KRAUS, Ivan Rikard (Ivanović, Mendl Rikardo), gospodarstvenik i pravnik (Osijek, 26. III. 1880 – Genova, Italija, 12. II. 1949). Sin Johanna (Josipa) Krausa (Kraussa), građevinara zaslužnoga za izgradnju mnogih osječkih zgrada kao i izgradnju prvoga osječkog mlina na valjke (paromlina), i Bettike rođ. Biller. Po roditeljima zavičajnost imao u Osijeku, no neposredno prije uspostave NDH bio je brisan iz zavičajnosti grada Osijeka te 2. IV. 1941. s članovima obitelji stekao zavičajnost u Šibeniku. God. 1906. s obitelji je prešao na katoličanstvo, a prije sklapanja drugoga braka 1921. na pravoslavnu vjeru. Promijenio je obiteljsko prezime u Ivanović 16. VIII. 1924, no po uspostavi NDH, 4. VI. 1941, morao ga je vratiti. U prvom braku s Milicom rođ. Popović, sestrom novinara i političara Dušana Popovića, imao je kćer Dafinu (Dašku) ud. McLean (Osijek, 1915 – London, 2004) te sinove → I. S. Ivanovića i Vladimira (Osijek, 1917 – New York, 1968), u drugom braku s Jelkom rođ. Muačević sina Dimitra (Zagreb, 1928 – ?, Brazil, 1969), a u trećemu braku sklopljenom 30. X. 1945. sa Šteficom rođ. Kastelic sina → Marka. Od 1913. bio je član Hrvatskoga sabora, a 1918. član Narodnoga vijeća SHS. Nakon stjecanja doktorata znanosti u Beču, najkasnije od 1931. imao je odvjetnički ured u Zagrebu. Uz to bio je i osnivač, dioničar i ravnatelj »Astre« d. d., zatim dioničar, član Upravnoga odbora i predsj. osječke rafinerije »Ipoil« te od 1937. dioničar tvornice aluminija »Ivanal« d. d. u Lozovcu kraj Šibenika. U ljeto 1941. stanovao je u zagrebačkom hotelu »Palace« na Strossmayerovu trgu. U srpnju 1941. tvornica aluminija iz Lozovca javila je Redarstvenomu ravnateljstvu da je dobio dozvolu da otputuje u Šibenik, gdje će boraviti dva mjeseca kao neophodno potreban stručnjak u tvornici aluminija te da zbog toga neće biti u Zagrebu i neće biti u mogućnosti u Zagrebu javiti se na oglas po kojemu se »imadu svi Židovi javiti u roku od 22. do 26. srpnja«. Rat je većim dijelom preživio u kućnom pritvoru u Zagrebu, više puta uhićivan i puštan. God. 1946. zatvoren je i osuđen na jednogodišnji gubitak građanskih prava, zatim i na prisilni rad, a tvornica aluminija bila je konfiscirana. Zahvaljujući sinu I. S. Ivanoviću, koji je živio u Londonu, u prosincu 1947. sa suprugom Šteficom prebjegao je u Italiju i do smrti živio u Genovi.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 683. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27799. – Podaci o ulazniku M. Ivanović.
LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – B. Horvat: Industrija nafte u Jugoslaviji. Razvoj jedne industrije, 2. Beograd 1966. – V. Ivanović: Drugo zvono. Zagreb 1993. − S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Z. Živaković-Kerže: Od vodenica na Dravi do osječkih (paro)mlinova. (Osvrt na prijelaz obrta u industriju – 19. i prva polovica 20. stoljeća). Anali za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 25(2009). – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.