HORN, Josip, pravnik i žid. aktivist (?Osijek, o. 1880 – Osijek, 19. XI. 1935). Doktorirao je temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1906, a od 1909. imao je odvjetnički ured. God. 1933. preuzeo je odvjetnički ured → H. Spitzera u Osijeku u tadašnjoj Aleksandrovoj ul., a 1935. bio je izabran za odvjetničkoga suca Stola sedmorice. Nakon smrti njegovu je kancelariju u Osijeku preuzeo → Alfred Fischer. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. Kao mladi pravnik pridružio se »osječkim hrvatskim akademičarima mojsijeve vjere«, većinom pravnicima, koji su uoči I. cionističkoga kongresa u Osijeku (6–7. VIII. 1904) osudili cionističku agitaciju »nekolicine svojih kolega istovjeraca koji pod maskom sijonizam i židovski nacionalizam propagiraju struju protivnu hrvatskome duhu«. Bio je predsj. Hevre Kadiše u Osijeku, od 1933. član je »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit, a 1935. u Beogradu je bio izabran u »Odbor časništva« Velike lože konstitucije Bnei Brit. Pijanist → A. Präger njegov je nećak. – Sin Petar, pravnik (Osijek, 1916 – logor Jasenovac 1941). Po uspostavi NDH deportiran je u Gospić, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: Podaci o ulazniku D. i M. Cepelić. – Popis žrtava.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 5; 8(1934) 1. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – Spomenica svečane instalacije Velike Lože u Beogradu. Beograd 1935. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1984. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Pregled istorije slobodnog zidarstva u Jugoslaviji. Beograd 1988. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Ha-kol, 1999, 61/62. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: I. cionistički kongres u Osijeku. Časopis za suvremenu povijest, 37(2005) 2. – Ista: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

HORN, Marko, pravnik i žid. aktivist (Osijek, 1885 – Zagreb, 13. III. 1941). Nakon završene srednje škole u Osijeku, doktorirao je 1908. na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Isprva je bio vježbenik kod → G. Franka, a 1912. je otvorio svoj odvjetnički ured u Zagrebu. Kao istaknuti odvjetnik djelovao je sve do smrti, održavajući kontakte s najvišim predstavnicima gradskih, oblasnih i državnih vlasti (uključujući Vladka Mačeka i kneza Pavla). Zarobljen je u I. svj. ratu kao pričuvni časnik 78. osječke pukovnije. Od 1921. gradski je zastupnik na listi žid. narodnosne skupine, a ponovno je bio izabran 1927. God. 1930. bio je izabran za člana Disciplinskoga vijeća Advokatske komore u Zagrebu te je godinama obnašao tu dužnost. Spominje se 1912. kao tajnik Zemaljskoga odbora udruženja cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Bio je i dugogodišnji aktivist u zagrebačkoj ŽO te u cionističkim organizacijama, među ostalim predsj. Odbora za hebrejsku univerzu u Jeruzalemu, osn. 1926. Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Jedan od istaknutih članova Udruženja općih cionista u Jugoslaviji, osn. 1935 (s → A. Lichtom). God. 1935. bio je izabran za predsjednika zagrebačke ŽO, a njegovu su kandidaturu podržali cionisti i necionisti. Njegov je izbor, nakon 15 godina predsjednikovanja → H. Kona doživljavan kao kontinuitet nužan za smirivanje sukoba u općini. kad je 1937. uvođen u čast novi zagrebački rabin → M. Š. Freiberger, Horn mu je poželio da bude »prožet hitlahavutom tj. oduševljenjem za svoj poziv i rad. On će imati prvenstveno na brizi omladinu […] kojoj treba da ulije smisao za pozitivno jevrejstvo«. – H. je bio jedan od samosvjesnih Židova, odnosno onih koji su vrlo jasno iznosili svoja cionistička stajališta. Kao predsj. ŽO tvrdio je da je Općina uvijek dokazivala povezanost s Palestinom, u koju je 1939. zagovarao iseljavanje. S druge je strane bio pomirljiv prema onima koji su iz konformizma 1938. prešli na katoličanstvo ističući da su »teška vremena u kojima živimo i u kojima se traže velike žrtve, koje jedni dragovoljno snose, dok ih se drugi odbacivanjem svoga židovstva rješavaju«. Također je 1930-ih bio potpredsjednik SJOJ. Umro je prirodnom smrću 1941. Bio je u braku s Danicom rođ. Zvijezdić, koja je, po uspostavi NDH, preuzela žid. znak i ubrzo stradala. Kći Zorica izbjegla je u Palestinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

LIT.: Židov, 4(1920) 6/7, br. 12, br. 46, br. 47; 19(1935) 48a. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – (Nekrolog). Večer, 22(1941) 6098. – Bilten SJOJ, 1966, 1/2. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

HORN, Mauricije (Mauricija, Mavro), stomatolog (Brzeźno, Poljska, 23. I. 1888 – Zagreb, 5. XII. 1968). Završio je 1914. Medicinski fakultet u Lavovu, a iz Beča se 1919. doselio u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju imao stomatološku ordinaciju u Bogovićevoj ul. Po uspostavi NDH sa suprugom Felicijom (Lizzy) (Zalalövő, Mađarska, 1896 – Zagreb, 21. I. 1955) i s kćeri Daisy (Zagreb, 1926) preuzeo je žid. znak i vjerojatno prešao na katoličanstvo. U skupini žid. liječnika u listopadu 1941. upućen je u Banju Luku djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, a već u studenom 1941. tražio je otvaranje stomatološke ordinacije u Senju, što je Ministarstvo zdravstva odobrilo. Čini se da u Senju ipak nije radio te da je ostao u Banjoj Luci. U rujnu 1944. priključio se partizanima te djelovao kao referent saniteta Okružnog NOO Banja Luka i voditelj stomatološkoga odjela Bolničkoga centra u Banjoj Luci.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28882, 28374. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HORN, Mavro, liječnik i žid. aktivist (Dolní Almáš, Slovačka, 30. X. 1872 – Osijek, 20. VI. 1934). Sin Salomona i Roze. U Budimpešti se 26. X. 1908. oženio Alicom rođ. John (Hrud, Poljska, 2. X. 1884 – ?) s kojom je imao djecu Ruth (Foča, BiH, 27. VIII. 1909 – ?), Kitty (Bosanski Novi, BiH, 19. III. 1911 – ?) i Alicu (Bosanski Novi, BiH, 19. VII. 1912 – ?). Nakon službovanja po različitim mjestima, rješenjem Kraljevske banske uprave u Zagrebu imenovan je 4. IX. 1930. ravnateljem Banovinske bolnice u Osijeku. Također je bio predsj. Hevre Kadiše osječke ŽO Gornji grad i član odbora Jugoslavensko-čehoslovačke lige u Osijeku.

IZV.: DAO, Jugoslavensko-čehoslovačka liga Osijek, 1933–1939, 387, knj. 1, kut. 1.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

HORN, Srećko, trgovac (Osijek, 18. XII. 1901 – Zagreb, 28. II. 1974). Sin Dragutina i Rose rođ. Goldschmidt. Zavičajnu pripadnost imao je u Valpovu, gdje mu je od 1870. živio i djed. U međuratnom razdoblju u Martićevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu satova i bižuterije »Krom«. Po uspostavi NDH, iako je bio u mješovitom braku i prešao na starokatoličku vjeru, preuzeo je žid. znak, a trgovina je dobila ustaškoga povjerenika. Prebjegao je u Senj te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupio je partizanima kao borac virovitičkoga partizanskog odreda. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29604.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HOROVIC, Herta (Horowitz), glazb. pedagoginja (Požega, 1910 – Ramat Gan, Izrael, 1962). Kći → Bele F. i Irene rođ. Bauer. Po završetku osječke gimnazije, studirala je glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Do početka II. svj. rata djelovala je kao profesorica glasovira u Zagrebu, gdje se 1937. udala za Ernesta Horovica. U braku je 1939. rođena kći Ayana. Po proglašenju NDH s obitelji otišla u Split, Korčulu, Italiju i Švicarsku. Nakon II. svj. rata vratila se u Zagreb, potom u Osijek, a 1946. s obitelji se odselila u Beograd, a tri godine poslije u Izrael, gdje je do umirovljenja djelovala kao glazb. pedagoginja. – Suprug Ernest, poduzetnik (Siret, Rumunjska, 8. V. 1900 – ?Ramat Gan, Izrael, ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj Našičke trgovine tanina i paropila d. d. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja, a ustaško redarstvo mu je rekviriralo automobil marke »Austin«. S obitelji je preuzeo žid. znak i prebjegao iz Zagreba, u koji se vratio nakon II. svj. rata. God. 1946. odselili su u Beograd, a 1949. u Izrael. – Kći Ayana Touval, matematičarka (Zagreb, 4. III. 1939). Po uspostavi NDH s roditeljima je preuzela žid. znak i izbjegla iz Zagreba, u koji se vratila nakon II. svj. rata. Osnovno školovanje započela je u Osijeku, nastavila u Beogradu, a završila u Izraelu, kamo se s roditeljima iselila 1949. Diplomirala je matematiku u Jeruzalemu. Udala se 1964. za Saadija Touvala sina → Meirova. U braku su rođena djeca Itiel (?, Izrael, 1966 – ?, Izrael, 1985) i blizanci Amitai i Jonatan (?, Izrael, 1969). Od 1985. s obitelji živi u SAD. Među prvim je profesorima počela predavati geometriju kinestetičnom metodom. Održava seminare i piše stručne članke.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ. – Podaci o ulaznici A. Touval.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HOROVIĆ, Bruno Salomon (Horowitz), pulmolog i žid. aktivist (Dubrovnik, 18. XI. 1924 – Dubrovnik, 28. I. 2002). Sin Ignaca i Leontine rođ. Spiegel. God. 1941. izbačen je iz šestog razreda dubrovačke gimnazije te s obitelji bio interniran u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući u komandi mjesta Zagorje. Nakon II. svj. rata maturirao je i potom diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1952/53. Specijalizirao je pulmologiju. Najveći je dio svojega radnog vijeka proveo u Mostaru, gdje je bio ravnatelj Regionalnoga medicinskoga centra za Hercegovinu i dugogodišnji predsj. Društva liječnika BiH. Po umirovljenju vratio se u Dubrovnik i djelovao u tamošnjoj ŽO. Od 1994. do smrti bio je njezin predsjednik. Zaslužan je za obnovu stare sinagoge u Dubrovniku 1997. Bio je također i inicijator osnivanja Židovskoga muzeja u Dubrovniku. Njegovim je zauzimanjem iz SAD, nakon višegodišnjega sudskoga parničenja, u drugoj pol. 1990-ih vraćeno dubrovačko sakralno blago. Sa Sabrom rođ. Maglić, otac je Sabrine i Sonje. – Kći Sabrina, pravnica i žid. aktivistica (Dubrovnik, 14. I. 1958). Završila je u Mostaru gimnaziju 1976, a Pravni fakultet 1980. Magistrirala je u Beogradu 1985. tezom Položaj maloljetnika u kaznenom pravu, a doktorirala je u Splitu 1994. tezom Nužna obrana u kaznenom pravu. Od 1981. radi na Pravnom fakultetu u Mostaru, od 2000. izvanredna je profesorica kaznenoga prava. Predsjednica je ŽO Dubrovnik od 2002, zaslužna za otvaranje Židovskoga muzeja u Dubrovniku 2003. – Kći Sonja, pedijatrica i žid. aktivistica (Mostar, BiH, 18. I. 1960). Pohađala je gimnaziju u Mostaru, diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1983, a pedijatriju specijalizirala u Zagrebu 1991. Djeluje kao pedijatrica u Dubrovniku. – Brat mu je Vidoje (Vito), ekonomist (Dubrovnik, 17. VII. 1929). Po osnutku NDH s obitelji je bio interniran u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. U rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući u komandi mjesta Zagorje i u NOO Vojnić. Nakon II. svj. rata živio je u Zagrebu, gdje je diplomirao na Ekonomskom fakultetu i radio kao komercijalist u »Diners Clubu«. – Njihov otac Ignac, poduzetnik (Borislav, Ukrajina, 1885 – Dubrovnik, 1941). Sin Salomona i Rojzi rođ. Astman. Služeći kao austroug. pomorski časnik u Boki kotorskoj, u Dubrovniku je upoznao suprugu Leontinu rođ Spiegel, podrijetlom iz Ivano-Frankivska u Ukrajini. Od 1922. stalno je nastanjen u Dubrovniku, gdje je bio vlasnik Park hotela »Gradac« (današnji ženski đački dom), u kojem je 1938–40. osiguravao hranu za približno 200 žid. izbjeglica iz Njemačke i Austrije.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – Podaci o ulazniku S. Horović.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1995, 41/42. – Ha-kol, 2002, 73.

HOROWITZ, Franjo (Horovitz), liječnik (Ternopil’, Ukrajina, 1867 – Monte Carlo, Monako, V. 1937). Nakon studija medicine u Beču postao je asistent laringologa Leopolda von Schröttera, po čijem nalogu odlazi na Rab, gdje je udario temelje ljetovališta i lječilišta za bolesti dišnih puteva. Nakon toga bio je privatni liječnik u Zadru i od 1908. u Zagrebu, gdje je za I. svj. rata vodio 6. odjel vojne bolnice. Kraće vrijeme radio je u Gorici te nakon neuspjele privatne prakse u Zagrebu počinio samoubojstvo. Pisao je o alkoholizmu i tuberkulozi pluća, o problemima dojenčadi za ljetnih vrućina te o mjerama za očuvanje zdravlja u ratnim prilikama (Agramer Tagblatt, 1908–09, 1914).

DJELA: Sušica. Zagreb 1909.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 2, 1876–1918. Zagreb 1970. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Horowitz, Franjo. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HORVAT, Artur (Horváth), kirurg (Dombovár, Mađarska, 31. XII. 1895 – Zagreb, 24. XI. 1980). Gimnaziju je završio 1914. u Varaždinu, studij medicine 1921. u Grazu. Kirurgiju i ginekologiju specijalizirao je do 1924. u Kielu, Hamburgu i Zagrebu te se usavršavao u Parizu i Baselu. Od 1925. bio je upravitelj bolnice i voditelj kirurškoga odjela najprije u Petrinji pa u Pakracu. Potkraj 1933. došao u Požegu, gdje je bio v. d. upravitelja bolnice u izgradnji i voditelj kirurškoga odjela, otvorenjem kojega u siječnju 1934. u staroj gradskoj bolnici u Vučjaku započinje organizirana kirurška služba u Požegi. U pol. 1936. uspio je završiti i otvoriti novu bolnicu, koju je vodio do 1941. kad je otpušten i potom uhićen. Po izlasku iz zatvora radio je neko vrijeme u Banjoj Luci i Sarajevu, potkraj 1944. priključuje se partizanima djelujući kao kirurg pozadinske bolnice. Po svršetku rata bio je gl. kirurg 4. armije te načelnik kirurških odjela vojnih bolnica u Karlovcu, Zagrebu i Skoplju. Nakon demobilizacije u činu potpukovnika bio primarijus kirurškoga odjela u Općoj bolnici »Dr. Josip Kajfeš« (danas KB »Sv. Duh«), a potom vodio kirurški odjel Opće bolnice u Bihaću. Napose se bavio tromboemboličnom bolešću, a obrađivao je i druge kirurške probleme. Radove je objavljivao u časopisima Liječnički vjesnik (1922, 1924, 1930, 1939, 1950), Münchener medizinische Wochenschrift(1922), Zentralblatt für Gynäkologie (1925, 1931), Vojnomedicinski pregled (1947), Acta chirurgica Iugoslavica (1956). Bio je predsj. kirurško-ortopedske sekcije Zbora liječnika Hrvatske 1951. Sa suprugom Dolores rođ. Stöhr imao je sina Branka, ekonomista (Petrinja, 24. VII. 1928 – Zagreb, 18. XII. 2003).

LIT.: J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – T. Vuković: Razvoj medicine u Požeškoj kotlini. U: Požega 1227–1977 (zbornik). Slavonska Požega 1977. – T. Vuković: Horvat, Artur. Požeški leksikon. Slavonska Požega 1977. – A. Rukavina: 60 godina organizirane kirurgije u Požegi. Liječnički vjesnik, 116(1994) 9/10. – Ž. Glavić, A. Rukavina i T. Vuković: Stručni i znanstveni rad u požeškoj bolnici od 1936. do 1996. godine. Medicinski vjesnik, 28(1996) 1/4. – T. Vuković: Razvitak zdravstva u Požeškoj kotlini. U: Pojavnost raka u požeškoj regiji. Požega 1996. – T. Vuković i Ž. Glavić: 60 godina moderne bolnice u Požegi. Liječnički vjesnik, 118(1996) 9. – Zbornik stručnih i znanstvenih radova u požeškoj bolnici 1936–1996. Požega 1996. – V. Dugački: Horvat, Artur. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.

HORVAT, Frank, fotograf (Opatija, 28. IV. 1928). Sin Karla (1896 − 1986) i Adele rođ. Edelstein (1900 − 1988), oboje liječnici, koji su u Opatiji posjedovali sanatorij (Kurhaus) što je s vremenom prerastao u hotel. Otac je 1914, kad je ulazio u vojnu službu, promijenio prezime Händler u Horvat. Godine 1939. s majkom se preselio u Lugano, gdje je živio do 1945. God. 1947–50. studirao umjetnost na Accademia di Brera u Milanu, gdje je radio u tvrtki za oglašavanje i kao slobodni fotograf za talijanske časopise. Od 1952. do 1953, kad je napravio ciklus fotografija o Pakistanu i Indiji, pa do kraja XX. st. putovao je po svijetu te fotografirao ljude, običaje, svakidašnjicu. U ključna djela njegove dokumentarne fotografije ubrajaju se ciklusi iz Kine, Egipta, Japana, Australije, Brazila, Amerike, Engleske i Francuske. U Londonu je 1954–55. radio za Life i Picture Post, a od 1955. nastanjen je u Parizu gdje je kraće vrijeme bio član agencije »Magnum« (1958–61). Počinje se zanimati za modnu fotografiju te surađuje s časopisima Jardin des Modes, Elle, Glamour, Vogue, Harper’s Bazaar i dr. Tijekom 1980-ih okrenuo se fotografiji u boji i ostvario više fotografskih projekata Vraies Semblances (1980–1986), New York Up and Down (1980–86), Entre Vues (1986–87). 1990-ih započeo je eksperimentiranje s digitalnom fotografijom, u što se ubrajaju serije fotografija Bestiaire (1993–94), Chimerès (1995) i Les Métamorphoses d’Ovide (1996). Kasnijoj fazi njegova stvaralaštva pripadaju Un Journal Photographique (1999) i La Véronique (2002–2003), posvećen njegovoj supruzi. Pored navednih ciklusa izdvajaju se i Time Machine (1962–63), Portraits d’arbres (1976–86), Sculptures de Degas (1990), Sculptures romanes (1996–97), Hommage à la Catalogne (2001). Objavio tridesetak knjiga, uglavnom na francuskom i engleskom jeziku. Sudjelovao je na više grupnih izložbi i priredio mnogo samostalnih. Fotografije mu se čuvaju u Bibliothèque nationale i Centre Pompidou u Parizu, Kunstbibliothek u Berlinu, High museum of art u Atlanti, Museum of modern art u New Yorku i dr. Na Photodays u Rovinju dobio je nagradu za životno djelo (2011).

DJELA: (izbor): La capture des éléphants sauvages. Paris 1957. – J’aime la télévision. Lausanne 1962. – The tree. London 1979. – Goethe in Sicilia. Palermo 1982. – Degas sculptures. Paris 1991. – Yao le chat botté. Paris 1992. – Arbres. Paris 1994. – Le bestiaire d’Horvat. Paris 1994. – De la mode et des jardins. Paris 1996. – The Horvat labyrinth. Paris 2006.

LIT.: http://www.jutarnji.hr/frank-horvat-fotograf-hrvatskog-podrijetla-snimao-sam-coco-chanel-a-bresson-me-naucio-poslu-/952507/, pristupljeno 9. II. 2016; http://www.horvatland.com/WEB/en/page/BIOGRAPHY/content.htm, pristupljeno 9. II. 2016.