FRANK, David, pismoslikar (Bogojevo, Srbija, 15. IV. 1870 – kraj Dervente, BiH, 15. IX. 1929). Sin Adolfa i Rose rođ. Hasz. U braku s Karolinom rođ. Bernfest (Vinkovci, 15. VI. 1880 – ?) otac je Filipa (Slavonski Brod, 4. III. 1899 – logor Jasenovac, 1942). Kao cijenjeni dekorativni pismoslikar izvodio je radove na imućnijim kućama u Slavonskom Brodu i tamošnjem hotelu »Central«, a 1896. oslikao i željeznički kolodvor u Bosanskom Brodu, sagrađen prema projektu Karla Niemczeka (nadahnut Plavom džamijom iz okolice Kabula). Također je oslikao tzv. Napretkovu palaču u Sarajevu, sagrađenu 1912. Bio je zakladni član »Hrvatskog radiše« u Slavonskom Brodu, utemeljenog 1920, i predsj. Okružnog ureda socijalnoga osiguranja radnika. Sin Filip stradao je u logoru Jasenovac, dok je sudbina supruge nepoznata.

LIT.: S. Uzelac Schwendemann: Ulica Matije Mesića u Slavonskom Brodu. Slavonski Brod 2010. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

FRANK, Fanika (Hrastin, 1904 – Osijek, 23. X. 1941). Po osnutku NDH pridružila se partizanima. Njezino je djelovanje ubrzo bilo otkriveno te ju je Ustaški sud u Osijeku osudio na smrt strijeljanjem u Gradskom vrtu, gdje je bila i pokopana.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

FRANK, Feja, veterinarka (Beč, 11. III. 1922). Kći Miroslava i Jelke rođ. Breyer, unuka Zlate Breyer rođ. Aleksander. Osnovnu školu i gimnaziju te Veterinarski fakultet završila je u Zagrebu. Iako su obitelji njezina djeda Žige Breyera 1941. bila ponuđena arijska prava, ona je odbila potpisati molbu te ih nitko iz obitelji nije dobio. S majkom je odvedena u sabirni logor u Bjelovaru odakle su se spasile zahvaljujući činjenici da je majka, u drugom braku sa Slovencem, imala zavičajnost u tal. dijelu Slovenije, te uz pomoć Ljubice Lang (2003. proglašena Pravednicom među narodima). Rat je preživjela u Italiji. Oboljevši od tuberkuloze 1943. bila je smještena u tal. bolnicu kod opatica u provinciji Macerata. Nakon II. svj. rata dospjela je u logor Carbonara u juž. Italiji, a potom u partizansku bolnicu u Grumu. Doktorirala je 1949. na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, kao prva žena s takvim doktoratom u poslijeratnoj Jugoslaviji. Na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu bila je asistentica, potom izvanredna profesorica te pročelnica Zavoda za biologiju do umirovljenja 1974. Objavila je više znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima. Potom je živjela u Sarajevu, odakle je uoči rata u BiH 1991. otišla na liječenje u Zagreb.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

FRANK, Francesco Filippo, gospodarstvenik i žid. aktivist (Buszák, Mađarska, 1843 – ?Rijeka, 1890). Bio je upravitelj Tvornice sapuna Giuseppea Mayländera u Rijeci, koju je potom, s Ignazom Billitzerom, kupio i preimenovao u Prima e premiata fabbrica di sapone e di candelle di sego Fr. Philip Frank & Co. Proizvodi su bili nagrađeni brončanom medaljom na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1864), srebrnom medaljom na Međunarodnoj izložbi u Beču (1873) te brončanom počasnom medaljom na Međunarodnoj izložbi u Parizu (1878). Bio je predsj. Hevre Kadiše krajem 1880-ih te potpredsjednik riječke ŽO.

LIT.: I. Lukežić: Židovi na Sušaku. Sušačka revija, 7(1999) 26/27.

FRANK, Hermann, trgovac (Tovarnik, 16. I. 1898 – ?Auschwitz, 1942–1943). Sin Izidorov. Bio je suvlasnik poduzeća »Braća Frank« u Zagrebu, likvidiranoga 1936.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FRANK, Isidor, veleposjednik, poduzetnik i trgovac (Dolný Kubín, Slovačka, 1. XI. 1847 – Osijek, ?1920). Zavičajnost stekao 1888. u Osijeku u koji se doselio 1877. iz Slovačke kao predstavnik bečkoga poduzeća za trgovinu drvom »Haas & Deutsch«. Već je 1879. u dogovoru s matičnim poduzećem osnovao u Osijeku vlastito poduzeće za eksploatiranje šume i izvoz drva »J. Frank & Co.« u koje je uključio i mlađega brata Juliusa te šurjaka → F. Feinera. Nakon bratove smrti za partnera je uzeo nećaka Josipa Franka, koji je u poduzeću ostao do 1905. Nakon pune 32 godine koje je proveo kao vlasnik i osnivač poduzeća, 1911. povukao se iz posla na svoje imanje u Ivandvoru, a poduzeće su preuzeli njegovi sinovi Viktor (Osijek, 11. XII. 1879 – ?) i Aurel (Osijek, 1881 – ?). Poduzeće je likvidirano sred. 1930-ih.

LIT.: Z. Šimončić-Bobetko: Izvlaštenje veleposjedničkih šuma u Hrvatskoj 1919–1941. Časopis za suvremenu povijest, 25(1993) 2/3. – E. Heine: Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka. Osijek 1996. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

FRANK, Ivan, stomatolog (?, o. 1844 – ?Beč, ?). Sin Hermanov, brat Josipov. Dulje je vrijeme bio brigadni liječnik u Zagrebu te voj. liječnik za ustanka u Krivošijama u Crnoj Gori 1882. protiv austroug. vlasti. U nepoznato se doba preselio u Beč, gdje je 1899. imenovan predsjednikom Bečkoga stomatološkog društva i izabran za vijećnika tamošnje liječničke komore.

LIT.: Hrvatsko pravo, 5(1899) 956.

FRANK, Ivo (Ivan, Ivica), političar (Zagreb, 17. XII. 1877 – Budimpešta, 19. XII. 1939). Sin političara → Josipa i Olge rođ. Rojčević. U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1895. i doktorirao pravo temeljem rigoroza 1905. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. sudjelovao je u skidanju mađ. zastave sa slavoluka na kolodvoru. Zbog toga su njega i brata → Vladimira izbatinali mađ. željezničari. Prosvjedovao je i ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Nakon sudskoga procesa zbog skidanja zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. God. 1902. bio je uhićen, suđen i oslobođen krivnje u svezi sa sudjelovanjem u protusrpskim prosvjeda. Nakon neuspjeha na saborskim izborima 1906. i 1908. u Hrvatski je sabor izabran 1911. u kotaru Vojni Križ koji je do tada držao njegov otac. U Sabor je biran do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda žestoko je u Saboru i izvan njega napadao pripadnike Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdajništvo. Svojim govorom na Jelačićevu trgu 30. VI. 1914, u kojem je osudio Srbe za ubojstvo Franje Ferdinanda i namjeru uništenja Monarhije, utjecao je na izbijanje protusrpskih demonstracija. Na početku rata bio je mobiliziran u činu poručnika topništva. Od lipnja 1915. bio je na bojištu u Bukovini. U Zagreb se vratio nakon obnove rada Hrvatskoga sabora. Kao jedan od vođa Hrvatske stranke prava sudjelovao je u razgovorima s vodećim političarima i časnicima Monarhije, a zajedno sa stranačkim suradnikom Aleksandrom Horvatom bio je u audijenciji kod posljednjega cara i kralja Karla IV. Uzalud je zagovarao reformu Monarhije prema kojoj bi Hrvati dobili veću samostalnost, sjedinili se i postali ravnopravniji čimbenik u državnim poslovima. Istodobno se oštro suprotstavljao suradnji sa Srbima, jugoslav. ideji i raspadu habsburškoga okvira. Zbog toga je bio u neprestanom sukobu sa zastupnicima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su imali saborsku većinu. Potkraj rata vođe Narodnoga vijeća SHS optužili su ga da je zatražio ukidanje ustavnoga stanja i uvođenje voj. komesarijata. Taktika njegove bezuvjetne odanosti dinastiji i pronalaženja utjecajnih veza bila je uzaludna. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je u nemilosti vlasti Kraljevine SHS. Uhićen je nakon prosinačkih prosvjeda hrv. domobrana (5. XII. 1918) u Zagrebu, u kojima nije sudjelovao. Oduzeto mu je odvjetničko pravo. Potom je otišao u inozemstvo gdje je pokrenuo hrv. političku emigraciju, koju mahom čine časnici bivše austroug. vojske. Predsjedao je Hrvatskomu emigrantskomu komitetu (osnovan 1919), koji je zasjedao u Budimpešti, Beču i Grazu. U tom razdoblju surađivao je s mađarskim legitimističkim te tal. političarima. Na poč. 1920-ih Komitet, u kojem su jugoslav. vlasti vidjele opasnost od obnove Habsburške Monarhije, podijelio se u dvije struje, a F. je vodio budimpeštansku struju. Nakon Rapallskoga ugovora raspale su se Frankove koncepcije, što je dovelo do raskida veza među članovima Komiteta. Susreo se i s pravaškim izaslanikom iz domovine i budućim poglavnikom Antom Pavelićem, ali nije podupro njegov rad. Potkraj 1920-ih povukao se iz djelatnoga polit. života i do smrti živio kao vrtlar i prodavač cvijeća uz budimpeštansko groblje. Do kraja života protivio se uspostavi jugoslav. države jer je držao da ona nije u interesu Hrvata. Rješenje hrv. pitanja tražio je uz pomoć vanjskih činitelja i međusobne suradnje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije.

DJELA: Govor dra Ive Franka, zastupnika naroda, izrečen u Hrvatskom saboru dana 24. siječnja 1914. u razpravi o indemnitetu. Zagreb 1914. – Govor o indemnitetu. Zagreb 1914. A revizió és a Horvátság/Die Kroaten und die Revision/La révision et les Croates. Budapest 1933.

IZV.: HDA, SBDZ, kut. 146, 28251/1933.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1983. – M. Gross: Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret. Zagreb 2000. – S. Matković i M. Švab: Frank Ivo (Ivan, Ivica). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. – B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. – S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.

FRANK, Jakob, službenik (Osijek, 1914 – Osijek, 23. X. 1941). Djelovao je kao službenik u Osijeku. Po osnutku NDH priključio se ilegalnomu antifašističkomu pokretu. Ubrzo je bio otkriven te ga je Ustaški sud u Osijeku osudio na smrt strijeljanjem u Gradskom vrtu, gdje je i pokopan.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

FRANK, Jakob (Jakov), novinar, izdavač i tiskar (Osijek, 1840 – Zagreb, 31. XII. 1905). Sin Emanuela i Helene. Brat političara → Josipa. Mladost je proveo u Osijeku, a u Beču je završio Konzervatorij. Bio je novinar u Beču do 1867, kad se vratio u Osijek i s Gustavom Wagnerom, inženjerom i vlasnikom ljevaonice, otvorio tiskaru. Obojica su bili pokretači, vlasnici i urednici lista Die Drau što su ga, uz potporu baruna Gustava Hillepranda von Prandaua i bana Ladislava Pejačevića, počeli izdavati 1868. Iz vremena zajedništva s Wagnerom poznat je samo jedan naslov tiskan u njihovoj tiskari (djelo osječkog nadrabina Samuela Spitzera Die jüdische Ehe iz 1869). Nakon što je Wagner istupio iz tiskare, samostalno preuzima tiskanje lista Die Drau (1870). Tiskao je i izvješća osječkih škola, školske knjige, pjesme Petra Preradovića, La Marseillaise, Chant national de 1792. Parole et musique de Rouget de Lisle, a od 1874. i Glasnik Biskupije đakovačko-srijemske. Kao novinar nije u Osijeku uživao naklonost već se sudio zbog uvreda časti, prekršaja po zakonu o tisku i sličnoga, te je javno napadan kao varalica i prevrtljivac. Sudio se i sa svojim radnicima zbog neisplaćivanja nadnica na vrijeme. God. 1876. prodao je tiskaru s listom Die Drau → Juliju Pfeifferu i preselio se u Zagreb, gdje je izdavao list Agramer Presse 1877, a od 1878. izdavao i uređivao list Kroatische Post. Bio je dopisnik bečke Neue Freie Presse i budimpeštanskoga Pester Lloyda, a kao bibliofil i kolekcionar posjedovao je bogatu knjižnicu i zbirku starina, koju je 1906. otkupio Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Potpisivao se inicijalima V. S.

DJELA: Croquis aus der kroatischen Landtags-Stube. Essek 1877.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – V. Humski: Frank, Jakob (Jakov). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003.