FISCHER, Ignjat (Nathan), arhitekt (Zagreb, 18. VI. 1870 – Zagreb, 19. I. 1948). Sin → Samuela i Anne (Hanne) rođ. Guttmann. U matičnim knjigama i pri registraciji prvoga poduzeća (1897) upisan je kao Nathan, poslije uvijek kao Ignjat. Pohađao je zagrebačku realnu gimnaziju, a 1888/89. na Tehnološko-obrtnom muzeju u Beču tečaj za izradu papira. Arhitekturu je studirao u Beču i Pragu, gdje je 1890. upisao Deutsche Technische Hochschule. Najvjerojatnije nikad nije diplomirao, pa zbog nedostatka formalne licencije nakon I. svj. rata uglavnom nije potpisivao nacrte, nego su to činili ovlašteni graditelji i građevinska poduzeća (primjerice ovlašteni arhitekt Bogdan Milić, voditelj Fischerova ateljea). On sam se, između dvaju svjetskih ratova, neko vrijeme potpisivao s »Ign. Fischer« (aludirajući vjerojatno na »ing. Fischer«). U Zagrebu je 1897–98. vodio građevno-tehnički ured s Antunom Hrubýjem, a od 1899. intenzivno surađuje s Građevnim odsjekom Zemaljske vlade. Potom je osnovao vlastiti projektni atelijer, koji se razvio u jedan od najvećih i najproduktivnijih u gradu; zapošljavao je mnoge mlađe suradnike zaslužne za afirmaciju modernističkih ideja (primjerice Vladimir Šterk i Bela Auer). Jedan je od najintrigantnijih i vjerojatno najznačajnijih hrv. arhitekata prve pol. XX. st. Među njegovim realizacijama do I. svj. rata ističu se mnoge zdravstvene i obrazovne građevine poput zgrada dekanata i instituta za patologiju i sudsku medicinu Medicinskoga fakulteta (1911–12) te zgrade Zemaljskoga rodilišta i primaljskoga učilišta u Petrovoj ul. (1913–14). Među njima posebno je značajan sanatorij u Klaićevoj ul. (1908–09, danas dio Klinike za dječje bolesti). Među važnim zgradama su stambena palača »Rado« na Strossmayerovu trgu (1897), Hram lože »Ljubav bližnjega« u Nazorovoj ul. (1910–11), kino »Apollo« u Ilici (1912–13, danas kazalište »Kerempuh«) i pregradnju robne kuće »Kastner&Öhler« u Ilici (danas »Nama«). Nakon I. svj. rata gradio je isprva u oblicima monumentalnoga neohistoricizma, poput zgrade Narodne šumske industrije na Mažuranićevu trgu (1920) i palače Gradske štedionice na Trgu bana Josipa Jelačića (1922–25, dogradnja i uređenje kavane 1931. s Milovanom Kovačevićem), kojoj je unutrašnjost uredio u duhu ekspresionizma. Potkraj 1920-ih napustio je tradicijske sheme i pod utjecajem modernistički usmjerenih mlađih arhitekata iz svoga atelijera projektirao zgrade pojednostavnjenih pročelja. Bio je član Skupštine grada Zagreba (od 1910) i mnogih zagrebačkih društava te vatrogasni starosta. Premda je 1897. prešao na katoličanstvo, nakon uspostave NDH preuzeo je žid. znak, a od daljnjih progona bio je spašen zahvaljujući tomu što mu je supruga bila »arijevka«. Rat je preživio u Zagrebu. – Od prosinca 1897. bio je u braku s Helenom (Jelkom) rođ. Egersdorfer, kćeri sudca sedmorice Kolomana i Pauline rođ. pl. Vakanović, s kojom je živio u Demetrovoj ul. Dva dana prije stupanja u brak prešao je na katoličanstvo i na krštenju uzeo ime Ignjat, kojim će se otada isključivo služiti. U braku su imali kćeri → Ivanu i Mariju Magdalenu, zvanu Becika (Zagreb, 7. I. 1899 – Hanau, Njemačka, 27. XI. 1981), koja se 1923. udala za Ivana pl. De Dominisa, glumca i člana drame HNK, koji je djelovao pod umjetničkim prezimenom Mirjev, s kojim je imala tri sina i dvije kćeri. Od 1943. s obitelji je živjela u Italiji i Njemačkoj.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku M. Bagarić.

LIT.: A. Laslo: Croquis za urotu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – T. Premerl: Fischer, Ignjat. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – F. Vukić: Fischer, Ignjat.Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Fischer, Ignjat. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918., zagrebačka arhitektura secesijske epohe. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – M. Bagarić: Arhitekt Ignjat Fischer, zdravstveni i školski objekti (magistarski rad). Zagreb 2006. – Ista: Sanatorij u Klaićevoj ulici u Zagrebu, djelo arhitekta Ignjata Fishera. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 30(2006). – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – M. Bagarić: Arhitekt Ignjat Fischer i njegov atelier (doktorska disertacija). Zagreb 2010. – Ista: Arhitekt Ignjat Fischer. Zagreb 2011.

FISCHER, Igor, elektrotehnički inženjer (Osijek 7. X. 1968). Sin Darka i Nade. Nakon završena Elektrotehničkoga fakulteta (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu, radio je u Bremenu kao elektroničar i informatički inženjer, a potom kao znanstveni novak na Fakultetu informatike u Tübingenu, gdje je i doktorirao 2003. tezom Automatske metode za raspoznavanje sličnosti, prepoznavanje i automatsko sortiranje velikih nizova znakova i njihova primjena u biologiji. Dobio je stipendiju Izraelsko-njemačke zaklade za poslijedoktorski studij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Proglašen je najboljim jugoslav. programerom za 1984, pobjednik je natječaja American Expressa »Code Blue« 2001. s konceptom za primjenu »smart« kreditnih kartica. Živi u Njemačkoj.

LIT.: Ha-kol, 2004, 81.

FISCHER, Ivana (Fišer), dirigentica i operna šaptačica (Zagreb, 13. VI. 1905 – Zagreb, 10. XI. 1967). Kći → Ignjata i Helene (Jelke) rođ. Egersdorfer. Nakon završene realne gimnazije i violine u srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu, studirala je dirigiranje u Frana Lhotke na Muzičkoj akademiji. Usavršavala se 1932. na dirigentskom tečaju Mozarteuma u Salzburgu te položila, kao prva žena u Hrvatskoj, majstorski dirigentski ispit, zatim dirigirala orkestralnim i opernim ansamblima u Jugoslaviji i inozemstvu. God. 1931–34. violinistica je u Društvenom orkestru HGZ u Zagrebu, 1933. debitirala ravnajući koncertom Zagrebačke filharmonije te izvedbom Mozartove opere Bastien i Bastienna u zagrebačkoj Operi. Nastupala je do 1941. u Zagrebu i Osijeku, a 1939–41. vodila komorni orkestar zagrebačkoga Crvenoga križa. Po osnutku NDH povukla se iz javnoga života pa sve do 1. VII. 1947. radila kao knjigovotkinja i stručna suradnica u Filatelističkoj poslovnici u vlasništvu svoga rođaka Vuka Simića Vukanovića u Gajevoj ul. u Zagrebu. U HNK u Zagrebu zaposlena je kao šaptačica u operi od srpnja 1947. do umirovljenja 1965. – Kao prva hrv. žena za dirigentskim pultom vodila je orkestar suzdržanim gestama, a ritmički čvrsto, dinamički izrađeno. Pisala je glazb. priloge i kritike u Almanahu Društva hrvatskih književnica (1938–39), Ženskom svijetu (1939), Hrvatskoj zori (1940). God. 1938–41. bila je kritičarka i dopisnica za Jugoslaviju amer. časopisa Musical America. Istražujući povijest zagrebačke opere, skupila je bogatu zbirku dokumenata, fotografija i plakata (pohranjeno u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU).

IZV.: HAZU, Zavod za povijest hrv. kazališta.

LIT.: Ž. Hirschler (-žh-): Koncert Zagrebačke filharmonije u korist »Prehrane«. Jutarnji list, 22(1933) 7568. – B. Ivakić: (O koncertima Zagrebačke filharmonije). Hrvatska revija, 6(1933) 5. – R. Matz (V.): Nastup Ivane Fischer kao opernog dirigenta. Jutarnji list, 22(1933) 7637. – L. Šafranek-Kavić: V. Koncerat Zagrebačke filharmonije. Obzor, 74(1933) 44. – B. Širola: Koncert Zagrebačke filharmonije. Hrvatska straža, 5(1933) 47. – I. Ajanović-Malinar: Fischer, Ivana (Fišer). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – M. Bagarić: Arhitekt Ignjat Fischer. Zagreb 2011.

FISCHER, Josip, trgovac (Pápa, Mađarska, 30. I. 1875 – Zagreb, 24. XI. 1939). Sin Morica i Rozine rođ. Promberger. Kao drvni stručnjak, bio je direktor podružnice Našičke tvornice tanina i paropila d. d. u Karlovcu 1930-ih. Vlasnik je nekretnina u Zagrebu i Karlovcu. Spominje se među optuženima na procesu u Osijeku u korupcijskoj aferi »Našička« d. d. 1935.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – Osobni arhiv V. Kovač, Presuda Okružnog suda u Osijeku od 18. XI. 1935. u krivičnom predmetu protiv Grgin dr Svetozara i drugova radi raznih krivičnih djela.

FISCHER, Josip Julio, trgovac (Varna, Bugarska, 1870 – Rijeka, ?). Djelovao je kao trgovac drvom u Rijeci te je 1904. utemeljio poduzeće »Julio Fischer i drug« za trgovinu i preradu drveta, koje je izvozio u države Sredozemlja i Orijenta sa sjedištem na Brajdici u Rijeci. Od 1924. vodio je trgovinu drvom na Sušaku.

LIT.: I. Lukežić: Židovi na Sušaku. Sušačka revija, 7(1999) 26/27.

FISCHER, Julije, bankar i žid. aktivist (? – ?). Djelovao je kao direktor i član ravnateljstva Trgovačke banke d. d. Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit te jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu. Bio je predsj. lože u Zagrebu 1936–37.

LIT.: Loža Zagreb. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26, 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3.

FISCHER, Lav, pravnik (Rijeka, 1883 – ?logor Jasenovac, 1942). Sin Bernarda i Ruže rođ. Basso. Otac mu je bio službenik mađ. državnih željeznica, a roditelji su se po nacionalnosti navodno osjećali Mađarima. Djetinjstvo je proveo u Fužinama i Hrvatskoj Kostajnici, a 1895. s roditeljima se doselio u Zagreb. Pravo je studirao u Budimpešti i Zagrebu, gdje je 1906. doktorirao temeljem rigoroza. Odvjetnikom je imenovan 1909. Do 1924. bio je odvjetnik u Koprivnici, zatim u Zagrebu. Nekoliko godina bio pravni zastupnik mađ. generalnoga konzulata u Zagrebu, a 1931. imenovan je sudskim tumačem za mađ. jezik. Po uspostavi NDH odrekao se odvjetništva 4. X. 1941, prešao na katoličanstvo i sa suprugom Slavom rođ. Rosenberg (?1885 – ?logor Jasenovac, 1942) iz Zagreba se odselio u Samobor. Podnio je molbu za priznavanje arijskih prava, koju su supotpisali Milan Ivšić i David Karlović te u studenom 1941. dobio privremenu »dopustnicu«. Sa suprugom je 16. VI. 1942. bio uhićen i odveden u zatvor u Savskoj cesti u Zagrebu, a nakon četiri dana pušten na intervenciju mađ. veleposlanstva. Dana 30. VI. 1942. osobno je pisao Andriji Artukoviću moleći ga za zaštitu. Čini se da je u listopadu 1942. sa suprugom završio u logoru Jasenovac.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29647, 29903, 30068.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 1; 5(1931) 6. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Popis građana Samobora, učesnika NOP-a i žrtava ustaškog terora. Novi Omanut, 11(2003) 58.

FISCHER, Leopold, rabin (Moson, Mađarska, 21. XI. 1886 – Beograd, X–XI. 1941). Bio je rabin u Daruvaru 1914–24. te do 1939. nadrabin u Vršcu. Uređivao je Jevrejski almanah, godišnjak Saveza rabina Kraljevine SHS, koji je izlazio 1925–30. Prvi broj je zajedno s njim uredio rabin → M. Margel. Bio je član Glavnoga odbora SJVOJ. Bio je i član Upravnoga odbora biblioteke i muzeja grada Vršca. Autor je knjiga i tekstova koji i danas predstavljaju važan izvor u talmudskim studijama. Nakon što je 1939. umirovljen preselio se u Beograd. Bio je osoba izuzetnoga obrazovanja, govorio je 9 jezika, posjedovao dva doktorata, dopisivao se s brojnim uglednicima (Šalom Alejhem, Šalom Aš, Rabindranat Tagore) te prijateljevao s vinkovačkim nadrabinom → M. Frankfurterom, s kojim je studirao. Podržao je Nacrt plana o suradnji koji je 1937. uputio Rabindranat Tagore predstavnicima Jewish Agencyja u Indiji, prema kojem je bilo predviđeno osnivanje manjih žid. farmi u blizini Santiniketana u Bengalu. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije s ostalim beogradskim Židovima uhićen je i deportiran u logor Topovske Šupe u Beogradu, gdje je stradao. – Kći Eva, slikarica (Daruvar, o. 1920 – Rim, 7. VII. 2015). Do poč. II. svj. rata živjela u Beogradu. Potom je otišla studirati na Umjetničku akademiju u Lyonu, odakle se vratila u Beograd uoči Travanjskoga rata 1941. Rat je preživjela na Korčuli te u Italiji. Nakon II. svj. rata živjela je u Rimu, gdje je upoznala Ilyju Erenburga, Pabla Picassa, Salvadora Dalija i mnoge druge umjetnike. Izlagala je širom svijeta, uključujući Rim, Madrid, Pariz, London, New York, Los Angeles, Jeruzalem, Beograd, Sarajevo, Osaku, Johannesburg i Hamburg. Yad Vashem izdao je album njezinih radova posvećenih žrtvama Holokausta.

LIT.: Most, bilten Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, 41(1991) 1.

FISCHER, Ljudevit (Lujo), liječnik (Karlovac, 1885 – Zagreb, 19. XII. 1976). Diplomirao je medicinu 1910. te u međuratnom razdoblju vodio liječničku ordinaciju u Zagrebu. U svibnju 1945. priključio se partizanima djelujući kao liječnik 3. armije. Nakon II. svj. rata nastavio se baviti liječničkom službom.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

FISCHER, Oton, internist (Osijek, 17. VI. 1901 – Osijek, 12. IV. 1948). Sin trgovca Bele i Emilije rođ. Bihaly. Studij medicine započeo je u Zagrebu, a završio 1925. u Würzburgu. Internu medicinu specijalizirao je u Beču. Od 1929. bio je sekundarni liječnik internoga odjela osječke bolnice. Ondje je uredio i vodio prvi kemijsko-serološki laboratorij, koji je služio potrebama internoga i drugih odjela bolnice. Oženio se u nadrabinatu u Osijeku 1936. liječnicom Klarom. God. 1940. premješten je protiv svoje volje u Viroviticu te je podnio ostavku u državnoj službi. Po uspostavi NDH, krajem 1941, u ekipi žid. liječnika poslan je u Odžak djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U rujnu 1943. priključio se partizanima kao voditelj partizanske bolnice u Vučjaku, referent saniteta Komande mjesta Modriča i liječnik u bolnici 36. divizije. U kolovozu 1944. upućen je na liječenje u Italiju, a po izlječenju postao je voditelj internoga odjela bolnice 7. korpusa. Po završetku II. svj. rata bio je voditelj internih odjela u vojnim bolnicama u Hvaru, Splitu i Varaždinu. Nakon demobilizacije usavršavao se u mikrobiologiji, a od 1946. do smrti voditelj je Antirabične stanice pri Sanitarno-epidemiološkoj stanici u Osijeku. Bavio se temama iz oblasti serologije (Wa-reakcije kod malarije, seroreakcije na gonoreju, lipoantigeni i drugo). Za određivanje dijastaze primjenjivao je vlastitu kolorimetrijsku metodu koja je uvrštena u znameniti Handbuch der Biochemischen Arbeitsmethoden. Rezultate istraživanja objavljivao je u domaćim i stranim medicinskim časopisima. – Supruga Klara, liječnica (Siklós, Mađarska, 18. IV. 1908 – Osijek, 14. IX. 1984), kći je Samuela Lederera. Gimnaziju je završila u Osijeku, a studij medicine 1932. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je specijalizirala školsku medicinu. Po osnutku NDH sa suprugom je upućena u Odžak djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U studenom 1943. pristupila je partizanima te vodila partizansku ambulantu u Tešnju. Nakon II. svj. rata bila je zaposlena u Domu zdravlja u Osijeku kao voditeljica Dispanzera za školsku djecu i omladinu do umirovljenja 1969. God. 1952–68. u više je navrata bila odbornica u Gradskom (Općinskom) vijeću Osijeka.

IZV.: DAOS, Higijenski zavod u Osijeku 1949–1955, Izvještaj o radu u godini 1948, br. 81/1949, 12. II. 1949.

LIT.: V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Fischer, Oton. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.