FRANKL, Ivan (Johann), gospodarstvenik i trgovac (?, Mađarska, 1824 – ?). Doselio se u Zagreb 1842, a 1855. oženio se Nanetom, kćeri trgovca → G. Hirschlera, čime je ušao u utjecajan krug zagrebačkih žid. trgovaca, koji su osim poslovnim interesima bili povezani i međusobnim rodbinskim vezama. Bio je ravnatelj zagrebačkog Paromlina 1860-ih, uz to angažiran i u ostalim većim zagrebačkim tvornicama. God. 1871. spominje se kao ravnatelj Zagrebačke tvornice kože i tvornice cipela. Kandidirao se na izborima za članove Zagrebačke trgovinske komore 1866. te bio član Izložbenoga odbora za nastup hrv. gospodarstvenika na Međunarodnoj izložbi u Beču 1873.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Ista: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

FRANKL, Miroslav, službenik (Osijek, 16. VII. 1891 – ?logor, 1941–1945). Sin Marka i Šarlote (Osijek, 1854 – ?), čiji su roditelji imali zavičajnu pripadnost u Osijeku. U međuratnom razdoblju bio je službenik Tvornice žeste i pjenice u Savskom Marofu. Sa suprugom Klarom rođ. Gosztonyi živio je u Zagrebu, gdje je posjedovao kuću u Zvonimirovoj ul. koju je 1937. naslijedio od sestre Ruže Prister. U Osijeku je naslijedio očevu kuću u Desatičinoj ul. i kuće strica Ljudevita u Županijskoj i Ružinoj ul. Po osnutku NDH redarstveno ravnateljstvo zaplijenilo mu je 182 000 din., sve dragocjenosti i bankovne knjižice, a pod ovrhu stavilo tekući račun u Prvoj hrvatskoj štedionici u Osijeku. Ostao je dužan ŽOZ vjerski doprinos od 6000 din. Stradao je u nepoznatom logoru, vjerojatno u deportacijama 1942. ili 1943.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, Zagreb 2004.

FRANKL, Sigismund (Žiga), poduzetnik (Bečko Novo Mjesto, Austrija, 1865 – Sutinske Toplice, 1911). Sa suprugom Marijom rođ. Mandelbaum (Keszthely, Mađarska, 1863 – Sutinske Toplice, 1926) doselio se oko 1890. u Hrvatsko zagorje, gdje su zakupili i vodili Sutinske toplice, imali koncesiju za distribuciju pošte u kotaru Zlatar, gdje su vodili ugostiteljski obrt »K lipi« i trgovali na veliko pivom i peradarskim proizvodima. Otac je Josipa (? – Zagreb, 1924), Otta (Sutinske Toplice, 1896 – Colloredo di Monte Albano, Italija, 1919), Olge (Sutinske Toplice, 1895 – Zagreb, 1954), Alexandera (Sutinske Toplice, 1900 – logor Danica, 1944), Ide (Sutinske Toplice, 1901 – ?logor, 1944) i Viktora (Sutinske Toplice, 1903 – Zlatar, 1969). Ida i Viktor se oko 1928–29. sele u Zlatar, gdje preuzimaju vođenje »K lipi«. Također su imali koncesiju za autobusnu liniju Stubičke Toplice–Marija Bistrica–Zagreb. Ida 1937. odlazi u Zagreb, gdje se po uspostavi NDH skrivala kod opatica na Šalati, no ubrzo je bila otkrivena, uhićena te deportirana u logor; prema nekim (nepouzdanim) izvorima stradala je u Dachauu. U braku s Barbarom rođ. Lazzarini Viktor prelazi na katoličku vjeru. Nastavio je voditi obiteljski obrt do II. svj. rata kad se skrivao kod rodbine u zagrebačkoj Kustošiji. Nakon rata vodio je mehaničarsku radionicu u Zlataru.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Frankl.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FRANOVIĆ, Antun (Toni), slikar (Zagreb, 15. IV. 1964). Sin Antona i Elizabete rođ. Kreutzer. Crta i slika od ranoga djetinjstva, a izlaže od 1989. Nakon tri godine studija medicine u Zagrebu, upisao se na ALU, gdje je diplomirao 1990. God. 1993. zapošljava se na Arad Arts’ Project u Aradu, gdje predaje slikanje u prirodi, a 1994–95. boravi na American University, Wesley Theological Seminary u Washingtonu, gdje predaje duhovnost umjetnosti. Krajem 1995. zapošljava se na mjestu mlađega asistenta na Katedri slikanja i crtanja ALU u Zagrebu, gdje predaje crtanje akta i slikanje u prirodi do 2004. Gostuje kao predavač na Kresge Academic Center u Washingtonu, School of Visual Arts u New Yorku, Boston University i dr. Njegovi značajniji umjetnički zahvati na javnim objektima uključuju zgradu Name u Zagrebu (1998), interijer zgrade ŽO u Zagrebu (1992) i sinagoge u Osijeku (1999), Or Kodeš židovski centar u Chevy Chase u Marylandu (2001–02), Oxnam crkvu u Washingtonu (1995), WUJS Institute u Aradu (1993), eksterijer prodajnoga centra »Podravke« u Koprivnici (1999) te interijer Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu (2008). Njegove slike i djela primijenjene umjetnosti nalaze se u mnogim privatnim i javnim zbirkama te u fundusima nekoliko muzeja u Europi, Americi i Izraelu. – Majka Elizabeta (Elza), pedagoginja i žid. aktivistica (Kunovec, 15. XI. 1940). Kći Ernesta Kreutzera i Elizabete rođ. Borbelj (Borbely). Diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te radila kao tajnica generalnoga direktora Jadranskoga naftovoda. Bila je predsjednica Školskoga odbora žid. škole »Lauder – Lea Deutsch« u Zagrebu te predsjednica Izvršnoga odbora Židovske vjerske zajednice Bet Israel.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: M. Pelikan: Slikar međunarodnog iskustva. Vjesnik, 56(1995) 17205. – Isti: Osjećaji se ne ponavljaju. Hrvatski obzor, 4(1998) 190. – S. Košpić: Umjetnik koji se ne prepušta trendovskoj dekadenciji. Vjesnik, 61(2000) 18903. – M. Kružić: Njezino veličanstvo boja. Vijenac, 9(2001) 203. – M. Crnčević: Hvarski pejsaži. Slobodna Dalmacija, 62(2005) 19555. – V. B. S.: Izložba Tonija Franovića u splitskoj galeriji »Kula«. Novi list, 49(2006) 18814. – D. Jendrić: Franovićeva »Soba s pogledom«. Večernji list, 46(2006) 15178. – Ista: Hvarski ciklus u kamenoj crkvici. Ibid., 46(2006) 15341. – J. Bulić: Izložba Tonija Franovića. Dubrovački vjesnik, 55(2006) 2908. – D. Jendrić: Kao u filmskoj priči niz soba i krajolika. Večernji list, 48(2007) 15494. – Ista: Unikatan autorski rad slikara i dizajnera. Ibid., br. 15629. – I. Luetić: Slike postaju znak. Glas koncila, 46(2007) 35. – V. Tolić: Slikar od djetinjstva. Hrvatsko slovo, 13(2007) 647. – D. Jendrić: Lijep susret na Gornjem gradu. Večernji list, 48(2007) 15808. – A. Franović: Toni Franović (monografija). Zagreb 2007. – A. Lendvaj: Tonijev meksički dar. Ibid., 48(2008) 15888. – http://www.franovic.net/main.html, pristupljeno 6. IV. 2012. – http://www.franovic.net/FRANOVIC.monografija.pdf, pristupljeno 6. IV. 2012.

FRANJKOVIĆ, Krunoslav, inženjer (Niš, Srbija, 15. IV. 1933 – Zagreb, 3. III. 2006). Sin Vladimira i Ilone rođ. Mathe. Djelovao je kao stručnjak i sudski vještak za cestovni promet, ujedno bio i prvi predsj. Udruženja sudskih vještaka Zagreba (od 1990. Hrvatsko društvo sudskih vještaka), a 2003. predsj. Auto-moto kluba »Maksimir«.

LIT.: Večernji list, 46(2006) 15121. – http://www.sudski-vjestaci.hr/clanci/o-nama/osnivanje-i-razvoj-hdsv-a/osnivanje-i-razvoj-hdsv-a-42.html, pristupljeno 6. IV. 2012.

FREIBERGER, Hinko, elektrotehnički inženjer (Šamarica, 15. VI. 1913 – logor Jasenovac, 1941). Sin Josipa i Eleonore rođ. Šajmović. Zavičajnu pripadnost imao je u Samoboru. U međuratnom razdoblju bio je nastanjen u Zagrebu. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja te je s roditeljima preuzeo žid. znak. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao vjerojatno prije kraja godine.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FREIBERGER, Milan, posebnik (Apatovec, 1905 – logor Jasenovac, 1941). Po osnutku NDH u lipnju ili srpnju 1941. bio je uhićen i deportiran u Gospić te navodno na »javni rad u Karlobag«. Supruga Perla rođ. Eskenazy molbi za njegovo puštanje priložila je liječničku svjedodžbu Antuna Nemanića kao dokaz da zbog zdravstvenoga stanja nije sposoban za fizički rad. Rješenje molbe odgođeno je po nalogu UNS. Preživio je gospićki sustav logora, no prebačen je u logor Jasenovac, gdje je ubrzo stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27700.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FREIBERGER, Miroslav Šalom, nadrabin (Zagreb, 9. I. 1903 – Auschwitz, V. 1943). Sin Antuna i Anke rođ. Kaufmann (Karlovac, 1878 – Auschwitz, 1943). Zavičajnu pripadnost imao je u Samoboru, a pradjed mu je u Hrvatsku došao 1858. Nakon osnovne žid. škole i gimnazije u Zagrebu, za rabina se školovao u Berlinu na Visokoj školi za židovske nauke. Po povratku u Zagreb, isticao se člancima, ponajviše u Židovu, o ustrojstvu i djelovanju žid. općine u eur. dijaspori. Svoje je ideje o tom kako valja ustrojiti žid. život izvodio iz temeljita razumijevanja žid. teologije i povijesti. Njegovi tekstovi, objavljivani u različitim časopisima, antologijske su vrijednosti u žid. publicistici. Zagovarao je »judaizaciju« te nudio spoj borbenog cionizma i renesanse vjerskih i tradicionalnih običaja kao mogućnost oporavka žid. zajednica. Bio je predsj. Židovskoga narodnog akademskog društva »Judeja« od 1923, kad ono doživljava procvat, a broj mu članova raste do oko stotinu. Za rabina je bio imenovan 1929. Iste je godine prihvatio službu u Osijeku kao zamjenik nadrabina. Pošto je 1936. postao zagrebački rabin, a 1942. nadrabin, žid. zajednica ponovno je doživjela zlatne trenutke – bio je prvi zagrebački rabin ili nadrabin koji je rođen u Zagrebu, odnosno uopće u Hrvatskoj. U kratkoj karijeri obogatio je i hrvatsku i žid. kulturu. U najboljoj tradiciji rabinske mnogostranosti, bio je vjeroučitelj, hebreist, prevoditelj, diplomirani pravnik, doktor teoloških znanosti, plodan pisac i duhovni vođa zajednice. Bio je cionističke orijentacije, vrlo smjelih, čak radikalnih stavova, ali je istodobno nastojao očuvati žid. vrijednosti i običaje. Njegovo najvažnije djelo Molitvenik standardan je i praktičan izbor molitava za cijelu godinu kojima je pridodano veliko poglavlje odlomaka iz Mišne i Talmuda, što je bilo vrlo značajno predstavljanje žid. misaone i moralističke tradicije u hrv. kulturi. Njegovo potpisivanje je bilo karakteristično: na Molitveniku istaknutije je ime Šalom, na tekstovima širega svjetovnoga karaktera na prvom je mjestu Miroslav, ali uvijek su oba imena naznačena, jer kao što je poštovao obje svoje pripadnosti, tako je njegovao i obje kulture. Nadahnjivao je mlađe naraštaje u općini judaističkim vrijednostima, a posljednjih godina pred rat sve je više izražavao cionističke ideje. Nakon razlaza u cionističkom pokretu sredinom 1930-ih priklonio se općim cionistima. Bio je jedan od istaknutih članova Udruženja općih cionista u Jugoslaviji, osnovanog 1935. (zajedno s → A. Lichtom). Više se nije javljao u Židovu (koji je naginjao lijevim opcijama), nego je pisao o problemima cionizma i kulturnim tradicijama Židova te drugim žid. temama u periodicima Gideon (1922–26), Haaviv–Proljeće (1924), Narodna židovska svijest (1924–26), Omanut (1936, 1939) i Jevrejski narodni kalendar (1939–40). Pisao je također o žid. riječima u hrvatskom jeziku (Gideon 1926, 1) te se bavio prevođenjem molitava i obrednika s hebrejskoga na hrv. jezik. Iako je zagovarao odlazak u tadašnju Palestinu, sam nije otišao, jer je smatrao da kao nadrabin mora ostati sa svojom kehilom (pastvom). U ratnim naporima da se spasi žid. zajednica u Zagrebu i NDH bio je, zajedno s predsjednikom ŽO → Hugom Konom, ključna osoba. Isticao se praktičnom dosjetljivošću, često i diplomatskom vještinom. Posjećivao je zatočenike u sabiralištima, brinuo se za one u logorima, intervenirao kod nadležnih, korespondirao s mnogim pojedincima i ustanovama u državi i u inozemstvu (osobito s nadbiskupom Alojzijem Stepincem), organizirao je žid. školu i staračke domove (dok su još postojali), vodio matične knjige, prikupljao novac, organizirao nabavu macesa, sudjelovao u odašiljanju djece u Palestinu itd. Njegove aktivnosti bile su još intenzivnije od kolovoza 1942, kad su obavljene pretposljednje deportacije, a u Zagrebu preostali, po njegovim riječima, samo ostaci ostataka zagrebačkih Židova. Unatoč tomu što je tjednima unaprijed znao da se spremaju uhićenja i deportacije, baš kao i predsj. Kon, do posljednjeg je trenutka radio u općini te je, čini se u noći 2/3. V. 1943, »ponosno kod kuće dočekao zlikovce, koji su ih došli hapsiti«. Nadbiskup Stepinac mu je nudio spas, ali se on nije želio spašavati, a da članovi njegove općine budu deportirani. Supruga Irena rođ. Steiner (iz obitelji vukovarskih Steinera) također je bila deportirana. Prema izjavama nekih svjedoka, na ulazu u logor Auschwitz protestirao je protiv neljudskog postupka prema pripadnicima njegove zajednice i odmah je, pred svima, ubijen. – Otac Antun (Ante, Toni), službenik (Pinkafeld, Austrija, 5. VI. 1868 – Auschwitz, 1943). Sin Hinkov. Imao je zavičajnost u Samoboru. Po uspostavi NDH, bio je umirovljeni namještenik ŽOZ sa stanom u Amruševoj ul. Uz mirovinu od 1000 din. primao je i mjesečnu potporu od 2000 din. od Hevre Kadiše. Sa suprugom je bio vlasnik jednokatnice na Zavrtnici u Zagrebu. Odboru za podavanja Židova predao je zlatnine vrijedne 4800 din. Odveden je iz Zagreba sa suprugom, sinom i snahom u posljednjim masovnim deportacijama iz Zagreba i Hrvatske u svibnju 1943.

DJELA: Die Fasten im alten Israel. Eine bedeutungsgeschichtliche Studie. Zagreb 1927. – Teodor Herzel. Zagreb 1928. – Molitvenik. Zagreb 1938 (pretisak Zagreb 1994).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669. – KŽZ.

LIT.: Židov, 8(1924) 45; 9(1925) 26; 11(1927) 38/39; 13(1929) 10; 14(1930) 13; 21(1937) 6; 23(1939) 16. – H. Urbach: Molitvenik u srpsko-hrvatskom prevodu od dr Šaloma Frajbergera. Jevrejski glas, 11(1938) 37(543). – Omanut, 4(1939) 1. – Bilten ŽOZ, 1988, 9/10; 1989, 12. – Predgovor S. Goldsteina u Molitveniku. U: 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987.). Zagreb 1988. – V. Kovač: Intervju s Amielom Shomronijem, Freibergerovim tajnikom 1942/43. Bilten ŽOZ, 1992. – S. Goldstein: Uz reprint Freibergerova molitvenika iz 1938. godine. U: M. S. Freiberger, Molitvenik. Zagreb 1994. – M. Švab: Freiberger, Miroslav Schalom (Šalom). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Goldstein: Šalom (Miroslav Fritz) Freiberger. Novi Omanut, 7(1999). – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – S. Goldstein: 1903–1943. Dvije obljetnice Šaloma (Miroslava) Freiberga. Novi Omanut, 11(2003). – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

FREIBERGER, Nikola, liječnik (Zagreb, 1899 – logor Jasenovac, 1942). Sin Ladislava (Zagreb, 25. III. 1865 – Auschwitz, 1943), sina trgovca Heinricha, i Amalije rođ. Fischer. U međuratnom razdoblju djelovao je kao liječnik u Kutini. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, bio je u službi Hrvatskoga domobranstva te ishodio zaštitu za oca, sestru, suprugu Helenu i kćer Franciku. Uz to je molio da im se dopusti preseljenje iz Zagreba u Kutinu. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je 1942. stradao. – Sestra Ljubica, službenica (Zagreb, 5. VII. 1907 – Auschwitz, 1943). Zavičajnost je stekla u Samoboru. Po osnutku NDH prijavila je imovinu vlastima te ostala bez namještenja. Deportirana je zajedno s roditeljima i šurjakinjom u posljednjoj masovnoj deportaciji zagrebačkih i hrv. Židova u svibnju 1943.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 218. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27712, 29531. – KŽZ.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FREIBERGER, Ruben → JARON, Reuven