Kategorija: H

HORETZKY, Oto (Otto), neuropsihijatar (Pitomača, 30. VIII. 1904 − Zagreb, 2. IX. 1973). Sin Bernhardov, unuk → Juliusa Weissa iz Dalja. Sa suprugom Štefanijom (? – Zagreb, 15. I. 1990) imao je djecu Elu i Kristijana (?, 1937 – Zagreb, 28 XI. 1990). Studij medicine završio 1928. u Zagrebu te postao sekundarni liječnik u Bolnici za duševne bolesti Stenjevec, u kojoj 1933. završava specijalizaciju iz neuropsihijatrije. God. 1936. dekretom je premješten u Bolnicu za duševne bolesti u Toponici kraj Niša, ali je, nakon protesta Zbora liječnika Hrvatske, vraćen u Zagreb na mjesto voditelja Sanatorija za živčano bolesne u Podsusedu. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Kad je 1948. Sanatorij pripojen Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče kao odjel za liječenje psihoneuroza, ostao je na čelu tog odjela do umirovljenja 1968. U našu je psihijatriju uveo nove psihoterapijske metode, primjerice psihodramu, te razradio pantomimu kao metodu u grupnoj psihoterapiji. Radove je objavljivao u časopisima Neuropsihijatrija (1958), Praxis der Psychotherapie (1960), Zeitschrift für Psychotherapie und medizinische Psychologie (1965), Strasbourg médical (1967) te u spomenici Stenjevec 1879−1933 (Zagreb 1933) i zborniku Topical Problems of Psychotherapy (Beč 1961). Snimio je i tri filma o psihoterapijskim metodama. – Brat Miroslav, službenik (Pitomača, 11. VI. 1901 – ?). U međuratnom razdoblju radio je u poduzeću »Papieros« u Zagrebu, a od 1937. u poduzeću »Kralj nalivpera« u Ilici u vlasništvu supruge Milice rođ. Knežević. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Daljnja sudbina nepoznata. – Sestra Edita, pedagoginja (Pitomača, 2. III. 1903 – Zagreb, 21. X. 1983). Diplomirala je njemački i hrv. jezik i književnost 1927, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1928. tezom Rudolf Hans Bartsch. U međuratnom razdoblju predavala je u Državnoj četvrtoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. God. 1938. prešla je na katoličanstvo, a po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. Autorica je francuske gramatike Précis pratique de grammaire francaise (Zagreb 1954), udžbenika i vježbenica francuskoga jezika te Francusko hrvatskog ili srpskog i hrvatsko ili srpsko francuskog džepnog rječnika za osnovnu školu (s Natašom Benini, Zagreb 1981²).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

LIT.: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – V. Dugački: Horetzky, Otto. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. − M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HORN, Josip, pravnik i žid. aktivist (?Osijek, o. 1880 – Osijek, 19. XI. 1935). Doktorirao je temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1906, a od 1909. imao je odvjetnički ured. God. 1933. preuzeo je odvjetnički ured → H. Spitzera u Osijeku u tadašnjoj Aleksandrovoj ul., a 1935. bio je izabran za odvjetničkoga suca Stola sedmorice. Nakon smrti njegovu je kancelariju u Osijeku preuzeo → Alfred Fischer. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. Kao mladi pravnik pridružio se »osječkim hrvatskim akademičarima mojsijeve vjere«, većinom pravnicima, koji su uoči I. cionističkoga kongresa u Osijeku (6–7. VIII. 1904) osudili cionističku agitaciju »nekolicine svojih kolega istovjeraca koji pod maskom sijonizam i židovski nacionalizam propagiraju struju protivnu hrvatskome duhu«. Bio je predsj. Hevre Kadiše u Osijeku, od 1933. član je »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit, a 1935. u Beogradu je bio izabran u »Odbor časništva« Velike lože konstitucije Bnei Brit. Pijanist → A. Präger njegov je nećak. – Sin Petar, pravnik (Osijek, 1916 – logor Jasenovac 1941). Po uspostavi NDH deportiran je u Gospić, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: Podaci o ulazniku D. i M. Cepelić. – Popis žrtava.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 5; 8(1934) 1. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – Spomenica svečane instalacije Velike Lože u Beogradu. Beograd 1935. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1984. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Pregled istorije slobodnog zidarstva u Jugoslaviji. Beograd 1988. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Ha-kol, 1999, 61/62. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: I. cionistički kongres u Osijeku. Časopis za suvremenu povijest, 37(2005) 2. – Ista: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

HORN, Marko, pravnik i žid. aktivist (Osijek, 1885 – Zagreb, 13. III. 1941). Nakon završene srednje škole u Osijeku, doktorirao je 1908. na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Isprva je bio vježbenik kod → G. Franka, a 1912. je otvorio svoj odvjetnički ured u Zagrebu. Kao istaknuti odvjetnik djelovao je sve do smrti, održavajući kontakte s najvišim predstavnicima gradskih, oblasnih i državnih vlasti (uključujući Vladka Mačeka i kneza Pavla). Zarobljen je u I. svj. ratu kao pričuvni časnik 78. osječke pukovnije. Od 1921. gradski je zastupnik na listi žid. narodnosne skupine, a ponovno je bio izabran 1927. God. 1930. bio je izabran za člana Disciplinskoga vijeća Advokatske komore u Zagrebu te je godinama obnašao tu dužnost. Spominje se 1912. kao tajnik Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Bio je i dugogodišnji aktivist u zagrebačkoj ŽO te u cionističkim organizacijama, među ostalim predsj. Odbora za hebrejsku univerzu u Jeruzalemu, osn. 1926. Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Jedan od istaknutih članova Udruženja općih cionista u Jugoslaviji, osn. 1935 (s → A. Lichtom). God. 1935. bio je izabran za predsjednika zagrebačke ŽO, a njegovu su kandidaturu podržali cionisti i necionisti. Njegov je izbor, nakon 15 godina predsjednikovanja → H. Kona doživljavan kao kontinuitet nužan za smirivanje sukoba u općini. kad je 1937. uvođen u čast novi zagrebački rabin → M. Š. Freiberger, Horn mu je poželio da bude »prožet hitlahavutom tj. oduševljenjem za svoj poziv i rad. On će imati prvenstveno na brizi omladinu […] kojoj treba da ulije smisao za pozitivno jevrejstvo«. – H. je bio jedan od samosvjesnih Židova, odnosno onih koji su vrlo jasno iznosili svoja cionistička stajališta. Kao predsj. ŽO tvrdio je da je Općina uvijek dokazivala povezanost s Palestinom, u koju je 1939. zagovarao iseljavanje. S druge je strane bio pomirljiv prema onima koji su iz konformizma 1938. prešli na katoličanstvo ističući da su »teška vremena u kojima živimo i u kojima se traže velike žrtve, koje jedni dragovoljno snose, dok ih se drugi odbacivanjem svoga židovstva rješavaju«. Također je 1930-ih bio potpredsjednik SJOJ. Umro je prirodnom smrću 1941. Bio je u braku s Danicom rođ. Zvijezdić, koja je, po uspostavi NDH, preuzela žid. znak i ubrzo stradala. Kći Zorica izbjegla je u Palestinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

LIT.: Židov, 4(1920) 6/7, br. 12, br. 46, br. 47; 19(1935) 48a. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – (Nekrolog). Večer, 22(1941) 6098. – Bilten SJOJ, 1966, 1/2. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

HORN, Mauricije (Mauricija, Mavro), stomatolog (Brzeźno, Poljska, 23. I. 1888 – Zagreb, 5. XII. 1968). Završio je 1914. Medicinski fakultet u Lavovu, a iz Beča se 1919. doselio u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju imao stomatološku ordinaciju u Bogovićevoj ul. Po uspostavi NDH sa suprugom Felicijom (Lizzy) (Zalalövő, Mađarska, 1896 – Zagreb, 21. I. 1955) i s kćeri Daisy (Zagreb, 1926) preuzeo je žid. znak i vjerojatno prešao na katoličanstvo. U skupini žid. liječnika u listopadu 1941. upućen je u Banju Luku djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, a već u studenom 1941. tražio je otvaranje stomatološke ordinacije u Senju, što je Ministarstvo zdravstva odobrilo. Čini se da u Senju ipak nije radio te da je ostao u Banjoj Luci. U rujnu 1944. priključio se partizanima te djelovao kao referent saniteta Okružnog NOO Banja Luka i voditelj stomatološkoga odjela Bolničkoga centra u Banjoj Luci.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28882, 28374. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HORN, Mavro, liječnik i žid. aktivist (Dolní Almáš, Slovačka, 30. X. 1872 – Osijek, 20. VI. 1934). Sin Salomona i Roze. U Budimpešti se 26. X. 1908. oženio Alicom rođ. John (Hrud, Poljska, 2. X. 1884 – ?) s kojom je imao djecu Ruth (Foča, BiH, 27. VIII. 1909 – ?), Kitty (Bosanski Novi, BiH, 19. III. 1911 – ?) i Alicu (Bosanski Novi, BiH, 19. VII. 1912 – ?). Nakon službovanja po različitim mjestima, rješenjem Kraljevske banske uprave u Zagrebu imenovan je 4. IX. 1930. ravnateljem Banovinske bolnice u Osijeku. Također je bio predsj. Hevre Kadiše osječke ŽO Gornji grad i član odbora Jugoslavensko-čehoslovačke lige u Osijeku.

IZV.: DAO, Jugoslavensko-čehoslovačka liga Osijek, 1933–1939, 387, knj. 1, kut. 1.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

HORN, Srećko, trgovac (Osijek, 18. XII. 1901 – Zagreb, 28. II. 1974). Sin Dragutina i Rose rođ. Goldschmidt. Zavičajnu pripadnost imao je u Valpovu, gdje mu je od 1870. živio i djed. U međuratnom razdoblju u Martićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu satova i bižuterije »Krom«. Po uspostavi NDH, iako je bio u mješovitom braku i prešao na starokatoličku vjeru, preuzeo je žid. znak, a trgovina je dobila ustaškoga povjerenika. Prebjegao je u Senj te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupio je partizanima kao borac virovitičkoga partizanskog odreda. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29604.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HOROVIC, Herta (Horowitz), glazb. pedagoginja (Požega, 1910 – Ramat Gan, Izrael, 1962). Kći → Bele F. i Irene rođ. Bauer. Po završetku osječke gimnazije, studirala je glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Do početka II. svj. rata djelovala je kao profesorica glasovira u Zagrebu, gdje se 1937. udala za Ernesta Horovica. U braku je 1939. rođena kći Ayana. Po proglašenju NDH s obitelji otišla u Split, Korčulu, Italiju i Švicarsku. Nakon II. svj. rata vratila se u Zagreb, potom u Osijek, a 1946. s obitelji se odselila u Beograd, a tri godine poslije u Izrael, gdje je do umirovljenja djelovala kao glazb. pedagoginja. – Suprug Ernest, poduzetnik (Siret, Rumunjska, 8. V. 1900 – ?Ramat Gan, Izrael, ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj Našičke trgovine tanina i paropila d. d. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja, a ustaško redarstvo mu je rekviriralo automobil marke »Austin«. S obitelji je preuzeo žid. znak i prebjegao iz Zagreba, u koji se vratio nakon II. svj. rata. God. 1946. odselili su u Beograd, a 1949. u Izrael. – Kći Ayana Touval, matematičarka (Zagreb, 4. III. 1939). Po uspostavi NDH s roditeljima je preuzela žid. znak i izbjegla iz Zagreba, u koji se vratila nakon II. svj. rata. Osnovno školovanje započela je u Osijeku, nastavila u Beogradu, a završila u Izraelu, kamo se s roditeljima iselila 1949. Diplomirala je matematiku u Jeruzalemu. Udala se 1964. za Saadija Touvala sina → Meirova. U braku su rođena djeca Itiel (?, Izrael, 1966 – ?, Izrael, 1985) i blizanci Amitai i Jonatan (?, Izrael, 1969). Od 1985. s obitelji živi u SAD. Među prvim je profesorima počela predavati geometriju kinestetičnom metodom. Održava seminare i piše stručne članke.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ. – Podaci o ulaznici A. Touval.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HOROVIĆ, Bruno Salomon (Horowitz), pulmolog i žid. aktivist (Dubrovnik, 18. XI. 1924 – Dubrovnik, 28. I. 2002). Sin Ignaca i Leontine rođ. Spiegel. God. 1941. izbačen je iz šestog razreda dubrovačke gimnazije te s obitelji bio interniran u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući u komandi mjesta Zagorje. Nakon II. svj. rata maturirao je i potom diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1952/53. Specijalizirao je pulmologiju. Najveći je dio svojega radnog vijeka proveo u Mostaru, gdje je bio ravnatelj Regionalnoga medicinskoga centra za Hercegovinu i dugogodišnji predsj. Društva liječnika BiH. Po umirovljenju vratio se u Dubrovnik i djelovao u tamošnjoj ŽO. Od 1994. do smrti bio je njezin predsjednik. Zaslužan je za obnovu stare sinagoge u Dubrovniku 1997. Bio je također i inicijator osnivanja Židovskoga muzeja u Dubrovniku. Njegovim je zauzimanjem iz SAD, nakon višegodišnjega sudskoga parničenja, u drugoj pol. 1990-ih vraćeno dubrovačko sakralno blago. Sa Sabrom rođ. Maglić, otac je Sabrine i Sonje. – Kći Sabrina, pravnica i žid. aktivistica (Dubrovnik, 14. I. 1958). Završila je u Mostaru gimnaziju 1976, a Pravni fakultet 1980. Magistrirala je u Beogradu 1985. tezom Položaj maloljetnika u kaznenom pravu, a doktorirala je u Splitu 1994. tezom Nužna obrana u kaznenom pravu. Od 1981. radi na Pravnom fakultetu u Mostaru, od 2000. izvanredna je profesorica kaznenoga prava. Predsjednica je ŽO Dubrovnik od 2002, zaslužna za otvaranje Židovskoga muzeja u Dubrovniku 2003. – Kći Sonja, pedijatrica i žid. aktivistica (Mostar, BiH, 18. I. 1960). Pohađala je gimnaziju u Mostaru, diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1983, a pedijatriju specijalizirala u Zagrebu 1991. Djeluje kao pedijatrica u Dubrovniku. – Brat mu je Vidoje (Vito), ekonomist (Dubrovnik, 17. VII. 1929). Po osnutku NDH s obitelji je bio interniran u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. U rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući u komandi mjesta Zagorje i u NOO Vojnić. Nakon II. svj. rata živio je u Zagrebu, gdje je diplomirao na Ekonomskom fakultetu i radio kao komercijalist u »Diners Clubu«. – Njihov otac Ignac, poduzetnik (Borislav, Ukrajina, 1885 – Dubrovnik, 1941). Sin Salomona i Rojzi rođ. Astman. Služeći kao austroug. pomorski časnik u Boki kotorskoj, u Dubrovniku je upoznao suprugu Leontinu rođ Spiegel, podrijetlom iz Ivano-Frankivska u Ukrajini. Od 1922. stalno je nastanjen u Dubrovniku, gdje je bio vlasnik Park hotela »Gradac« (današnji ženski đački dom), u kojem je 1938–40. osiguravao hranu za približno 200 žid. izbjeglica iz Njemačke i Austrije.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – Podaci o ulazniku S. Horović.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1995, 41/42. – Ha-kol, 2002, 73.

HOROWITZ, Franjo (Horovitz), liječnik (Ternopil’, Ukrajina, 1867 – Monte Carlo, Monako, V. 1937). Nakon studija medicine u Beču postao je asistent laringologa Leopolda von Schröttera, po čijem nalogu odlazi na Rab, gdje je udario temelje ljetovališta i lječilišta za bolesti dišnih puteva. Nakon toga bio je privatni liječnik u Zadru i od 1908. u Zagrebu, gdje je za I. svj. rata vodio 6. odjel vojne bolnice. Kraće vrijeme radio je u Gorici te nakon neuspjele privatne prakse u Zagrebu počinio samoubojstvo. Pisao je o alkoholizmu i tuberkulozi pluća, o problemima dojenčadi za ljetnih vrućina te o mjerama za očuvanje zdravlja u ratnim prilikama (Agramer Tagblatt, 1908–09, 1914).

DJELA: Sušica. Zagreb 1909.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 2, 1876–1918. Zagreb 1970. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Horowitz, Franjo. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HORVAT, Artur (Horváth), kirurg (Dombovár, Mađarska, 31. XII. 1895 – Zagreb, 24. XI. 1980). Gimnaziju je završio 1914. u Varaždinu, studij medicine 1921. u Grazu. Kirurgiju i ginekologiju specijalizirao je do 1924. u Kielu, Hamburgu i Zagrebu te se usavršavao u Parizu i Baselu. Od 1925. bio je upravitelj bolnice i voditelj kirurškoga odjela najprije u Petrinji pa u Pakracu. Potkraj 1933. došao u Požegu, gdje je bio v. d. upravitelja bolnice u izgradnji i voditelj kirurškoga odjela, otvorenjem kojega u siječnju 1934. u staroj gradskoj bolnici u Vučjaku započinje organizirana kirurška služba u Požegi. U pol. 1936. uspio je završiti i otvoriti novu bolnicu, koju je vodio do 1941. kad je otpušten i potom uhićen. Po izlasku iz zatvora radio je neko vrijeme u Banjoj Luci i Sarajevu, potkraj 1944. priključuje se partizanima djelujući kao kirurg pozadinske bolnice. Po svršetku rata bio je gl. kirurg 4. armije te načelnik kirurških odjela vojnih bolnica u Karlovcu, Zagrebu i Skoplju. Nakon demobilizacije u činu potpukovnika bio primarijus kirurškoga odjela u Općoj bolnici »Dr. Josip Kajfeš« (danas KB »Sv. Duh«), a potom vodio kirurški odjel Opće bolnice u Bihaću. Napose se bavio tromboemboličnom bolešću, a obrađivao je i druge kirurške probleme. Radove je objavljivao u časopisima Liječnički vjesnik (1922, 1924, 1930, 1939, 1950), Münchener medizinische Wochenschrift(1922), Zentralblatt für Gynäkologie (1925, 1931), Vojnomedicinski pregled (1947), Acta chirurgica Iugoslavica (1956). Bio je predsj. kirurško-ortopedske sekcije Zbora liječnika Hrvatske 1951. Sa suprugom Dolores rođ. Stöhr imao je sina Branka, ekonomista (Petrinja, 24. VII. 1928 – Zagreb, 18. XII. 2003).

LIT.: J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – T. Vuković: Razvoj medicine u Požeškoj kotlini. U: Požega 1227–1977 (zbornik). Slavonska Požega 1977. – T. Vuković: Horvat, Artur. Požeški leksikon. Slavonska Požega 1977. – A. Rukavina: 60 godina organizirane kirurgije u Požegi. Liječnički vjesnik, 116(1994) 9/10. – Ž. Glavić, A. Rukavina i T. Vuković: Stručni i znanstveni rad u požeškoj bolnici od 1936. do 1996. godine. Medicinski vjesnik, 28(1996) 1/4. – T. Vuković: Razvitak zdravstva u Požeškoj kotlini. U: Pojavnost raka u požeškoj regiji. Požega 1996. – T. Vuković i Ž. Glavić: 60 godina moderne bolnice u Požegi. Liječnički vjesnik, 118(1996) 9. – Zbornik stručnih i znanstvenih radova u požeškoj bolnici 1936–1996. Požega 1996. – V. Dugački: Horvat, Artur. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.