ŠPILER, Miroslav (Spiller, Petrović), glazbenik, skladatelj i javni djelatnik (Crikvenica, 19. XII. 1906 – Sarajevo, 1. XII. 1982). Sin Karla Spillera i Antonije rođ. Bonyhadi, brat → Lj. Spillera te suprug pjevačke pedagoginje Brune (Herceg-Novi, Crna Gora, 19. VI. 1921 – Sarajevo, 6. II. 1979). Studij dirigiranja završio je 1926. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Frana Lhotke. Zatim je učio kompoziciju kod Arnolda Schönberga na Akademiji umjetnosti u Berlinu (1926–27), dirigiranje kod Felixa Weingartnera i klavir kod H. Klugea u Baselu (1927–29) te kompoziciju i dirigiranje kod Vincenta d’Indyja na Scholi cantorum u Parizu (1929–30). God. 1924–31. proputovao je Austriju, Dansku, Nizozemsku, Mađarsku i Njemačku kao koncertni pratitelj svojega brata Ljerka. Nakon povratka u domovinu bio je glazb. direktor, dirigent orkestra i klavirski pratitelj na Radio Zagrebu (1931–41). Po uspostavi NDH otpušten je iz službe novoutemeljenoga Hrvatskoga krugovala te je preuzeo žid. znak. U rujnu 1941. dobio je arijska prava na temelju jamstva Romana Latkovića (ravnatelja Hrvatskoga krugovala), Marka Čovića (urednika Hrvatske revije) i Zlatka Grgoševića (ravnatelja Odsjeka za umjetnost, književnost i tisak pri Ministarstvu nastave). U svibnju 1942. pisanim je putem molio Antu Pavelića da mu se dodijele »sva prava koja pripadaju osobama arijskog porijekla« priloživši pismu mnoštvo preporuka za sebe želeći upotpuniti prethodnu »molbu za arizaciju kako bi svojim skromnim silama mogao biti od koristi svojoj domovini«. U pismu je naveo i svoju sklonost prema glazbi njem. naroda, članstvo u Društvu za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu te priložio više izjava uglednih hrv. glazbenika, pojedinaca iz ustaškoga pokreta te uglednih zagrebačkih građana »iz kojih proizlazi da su mi i žena i njezin otac dobri Hrvati«. Pod prijetnjom uhićenja, prebjegao je i priključio se partizanima pod prezimenom Petrović da bi zaštitio majku koja je ostala u Zagrebu, ali je 1944. ipak bila uhićena. Stradala je u Rakovu Potoku ili Jankomiru. U partizanima je bio zborovođa partizanskih zborova na Banovini, nastavnik glazbe na Partizanskoj gimnaziji u Otočcu, muzički suradnik u Agitpropu CK KPH, voditelj Muzičke sekcije Kulturno-umjetničkog odsjeka u Odjelu za informacije ZAVNOH (od 1944), glazb. suradnik u Agitpropu CK SKH, od 1944. voditelj glazb. sekcije u Odjelu za informacije ZAVNOH. Na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske 1944. u Topuskom držao je referat Umjetnost u NOB-u. Po završetku II. svj. rata bio je član Suda časti Udruženja reproduktivnih muzičara Hrvatske (URMUH) i odlučivao je o sankcijama protiv zagrebačkih glazbenika koji su djelovali u NDH. Uz to bio je muzički urednik Radio Zagreba (1945–47) te član i umjetnički voditelj Radio-komiteta u Beogradu i Savezne Radio-stanice (1947–53). U Sarajevu je predavao na Višoj pedagoškoj školi (1953–1955), a potom je bio redoviti profesor (1955–75) i rektor (1960–63) na Muzičkoj akademiji. Za svoj umjetnički i javni kulturni i društveni rad, dobio je mnogobrojna odlikovanja i druga priznanja (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1962; Spomen-plaketa grada Sarajeva, 1970; Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, 1976). God. 1966–71. bio je predsj. Saveza kompozitora Jugoslavije. – Isprva je bio reproduktivni umjetnik, dirigent i glasovirski pratitelj, a kompozicijom se počeo baviti u partizanima. Iz tog razdoblja datiraju masovne i borbene pjesme, obrade narodnih napjeva i njegovi zapisi tekstova i napjeva oko 400 partizanskih pjesama, od kojih su neke objavljene u pjesmarici Naše pjesme (Zagreb 1944). U svojim zrelim radovima najviše se obraćao orkestru, pri čemu je dolazilo do izražaja njegovo dobro poznavanje instrumentacije. Kao stvaratelj naprednih glazb. izražajnih sredstava, svoj je glazb. govor obogatio i ekspresionističkim crtama, primjenjujući i serijalnu organizaciju tonske materije na dosta slobodan način. Unatoč tomu što je bio Schönbergov učenik, nije se služio dodekafonijom. Na orkestralnom području ističe se njegovo koncertno kolo pod naslovom Tarban (1943), nastalo za II. svj. rata na oslobođenom području; u prvoj verziji kolo je bilo napisano za puhački sastav, a poslije je prerađeno za veliki orkestar. Temelji se na elementima folklora, a iz obrade izviru tonovi partizanskih igara i pjesama. Iz toga je razdoblja kompozicija Pravoslavna majka za recitatora i muški zbor (1944). Potresni Nazorovi stihovi nadahnuli su ga da stvori djelo jednostavne strukture: linija se recitatorova teksta uzdiže iznad strogo homofone harmonijske osnove zbora, koji i bez teksta uvjerljivo dočarava tragičnu sudbinu pravoslavnih majki u teškim danima. Najveću popularnost među njegovim djelima stekli su Introdukcija i Largo za komorni orkestar (1957), koji se, unatoč sadržajnoj i formalnoj raznolikosti, stapaju u jedinstvenu cjelinu. Temeljno obilježje glazbe odgovara stilskom izrazu kasnog romantizma na prijelazu u rani ekspresionizam. Opsesija za orkestar (1962) sasvim je drukčija i označuje važan korak naprijed u umjetnikovu stvaralačkom razvoju. Kompozicija je izgrađena na nepotpunom dvanaest tonskom nizu koji se ponavlja u različitim kombinacijama. Jedno od posljednjih djela jest Tema sa pet transfiguracija za veliki orkestar (1977). Elegična se tema preobražava tako da uvijek stoji pod utjecajem različitih razvojnih faza glazbe. Kao glazb. pedagog svojim je ustrajnim i temeljitim radom odgojio mnoge mlade bosanskohercegovačke glazbenike. Za potrebe studenata objavio je priručnik za studij kompozicije Orkestracija I. U istaknuta djela također se ubrajaju Vasilisa Zlatokosa, simfonijska poema, 1926; Praznička skica za orkestar, 1953; Sjetni trenutak za flautu, obou, bas-klarinet i klavir, 1965; Introdukcija i Largo za komorni orkestar, 1958; Simfonija u dva stava, 1961; Opsesija za veliki orkestar, 1965; Tri pjesme Garsije Lorke za glas i orkestar, 1969; Tri minijature za violinu i komorni orkestar, 1970; Dijalog za sopran i violinu, 1971; Komorne minijature za ansambl puhača i klavir, 1972; Trijalog za sopran, violinu i klavir, 1972; Tri pjesme za visoki glas za glas i klavir, 1974.
DJELA: Orkestracija (udžbenik). 1. Zagreb 1973.
IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 9254. – HDA, MUP NDH, RSŽO, kut. 302, br. 5634/1942, inv. br. 29962. – KŽZ.
LIT.: Z. Kučukalić: Likovi savremenih bosansko-hercegovačkih kompozitora. Sarajevo 1961. – Špiler (Spiller), Miroslav. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1964. – M. Pozajić: Špiler, Miroslav. Muzička enciklopedija, 3. Zagreb 1977. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Polić: Imao sam sreće. Novi Kamov, 6(2006) 20(3). – http://www.hrt.hr/uploads/media/POVIJEST_RADIO_SPLITA_do_1960.pdf, pristupljeno 25. X. 2012.