GROSS, Izidor, kantor i šahovski problemist (Kislőd, Mađarska, 25. VII. 1866 – logor Jasenovac, 1942). Sa suprugom Reginom otac je Hermana i → Mavra. U Trnavi je završio ješivu te je od 1884. službovao u više mjesta Austro-Ugarske Monarhije kao kantor u sinagogama i vjeroučitelj. Od 1891. bio je drugi kantor u Karlovcu uz Julija Jozefovića, koji ga je poučavao šahu. Od 1892. samostalno je sastavljao šahovske probleme, 1893. sudjelovao na šahovskom turniru u Beču, a 1898. dobio prvo priznanje u Linzu. Bio je osnivač i prvi predsj. Karlovačkoga šahovskoga saveza 1908. U Karlovcu je organizirao prvi hrv. problemski turnir i potom još šest njih (1924–36). Bio je sudac na međunarodnim turnirima problemista u Karlovcu (1912, 1925, 1928, 1933) i u prijateljskom susretu Slovenije i Hrvatske u Rogaškoj Slatini (1926). Klub mu je 1926. priredio svečanost u povodu 30-obljetnice njegova djelovanja. Bio je izabran za počasnoga predsjednika Jugoslavenskoga šahovskog saveza (1928) i za prvoga predsjednika Sveslavenskoga korespondentskog šahovskoga saveza (1930). Posljednji je šahovski problem sastavio 1940. i poslao ga u Tel Aviv; objavljen je 1950. u časopisu Al Hamišmar. Sastavio je više od 350 šahovskih problema, dobio počasno priznanje međunarodnoga šahovskoga problemskog natjecanja u Budimpešti (1926) te sudjelovao na mnogim međunarodnim šahovskim problemskim turnirima; na svjetskom turniru u Amsterdamu 1925. dobio drugu nagradu, a 1929. u Londonu prvu nagradu. Njegove su šahovske kompozicije izašle u mnogim novinama i časopisima. Surađivao je u karlovačkim tjednicima Narodni glas, Karlovac, u kojima je i uređivao šahovsku rubriku, i Karlovački glasnik, u listovima i časopisima Šah u kojemu je također bio urednik problemske rubrike,Dom i svijet, Zagreber Tagblatt, Morgenblatt i dr. Objavljivao je i priče iz žid. života (Jevrejski glas, 1939). Bio je jedan prvih propagatora šaha na slavenskom jugu. Napisao je Šahovsku abecedu, prvu šahovsku ediciju na hrv. jeziku i uveo hrv. nazive za sve šahovske figure koji se i danas upotrebljavaju. – Sin Herman, liječnik (Karlovac, 30. VI. 1895 – logor Jasenovac, 1943). Nakon završetka studija medicine najvjerojatnije u Beču, 1923. dobio je dozvolu za obavljanje liječničkoga zvanja od Liječničke komore u Zagrebu, gdje je radio kao liječnik 1930-ih te 1941. imao privatnu ordinaciju u Ogrizovićevoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, bio deložiran, uhićen i deportiran u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao. Njegova supruga Julija (Julka), liječnica (Stanislavov, Ukrajina, 17. VI. 1904 – logor Jasenovac, 1943). Kći Abrahama Davida Sperbera. U Zagreb se doselila 1923. iz Beča, nakon udaje. Po uspostavi NDH ostala je bez namještenja. Deportirana je i ubijena u logoru Jasenovac s kćeri Editom (Zagreb, 1926).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29096. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Židov, 10(1926) 11. – J. Fröhlich: Život i rad Izidora Grossa. U: I. Gross. 150 izabranih problema – 100 dvopoteznih i 50 tropoteznih. Karlovac 1936. – Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – Z. Švegar: »Šahovska abeceda« i Izidor Gross. Povijest sporta, 20(1989) 81. – S. Peleh: Kronologija hrvatskog šaha (21). Vjesnik, 55(1994), 17. VII. – F. Frntić: Gross, Izidor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GROSS, Liana (Holender, Olga), slikarica (Dubrovnik, 1947). Iselila se u Izrael 1966. Studirala je na Bezalel Art College u Jeruzalemu i na Art Haifa University, a diplomirala je unutarnji dizajn i arhitekturu na Haifa Institute of Technology. Suvlasnica je umjetničke galerije »Studio 6« u Netanyi. Suosnivačica je i predsjedateljica Umjetničkoga društva Netanya. Osmislila je i održala mnogobrojne izložbe na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Svoj rad je prikazala i u Dubrovniku predstavljajući Izrael 1991. na »Mediterranean Challenge 1995«. Radi s djecom kao likovna pedagoginja u Netanyi.

LIT.: http://www.wwar.com/categories/Artists/Countries/Israel/index2.html, pristupljeno 10. VI. 2012.

GROSS, Marie, zdravstvena djelatnica i žid. aktivistica (Popovača, 6. VI. 1845 – Sisak, 5. II. 1933). Supruga Michaela Grossa iz Győra. Radila je kao primalja u sisačkoj bolnici, a potom i privatno. Porodila je gotovo sve Židove, koji su rođeni u Sisku potkraj XIX. i poč. XX. st. Suosnivačica je Družtva sisačkih izraelitičkih gospojah 1876. kad je 1918. od Gradskoga poglavarstva zatražila da joj se pruži stalna mjesečna pomoć, molba je bila odobrena uz obrazloženje da je »uviek revno vršila svoju dužnost«.

IZV.: Matični ured Sisak, Matica umrlih Židovske općine Sisak.

LIT.: Sisački glas, 5(1919) 4. – Zbornik građe. Politički i društveni pokreti u Sisku 1869.–1918. Sisak 1992.

GROSS, Mavro, internist i balneolog (Karlovac, 22. III. 1893 – Kiseljak, BiH, II. 1945). Sin kantora → Izidora i Regine. Nakon završena studija medicine u Beču 1917, radio je kao internist. Od 1919. bio je liječnik u Karlovcu, potom Zagrebu, a u kupališnoj sezoni balneolog u Rogaškoj Slatini. Po uspostavi NDH, zatražio je arijska prava. Sa suprugom Šteficom rođ. Deutsch, sinom Ivanom (?, 1932) i supruginim sinovima iz prvoga braka, blizancima Titom i Julijem Frankom (?, 1924), preuzeo je žid. znak. U listopadu 1941. sa skupinom žid. liječnika bio je poslan u Kiseljak djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, gdje su ga potkraj rata ubili Nijemci. Prema drugom izvoru u ožujku 1942. bio je na »oružnoj vježbi« u Kiseljaku, na što se je pozivala njegova majka Regina moleći puštanje iz logora njegova oca Izidora. Njegovi pastorci, tada zagrebački gimnazijalci, bili su uhićeni u Zagrebu 27. i 28. VIII. 1941. i odvedeni u logor Jasenovac, gdje su stradali. – Napose se bavio kolelitijazom i kolepatijama te je razvio vlastitu koleretsko-kolagošku krenoterapiju vodom Rogaške Slatine. Autor je više studija o liječenju pojedinih bolesti, posebno sustava žučnih vodova, uz pomoć ljekovitih voda. Radove je objavljivao u periodici: Liječnički vjesnik (1918–19, 1925, 1933), Rogaška Slatina (1926), Medicinski pregled (1926–27), Morgenblatt (1932), Vojno-sanitetski glasnik(1933), Novosti (1939–40) i Jutarnji list (1940).

DJELA: Theoretisch-praktische Betrachtungen über die Kur in Rogaška Slatina. Karlovac 1926. – Die Stuhlverstopfung. Philosophisch-medizinische Betrachtungen. Rogaška Slatina 1930. – Žučni kamen. Beograd 1933. – Die Gallensteinkrankheit und die Cholepathien mit einem Anhang über die Trinkkur von Rogaška Slatina. Zagreb 1937. – Bolesti sustava žučnih vodova s osobitim obzirom na disfunkciju jetara. Zagreb 1938.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28055, 28154, 29022. – KŽZ.

LIT.: Liječnički vjesnik, 47(1925) 12. – Jevrejski život, 3(1926), 6. VIII. – J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – B. Belicza i S. Jevtović: Udio Židova u medicini u Hrvatskoj i Zagrebu. Zagreb 1998. – V. Dugački: Gross, Mavro. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GROSS, Mirjana (Mirjam), povjesničarka (Zagreb, 22. V. 1922 – Zagreb, 23. VII. 2012). Kći Mavra i Elle rođ. Deutsch. Sveučilišna je profesorica hrv. povijesti razdoblja 1790–1918. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu, a 1940. upisala studij medicine. Po osnutku NDH istjerana je sa Sveučilišta. Od 1942. skrivala se s roditeljima u selu Drenje Brdovečko (zapadno od Zaprešića) na slov. granici. U listopadu 1943. uhitili su ih pripadnici Wehrmachta. Nakon dvomjesečnoga boravka u zagrebačkim zatvorima, s majkom je odvedena u logor Ravensbrück, a otac u Buchenwald, gdje je stradao. Po završetku II. svj. rata vratila se s majkom u Zagreb, teško bolesna od tuberkuloze. God. 1947. upisala je te 1951. diplomirala povijest kao prvi predmet na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1952–58. bila je asistentica u Historijskom institutu JAZU, a 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirala je tezom Uloga socijalne demokracije u političkom životu Hrvatske 1890–1895. i imenovana asistenticom na Odsjeku za povijest, 1960. habilitirala se za docenticu, 1964. izabrana za izvanrednu profesoricu, a 1971. redovitu profesoricu hrv. povijesti. God. 1982. povukla se u mirovinu. O hrv. povijesti XIX. i poč. XX. st. objavila je knjige Povijest hrvatskog naroda 1860–1914 (u suautorstvu s J. Šidakom, I. Karamanom i D. Šepićem). Povijest pravaške ideologije (Zagreb 1973) sinteza je istraživanja pravaštva, koja je u drugom, bitno dopunjenom i izmijenjenom izdanju objavljena kao Izvorno pravaštvo. Djela Počeci moderne Hrvatske, Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860, Prema hrvatskome građanskom društvu, Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. st. (u suautorstvu s A. Szabo) najpotpunija su i sintetički organizirana djela o hrv. povijesti 1850–80. god. Istraživanja o tom razdoblju sjedinila u monografiji Die Anfänge des Modernen Kroatien, Gesellschaft, Politik und Kultur in Zivil-Kroatien und Slawonien in den ersten dreissig Jahren nach 1848. (Wien–Köln–Weimar 1993). Potaknula je metodološko sazrijevanje hrv. historijske znanosti, koja je pod njezinim presudnim utjecajem napravila značajan korak od tradicionalnog događajnog koncepta prema društvenoj znanosti. Za hrv. historiografiju ključna su i razmatranja o metodologiji historije. Rezultat tih nastojanja bilo je i djelo, koje je služilo kao fakultetski udžbenik – Historijska znanost. Razvoj, oblik, smjerovi, koje je 1980. dobilo i drugo dopunjeno izdanje. Bitne promjene i nadopune, posebno o historiografskim kretanjima druge pol. XX. st., taj je tekst doživio pod naslovom Suvremena historiografija, korijeni, postignuća, traganja. Njemačko, prošireno i izmijenjeno izdanje, objavljeno je pod nazivom Von der Antike bis aus Postmoderne. Die zeitgenössische Geschichtschreibung und ihre Wurzeln. Surađivala je u zbornicima, časopisima i listovima Historijski zbornik (1950, 1952–69, 1972–73, 1977, 1982, 1985–89, 1994, 2009), Historijski pregled (1954, 1957, 1963), Zbornik Historijskog instituta JAZU (1954, 1979), Iz starog i novog Zagreba (1957), Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1959), Istorija XX veka (1962), Jugoslovenski istorijski časopis (1962–66, 1975, 1988), Österreichische Osthefte (1964, 1966, 1968–69, 1993), Putovi revolucije (1965), Annali della Facoltà di lettere e filosofia dell’ Università di Trieste (1967), Naše teme (1967, 1982, 1984, 1986–87, 1989), Die nationale Frage in der Österreichisch-ungarischen Monarchie 1900–1918 (1967), Odvjetnik (1968), Dometi (1969–70, 1987), Nastava povijesti (1969, 1972), Časopis za suvremenu povijest (1970–81, 1983, 1987, 1992–93, 1996–97, 2004– 2006), Dubrovnik (1970), Kritika (1970), Hrvatsko sveučilište (1971), Pazinski memorijal (1971), Radovi Instituta za hrvatsku povijest (1971, 1983, 1985, 1996), Sozialstruktur und Organisationsgeschichte europäischer Nationalbewegungen (München 1971), Slavic Review (1977), Austrian History Yearbook (1979–80), Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća (Zagreb 1981), East European Quarterly (1981), Strani centralnoj i jugovostočnoj Evropi (Moskva 1982), The Nobility in Russia and Eastern Europe (New Haven 1983), Burgenländische Forschungen (1984), Revue des Études Slaves (1984), Friedenssicherung in Südosteuropa (1985), Zentrale Städte und ihr Umland (St. Katharinen 1985), Jagićev zbornik (Zagreb 1986), Gordogan (1987), Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchivs (1987), The Mirror of History (Santa Barbara – Oxford 1988), Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u SR Hrvatskoj (Zagreb 1988), Erasmus (1993, 1996), The National Question in Europe in Historical Context (Cambridge 1993), Regional Contact (1993), Otium (1994–96), Grafenauerjev zbornik (Ljubljana 1996), Narodna umjetnost (1996), Ante Starčević i njegovo djelo (Zagreb 1997), Zbornik radova simpozija o fundamentalnim istraživanjima (Zagreb 1997), Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (Zagreb 1998), Politička misao (2000) i dr. Surađivala je u Pomorskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije i Hrvatskom biografskom leksikonu. Bila je članica uredništva Putova revolucije, Nastave povijesti, Časopisa za suvremenu povijest, Historijskoga zbornika i Radova Zavoda za hrvatsku povijest. Uredila je Šidakov zbornik (Historijski zbornik, 1976–77) te zbornik Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća (Zagreb 1981). Bila je gostujuća profesorica 1969–70. u Londonu (School of Slavonic Studies), 1978–79. na University of Virginia u SAD i 1979–80. na Sveučilištu u Klagenfurtu, a predavanja je držala i na drugim svjetskim sveučilištima i institutima. Od 1967. do 1973. bila je predsjednica Povijesnoga društva Hrvatske. Dobitnica je Nagrade »Božidar Adžija« 1962. i 1969, Nagrade Vjesnika 1986, Nagrade »Josip Juraj Strossmayer« 1992, austrijske Nagrade »Anton Gindely« za knjigu Počeci moderne Hrvatske, koja je tada prvi put dodijeljena knjizi na nenjemačkom jeziku. God. 1992. dodijeljen joj je odlukom predsjednika Republike Austrije Red za znanost i umjetnost I. razreda, 1998. odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu zvanje profesor emeritus i 1999. Spomen-medalja »Josef Hlávka« Češke akademije znanosti. Također je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. – Otac Mavro, obrtnik i trgovac (Bjelovar, 30. VIII. 1883 – logor Buchenwald, IV. 1944). Sin Salamonov. U Zagreb se doselio 1900. i vodio staklanu u Ilici. Zanimao se za socijalna pitanja surađivao u Jevrejskom glasu, Karlovačkom kalendaru, Kuriru, Jugoslavenskom Lloydu i Narodnom glasu. Po uspostavi NDH sa suprugom Ellom rođ. Deutsch i kćeri Mirjanom preuzeo je žid. znak. S obitelji bježi u Savski Marof. U listopadu 1943. uhitila ga je njem. vojska i deportirala u Buchenwald, gdje je šest mjeseci poslije umro, dok su supruga i kći odvedene u Ravensbrück.

DJELA: Opća povijest od engleske revolucije do propasti francuskog carstva (1640–1815). Zagreb 1954. – Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX stoljeća. Izabrani izvori. Zagreb 1957. – Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907. Beograd 1960. – 19. stoljeće. Historija za III razred gimnazije. Zagreb 1961. – Povijest hrvatskog naroda 1860–1914 (suautorica). Zagreb 1968. – Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – Historijska znanost. Razvoj, oblik, smjerovi. Zagreb 1976, dopunjeno izd. 19802. – Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. – Prema hrvatskome građanskom društvu (suautorica A. Szabo). Zagreb 1992. – Die Anfänge des modernen Kroatien, Gesellschaft, Politik und Kultur in Zivil-Kroatien und Slawonien in den ersten dreissig Jahren nach 1848. Wien–Köln–Weimar 1993. – Suvremena historiografija. Zagreb 1996, 20012. – Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. – Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznice i M. Mirkovića. – Popis žrtava.

LIT.: J. Šidak: Gross, Mirjana. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – D. M. Kočić: Jugosloveni u koncentracionom logoru Buhenvald 1941–1945. Beograd 1989. – M. Maticka: Mirjana Gross kao prosvjetni djelatnik. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2. – N. Stančić i A. Szabo: Mirjana Gross kao znanstvena radnica. Historijski zbornik, 45(1992) 1. – Gross, Mirjana. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – T. Novak: Buchenwald, svjedočanstvo. Zagreb 1996. – Obitelj. Zagreb 1996. – N. Stančić: Prof. dr. Mirjana Gross – život i rad. U: Zbornik Mirjane Gross. Zagreb 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švab: Gross, Mirjana. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Gross, Mirjana. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002. – M. Polić: Mirjana Gross kao povjesničarka historiografije. Rijeka, 9(2004) 2. –Mirjana Gross, professor emeritus Facultatis philosophicae Universitatis studiorum Zagrabiensis. Zagreb 2004. – (Nekrolozi): M. Strecha, I. Iveljić, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 44(2012) 1. – D. Agičić, Povijest u nastavi, 10(2012) 20(2). – Isti, Časopis za suvremenu povijest, 44(2012) 3. – M. Artuković, Scrinia Slavonica, 12(2012) 1.

GROSS, Oto, pravnik (Daruvar, 1905 – ?Zagreb, ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj banke u Daruvaru. Nakon Travanjskoga rata 1941, odveden je u njem. zarobljeništvo u logor Osnabrück. Kao logoraš pripadao je antifašističkoj organizaciji. Po oslobođenju logora 1945, upućen je u druge njem. zarobljeničke logore, u kojima je organizirao prihvat i povratak u Jugoslaviju zarobljenih vojnika i časnika. Nakon II. svj. rata živio je u Zagrebu. Dok se nalazio u logoru supruga Ida, sin Ivica (?, 1934), punica Ida Bayer i baka Matilda Garay prebjegle su na Hrvatsko primorje te bile internirane u logore u Kraljevicu i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ostale su na Rabu, a 1944. deportirane su u Auschwitz, gdje su svi stradali.

IZV.: Podaci o ulazniku D. Baram.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Jevreji iz Jugoslavije, ratni vojni zarobljenici u Nemačkoj. Spomen-album, pola veka od oslobođenja 1945–1995. Tel Aviv 1995.

GROSS, Otto, pravnik i cionistički aktivist (Bjelovar, 1906 – ?Rim, III. 1989). Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je 1927. doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu. Bio je upisan u Imenik advokatskih pripravnika u Zagrebu 1930, a 1931. radio kao vježbenik u kancelariji → R. Rodanića. Upisan je u Advokatski imenik 10. III. 1936. je imao odvjetnički ured u Mesničkoj ul. u Zagrebu. Pripadao je najužem krugu zagrebačke cionističke omladine 1920-ih te bio suosnivač Ahdut hacofima i urednik Židova. Po uspostavi NDH sa suprugom Nelly i kćerima Tamar i Dinom preuzeo je žid. znak. Uhićen je sa skupinom žid. odvjetnika, ubrzo pušten te potom pobjegao u Italiju. Brisan je iz Odvjetničkoga imenika 26. V. 1941, nakon što je bio primoran u Odvjetničkoj komori, pred dvojicom naoružanih ustaša i s dokumentima unaprijed pripremljenima za potpis, odreći se odvjetništva. Nakon II. svj. rata živio je u Rimu. Bio dopisnik izr. dnevnog lista Davar.

IZV.: KŽZ.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 7; 5(1931) 7; 11(1937) 1. – el: (Nekrolog). Bilten HOJ, 36(1988) 1/2. – V. Kovač: Te sam ljude poznavao. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – G. Šik: Još o sudbini zagrebačkih židovskih advokata. Ibid. 1991, 17. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989.

GROSS, Rudolf, trgovac i javni djelatnik (Vinkovci, 2. II. 1870 – ?, Palestina, 1946). Sin Ignatza i Julije. S Gisellom rođ. Beck otac → Zlatka. Nastavio je i proširio obiteljsku trgovačku i proizvodnu djelatnost u željezarskoj struci kao vlasnik tvornice »Ferolim« (osnovane 1923. kao »Rudolf Gross i drugovi«, društvo za proizvodnju željezne i limene robe i trgovina na malo i veliko) i trgovine željeznom robom. U međuratnom razdoblju »Ferolim« je bio najveća slavonska tvornica lijevanoga poljoprivrednog alata, emajliranih štednjaka i peći. Početkom 1930-ih bio je član »Lože Zagreb 1090«, nezavisnoga židovskog reda Bnei Brit (jedini iz Vinkovaca i jedan od malobrojnih iz Slavonije) i poslije član osječke lože »Menora«. Bio je član i podupiratelj Hrvatske čitaonice (od 1900), Hrvatskoga pjevačkog i tamburaškoga društva »Relković«, član odbora za izgradnju Hrvatskoga doma, dioničar i član prvoga pobrateljstva Hrvatskoga doma. Po uspostavi NDH imovina mu je konfiscirana te je prebjegao s obitelji u Split, potom u provinciju Asti u Italiji, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. u Švicarsku. Nakon rata sa suprugom se iselio u Palestinu. – Brat Victor, arhitekt (?Vinkovci, o. 1870 – Vinkovci, prije 1932). Studirao je arhitekturu te neko vrijeme radio u Budimpešti, gdje je projektirao most preko Dunava. – Otac Ignatz (Ignac, Naco), trgovac (Bonyhád, Mađarska, 1839 – Vinkovci, 14. IV. 1918). Sin Salamonov. God. 1899. dobio je dozvolu trgovanja mješovitom robom u Vinkovcima te otvorio prodavaonicu »Kod šarana«, koja je ujedno bila gl. trgovina pamukom i željezara u okolici. Gospodarski ugled priskrbio mu je 1897. dužnost općinskog vijećnika u Vinkovcima.

LIT.: Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – M. Kolar-Dimitrijević: Socijalne prilike i klasna borba u Vinkovcima međuratnog razdoblja (prilozi za monografiju). Vinkovci 1977. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002.

GROSS, Vatroslav (Ignac), poduzetnik i žid. aktivist (Koprivnica, 26. V. 1869 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju bio je poduzetnik, kućevlasnik i predsj. ŽO u Ludbregu. Sa suprugom Herminom (Bjelovar, 1882 – logor Jasenovac, 1942), koja je od 1932. bila tajnica novoosnovanoga ludbreškoga Jevrejskoga gospojinskoga društva, imao je kćer Josipu (?, 1920). Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je da je vlasnik triju kuća, šume i vinograda, dionica u Ludbreškoj banci i štedionici d. d., te i uložne knjižice s povećom gotovinom. Ubrzo je sa suprugom deportiran u logor Jasenovac, gdje su stradali.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 624. – Popis žrtava.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Dretar: Židovi u Ludbregu. Ha-kol, 2007, 102; 2008, 106; 2009, 110; 2010, 113.

GROSS, Viktor, žid. aktivist (Slavonski Brod, 1916 – ?Auschwitz, 1942). Krajem 1930-ih kao student bio je predsj. Židovskoga akademskog potpornog društva u Zagrebu istaknuvši u govoru 1938. kako je, među ostalim namjera društva prilagođavati se potrebama hrvatskoga naroda. Po uspostavi NDH uhićen je i 1942. deportiran najvjerojatnije u Auschwitz, gdje je stradao.

LIT.: I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.