslavom rođ. Planinscheg, po uspostavi NDH bio je uhićen 21. VI. 1941. te je supruga 30. VI. 1941. podnijela prijavu imovine u njegovo ime. Preko Karlobaga otpremljen je u logor Slana na Pagu, a 22. VIII. 1941. u logor Jasenovac (Krapje), gdje je radio u ciglani. Na intervenciju supruge »arijevke« bio je pušten u listopadu 1941. Preživio je II. svj. rat, no njegovi su roditelji »za potrebe kancelara njemačkog poslanstva« u ljeto 1941. izbačeni iz svojega stana u Deželićevu prilazu u Zagrebu, a 1942. odvedeni su u Auschwitz. – Brat Hugo, inženjer (Zagreb, 28. XI. 1912 – ?Šibenik, ?1990) također je preživio II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28706.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICH, Ivo (Raić, Ivan)

REICH, Ivo (Raić, Ivan), strojarski inženjer (Virovitica, 1899 – Zagreb, 15. IX. 1978). Sin Ljudevita i Zdenke rođ. Pilpel. Srednju školu završio je u Osijeku, a u Zagrebu je studirao na Tehničkom fakultetu. Unovačen je kao austroug. vojnik u I. svj. ratu. U međuratnom razdoblju radio je kao inženjer u Osječkoj ljevaonici željeza i tvornici strojeva, čiji je većinski vlasnik i upravitelj bio njegov ujak Vjekoslav Pilpel. Po završetku voj. letačke škole bio je pilot u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH bio je zaštićen zahvaljujući mješovitomu braku te je do kraja II. svj. rata radio kao instruktor u voj. pilotskoj školi u Borongaju u Zagrebu. God. 1945, optužen kao kolaboracionist, pješačio je u dugom maršu od Slovenije do bug. granice. Ubrzo zatim s bratom Pavlom pozvan je u Osijek obnoviti proizvodnju u Osječkoj ljevaonici željeza. Tada je osnovao osječki aeroklub i školu letenja. Do umirovljenja predavao je na Strojarskom fakultetu u Zagrebu na kojemu je 1950-ih uveo jogu. – Brat Pavao, inženjer (Virovitica, 23. IV. 1900 – Zagreb, 11. V. 1964). U međuratnom razdoblju bio je strojarski inženjer u Osijeku te radio u Osječkoj ljevaonici željeza i tvornici strojeva. Po osnutku NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Sa suprugom Mirom rođ. Weiss, kćeri žid. aktivista i gospodarstvenika → Julija, prebjegao je u Crikvenicu, zatim s krivotvorenim dokumentima u Italiju. Do kraja II. svj. rata skrivao se u stanu u Torinu, dok mu je supruga, s lažnim identitetom Njemice i pod imenom Mira Belajcich, radila kao tajnica voditelja njem. građevinske organizacije »Tot«. Pod prijetnjom smaknuća, tajno je kopirala važne strateške dokumente te organizacije i preko veze dostavljala ih tal. partizanima. Nakon II. svj. rata oboje su se vratili u Osijek, no brak se nije održao. Mira se vratila u Italiju, gdje je do smrti (o. 1980) pod prezimenom Belajcich živjela u Rimu, a on je s bratom Ivom obnavljao proizvodnju Osječke ljevaonice, čiji je tehnički direktor u podružnici u zagrebačkoj Dubravi bio od 1948. do umirovljenja 1962. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Imao je sina Petra.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – Izvod iz matične knjige umrlih. – Podaci o ulazniku C. Kolar i P. Reich.