HOLZNER, Pavao, poduzetnik (Hronov, Češka, 13. VI. 1895 – ?). Sin Šimonov. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj tekstilne tvornice »Čvrsnica« (prije Jugoslavenska tekstilna tvornica »Braća Holzner« d. d.) u Zagrebu. Bio je u braku s »arijevkom« Anom rođ. Hamaček, dioničarkom tvornice. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te u prijavi imovine 30. VI. 1941. naveo da je supruga Odboru za sakupljanje židovskoga imetka predala nakit (par briljantnih naušnica i briljantni prsten, sat od platine, zlatnu narukvicu, dijamantnu iglu s biserima i briljantni soliter), dok je on Odboru predao 500 000 din. gotovine i dragocjenosti (briljatni prsten, briljantnu iglu i zlatni sat s lancem). Prebjegao je u Italiju i preživio II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HÖNIGSBERG, Bernard (Benko), knjigoveža (Sarajevo, 5. III. 1884 – ?). Imao je zavičajnu pripadnost u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik knjigovežnice u Gundulićevoj ul. u Zagrebu, a 1924. osnovao je Knjigovešku sekciju Saveza hrvatskih obrtnika. Po uspostavi NDH njegova supruga Klara rođ. Heldt (?, o. 1884 – Zagreb, 14. VII. 1968), podrijetlom iz Njemačke, zatražila je da se njoj, suprugu, sinu → I. Mediću, snahi Ireni rođ. Politzer i unuci Zori priznaju arijska prava te da ih se oslobodi od nošenja žid. znaka. Pritom se pozivala na dugogodišnje prisno prijateljstvo s Milanom Šufflayem, čija je bila osobna tajnica i s kojim je na njem. jezik prevela njegov roman Na Pacifiku. Nakon što je Benko preuzeo znak, obitelji je izdana »dopustnica s dozvolom za nenošenje znaka«, a 1. VII. 1941. propusnica za slobodan prolaz iz Zagreba u Mikuliće radi obrađivanja zemlje koju su ondje posjedovali. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27279, 27320.

HÖNIGSBERG, Bernhard, pravnik (? – ?). God. 1913–1914. bio je član ugledna društva za potporu siromašnih učenika I. klasične gimnazije u Zagrebu.

IZV.: DAZ, Izvještaj Kraljevske gornjogradske velike gimnazije za 1913–1914.

HÖNIGSBERG, Ivo → MEDIĆ, Ivo

HÖNIGSBERG, Lavoslav (Henigsberg, Lav), pravnik i pisac (Varaždin, 14. I. 1877 – Zagreb, 7. II. 1936). Maturirao je 1894. u Varaždinu, pravo studirao u Grazu i Beču, gdje je 1899. i doktorirao. Posvetivši se sudačkomu zvanju, 1900. položio je pravosudni ispit pri Banskom stolu. Službovanje je počeo kao prislušnik kod Sudbenoga stola u Zagrebu (1900), potom je bio sudbeni pristav kotarskih sudova u Slavonskom Brodu (1901), Novoj Gradiški (1902) i Državnom odvjetništvu u Varaždinu (1903). God. 1904–11. bio je zamjenik državnoga odvjetnika u Državnom odvjetništvu u Varaždinu, 1912–14. njegov upravitelj, potom državni odvjetnik i zamjenik državnoga odvjetnika u Srijemskoj Mitrovici (1916–18). Od 1924. na radu je u Državnom nadodvjetništvu u Zagrebu. God. 1925. imenovan je sucem Banskoga stola, a 1931. sucem Stola sedmorice, na kojoj je dužnosti umirovljen 1935. Od 1933/34. do 1936. honorarno je predavao kazneni postupnik na Pravnom fakultetu u Zagrebu; suautor je skripte Krivični postupak (Zagreb 1936). Osim pravnih knjiga i monografija, objavljivao je znanstvene i stručne članke i rasprave s područja reforme kaznenoga prava i postupka u stručnim časopisima, spomenicama i glasilima Mjesečnik Pravničkoga društva (1902, 1905, 1907, 1909–10, 1915, 1923–29, 1936), Agramer Tagblatt (1909), Hrvatske pravice (1909–10), Nova Evropa (1924), Spomenica Pravničkoga društva k Zakonu o taksama (1924), Morgenblatt (1929). Bavio se i tiskarskim pravom te izradio tekst zakona o tisku, poprativši ga tumačenjima i sudskim rješenjima (1926).

DJELA: Zaštita poštenja i reforma kaznenog zakona. Zagreb 1909. – Zakon o štampi od 6. augusta 1925. Tekst zakona sa tumačenjima i postojećim sudskim rješenjima. Zagreb 1926. – Zakonik o sudskom krivičnom postupku za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca od 16. februara 1929. i zakon od 16. februara 1929., kojim se stavljaju na snagu i uvode u život Krivični zakonik, Zakonik o sudskom krivičnom postupku i Zakon o izvršavanju kazni lišenja slobode, 1–2. Zagreb 1929–1930. – Obrasci za primenu Zakonika o sudskom krivičnom postupku od 16. februara 1929. i Krivičnog zakonika od 27. januara 1929. Zagreb 1931. – Komentar štamparskog prava. Beograd 1932. – Krivični postupak o pravnim lekovima. Beograd 1933. – Osnovni propisi sudskog krivičnog postupka. Zagreb 1934.

LIT.: Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – T. Delibašić: Hönigsberg, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HÖNIGSBERG, Lavoslav (Lav, Leo), arhitekt i žid. aktivist (Zagreb, 1861 – Zagreb, 2. V. 1911). Sin Maura i Matilde rođ. Kohn (?, o. 1836 – Zagreb, 24. VII. 1912). U Zagrebu je 1879. završio realku, a u Beču 1883. diplomirao arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Henricha von Ferstela, predstavnika bečkoga historicizma. Tu se usavršavao u atelijeru Ludwiga Tischlera do 1888. kad se vratio u Zagreb. Već od 1886. projektirao je i podigao u Zagrebu zgrade koje su u ono doba značile arhitektonske novine: 1886–87. stambenu palaču s kupolom na uglu Strossmayerova trga i Matičine ul.; 1887–88. stambene palače u Medulićevoj ul. i Ilici; 1888–89. Hrvatski učiteljski dom, monumentalnu samostojeću palaču s kupolom na Trgu maršala Tita. Njima se u Zagrebu proširio bečki tip neorenesanse, tada dominantni stil srednje Europe. U Tuškancu i Ul. Ivana Gorana Kovačića sagradio je u duhu romantizma ljetnikovce asimetrična tlocrta, sa zabatima i tornjem šiljasta završetka. God. 1889. oženio se s Idom Kohn iz Beča, a s kolegom sa studija → Julijem Deutschem osnovao je u Zagrebu projektno-građevnu tvrtku »Hönigsberg i Deutsch«. Oni su u posljednjem desetljeću XIX. st. bili najplodniji zagrebački graditelji, no danas je u njihovu zajedničkom opusu nemoguće odrediti koji je od njih autor kojega objekta. U stilu neorenesanse, neobaroka i neorokokoa podignuli su brojne stambene i javne zgrade, koje su dale ton zagrebačkomu Donjemu gradu, među ostalim palaču Schlesinger (1891–92, od 1907. hotel »Palace«) i kuću Priester (1892–93) na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, kuću Vlahe Bukovca na Trgu kralja Tomislava (1896–97) te Starčevićev dom (1894–95) na istoimenom trgu. Razvili su tip stambene palače, a kao novinu unijeli kupolu (osobito za naglašavanje uglova) i započeli podizanje vila u zelenilu (ljetnikovci na Tuškancu). Projektirali su i izgradili fotografski atelijer »Mosinger« u Ilici (1894) te velike industrijske objekte (tvornica papira na Zavrtnici, 1894–95; novi zagrebački paromlin, 1907). Zasluga im je da je preko njihova projektnoga biroa bečka secesija prodrla vrlo rano u Zagreb. Od 1899. u njihovoj je tvrtki secesijske zgrade projektirao Vjekoslav Bastl, među ostalim Trgovačko-obrtni (danas Etnografski) muzej (1902–03) i zgradu »Elsa-fluid« na uglu Jelačićeva trga i Jurišićeve ul. (1905–06, pročelja modernizirana 1927). Izvan Zagreba su podigli sinagoge u Križevcima (1895, pregrađena 1956) i Slavonskom Brodu (1896, srušena krajem II. svj. rata) te izradili projekt rekonstrukcije zagrebačke sinagoge (1901–04), kao i zgrade bivše Županije i financijskog ravnateljstva u Požegi te tzv. kušaonicu na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Projekte su izlagali u Zagrebu na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi (1891), na izložbi Celestina Mate Medovića, Otona Ivekovića i drugova (1901), na izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti (1913), na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896) i na IV. jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu (1912), a svoje su radove objavljivali u stručnim časopisima Wiener Bauindustrie Zeitung i Der Architekt (1900, 1904) te u albumima fotografija Album Agramer Neubauten, entworfen und ausgeführt von Hönigsberg & Deutsch, Architekten u. k.u.k. Hofbaumeister (1896–97) i Neue Folge (1907). Posljednje tri godine života bio je predsj. ŽOZ i član Vijeća Hrvatsko-slavonske centralne štedionice. – Otac Mauro (Mordehaj), bankar i žid. aktivist (?, 1830 – Zagreb, 24. III. 1892). Jedan je od prvih zagrebačkih Židova, koji se odmaknuo od trg. djelatnosti. Bio je jedan od supotpisnika prvih pravila zagrebačke Hevre Kadiše 1854. Podržavao je nakon izgradnje hrama 1867. posebnu bogomolju po starom obredu, ali nije bio pristaša autonomne ortodoksne općine koju su osnovali → J. Hochstädter i → Josip Engelsrath.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 102. – Gradska groblja Zagreb. – JIM. – Zapisnik sjednice Vijeća Hevre Kadiše u Zagrebu, 25. XI. 1928.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – V. Lunaček: Das neue Handels-Kammer- und Museal Palais. Agramer Zeitung, 78(1903) 3. – Isti: Moderne Bauten in Agram. Ibid., 79(1904) 116. – I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905). – M. Filipović (Ph.): Arh. Lavoslav Hönigsberg. Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 32(1911) 6. – L. Dobronić: Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch. Zagreb 1965. – N. Mikac i A. Laslo:Arhitektonski vodič. Čovjek i prostor, 29(1982) 9(354). – L. Dobronić: Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova. Zagreb 1983. – A. Laslo i Z. Jurić: Hoenigsberg i Deutsch. Novi Omanut, 1(1993) 1. – L. Dobronić: Hönigsberg i Deutsch. Enciklopedija hrvatskih umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – S. Knežević: Zagrebačka zelena potkova. Zagreb 1996. – Z. Karač: Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma. Zagreb 2000. – Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2000. – L. Dobronić: Hönigsberg, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003.

HÖNIGSBERG, Samuel, žid. aktivist i poduzetnik (?, 1819 – Zagreb, 1877). Djelovao je kao član direkcije zagrebačke Tvornice koža. Bio je predsj. ortodoksne Židovske općine u Zagrebu 1854–55. te jedno vrijeme i predsj. Hevre Kadiše. God. 1842. potpisao je s puncem → L. J. Ornsteinom ugovor o kupnji zemljišta za žid. groblje. Nakon punčeve smrti bio je »najgorljiviji zastupnik posebne konzervativne laškoulične općine«.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

HÖNIGSBERG, Slavoljub, trgovac (?, o. 1840 – ?). Od 1880-ih bio je nastanjen u Zagrebu i upisan u Kazalo II za slobodne obrte i trgovine grada Zagreba. Uredovnu dozvolu za vođenje trgovine kožom »Eduard Hönigsberg« na Jelačićevu trgu dobio je 17. XII. 1881. Trgovinu je 1886. prenio u Ilicu, a 1. X. 1893. napustio je posao.

IZV.: DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo za 1881.

HÖNIGSFELD, Ervin (Henigsfeld, Emin), arhitekt (Beč, 12. IV. 1900 – Dubrovnik, 4. IX. 1980). Sin Ignjata (Ignatza) i Šarlote. Odrastao je i školovao se u Beču, gdje je diplomirao na Visokoj tehničkoj školi. U Zagreb se doselio 1923, gdje mu je živio otac. Zaposlio se kao arhitekt u arhitektonskom birou »Benedika i Baranyaija«, a 1935. osnovao je vlastiti arhitektonski biro. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Tijekom 1930-ih u sjevernom je dijelu Zagreba projektirao i sagradio nekoliko vila (vilu Mihajlov u Vinkovićevoj ul., vilu Kraus u Grškovićevoj ul., vile Heinrich i Kauffmann u Zamenhoffovoj ul. te vilu Ladanyi u Nazorovoj ul.). Čini se da je već 1931. prešao na islam (prema dokumentima iz 1941). Po uspostavi NDH sa suprugom Verom rođ. Kohn preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Ubrzo je bio uhićen i pušten na intervenciju zagrebačkoga gl. imama. Od njega je dobio propusnicu na ime Emin Hönigsfeld s kojom je iz Zagreba stigao do Dubrovnika. Interniran je 1943. u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima radeći u ZAVNOH u Otočcu, a poslije u Topuskom na zbrinjavanju žid. izbjeglica. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevinarstva, kao direktor »Dalmacijacementa« te kao savjetnik u Izvršnom vijeću NR Hrvatske. Bio je jedan od autora tehničkih propisa i normi u građevinarstvu nužnih za obnovu i izgradnju države nakon rata. Od 1959. bio je direktor Biroa za izgradnju Dubrovnika i stručni savjetnik u dubrovačkom Građevinskom poduzeću Dubac. Na tom je položaju sljedećih desetak godina bitno utjecao na izgradnju novih pogona, hotela, škola i stanova u Dubrovniku. – Supruga Vera (Emina), pravnica (Brčko, BiH, 12. VI. 1907 – Zagreb, 18. VIII. 1990). Kći Feliksa Kohna i Vilme rođ. Deutsch. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1934, a 1937. radi udaje (uz protivljenje zagrebačkog rabina → G. Schwarza) prešla je na muslimansku vjeru i preuzela ime Emina. Nakon uspostave NDH s propusnicom zagrebačkog imama i djevojačkim prezimenom preinačenim u Kolin prebjegla je u Hrvatsko primorje, u Kraljevicu, odakle je otišla suprugu u Dubrovnik. Bili su internirani u logor u Kuparima, a potom s dubrovačkim Židovima prebačeni u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupila je partizanima djelujući kao nastavnica pri ZAVNOH. Nakon II. svj. rata radila je kao pravnica u »Naftaplinu« do umirovljenja, a od poč. 1960-ih sa suprugom je živjela u Dubrovniku. – Otac Ignjat, službenik (Novi Dvori kraj Klanjca, 26. IV. 1866 – Auschwitz, 1942). Sin Leopoldov. Zavičajnu pripadnost imao je u Zagrebu. Djelovao je kao privatni činovnik u otpremništvu do umirovljenja. Od roditelja je naslijedio vinograd i voćnjak u Bizeljskome. Po uspostavi NDH ostao je bez mirovine. Sa suprugom Šarlotom i kćeri Lidijom preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo, a u kolovozu 1942. iz svojega zagrebačkoga stana deportirani su u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ovjerena kopija dokumenta imamata Džemata za Savsku banovinu. – Hrvatski institut za povijest, Vera Henigsfeld, biografija. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Kovač, B. Igrec i B. Polić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdolju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

HORETZKY, Oto (Otto), neuropsihijatar (Pitomača, 30. VIII. 1904 − Zagreb, 2. IX. 1973). Sin Bernhardov, unuk → Juliusa Weissa iz Dalja. Sa suprugom Štefanijom (? – Zagreb, 15. I. 1990) imao je djecu Elu i Kristijana (?, 1937 – Zagreb, 28 XI. 1990). Studij medicine završio 1928. u Zagrebu te postao sekundarni liječnik u Bolnici za duševne bolesti Stenjevec, u kojoj 1933. završava specijalizaciju iz neuropsihijatrije. God. 1936. dekretom je premješten u Bolnicu za duševne bolesti u Toponici kraj Niša, ali je, nakon protesta Zbora liječnika Hrvatske, vraćen u Zagreb na mjesto voditelja Sanatorija za živčano bolesne u Podsusedu. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Kad je 1948. Sanatorij pripojen Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče kao odjel za liječenje psihoneuroza, ostao je na čelu tog odjela do umirovljenja 1968. U našu je psihijatriju uveo nove psihoterapijske metode, primjerice psihodramu, te razradio pantomimu kao metodu u grupnoj psihoterapiji. Radove je objavljivao u časopisima Neuropsihijatrija (1958), Praxis der Psychotherapie (1960), Zeitschrift für Psychotherapie und medizinische Psychologie (1965), Strasbourg médical (1967) te u spomenici Stenjevec 1879−1933 (Zagreb 1933) i zborniku Topical Problems of Psychotherapy (Beč 1961). Snimio je i tri filma o psihoterapijskim metodama. – Brat Miroslav, službenik (Pitomača, 11. VI. 1901 – ?). U međuratnom razdoblju radio je u poduzeću »Papieros« u Zagrebu, a od 1937. u poduzeću »Kralj nalivpera« u Ilici u vlasništvu supruge Milice rođ. Knežević. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Daljnja sudbina nepoznata. – Sestra Edita, pedagoginja (Pitomača, 2. III. 1903 – Zagreb, 21. X. 1983). Diplomirala je njemački i hrv. jezik i književnost 1927, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1928. tezom Rudolf Hans Bartsch. U međuratnom razdoblju predavala je u Državnoj četvrtoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. God. 1938. prešla je na katoličanstvo, a po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. Autorica je francuske gramatike Précis pratique de grammaire francaise (Zagreb 1954), udžbenika i vježbenica francuskoga jezika te Francusko hrvatskog ili srpskog i hrvatsko ili srpsko francuskog džepnog rječnika za osnovnu školu (s Natašom Benini, Zagreb 1981²).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

LIT.: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – V. Dugački: Horetzky, Otto. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. − M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.