JAGODIĆ, Margita (Gita), konzervatorica (Zagreb, 22. II. 1939 – Zagreb, 17. II. 1971). Kći → V. Rosenzweiga i bakteriologinje Bosiljke rođ. Pasini. U braku s glazbenikom Martinom Davorinom Jagodićem majka je Nevena i Ivane. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Zagrebu, gdje je 1957. upisala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon trećega semestra studij je nastavila u Beogradu, gdje je 1962. diplomirala. Nekoliko godina živjela je u Parizu. Od 1968. do 1971. djelovala je kao konzervatorica i restauratorica u Restauratorskom zavodu Hrvatske. Imala je istaknutu ulogu pri restauraciji i konzervaciji slika u unutrašnjosti HNK u Zagrebu pri njegovoj obnovi. Suptilnim i duhovitim crtežima ilustrirala je knjige za djecu Hansa Christiana Andersena Priče i Bajke i priče, Karela Čapeka Bajke i Carla Collodija Pinokio.

JAKIĆ, Blanka, germanistica (Zagreb, 14. II. 1910 – Zagreb, 17. IX. 1989). Kći → Mirka Breyera. Gimnaziju završila 1928. u Zagrebu. Studirala je 1928/29. franc. jezik i književnost na Sveučilištu u Grenobleu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1934. njem. i franc. jezik te povijest južnoslavenskih književnosti i narodnu povijest, doktorirala 1937. tezom Das deutsche Theater in Zagreb von 1780 bis 1840. Honorarno je predavala franc. jezik na I. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu 1935–37, potom je radila u srednjim trg. školama u Subotici 1938/39, Karlovcu 1939/40. i Zagrebu 1940–51. Nakon uspostave NDH morala je vlastima prijaviti imovinu u kojoj je, među ostalim, navela da u vlasništvu ima ostatak naklade beletrističkih knjiga svojeg oca knjižara vrijednih 60 000 din., koje joj je poklonio kao svadbeni dar. Po završetku II. svj. rata, koji je preživjela zahvaljujući mješovitomu braku s Tomislavom Jakićem, bila lektorica za njem. jezik na Ekonomskom fakultetu (1951–57), lektorica (1957–61), docentica i voditeljica novoosnovane katedre za njemački jezik (1961–69) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. – Težište je njezina rada povijest njem. jezika te dvojezična i terminološka leksikografija. Autorica je metodički i didaktički suvremeno opremljenih priručnika za nastavu njemačkoga jezika na Ekonomskom i Filozofskom fakultetu. Stručnim i znanstvenim radovima surađivala u Narodnom listu (1952), Farmaceutskom glasniku (1961), Telegramu (1962), Lingvistu (1963–64), Školskim novinama (1963), Suvremenoj lingvistici (1964), Stranim jezicima (1975), Živoj riječi (1975) i Enciklopediji Jugoslavije (II. sv. 1982) te na Školskoj televiziji Zagreb (1969–70). Redigirala je Hrvatskosrpsko-njemački rječnik Antuna Hurma te 1974. postala njegovom suautoricom. Surađivala je u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva (Zagreb 1969) Rikarda Simeona. Sa suprugom Tomislavom dopunila je i za tisak priredila knjigu svojega oca M. Breyera O starim i rijetkim jugoslavenskim knjigama (1952) te s njemačkoga na hrvatski prevela uspomene Roberta Hamitona Brucea Lockharta pod naslovom Moskva 1912.–1918. (Zagreb 1941). U rukopisu je ostao rad Njemačke gramatike koje su se upotrebljavale na području bivše Hrvatske i Slavonije od g. 1767–1848.

DJELA: Das deutsche Theater in Zagreb 1780–1840. Zagreb 1938. – Deutsche Handelskorrespondenz. Zagreb 1952 (od 1954. Deutsche Geschäftskorrespondenz). – Deutsch für Ökonomisten (suautorica M. Plohl), 1–2. Zagreb 1958–59 (od 1962. Der Ökonomist lernt Deutsch. Kratka njemačka gramatika za ekonomiste). – Deutsche Briefe im Aussenhandel. Zagreb 1958. (od 1966. Der deutsche Geschäftsbrief). – Izbor njemačkih tekstova za praktičnu nastavu u I. godini (suautorice D. Devčić i G. Postl-Božić). Zagreb 1959. – Izbor njemačkih tekstova za praktičnu nastavu u II. godini (suautori W. Jauss i V. Žmegač). Zagreb 1959. – Der Ökonomist lernt Deutsch. Pomoćni udžbenik njemačkog jezika za studente Ekonomskog fakulteta (suautorica M. Plohl). Zagreb 1962. – Izbor starogermanskih tekstova (suautorica D. Devčić). Zagreb 1964. – Hrvatskosrpsko-njemački glosar političkopravnih i ekonomskih termina (suautor J. Zidar). Zagreb 1965. – Grammatik der deutschen Sprache (suautorica M. Plohl). Zagreb 1967. – Hrvatsko ili srpsko-njemački rječnik (suautor A. Hurm). Zagreb 19743 (od 1991. Hrvatsko-njemački rječnik). – Tečaj njemačkog jezika (suautorica I. K. J. Hedler). London–Rijeka 1981.3

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678.

LIT.: (Prikazi knj. Das deutsche Theater in Zagreb 1780–1840): S. Batušić (B.), Komedija, 5(1938) 17. – M. Ćurčin (–l–), Nova Evropa, 1938, XXXI/11. – I. Esih (ie.), Obzor, 78(1938) 76. – H. Vinković (–v–), Morgenblatt, 53(1938) 56. – H. Wolf, Alma mater Croatica, 2(1938–1939) 10. – M. Plohl: Der Ökonomist lernt Deutsch. Školske novine, 12(1962) 18. – N. Batušić: Uloga njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu od 1840. do 1860. Rad JAZU, 1968. – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 2. Zagreb 1969. – N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971. – M. Mojašević: Ein Jahrzehnt der jugoslawischen Germanistik (1965–1975). Filološki pregled, 14(1976) 1/4. – N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. – S. Batušić: Hrvatska pozornica. Zagreb 1978. – 60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu 1920–1980. Zagreb 1980. – S. Žepić: (Nekrolog). Strani jezici, 18(1989) 4. – M. Bobinac: Universitätsgermanistik in Kroatien. U: Deutsch und Auslandsgermanistik in Mitteleuropa. Warszawa 1998. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – K. Pranjko: Jakić, Blanka. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JAKOBSON, Moses (Moises), trgovac i žid. aktivist (?, Mađarska, ? – Varaždin, 1809). Bio je »prvi tolerirani Židov« na području sjev. Hrvatske, koji se, nakon Patenta o toleranciji, 1785. nastanio u Varaždinu. Došao je vjerojatno iz Mađarske, bavio se trgovinom i postao carski dobavljač. Poslije je stekao veći imetak, iako je u početku imao puno neprilika i više puta tražio zaštitu vlasti. Bio je prvi predsj. varaždinske ŽO osnovane krajem XVIII. st., kad je u Varaždinu živjelo 28 žid. obitelji. Odlikovao se velikom požrtvovnošću i dobrotvornošću i to, ne samo prema svojim općinarima nego i prema nežidovskomu pučanstvu.

LIT.: L. Glesinger: Moises Jakobsohn, prvi tolerirani Jevrejin u Hrvatskoj. Židov, 21(1936) 24. – Jevrejski pregled, 37(1986) 5/6.

JAKOV, rabin (? – Split, 1734). Bio je rabin u Splitu u prvim desetljećima XVIII. st. Njegov je grob jedan od zanimljivijih na splitskom Židovskom groblju.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – Z. Efron i D. Kečkemet: Židovsko groblje u Splitu. Split 1973.

JAKOVČIĆ-SCHMALZ, Vilim, veterinar (Đurići kraj Županje, 15. XI. 1912 – Zagreb, 4. X. 2008). Sin Jakoba i Roze rođ. Klein. Na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1938. te do 1941. radio kao veterinar u Vukovaru. U listopadu 1943. priključio se partizanima kao borac 13. primorsko-goranske brigade, a zatim veterinarski referent 23. divizije. Nakon II. svj. rata živio je i djelovao u Zagrebu.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

JAKŠIĆ, Ivo (Leitner, Lajtner), glumac (Nova Gradiška, 11. XII. 1912 – Beograd, 15. XI. 1983). Sin Ladislavov. Završio je šest razreda Klasične gimnazije u Osijeku. Kazališnu je djelatnost započeo 1929. ulogom Kolje u Idiotu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga u osječkom HNK, gdje je ostao do 1936. Nastupao je kao Kostja (Vasilij Vasiljevič Škvarkin, Tuđe dijete), Ferdinand (Friedrich Schiller, Spletka i ljubav), Ivo (Max Halbe, Mladost). U sezoni 1936/37. igrao je na sarajevskoj pozornici manje dramske uloge: Tone (Bratko Kreft, Kreature), Velimir (Branislav Nušić, Dr.), Somogyi Málmós Gábor (Miroslav Krleža, U logoru) te operetne: Vogel (Franz Schubert – Heinrich Berté, Tri djevojčice), Mauroner (Karl Zeller, Ptičar), Ferko (Johann Strauss ml., Barun ciganin). Ponovo djeluje u Osijeku 1938–41. Po uspostavi NDH prebjegao je u Dubrovnik, gdje su ga Talijani u studenom 1942. internirali u logor u Kuparima, zatim je prebačen u lipnju 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u jedinicama 4. hrvatskoga korpusa te član Kazališta narodnoga oslobođenja Hrvatske (1943–45) pri ZAVNOH. Tada je promijenio prezime u Jakšić. U Glini je 1944. režirao adaptaciju Narodnoga poslanika Jože Gregorina prema B. Nušiću. Sezonu 1945/46. proveo je u beogradskom Narodnom pozorištu, a 1946/47. u zagrebačkom HNK (Vjerkovskij u Škvarkinovoj Noćnoj smotri, Franc u Cankarevu Kralju Betajnove). Odbio je prihvatiti dužnost intendanta zadarskoga Narodnoga kazališta, zbog čega je kažnjen smanjenjem plaće pa je napustio ansambl i otišao 1948. u Beograd, gdje je postao stalni član novoosnovanoga Jugoslovenskog dramskoga pozorišta. – Brat Lazo, glumac (? – ?). Priključio se partizanima te bio član kazališne družine ZAVNOH. Poslije je živio u Beogradu.

LIT.: G. Ivo Lajtner. Sarajevska scena, 1(1936) I/8. – Narodno pozorište Sarajevo 1921–1971. Sarajevo 1971. – N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. – A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. – P. Volk: Beogradsko glumište. Beograd 2001. – Ž. Čavka: Jakšić, Ivo. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JANNI, Rafael (Jannai, Jani; Rafo), pedagog (Dubrovnik, o. 1860 – Dubrovnik, VIII. 1925). Sin Salamonov, unuk Sabatov. Posljednji odvjetak ugledne dubrovačke obitelji. Njegov otac i majka Splićanka iz porodice Montiglio imali su 1850–66. sedmero djece (četiri sina i tri kćeri). Djelovao je kao gimnazijski profesor u Dubrovniku, te bio autor više školskih udžbenika i znanstvenih rasprava. Bio je član gl. skupštine ŽO u Dubrovniku. Nositelj je franc. ordena Legije časti i drugih inozemnih odlikovanja. – Brat Sabat (Dubrovnik, o. 1852 – ?Dubrovnik, ?). Spominje se 1872. kao student filozofije te je prvi dubrovački Židov o kojemu postoji pisani trag da je studirao na sveučilištu.

DJELA: Prva praktična gramatika talijanskoga jezika za opće pučke škole. Dubrovnik 1923. – Vježbenica talijanskoga jezika. Dubrovnik [1942?]. – Praktična gramatika talijanskoga jezika. Dubrovnik 1942². – Praktična vježbenica talijanskoga jezika s rječnikom. Dubrovnik 1942³.

LIT.: Jevrejski život, 1925, 73. – Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

JANNI, Rahela (rođ. Terni), obrtnica (Dubrovnik, o. 1800 – ?Dubrovnik, ?). Supruga obrtnika Sabata Jannija. God. 1817. spominje se kao prva žid. krojačica u Dubrovniku, nakon što je emancipacija otvorila Židovima mogućnost bavljenja obrtom. Krojačkomu zanatu naučila je i svog sina Rafaela Tita Jannija, koji se kao krojački majstor spominje 1842.

LIT.: Đ. Orlić: Iz života dubrovačkih Jevreja u XIX. vijeku. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1.

JARDEN, Dan (Löwinger, Levinger; Tomislav), službenik (Zagreb, 19. VIII. 1938). Iselio se 1949. iz Novoga Sada u Izrael, gdje je u kibucu Šaar Haamakim živio do odlaska u vojsku. Studirao je poslovnu administraciju na Hebrejskom sveučilištu, gdje je 1970. postigao drugi stupanj. Cijeli svoj radni vijek proveo je u državnom i javnom sektoru. Radio je u Ministarstvu financija, 1972–79. kao ekonomist-senior u Odjelu za budžet, 1979–85. kao zamjenik generalnoga direktora u Ministarstvu poljoprivrede, a od 1989. na unapređenju izr. turizma i u Udruzi hotelijera. Jedan je od osnivača naselja Šilat, prvoga naselja u sklopu oko Modina.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JARON, Reuven (Freiberger, Ruben), skladatelj (Osijek, 18. IX. 1932 – Sinaj, Egipat, 3. XI. 1956). Sin → M. Š. Freibergera i Irene rođ. Steiner. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu. Pred neizbježnom deportacijom, u kojoj mu je stradala cijela obitelj, s još desetero djevojčica i dječaka iz Zagreba u tzv. Kindertransportu bio je poslan u veljači 1943. u Palestinu. Prihvaćen je u jugoslav. kibucu Šaar Haamakim, gdje je najvjerojatnije promijenio prezime. Usvojili su ga Lina i Abraham Avni. Kako je bio glazbeno darovit, nakon odsluženja voj. roka kibuc ga je poslao na Konzervatorij u Tel Aviv, gdje je usavršavao klavir i kompoziciju kod Mordeciala Setera, jednog od najvećih izr. kompozitora te i sam počeo komponirati. Već s 15 godina dirigirao je zborom, a nakon što je Gary Bertini osnovao izr. zbor »Rinat«, uključio se u njegov rad. Upravo njegovom kompozicijom zbor je 1956. osvojio prvo mjesto na Međunarodnom festivalu amaterskih zborova u Parizu, što se smatra jednim od prvih velikih uspjeha izr. glazbenoga stvaralaštva. U javnosti je bio poznat kao pacifist, nazivan je »pjesnikom mira«. Poginuo je u II. arapsko-izraelskom ratu, kad je njegova jedinica ulazila u Šarm el-Šeik. Na izraelskom se radiju dugo vremena izvodila njegova kompozicija na motive biblijske Pjesme nad pjesmama, a amer. židovski zbor izvodio je njegove dvije pjesme na turneji po Europi 1999. Ostala je sačuvana i njegova kompozicija za mezzosopran, violinu, violu, čelo i klavir. Knjižicu notnih zapisa posmrtno mu je izdao kibuc Šaar Haamakim.

IZV.: JIM, ŽOZ, reg. br. 4864.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – D. Mihalek: Odjeci hrvatske muzičke kulture u Izraelu. U: Glazba, folklor i kultura – Svečani zbornik za Jerka Bezića. Zagreb 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45; br. 47/48. – http://elmundosefarad.wikidot.com/freiberger-ruben, pristupljeno 22. VII. 2011.