ŠPIGEL, Edgar, službenik i komunistički aktivist (Rušinov, Češka, 1894 – Žumberak, 1941/42). Sin Josipov. 1930-ih je djelovao kao knjigovođa u Radničkoj pekari u Medulićevoj ul. u Zagrebu. Također je bio član KPJ. Po uspostavi NDH sa suprugom Olgom rođ. Schlesinger (?, o. 1900 – Zagreb, 14. V. 1982), kćeri → Lavoslava Schlesingera, i sinovima Srećkom i Mladenom (Zagreb, 1928 – Zagreb, 31. V. 1996) preuzeo je žid. znak. Skrivao se po Zagrebu do jeseni 1941, kad se priključio partizanima. Prema navodima Jakova Blaževića poginuo je na Žumberku u zimi 1941/42. u sukobu s tal. snagama.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – KŽZ. – Podaci o ulazniku D. Suvin i S. Špigel.

ŠPIGEL, Helfrida (Spiegel), žid. aktivistica (? – ?). Kao članica WIZO u Zagrebu uoči II. svj. rata pomagala je izbjeglicama iz Njemačke, posebno skupini od nekoliko stotina žid. djece koja su u Zagreb stigla u svibnju 1940, s planom da produže za Palestinu, te su smještena kod zagrebačkih žid. obitelji. Samo nekoliko dana prije Travanjskoga rata većina je djece (osim posljednje skupine od njih 59) preko Grčke i Turske otpremljena u Palestinu.

LIT.: Spomenica SJOJ 1919–1969. Beograd 1969.

ŠPIGLER, Oskar, kantor (? – Koprivnica, 1934). Bio je kantor i tajnik ŽO u Koprivnici.

IZV.: JIM, Zapisnik X. sjednice Izvršnog odbora SVJOJ od 28. XII. 1936.

ŠPIGLER, Šimun, knjižar (? – ?logor, 1942–1945). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik knjižare u Novskoj. Po uspostavi NDH, po nalogu UNS u noći 6/7. VI. 1942, uhićen je s bratom Rudolfom, također knjižarom, i 24 Židova iz kotara Novska i deportiran u logor Stara Gradiška »na daljnji postupak«.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29568.

ŠPILER, Miroslav (Spiller, Petrović), glazbenik, skladatelj i javni djelatnik (Crikvenica, 19. XII. 1906 – Sarajevo, 1. XII. 1982). Sin Karla Spillera i Antonije rođ. Bonyhadi, brat → Lj. Spillera te suprug pjevačke pedagoginje Brune (Herceg-Novi, Crna Gora, 19. VI. 1921 – Sarajevo, 6. II. 1979). Studij dirigiranja završio je 1926. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Frana Lhotke. Zatim je učio kompoziciju kod Arnolda Schönberga na Akademiji umjetnosti u Berlinu (1926–27), dirigiranje kod Felixa Weingartnera i klavir kod H. Klugea u Baselu (1927–29) te kompoziciju i dirigiranje kod Vincenta d’Indyja na Scholi cantorum u Parizu (1929–30). God. 1924–31. proputovao je Austriju, Dansku, Nizozemsku, Mađarsku i Njemačku kao koncertni pratitelj svojega brata Ljerka. Nakon povratka u domovinu bio je glazb. direktor, dirigent orkestra i klavirski pratitelj na Radio Zagrebu (1931–41). Po uspostavi NDH otpušten je iz službe novoutemeljenoga Hrvatskoga krugovala te je preuzeo žid. znak. U rujnu 1941. dobio je arijska prava na temelju jamstva Romana Latkovića (ravnatelja Hrvatskoga krugovala), Marka Čovića (urednika Hrvatske revije) i Zlatka Grgoševića (ravnatelja Odsjeka za umjetnost, književnost i tisak pri Ministarstvu nastave). U svibnju 1942. pisanim je putem molio Antu Pavelića da mu se dodijele »sva prava koja pripadaju osobama arijskog porijekla« priloživši pismu mnoštvo preporuka za sebe želeći upotpuniti prethodnu »molbu za arizaciju kako bi svojim skromnim silama mogao biti od koristi svojoj domovini«. U pismu je naveo i svoju sklonost prema glazbi njem. naroda, članstvo u Društvu za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu te priložio više izjava uglednih hrv. glazbenika, pojedinaca iz ustaškoga pokreta te uglednih zagrebačkih građana »iz kojih proizlazi da su mi i žena i njezin otac dobri Hrvati«. Pod prijetnjom uhićenja, prebjegao je i priključio se partizanima pod prezimenom Petrović da bi zaštitio majku koja je ostala u Zagrebu, ali je 1944. ipak bila uhićena. Stradala je u Rakovu Potoku ili Jankomiru. U partizanima je bio zborovođa partizanskih zborova na Banovini, nastavnik glazbe na Partizanskoj gimnaziji u Otočcu, muzički suradnik u Agitpropu CK KPH, voditelj Muzičke sekcije Kulturno-umjetničkog odsjeka u Odjelu za informacije ZAVNOH (od 1944), glazb. suradnik u Agitpropu CK SKH, od 1944. voditelj glazb. sekcije u Odjelu za informacije ZAVNOH. Na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske 1944. u Topuskom držao je referat Umjetnost u NOB-u. Po završetku II. svj. rata bio je član Suda časti Udruženja reproduktivnih muzičara Hrvatske (URMUH) i odlučivao je o sankcijama protiv zagrebačkih glazbenika koji su djelovali u NDH. Uz to bio je muzički urednik Radio Zagreba (1945–47) te član i umjetnički voditelj Radio-komiteta u Beogradu i Savezne Radio-stanice (1947–53). U Sarajevu je predavao na Višoj pedagoškoj školi (1953–1955), a potom je bio redoviti profesor (1955–75) i rektor (1960–63) na Muzičkoj akademiji. Za svoj umjetnički i javni kulturni i društveni rad, dobio je mnogobrojna odlikovanja i druga priznanja (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1962; Spomen-plaketa grada Sarajeva, 1970; Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, 1976). God. 1966–71. bio je predsj. Saveza kompozitora Jugoslavije. – Isprva je bio reproduktivni umjetnik, dirigent i glasovirski pratitelj, a kompozicijom se počeo baviti u partizanima. Iz tog razdoblja datiraju masovne i borbene pjesme, obrade narodnih napjeva i njegovi zapisi tekstova i napjeva oko 400 partizanskih pjesama, od kojih su neke objavljene u pjesmarici Naše pjesme (Zagreb 1944). U svojim zrelim radovima najviše se obraćao orkestru, pri čemu je dolazilo do izražaja njegovo dobro poznavanje instrumentacije. Kao stvaratelj naprednih glazb. izražajnih sredstava, svoj je glazb. govor obogatio i ekspresionističkim crtama, primjenjujući i serijalnu organizaciju tonske materije na dosta slobodan način. Unatoč tomu što je bio Schönbergov učenik, nije se služio dodekafonijom. Na orkestralnom području ističe se njegovo koncertno kolo pod naslovom Tarban (1943), nastalo za II. svj. rata na oslobođenom području; u prvoj verziji kolo je bilo napisano za puhački sastav, a poslije je prerađeno za veliki orkestar. Temelji se na elementima folklora, a iz obrade izviru tonovi partizanskih igara i pjesama. Iz toga je razdoblja kompozicija Pravoslavna majka za recitatora i muški zbor (1944). Potresni Nazorovi stihovi nadahnuli su ga da stvori djelo jednostavne strukture: linija se recitatorova teksta uzdiže iznad strogo homofone harmonijske osnove zbora, koji i bez teksta uvjerljivo dočarava tragičnu sudbinu pravoslavnih majki u teškim danima. Najveću popularnost među njegovim djelima stekli su Introdukcija i Largo za komorni orkestar (1957), koji se, unatoč sadržajnoj i formalnoj raznolikosti, stapaju u jedinstvenu cjelinu. Temeljno obilježje glazbe odgovara stilskom izrazu kasnog romantizma na prijelazu u rani ekspresionizam. Opsesija za orkestar (1962) sasvim je drukčija i označuje važan korak naprijed u umjetnikovu stvaralačkom razvoju. Kompozicija je izgrađena na nepotpunom dvanaest tonskom nizu koji se ponavlja u različitim kombinacijama. Jedno od posljednjih djela jest Tema sa pet transfiguracija za veliki orkestar (1977). Elegična se tema preobražava tako da uvijek stoji pod utjecajem različitih razvojnih faza glazbe. Kao glazb. pedagog svojim je ustrajnim i temeljitim radom odgojio mnoge mlade bosanskohercegovačke glazbenike. Za potrebe studenata objavio je priručnik za studij kompozicije Orkestracija I. U istaknuta djela također se ubrajaju Vasilisa Zlatokosa, simfonijska poema, 1926; Praznička skica za orkestar, 1953; Sjetni trenutak za flautu, obou, bas-klarinet i klavir, 1965; Introdukcija i Largo za komorni orkestar, 1958; Simfonija u dva stava, 1961; Opsesija za veliki orkestar, 1965; Tri pjesme Garsije Lorke za glas i orkestar, 1969; Tri minijature za violinu i komorni orkestar, 1970; Dijalog za sopran i violinu, 1971; Komorne minijature za ansambl puhača i klavir, 1972; Trijalog za sopran, violinu i klavir, 1972; Tri pjesme za visoki glas za glas i klavir, 1974.

DJELA: Orkestracija (udžbenik). 1. Zagreb 1973.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 9254. – HDA, MUP NDH, RSŽO, kut. 302, br. 5634/1942, inv. br. 29962. – KŽZ.

LIT.: Z. Kučukalić: Likovi savremenih bosansko-hercegovačkih kompozitora. Sarajevo 1961. – Špiler (Spiller), Miroslav. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1964. – M. Pozajić: Špiler, Miroslav. Muzička enciklopedija, 3. Zagreb 1977. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Polić: Imao sam sreće. Novi Kamov, 6(2006) 20(3). – http://www.hrt.hr/uploads/media/POVIJEST_RADIO_SPLITA_do_1960.pdf, pristupljeno 25. X. 2012.

ŠPRAJC, Dunja, žid. aktivistica (?Osijek, o. 1945). Kći Arnolda Čerkovskoga (Dalj, 1908 – ?) i Elvire rođ. Fuchs. S roditeljima se 1949. iselila u Izrael, ali su se vratili u Zagreb. Diplomirala kemiju na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1980-ih aktivna u ŽOZ, bavila se među ostalim, ratnim izbjeglicama iz BiH te bila tajnica ŽOZ. Sred. 1990-ih ponovo se iselila u Izrael. S Nikolom Šprajcom ima kćeri Lajlu i Marinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠRENGER, Željko (Schrenger), oftalmolog (Zagreb, 2. X. 1922 – Zagreb, 6. X. 2013). Sin Alberta i Ljubice (?, o. 1899 – Zagreb, 2. II. 1980) rođ. Devčić. Osnovnu školu i II. klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Po uspostavi NDH, dobivši gimnazijsku svjedodžbu, iz Zagreba je prebjegao na Sušak, zatim dospio u tal. zatvor u Rijeci. Nakon puštanja, do kraja rata bio je sklonjen na Pelješcu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1949. Oftalmologiju je specijalizirao 1953. Od 1955. radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1968. tezom Doprinos ispitivanju etiologije alergičkih manifestacija prednjega segmenta oka te habilitirao 1971. temom o karcinomu vjeđa. Redoviti profesor postao je 1974. Na Klinici za oftalmologiju KBC Zagreb (Rebro) primarijus je od 1970. God. 1986–89. bio je predstojnik Klinike za oftalmologiju na KBC Zagreb te istodobno pročelnik Katedre za oftalmolofiju Medicinskoga fakulteta. Autor je 136 stručnih i znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Aktivan je u tijelima ŽOZ kao predsj. Socijalnoga odbora i član Vijeća. Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. – Otac Albert Schrenger, poduzetnik (Daruvarski Brestovac ili Zagreb, 4. I. 1892 – Zagreb, 11. I. 1953). Sin Vilima (?, o. 1857 – Zagreb, 22. X. 1926) i Kornelije (?, o. 1857 – Zagreb, 14. IX. 1941). Nakon I. svj. rata upravitelj je »Krapinske tvornice pokućstva i parne pilane« sa sjedištem u Zagrebu te dioničar poduzeća DIA za eksploataciju šuma i trgovinu drvom.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – Osobni podaci ulaznika. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejski pregled, 37(1986) 11/12; 39(1988) 5/6. – Bilten ŽOZ, 1994, 37. – Šrenger, Željko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠTADLER, Brigita, šahistica i glazbenica (Subotica, Srbija, 7. IX. 1958). Kći Aurela i Tereze rođ. Manga. Podrijetlom je iz židovsko-mađ. obitelji. Otac, rođen na Paliću, potomak je ugledne žid. obitelji ljekarnika iz Baje u Mađarskoj, a majka, rođena u Subotici, potječe iz mađ. obitelji. Majka je bila šahovska velemajstorica i višestruka prvakinja i reprezentativka Jugoslavije. B. je završila Srednju muzičku školu u Subotici 1977, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, smjer flauta 1981. Zaposlena je na HRT kao članica Simfonijskog orkestra. Šahom se počela baviti u Subotici kao članica kluba »Spartak«. Na prvenstvu Jugoslavije za pionirke osvojila je 1. mjesto 1973. u Vršcu, za omladinke podijelila je 4. do 6. mjesto 1975. u Vršcu i 2. do 3. mjesto 1977. u Vrhniki. U seniorskoj konkurenciji nije nikad nastupala kao profesionalna šahistica što je utjecalo na njezine rezultate. Na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske 1996. u Puli osvojila je 3. mjesto. Na ženskom ekipnom prvenstvu Hrvatske 1996. u Tučepima s klubom »Kastav« osvojila je 2. mjesto. Na Europskom prvenstvu 1997. u Puli nastupila je za B-reprezentaciju Hrvatske, koja je podijelila 21. do 24. mjesto. S klubom »Kastav« osvojila je 2. mjesto na eur. klupskom kupu za žene 1997. u Rijeci. Nositeljica je titule nacionalnoga šahovskog majstora i osvojila je prvi bal za titulu međunarodnoga šahovskog majstora 1997.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Hrvatski športski almanah 1996–1997. Zagreb 1997. – Hrvatski športski almanah 1997–1998. Zagreb 1998. – Glas Kastavski, 2008, 51. – P. Sentić: Jugoslavenska šahovska prvenstva 1920–1991.Vinkovci 2009.

ŠTAJNER, Karlo, publicist i komunistički aktivist (Beč, 15. I. 1902 – Zagreb, 1. IV. 1992). Po narodnosti je Austrijanac i jedan od šestero djece učitelja glazbe, koji je 1916. poginuo u ratu. Te godine, lažno se predstavljajući dvije godine starijim, primljen je kao naučnik u manju bečku tiskaru. Nakon I. svj. rata pohađao je stručnu školu u kojoj je, kao predstavnik svojega razreda izabran za predstavnika u Centralni učenički savjet Beča. Dana 15. I. 1919. primljen je u Savez komunističke omladine. Od 1920. član je gradskoga omladinskog vodstva Beča, a od 1921. član Centralnoga saveza Komunističke omladine Austrije. Podsekretarijat Komunističke omladinske internacionale u siječnju 1922. kao svog predstavnika šalje ga u Zagreb da pomogne u obnavljanju tzv. tehničkog aparata tada već zabranjene KPJ i SKOJ. U Zagrebu djeluje sve do poč. 1931. Povezuje se s Augustom Cesarcem i gl. urednikom Borbe Đurom Cvijićem. Zaposlio se u tiskari »Rožankovski i Co.« iz koje je ubrzo počeo iznositi komplete tiskarskoga sloga. Partijskim sredstvima kupljen je i tiskarski stroj, pronađene odgovarajuće prostorije i osnovana tiskara pod imenom »Janson i Co.«, koja je u 10 godina, osim različitih grafičkih usluga, nesmetano tiskala više od 100 000 primjeraka propagandnoga materijala KPJ. Kad je policija 1931. otkrila ilegalni dio aktivnosti tiskare, pobjegao je u Beč, odakle ga tadašnji sekretar KPJ šalje na rad u Pariz da privremeno preuzme predstavništvo Crvene pomoći, koja je materijalno pomala novodošlim ili trenutno nezaposlenim jugoslav. emigrantima. Franc. policija uhitila ga je 1932. i protjerala kao »nepoželjnoga stranca«. Ponovo se vratio u Beč, gdje je organizirao ilegalnu tiskaru za opskrbu literaturom ilegalnih komunističkih partija balkanskih zemalja. Opet je uhićen i dobio je izgon iz Austrije, jer je za boravka u Zagrebu stekao jugoslav. državljanstvo. Predstavnik Kominterne Georgi Dimitrov te godine poslao ga je u Berlin da svojim iskustvom pomogne organizirati budući rad KP Njemačke u ilegalnim uvjetima jer se očekivao dolazak Adolfa Hitlera na vlast. Naposljetku je 14. IX. 1932. upućen u SSSR, gdje je radio kao ravnatelj izdavačko-tiskarskoga poduzeća Komunističke internacionale u Moskvi. Uhićen je 4. XI 1936. i osuđen na osnovi lažnih svjedočenja iznuđenih od drugih uhićenika, žrtava staljinističkoga terora. Idućih 20 god. boravio u zatvorima i logorima zapolarnoga kruga SSSR (Dudinka i dr.). Po normalizaciji odnosa SSSR i SFRJ, Vrhovni sud SSSR 1956. je obnovio postupak i utvrdio da je njegovo prvo suđenje bilo montirano te je bio oslobođen i rehabilitiran. U srpnju te god. vratio se u Jugoslaviju, nekoliko mjeseci boravio u Beogradu, a u proljeće 1957. trajno se nastanio u Zagrebu. Iako je prvu verziju memoara dovršio potkraj 1959, konačna verzija knjige 7000 dana u Sibiru objavljena je tek 1971. u Zagrebu. Doživjela je izvanredan uspjeh i velik publicitet u SFRJ i inozemstvu; tijekom 1980-ih tiskana je u 24 izdanja na mnogim jezicima te prodana u 760 000 primjeraka. Nagradu »Ivan Goran Kovačić« za najbolju knjigu dobio je 1972. U namjeri da ispuni svoj životni cilj – demaskira staljinizam napisao je novu knjigu Povratak iz Gulaga. Tajni referat Hruščova o svemu što je doznao prilikom susreta s ljudima u zatvorima i logorima, kao i onima koji su osobno sudjelovali u mnogobrojnim zlodjelima, a potom i sami postali žrtvama. Treća njegova knjiga Ruka iz groba sadržava niz objavljenih razgovora kroz oblik pitanja i odgovora koja njegova svjedočanstva proširuju i nadopunjuju biografskim podacima. Bio je član Hrvatskoga centra PEN.

DJELA: 7000 dana u Sibiru. Zagreb 1971. – Povratak iz Gulaga. Tajni referat Hruščova. Zagreb 1981. – Ruka iz groba. Zagreb 1985.

LIT.: S. Dautović: Karlo Štajner. Kako sam se vratio iz carstva smrti. Politika, 79(1983), 4. IX. – (Nekrolozi): Vjesnik, 53(1992) 2. IV; Večernji list, 36(1992), 3. IV. – Štajner, Karlo. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

ŠTAJNER, Rikard, ekonomist (Subotica, Srbija, 2. VII. 1921 – Zagreb, 28. V. 2013). Sin Desidera i Leone rođ. Montig. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i doktorirao 1961. tezom Korištenje proizvodnih mogućnosti naših industrijskih poduzeća, potom je od 1963. izvanredni, a od 1971. redoviti profesor. Bio je znanstveni savjetnik Ekonomskoga instituta, direktor Republičkoga zavoda za društveno planiranje SRH (1952–64), generalni direktor Saveznoga zavoda za društveno planiranje, veleposlanik u Belgiji i Luksemburgu, član Saveznoga izvršnog vijeća (1965–86). God. 1976–77. bio je voditelj jugoslav. izaslanstva u Parizu na konferenciji Sjever–Jug. Vodio je Grupe za radničko samoupravljanje i unutrašnju raspodjelu u Centralnom vijeću Saveza sindikata Jugoslavije, bio gl. tajnik Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i potpredsjednik Društva ekonomista Hrvatske. Sudjelovao je na godišnjoj konferenciji UNIDO u New Delhiju u proljeće 1980. Bavio se uglavnom problematikom privrednih sustava, međunarodnih ekonomskih odnosa i teorijom ciklusa i kriza. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Bakarić«.

DJELA: A che punto si trova la riforma jugoslava? Rijeka 1969. – Privredni sistem. Neka iskustva i razmišljanja. Zagreb 1970. – Nužnost mijenjanja postojećeg sistema međunarodnih ekonomskih odnosa i uloga pokreta nesvrstanih. Beograd 1976. – Kriza, 1–3. Zagreb 1983. – International economic relations and developing countries. Theory and practice. Beograd 1989. – Evolucija teorija i koncepcija o razvoju i međunarodnim ekonomskim odnosima. Aspekti zemalja u razvoju. Zagreb 1991.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: Ko je ko u Jugoslaviji. Beograd 1970. – Štajner, Rikard. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008. – (Nekrolozi): D. Vojnić, Ekonomski pregled, 64(2013). – Isti: Ha-kol, 2013, 130.