KRAUS, Egon, poduzetnik (? – ?). Bio je vlasnik Tvornice macota u Osijeku 1936.

IZV.: JIM, Zapisnik IX. sjednice Izvršnoga odbora SVJOJ od 23–24. XI. 1936.

KRAUS, Emil, posebnik (Viljevo kraj Donjeg Miholjca, 25. I. 1883 – logor Jasenovac, 1941). U međuratnom razdoblju stanovao je u Desatičinoj ul. u Osijeku. Bio je u braku s Irmom rođ. Ausländer (Ivankovo, 1890 – ?). Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja i prešao na starokatoličku vjeru. Uhićen je u ljeto 1941, deportiran u gospićki sustav logora, a potom u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAUS, Emil, trgovac i poduzetnik (Bizovac, 24. VIII. 1879 – Osijek, 1937). Sin Ilije i Ruže rođ. Deutsch. Oženio se 5. VI. 1906. u Kutjevu (rabinat Požega) Emilijom rođ. Rosenberg. U braku je rođen sin Ivo (?Osijek, 6. IX. 1921). God. 1921. u Osijeku od Šandora Dornera kupuje parno Diana-kupalište u Desatičinoj ul. (današnjoj Ul. Hrvatske Republike), koje je modernizirao (do 1935. imalo je veliki bazen za hladnu kupelj, 10 kada, komoru za suhi zrak, nekoliko odjela za masažu tijela, 43 kabine za odijevanje i presvlačenje te privatni stan od šest soba za četiri čuvara kupališta). – Supruga Emilija, poduzetnica (Kutjevo, 28. II. 1884 – Osijek, 19. III. 1942). Nakon suprugove smrti nastavila je voditi kupalište.

LIT.: B. Plevnik: Stari Osijek. Osijek 1987. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

KRAUS, Gustav, stomatolog (Karlovac, 23. IX. 1885 – logor Banjica, 17. VIII. 1943). Sin Samuelov. Nakon završene medicine u Beču 1910, specijalizirao je stomatologiju. Ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobio je 1912. od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade i 1921. od Poglavarstva grada Zagreba. Radio je kao općinski liječnik u Đakovu te od približno 1931. u Zagrebu imao vlastitu stomatološku ordinaciju u Martićevoj ul. Prema projektu → E. Weissmanna 1936–37. sagradio je sa suprugom jednokatnu obiteljsku vilu u Nazorovoj ul. Po uspostavi NDH sa suprugom Julijom u skupini žid. liječnika poslan je u Kotor Varoš djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U studenom 1942. priključio se partizanima te djelovao kao liječnik u bolnici Vrhovnoga štaba u Bosanskom Petrovcu. Tijekom 4. i 5. neprijateljske ofenzive zarobljen je i odveden u logor na Banjici, gdje je i strijeljan sa suprugom. Iz prvoga braka s Olgom rođ. Kohn imao je sina → Zdenka, kirurga. – Supruga Julija Kraus-Lederer, liječnica (Grgurevci, Srbija, 10. X. 1898 – logor Banjica, 1943). Majka Vlade (?, 1935 – ?). Nakon završene medicine u Beču 1926, bavila se kozmetikom. Ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobila od Liječničke komore u Zagrebu 1927. te imala privatnu ordinaciju u Martićevoj ul. Po uspostavi NDH sa suprugom je u skupini žid. liječnika poslana u Kotor Varoš djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, a u studenom 1942. priključila se partizanima te djelovala kao liječnica u bolnici Vrhovnoga štaba u Bosanskom Petrovcu, a tijekom 4. i 5. ofenzive u Centralnoj bolnici Vrhovnoga štaba, kad je bila zarobljena i odvedena u logor na Banjici, gdje je strijeljana sa suprugom.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 682, 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28017. – KŽZ.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

KRAUS, Herbert (Krausz), liječnik i javni djelatnik (Bačinci, Srbija, 13. II. 1910 – Beograd, 11. IV. 1970). Sin Marka i Johane rođ. Kohn. Nakon očeve smrti 1917. s obitelji se preselio u Vinkovce, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1934. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je aktivan u Židovskoj menzi, u dva mandata predsj. Židovskoga akademskoga potpornoga društva (1933–34. i 1934–35). Nakon studija i odsluženja voj. roka radio je kratko vrijeme u Zagrebu, u Školi narodnoga zdravlja, te na Klinici za ginekologiju, a od 1938. zaposlen je kao zadružni liječnik u selu Pecki kraj Valjeva. Kapitulaciju Jugoslavije dočekao je u uniformi jugoslav. vojske, ali je po povratku u Pecku otpušten kao Židov. U srpnju 1941. priključio se partizanima te bio referent saniteta Valjevskoga partizanskog odreda, pomoćnik načelnika saniteta Vrhovnoga štaba, suorganizator sanitetske službe te predstavnik Vojvodine na zasjedanju AVNOJ. Tijekom 1944. bio je jedan od organizatora evakuacije ranjenika za Italiju, a u ljeto i jesen te godine obavljao je dužnost načelnika Sanitetskoga odjela štaba baze Bari. Kraj II. svj. rata dočekao je u činu pukovnika, a 1947. unaprijeđen je u čin general-majora. Nakon rata proveo je dvije godine s obitelji u Golniku u Sloveniji, kao pacijent, potom kao liječnik. Od 1949. živio je u Beogradu, gdje je bio načelnik Vojnomedicinske akademije (1950–53. i 1955–56). Bavio se organizacijom zdravstvene službe u Jugoslaviji i obnašao visoke državne i partijske dužnosti (sekretar za zdravlje, direktor Saveznoga zavoda za zdravstvenu zaštitu i dr). Predstavljao je Jugoslaviju u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. – Supruga Blanka, pedagoginja (Vinkovci, 2. I. 1915 – Beograd, 5. VIII. 1988). Kći Aleksandra Schwarza i Cecilije (Cili) rođ. Pollak. Gimnaziju je završila u Vinkovcima. Diplomirala je franc. jezik i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao studentica bila je aktivna u Židovskoj akademskoj menzi, u jednom mandatu blagajnica. U selu Pecka kraj Valjeva udala se za Herberta. Od kolovoza 1941. bila je članica KPJ i pozadinska politička radnica. Poč. 1942, dok se s jednogodišnjim sinom skrivala u selu Gunjaci kraj Valjeva, ljotićevci su je prijavili nacistima kao Židovku, ali je na intervenciju seljaka, koji su svojim potpisima potvrdili da je Hrvatica, puštena na slobodu. Pobjegla je u Šabac, gdje je dobila lažne isprave s kojima je otišla u Beograd. Primila ju je obitelj Jovanović, čiji su članovi proglašeni Pravednicima među narodima, i pomogla joj da se do kraja rata krije u jednom selu. Nakon rata u Beogradu je radila kao recenzentica, autorica i prevoditeljica u Tanjugu, na Kolarčevu univerzitetu, u Institutu za strane jezike, na Višoj vojnoj akademiji te u Zavodu za izdavanje udžbenika SR Srbije. Kći Milica ud. Mihajlović bila je ravnateljica Jevrejskoga istorijskog muzeja u Beogradu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 39(1988) 5/8. – (Nekrolog). Jevrejski pregled, 39(1989) 1/4. – E. Najfeld: Židovska akademska menza u Zagrebu. U: 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori za proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987.). Zagreb 1988. – J. Popov: Dr. Herbert Kraus. Predstavnik Vojvodine u AVNOJ. Novi Sad 1990. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – T. Šalić: Kraus, Herbert. Vinkovački leksikon. Vinkovci 2007. – I. Pemaković: Kraus, Herbert. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

KRAUS, Herman, gospodarstvenik (Đakovo, 28. XII. 1879 – logor Jasenovac, 1942). Sin Vilima i suprug Klaudije rođ. Wohlmuth (?, 1891 – logor Jasenovac, 1943). U međuratnom razdoblju bio je upravitelj skladišta, član Upravnoga odbora i dioničar Skladišnoga i otpremničkoga d. d. Zagreb te član Nadzornoga odbora Krapinske tekstilne industrije. Sa suprugom je posjedovao stambenu dvokatnicu na Strossmayerovu trgu, a također i dionice Hrvatske zemaljske banke d. d. Zagreb. Bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit 1930-ih. Po uspostavi NDH Odboru za žid. podavanja u svibnju 1941. predao je veliku količinu zlatnoga nakita i gotovinu. Uhićen je sa suprugom 22. VI. 1941, zatočen u Gospiću, zatim u nepoznatom logoru u okolici grada, a u kolovozu ili rujnu bio je deportiran u jasenovački logor Bročice (Jasenovac II), gdje je stradao. Budući da 24. VI. 1941. ni on ni njegova supruga više nisu bili u Zagrebu, prijavu imovine supružnika vlastima NDH podnijeli su Emil Reich i Herbert Glück.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – KŽZ.

LIT.: Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAUS, Hilda (Krušić), obrtnica (Požega, 15. XI. 1910 – ?). U međuratnom razdoblju bila je vlasnica urarske i draguljarske radnje »B. Wolfa nasljednici Braća Fussman, urari i draguljari« u zagrebačkoj Ilici. Po uspostavi NDH u prijavi imovine navela je da je u radnju uložila više od 3 000 000 din. vlastitoga kapitala, promet je 1939/40. iznosio 1 158 178 din., a vrijednost robe u skladištu bila je 2 833 627 din. Bila je u braku s Draganom Krausom, sinom Julija (?, 1905), koji je prezime promijenio u Krušić, no po uspostavi NDH morao ga je vratiti u Kraus. Prema nekim izvorima preživio je II. svj. rat, a prema drugima je stradao. O njezinoj sudbini nema podataka.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAUS, Hinko, inženjer (Osijek, 14. I. 1902 – ?logor, 1941–1945). Sin Maksov. Od 1928. u Zagrebu je bio vlasnik i upravitelj poduzeća »Iris« za proizvodnju trikotaže u Ilici. Bio u mješovitom braku, 1935. prešao je na katoličanstvo, a po uspostavi NDH, 26. V. 1941. predao je molbu za priznanje arijskih prava i 6. VI. 1941. molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAUS, Irma, fotografkinja (Semeljci kraj Đakova, 25. I. 1884 – Zagreb, 24. III. 1962). Kći Eliasova. Bila je u braku s Lavoslavom Krausom (? – Zagreb, 12. IX. 1934), nakon čije je smrti naslijedila fotografsku radnju »Foto umjetnost, zavod za povećavanje slika i proizvodnju razglednica« s laboratorijem na Marulićevu trgu i poslovnicom u Ul. kraljice Marije u Zagrebu. U 1939. ostvarila je 1 300 000 din. prometa, a vrijednost robe u skladištu i inventara bila je 1941. 1 500 000 din. Po uspostavi NDH sin Alfred (Osijek, 1906 – logor Jasenovac, 1941) deportiran je 19. IX. 1941. u logor Jasenovac, a ona je preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28799.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAUS, Ivan Rikard (Ivanović, Mendl Rikardo), gospodarstvenik i pravnik (Osijek, 26. III. 1880 – Genova, Italija, 12. II. 1949). Sin Johanna (Josipa) Krausa (Kraussa), građevinara zaslužnoga za izgradnju mnogih osječkih zgrada kao i izgradnju prvoga osječkog mlina na valjke (paromlina), i Bettike rođ. Biller. Po roditeljima zavičajnost imao u Osijeku, no neposredno prije uspostave NDH bio je brisan iz zavičajnosti grada Osijeka te 2. IV. 1941. s članovima obitelji stekao zavičajnost u Šibeniku. God. 1906. s obitelji je prešao na katoličanstvo, a prije sklapanja drugoga braka 1921. na pravoslavnu vjeru. Promijenio je obiteljsko prezime u Ivanović 16. VIII. 1924, no po uspostavi NDH, 4. VI. 1941, morao ga je vratiti. U prvom braku s Milicom rođ. Popović, sestrom novinara i političara Dušana Popovića, imao je kćer Dafinu (Dašku) ud. McLean (Osijek, 1915 – London, 2004) te sinove → I. S. Ivanovića i Vladimira (Osijek, 1917 – New York, 1968), u drugom braku s Jelkom rođ. Muačević sina Dimitra (Zagreb, 1928 – ?, Brazil, 1969), a u trećemu braku sklopljenom 30. X. 1945. sa Šteficom rođ. Kastelic sina → Marka. Od 1913. bio je član Hrvatskoga sabora, a 1918. član Narodnoga vijeća SHS. Nakon stjecanja doktorata znanosti u Beču, najkasnije od 1931. imao je odvjetnički ured u Zagrebu. Uz to bio je i osnivač, dioničar i ravnatelj »Astre« d. d., zatim dioničar, član Upravnoga odbora i predsj. osječke rafinerije »Ipoil« te od 1937. dioničar tvornice aluminija »Ivanal« d. d. u Lozovcu kraj Šibenika. U ljeto 1941. stanovao je u zagrebačkom hotelu »Palace« na Strossmayerovu trgu. U srpnju 1941. tvornica aluminija iz Lozovca javila je Redarstvenomu ravnateljstvu da je dobio dozvolu da otputuje u Šibenik, gdje će boraviti dva mjeseca kao neophodno potreban stručnjak u tvornici aluminija te da zbog toga neće biti u Zagrebu i neće biti u mogućnosti u Zagrebu javiti se na oglas po kojemu se »imadu svi Židovi javiti u roku od 22. do 26. srpnja«. Rat je većim dijelom preživio u kućnom pritvoru u Zagrebu, više puta uhićivan i puštan. God. 1946. zatvoren je i osuđen na jednogodišnji gubitak građanskih prava, zatim i na prisilni rad, a tvornica aluminija bila je konfiscirana. Zahvaljujući sinu I. S. Ivanoviću, koji je živio u Londonu, u prosincu 1947. sa suprugom Šteficom prebjegao je u Italiju i do smrti živio u Genovi.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27799. – Podaci o ulazniku M. Ivanović.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – B. Horvat: Industrija nafte u Jugoslaviji. Razvoj jedne industrije, 2. Beograd 1966. – V. Ivanović: Drugo zvono. Zagreb 1993. − S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Z. Živaković-Kerže: Od vodenica na Dravi do osječkih (paro)mlinova. (Osvrt na prijelaz obrta u industriju – 19. i prva polovica 20. stoljeća). Anali za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 25(2009). – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.