ŠTANGL, Aleksandar, liječnik (? – ?). Djelovao je kao liječnik u Vukovaru, gdje je bio istaknuti građanin.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

ŠTEG, Pinhas (Steg, Zigmund), pedagog i žid. aktivist (Sarajevo, 27. IX. 1904 – Tel Aviv, 1981). Sin Mojsijev. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio aktivni cionist u društvu »Judeja« i predsj. Židovskoga akademskog potpornog društva. Surađivao je u žid. glasilima. Predavao je hrvatski i njem. jezik u srednjim školama u Zagrebu i Splitu, gdje je razvio cionističku djelatnost u društvu »Jarden«. Za II. svj. rata organizirao je predavanja za djecu izbjeglica. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, stigao je na Vis, odakle je upućen u izbjeglički logor El Shatt. Nakon rata vratio se u Split, a 1948. iselio u Izrael. Zaposlio se u Državnom meteorološkom institutu u Bet-Dagonu, gdje je osnovao i vodio arhiv. Bio je vrlo aktivan u HOJ i od 1962. do smrti tehnički urednik Biltena HOJ. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ŠTEJN, Sergej Vladimirovič, pisac (Sankt Peterburg, 16. III. 1882 – ?). Kao rus. emigrant živio je i radio u Hrvatskoj 1930-ih istražujući arhivsku građu o rus. kulturnoj nazočnosti u Dubrovniku. U antologiju južnoslavenskoga pjesništva, objavljenu na ruskom 1908, uvrstio je i pjesme Petra Preradovića.

LIT.: Štejn, Sergej Vladimirovič. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997.

ŠTERK, Vladimir, arhitekt (Zagreb, 5. I. 1891 – Zagreb, 6. III. 1941). Sin Vjekoslava (Aloisa) i Line rođ. Jellinek. Osnovnu školu i realnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Školovanje je nastavio na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu. Za I. svj. rata bio je mobiliziran u austroug. vojsku te zarobljen u Rusiji, gdje je proučavao rus. drvenu vernakularnu arhitekturu. Nakon završetka rata upisao je u Pragu Češke visoke tehničke nauke i diplomirao 19. III. 1921. Kad se vratio u Zagreb, radio je od 25. III. do 30. V. 1921. u Tehničkoj poslovnici Građevinskoga poduzeća »Špiller, Juzbašić i Šurina«, a od 1. VI. 1921. do sred. 1923. u poslovnici → Ignjata Fischera sudjelujući u projektiranju Gradske štedionice i Zagrebačkoga zbora u Martićevoj ul. Potom je radio u Gradskom građevnom uredu te bio asistent na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. God. 1922. bio je član Osnivačkoga odbora društva »Narodni rad«, društva žid. asimilanata i anticionista u Hrvatskoj. Praktični ispit za arhitekta položio je 22. III 1922. te od 1923. djelovao kao samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu, a od 11. V. 1925. bio je ovlašten za obavljanje javne prakse iz arhitektonske struke na cijelom području Kraljevine SHS. Dana 17. V. 1925. položio je propisanu zakletvu kao ovlašteni civilni inženjer. Projektirao je i izveo više stambenih zgrada u Zagrebu (Gundulićeva ul., 1927; Britanski trg, Savska cesta i Draškovićeva ul., 1928–29; Ilica, 1929; Dežmanov prolaz, 1936; nadogradnja i preoblikovanje zgrade u Deželićevu prilazu, 1931). Gradio je i u Osijeku i Slavonskom Brodu, izveo vile na Tuškancu (1935) i Jabukovcu (vila Radan, 1933) u Zagrebu te planinarski dom »Runolist« na Medvednici (1935–36). Sudjelovao je u izradi projekata za Javnu burzu rada u Zvonimirovoj ul. (1936) i Radnički dom na Krešimirovu trgu (1936) u Zagrebu. Izveo je interijer kavane »Zagreb« na Zrinjevcu (1930). Sudjelovao je na I. izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu 1931. te na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. Teško oboljevši umro je uoči uspostave NDH. Njegova udovica Aleksandrina rođ. Favalle (katolkinja, koja je udajom prešla na žid. vjeru) sa sinovima Veljkom i Vojkom morala se iseliti iz stana na Pantovčaku zamijenivši ga sa stanom oficira Poglavnikova tjelesnoga zdruga u Draškovićevoj ul., gdje je obitelj dočekala kraj rata. God. 1949. sa sinovima se iselila u Izrael. – Sin Velimir (Veljko), liječnik (Zagreb, 5. III. 1926). U Izrael se iselio 1949. Studij medicine završio je na Hebrejskom sveučilištu. Potom je primljen u Vojni institut za medicinska istraživanja, gdje je radio na istraživanju virusa, koji se nalazio u području Nila. Znanstveni radovi su objavljeni u SAD, Institut je dobio novčanu potporu Rockefellerove fondacije, a Š. nagradu za znanstveni rad. Nakon završenoga voj. roka primljen je u dječji odjel u bolnici Hadasa i uz rad studirao i promovirao biokemiju. God. 1961. boravio je kao stipendist na Sveučilištu Stanford u SAD i bavio se epsorpcijom disaharida na eksperimentalni način. Na Stanfordu je promoviran za gostujućega profesora. Dvije godine poslije vratio se u Jeruzalem i počeo raditi u Odjelu za medicinsku ekologiju, gdje je proučavao uzorke prirođenih anomalija. Sred. 1970. došao je na mjesto gl. liječnika u Ministarstvu za socijalnu pomoć, gdje je bio odgovoran za osobe s teškoćama u razvoju i za njihovu rehabilitaciju. – Sin Vojko (Jehuda), agronom (Zagreb, 4. IV. 1929). Pohađao je I. mušku kraljevsku gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1948. i upisao Agronomski fakultet. God. 1949. s obitelji se brodom »Radnik« iselio u Izrael. Radio je kao prokurist u nacionalnoj banci do 1984, potom u Muzeju za povijest Jeruzalema, a od 1993. muzeju Yad Vashem u Jeruzalemu. Oženjen je Zagrepčankom Evom rođ. Rechnitzer, kćeri → Otovom. God. 2009. nakon dugotrajnih pokušaja i nakon što je slučaj dospio u javnost, ponovo je stekao hrv. državljanstvo.

IZV.: Podaci o ulazniku V. Sterk.

LIT.: T. Premerl: Šterk, Vladimir. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – V. Sterk: Retrospektivno ogledalo. Bilten ŽOZ, 1996, 43. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju 1928–1945 (doktorska disertacija). Zagreb 2007. – Šterk, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

ŠTERK, Zlatko, poduzetnik (Popovača, 10. III. 1915 – Zagreb, 28. V. 1982). Sin Samuelov. U međuratnom razdoblju djelovao je kao građevinski poduzetnik u Zagrebu, vjerojatno u poduzeću »Cernjak«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Preživio je II. svj. rat zahvaljujući mješovitomu braku, jer su supruga Mira i kćeri Zlata i Božena bile »arijevke«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 702. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠTERN, Danko, elektrotehnički inženjer (Bjelovar, 1911 – ?logor, 1941–1945). Sin Jakobov. U međuratnom razdoblju bio je elektrotehnički inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Daljnja sudbina nepoznata, po svemu sudeći stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – Popis žrtava.

ŠTERN, Davor, političar i gospodarstvenik (Zagreb, 18. VI. 1947). Sin Deziderov. Obitelj se 1949. iselila u Izrael, odakle se vratila 1960. Aktivan je u ŽOZ 1960-ih. God. 1967–72. studirao je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, 1973–74. bio je inženjerski pripravnik u INA Naftaplinu, 1974–78. radio za Jugoslavenski naftovod, 1978–86. u tvrtki INA-Commerce i u predstavništvu u Moskvi, gdje je 1986–91. zastupao i »Philipp Brothers–Salomon Brothers« tvrtku. U Moskvi je ostao do 1993, kad je otišao u Graz za direktora tvrtke »Trade Consulting«. Pomoćnik ministra vanjskih poslova Hrvatske bio je 1993–94, a 1994–95. ministar gospodarstva, energetike i trgovine. God. 1997–2000. bio je generalni direktor i gl. izvršni direktor INA-Industrija nafte d. d. Bavi se konzaltingom i radi u tvrtki za nekretnine »TriGranit« u Zagrebu. Počasni je konzul Republike Filipini u RH od 1998. Bio je vokal i svirao orgulje u sastavu »Zlatni akordi« 1966–68. S Ivanom Perclom svirao je u orkestru »Osamljeni«, a 1969–70. svirao je klavijature u sastavu »Grupa 220«. God. 2009. osnovao je sastav »SuperStary«. – Otac Dezider, poduzetnik i glazbenik (Čakovec, 1907 – Zagreb, 2. XII. 1992). Bio je suvlasnik i poslije vlasnik tvornice trikotaže »Gramar&Stern« (osn. 1923; današnja Međimurska trikotaža Čakovec) u Čakovcu. U mladosti je djelovao u kulturnom i društvenom životu Čakovca, a isticao se u radu s mladima. Osnovao je orkestar usnih harmonika, koji je nastupao u mnogim prigodama. U Zagrebu je diplomirao studij violine. Nakon rata svirao je u zagrebačkim barovima i kavanama (»Ritz bar« i »Gradska kavana«). God. 1949. iselio se u Izrael, ali se vratio 1960. Bio je aktivan u ŽOZ kao predsj. Vjerske sekcije. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta u povodu 70-obljetnice postojanja SJOJ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 13; 1993, 18/29. – www.ina.hr/UserDocsImages/investitori/objave/2010/CV_Davor_Stern_hr.pd…14.02.2012, pristupljeno 12. III. 2013.

ŠTERN, Mano, posebnik (? – ?logor, 1941–1945). Podrijetlom je iz Virovitice. Bio je član HSS. Iako se po osnutku NDH deklarirao kao ustaša i postao inicijator i sudionik rušenja hrama u Virovitici, završio je u nepoznatom logoru.

LIT.: Ž. Weiss: Židovi Virovitice i okolice 1790–2011. Virovitica 2011.

ŠTERN, Mavro, liječnik (? – ?). Djelovao je kao liječnik u Vukovaru, gdje se spominje kao istaknuti građanin.

ŠTERN, Oskar (Stern), stomatolog i žid. aktivist (Slatina, 16. X. 1901 – Zagreb, 18. XII. 1983). Sin Filipa, suprug Vande rođ. Pordes i otac Draganov. Osnovnu školu završio je u Slatini, a gimnaziju u Zagrebu. Medicinu je studirao u Zagrebu, Frankfurtu i Beču, a diplomirao 1925. u Zagrebu. Specijalizirao je stomatologiju 1928. u Beču. God. 1929–31. bio je stomatolog u Higijenskom zavodu u Zagrebu i Školskoj poliklinici u Petrinji, a 1931–40. u Bolnici za duševne bolesti (danas Klinika za psihijatriju) u Vrapču, gdje je osnovao prvu stomatološku ambulantu za duševne bolesnike. Po uspostavi NDH radio je u privatnoj praksi te u Školskoj poliklinici jer je obitelj uživala zaštitu Slavka Kvaternika. Uhićen je 12. I. 1942. te deportiran u logor Jasenovac, iz kojega je, na intervenciju S. Kvaternika, pušten 20. II. 1942. Kad je u listopadu 1942. Kvaternik pao u nemilost, prebjegao je s obitelji u Mostar, tada u sastavu tal. okupacijske zone, gdje je radio u Domu narodnoga zdravlja. Odatle su ga tal. okupacijske snage 1943. najprije internirale u logor Kupari kraj Dubrovnika, a zatim u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te bio ravnatelj bolnice Diljskoga vojnog područja, stomatolog u nekoliko partizanskih bolnica na području Slavonije, Dalmacije i Italije te voditelj pozadinske stomatološke ambulante u Slavoniji. Nakon demobilizacije u činu majora, od 1946. bio je voditelj stomatološke službe grada Zagreba. Osnivač je i 1947–53. ravnatelj Zubotehničke i Više zubarske škole u Zagrebu, a 1951–52. ravnatelj Odontološkoga odsjeka Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Stomatološkom odjelu (današnjem Stomatološkom fakultetu) u Zagrebu osnovao je Zavod za dječju i preventivnu stomatologiju, čiji je 1961–73. bio prvi predstojnik. U okviru KBC Zagreb osnovao je Stomatološku polikliniku, kojoj je od 1961. bio pročelnik. God. 1968. postao je prvi redoviti prof. dječje stomatologije u Hrvatskoj. Organizirao je i proveo prevenciju zubnoga karijesa u djece (uveo je široku primjenu fluorida) te organizirao stomatološku zdravstvenu službu u Hrvatskoj. Umirovljen je 1981. U međuratnom razdoblju bio je član Hevre Kadiše i Bnei Brita, a u poslijeratnom potpredsj. ŽOZ, član odbora za obnovu Doma »Lavoslav Schwarz« i član kuratorija Doma. Istaknuo se u prikupljanju priloga za »Šumu mučenika« (Jaar Hakdoshim) u Izraelu. – Sin Dragan, epidemiolog (Zagreb, 23. VIII. 1931 – Zagreb, 30. VII. 2011). Sa suprugom Evom rođ. Bauer otac je blizanaca Daniela i Ilana (Zagreb, 1964). Pohađao je osnovnu i srednju školu u Zagrebu. Po uspostavi NDH, 1942, s obitelji je izbjegao u Mostar te su bili internirani u logore u Kuparima i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao kurir u partizanskim bolnicama 6. korpusa u Slavoniji na Krndiji i na Psunju (1943–44), a zatim u Topuskom i Glini (1944–45). Za boravka u Glini školovao se u tamošnjoj gimnaziji, a nastavio u Zadru i Zagrebu, gdje je maturirao na II. muškoj gimnaziji (1945). Studirao je na Filozofskom fakultetu (filozofija i povijest umjetnosti, 1949–50) i Medicinskom fakultetu (1950–56) u Zagrebu. God. 1964. specijalizirao je higijenu i epidemiologiju te magistrirao u Školi narodnoga zdravlja »Andrija Štampar« u Zagrebu, a 1966–67. usavršavao se na John Hopkins School of Hygiene and Public Health University Baltimore u SAD. Djelovao je kao liječnik u Dubrovniku (1958–59), a potom kao voditelj Higijensko-epidemiološkog odsjeka u Domu narodnoga zdravlja Remetinec u Zagrebu (1960–66. i 1967–69). Nakon povratka iz SAD, radio je na osnivanju Centra za naučno istraživački rad u organizaciji zdravstvene službe u Republičkom zavodu za zaštitu zdravlja SR Hrvatske i predavao u Školi narodnoga zdravlja »Andrija Štampar« (1967–70). Bio je voditelj medicinskoga programa JOINT u Casablanci u Maroku (1970–71) i zdravstveni stručnjak i savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u današnjoj Jakarti u Indoneziji (1971–73), Bangkoku u Tajlandu (1973–78. i 1986–91), Manili na Filipinima (1979–85), Port Moresbyju u Papua Novoj Gvineji (1985–86). Bio je gostujući prof. na Michigan School of Public Health (1992). Uz to 1980-ih intenzivno je radio na uvođenju programa WHO u Kinu. Zaslužan je za unapređenje javnoga zdravstva i zdravstvene skrbi na područjima Azije i Pacifika te za uvođenje programa WHO u te zemlje. Nakon umirovljenja i povratka u domovinu radio je kao savjetnik u Uredu časnika za vezu WHO u Hrvatskoj i bio gl. urednik Hrvatske politike i strategije »Zdravlje za sve« (1991–98). Uz to djelovao je u ŽOZ kao član Socijalnoga odbora, Kluba zdravstvenih djelatnika, Vijeća ŽOZ i Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«, bio prvi predsj. obnovljene lože Bnei Brit »Gavro Schwarz« (1998) te član Izvršnoga odbora Bnei Brit Europa (2001). Bavio se pretežito organizacijom i ekonomikom zdravstva. – Oskarova supruga Vanda, pedagoginja (Sarajevo, 1907 – Zagreb, 16. IX. 1986). Kći Sigmunda Pordesa. U međuratnom razdoblju bila je gimnazijska profesorica u Zagrebu. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima. Poslije završetka II. svj. rata vratila se u Zagrebu. Spasila je ostavštinu bratića skladatelja → A. Pordesa i ustupila je arhivu Jevrejskoga muzeja.

DJELA: Čuvaj i njeguj zube u mladosti. Zagreb 1958. – Dječja i preventivna stomatologija. Zagreb 1969.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28040, 28929. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Stern, Dragan. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – (Nekrolozi): Vjesnik, 44(1983), 20. XII; Jevrejski pregled, 35(1984) 1/2; Ha-kol, 2011, 121. – Štern, Oskar. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Štern, Oskar. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.