GLASGALL, Antun Manfred, liječnik (Lavov, Ukrajina, 20. X. 1866 – Varaždin, 20. II. 1944). Sin Herscha i Sofije rođ. Fränkl. U Varaždin je došao 1895. kao doktor sveukupnoga liječništva i zubarstva te je u Varaždinskom viestniku 6. IV. 1895. objavio oglas o otvaranju ordinacije (posljednje u Varaždinu u kojoj se zajedno obavljala liječnička i stomatološka praksa). Ondje je 1897. stekao zavičajnu pripadnost. Za I. svj. rata zbog požrtvovna rada u pričuvnoj ratnoj bolnici odlikovan je znakom II. razreda s ratnom dekoracijom uz oprost pristojbi, koje su tada bile obvezne. Bio je dugogodišnji besplatni liječnik i stomatolog varaždinskoga Zanatlijskoga i pomoćničkoga društva, zbog čega je imenovan njegovim počasnim članom. Biran je i u Gradsko zastupstvo. Umirovljen je kao liječnik Okružnoga ureda. Po osnutku NDH prešao je na katoličanstvo 16. X. 1941. Umro je prirodnom smrću i kao zaslužni građanin pokopan na Varaždinskom gradskom groblju.

LIT.: Hrvatsko pravo, 4(1917) 8. – Varaždinske novosti, 10(1938) 468. – M. Lončarić: Manfred Antun Glasgall. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

GLAVAŠ CHIEPPA, Suzana, talijanistica i prevoditeljica (Zagreb, 22. III. 1959). Kći Stjepana i Biserke rođ. Stibilj; potječe iz obitelji Weinberger iz Sesveta. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1982. diplomirala je tal. jezik i komparativnu književnost, 1992. magistrirala tezom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, a 2012. doktorirala tezom Život i djelo Luciana Morpurga. Radila je kao lektorica na katedri za srpsko-hrvatski jezik pri Facoltà di Lingue e Letterature Straniere na Sveučilištu u Bariju (1987–91) i pri Istituto Universitario Orientale na Sveučilištu u Napulju (od 1991) te viša lektorica za tal. jezik na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (2001–07). Bavi se komparativnim proučavanjem talijansko-hrv. književnih odnosa, o čemu je objavila niz znanstvenih radova (Antun Vrančić – portret šibenskog humanista od Alberta Fortisa do Riccarda Orestana, 1997; Tragom židovske djevojke iz Dalmacije u Panzinijevu pseudoromanu »Viaggio con la giovane Ebrea«, 2002), a poglavito je istraživala život i djelo nekih znamenitih predstavnika obitelji Morpurgo (Ponešto o đacima i nastavnicima splitskog Nadbiskupskog sjemeništa ili oko života Stjepana Ivačića u »Dalmatinskom godišnjaku« Vida Morpurga, 1999). Bavi se i književnom kritikom te književnim prevođenjem na talijanski i s tal. jezika. Surađuje i objavljuje u više časopisa u zemlji i inozemstvu (osobito u Italiji), a suradnica je i Hrvatske enciklopedije u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Uredila je, predgovorom popratila i prevela na talijanski antologijski izbor pjesama Vesne Krmpotić Una goccia di quel mare (Bari 1992), zbirku pripovijedaka Ivana Aralice La caduta di Magnum (Lecce 1995) i roman → Jasminke Domaš Rebecca nel profondo dell’anima (Cosenza 2003). Dobitnica je međunarodne nagrade »Umberto Bellintani« za najbolju studiju o autoru (2002).

DJELA: Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija. Zagreb 1995.

LIT.: Glavaš, Suzana. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Suzana Glavaš. Pjesme. Novi Omanut, 13(2005) 70. – www.tkojetko.irb.hr, pristupljeno 6. X. 2010.

GLESINGER, Božidar (Tošo), stomatolog (Zagreb, 1898 ili 1899 – Požega, 1956). Sin Jozefa i Julijane rođ. Fürst (Goričan, 1870 – Zagreb, 1937). U međuratnom razdoblju s bratom Paulom, također stomatologom (Zagreb, 1896 – Kraljevica, prije VII. 1943) vodio je stomatološku ordinaciju u Senju. Po uspostavi NDH bio je interniran u logor u Kraljevici, a od srpnja 1943. u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao voditelj ambulante Daruvarskoga partizanskog odreda i ambulante NOO Nova Gradiška. Nakon II. svj. rata kraće vrijeme bio stomatolog u Zagrebu te rad nastavio u Požegi. Brat Paul je po uspostavi NDH također bio interniran u Kraljevicu, gdje je umro ili je ubijen pod nepoznatim okolnostima te pokopan na mjesnom groblju. Kći mu je Zora ud. Radumilo.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – Podaci o ulazniku V. Glesinger i Z. Radumilo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GLESINGER, Lavoslav, neuropsihijatar i povjesničar medicine (Zagreb, 6. II. 1901 – Zagreb, 29. III. 1986). Sin Vilimov. Klasičnu gimnaziju završio je 1919. u Zagrebu, a studij medicine započeo je u Zagrebu (1919–23), a završio 1925. u Beču. Doktorat znanosti postigao je 1960. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu tezom Povijest psihijatrije u Hrvatskoj. Nakon završetka specijalizacije iz neuropsihijatrije 1928. u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici (danas KB »Sveti Duh«), imao je do 1941. privatnu ordinaciju u Zagrebu. II. svj. rat proveo je u njem. zarobljeništvu kao liječnik u zarobljeničkim bolnicama i logorima, a 1945–48. bio je voj. liječnik u neuropsihijatrijskom odjelu Armijske bolnice u Zagrebu. Kad je 1948. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu uvedena obvezatna nastava iz povijesti medicine, predavao je taj kolegij, a 1956. habilitirao je za privatnoga docenta radom o hrv. humanistu Andriji Dudiću. God. 1958. imenovan je za stručnoga suradnika i voditelja Zavoda za povijest medicine na Medicinskom fakultetu, a kad se 1960. Zavod uklopio u novoosnovani Institut za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti JAZU, nastavio je svoje djelovanje u Institutu kao pročelnik Odsjeka za povijest medicine, viši znanstveni suradnik i naslovni izvanredni profesor Medicinskog fakulteta. God. 1964. izabran je za znanstvenoga savjetnika te za honorarnoga izvanrednog profesora, a 1970. za redovitoga profesora u dopunskom radu. Umirovljen je 1975, a do 1981. djeluje kao vanjski suradnik Instituta. Predavao je povijest medicine i na Stomatološkom fakultetu. – Objasnio je ulogu Židova u našoj kulturi (Ilirski pokret i Jevreji. Zagreb s. l.), napose u povijesti zdravstva, istraživao je veze Hrvata s eur. medicinom, posebice boravak inozemnih liječnika i prirodoslovaca u Hrvatskoj (Paracelsus, Amatus Lusitanus, Hacquet, Varignana, Mattioli, Mariano Santo i dr.) te utjecaj eur. medicinskih središta, poglavito Beča i Padove, na razvoj medicine u nas. Osvijetlio je likove manje poznatih hrv. liječnika, prikazao je patografije istaknutih osoba iz naše prošlosti. Pisao je o povijesti zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, razvoju zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj te o starijoj medicinskoj književnosti, proučavao je povijest zdravstva u Istri, Dubrovniku, Stonu, Trogiru i Senju te istaknuo ulogu naše zemlje kao posrednika između medicine Istoka i Zapada. Dao je velik prinos povijesti psihijatrije. Radove je objavljivao u časopisima i zbornicima Ars therapeutica (1931–33), Liječnički vjesnik (1933–34, 1936, 1938–41, 1947–50, 1954, 1956–57, 1961–63, 1965, 1968, 1976–77), Wiener medizinische Wochenschrift (1933), Ciba Zeitschrift (1934), Jevrejski narodni kalendar (1936–37, 1940–41), Omanut (1936–37), Folia medici (1937–38), Monatsschrift für Geschichte und Wissenschaft des Judentums (1938), Alma mater Croatica (1940), Narodno zdravlje (1948, 1950–51), Folia stomatologica (1950), Gesnerus (1950), Le Scalpel (1951–53, 1955, 1957), Revue d’histoire de la médicine hébraique (1953, 1955–56, 1963), Farmaceutski glasnik (1955, 1960–61, 1963), Deutsche medizinische Wochenschrift (1956), Medicinski glasnik (1957, 1959), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1957), Jevrejski almanah (1959–60, 1965–70), Minerva medica (1959), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (1960–61), Die Waage (1961–64), Hebrew Medical Journal (1963), Rasprave i građa za povijest nauka (1963–89), Saopćenja »Pliva« (1963, 1965–68, 1970–71, 1973–74, 1978–79, 1981), Sudhoffs Archiv für Geschichte der Medizin (1965), Acta chirurgica Iugoslavica (1967), Pro medico (1967, 1969, 1972), Salzburger Beiträge zur Paracelsusforschung (1967, 1969), Senjski zbornik (1969), Veteris Ragusae medicina et pharmacia (1969), Diabetologia Croatica (1972), Rad JAZU (1980). Objavio je skripta iz povijesti medicine (1952, 1958², 1970³), priredio knjigu William Harvey i otkriće krvnog optoka (Zagreb–Beograd, 1949), uredio zbornik Rasprave i građa za povijest nauka te bio stručni tajnik i suradnik Medicinske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Bio je predsj. Sekcije za povijest medicine Zbora liječnika Hrvatske i počasni član Zbora. God. 1981. nagrađen je Republičkom nagradom za životno djelo. – Supruga Ivka rođ. Gross i sin Fedor stradali su u Holokaustu.

DJELA: Amatus Lusitanus i njegov liječnički rad u Dubrovniku. Zagreb–Beograd 1940. – Medicina kroz vjekove. Zagreb 1954. – Liječnici i čudotvorci. Zagreb 1955. – Češkoslovačko-južnoslavenske medicinske veze u prošlosti. Beograd 1965, Bratislava 1969. – Povijest medicine. Zagreb 1978. – Medicinski kurioziteti. Beograd–Zagreb 1980.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – Podaci o ulazniku V. Glesinger.

LIT.: Saopćenja »Pliva«, 13(1970) 1. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – V. Sitar: (Razgovor s prof. dr. L. Glesingerom). Medicinar, 26(1975) 3/4. – M. D. Grmek: Naši povjesničari o svojoj povijesti. Liječnički vjesnik, 101(1979) 9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Belicza: Povijesnomedicinski rad prof. dr. sc. Lavoslava Glesingera (1901–1986). Liječnički vjesnik, 112(1990) 5/6. – Glesinger, Lavoslav. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – V. Dugački: Glesinger, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Glesinger, Lavoslav. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GLESINGER, Vladimir, inženjer šumarstva (Beč, 3. II. 1929). Sin Viktora i Katarine Rebeke rođ. Sivjanović. Obitelj se 1925. iz Zagreba iselila u Beč, no vratili su se 1931. zbog gospodarske krize. Ubrzo su preselili u Požegu, gdje su boravili dvije godine te se oko 1935. ponovno vratili u Zagreb. Otac je radio kao trg. putnik u trgovini papirom i pisaćim priborom »Bornstein i Singer«. V. je pohađao žid. školu, a po uspostavi NDH bio je zaštićen jer je majka bila katolkinja, a ostali članovi obitelji prešli su na katoličanstvo krajem 1930-ih. Nakon II. svj. rata diplomirao je na Šumarskom fakultetu u Zagrebu i radio u drvoprerađivačkim poduzećima u Ogulinu i Karlovcu do 1964. kad se vratio s obitelji u Zagreb, gdje je radio u vanjskotrgovinskom poduzeću »Mercantile – Exportdrvo«. Umirovljen je 1991. kao viši savjetnik za vanjsku trgovinu.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

GLIED, Josip (Glid), dermatovenerolog (Đakovo, 18. V. 1889 – Zagreb, 12. III. 1953). Nakon završenog Medicinskoga fakulteta, ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobio je 1924. od Inspektorata Ministarstva zdravlja i Liječničke komore u Zagrebu. Do uspostave NDH imao je privatnu ordinaciju u Zagrebu u Marovskoj (danas Masarykovoj) ul. Iako je bio u mješovitom braku sa suprugom Elzom (?, 1895 – Zagreb, 14. II. 1957), po nalogu UNS od 22. VII. 1942. »na diskretan je način uhićen« i odveden u zatvor na Savskoj cesti. Bio je pušten nakon više mjeseci na intervenciju ravnatelja II. klasične gimnazije Stjepana Pavičića. Nakon II. svj. rata zbog zdravstvenih tegoba nije više radio.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29704. – Podaci o ulazniku T. Grüner i N. Spalatin.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GLIK, Zlatko (Gorki, Glik-Ben Meri; Jonatan), novinar i diplomat (Slatina, 5. IV. 1925 – Zagreb, 17. III. 2016). Sin Francija i Ane rođ. Vlastelić. Po baki je potomak sefardske porodice Abelcani. Gimnaziju je pohađao u Bjelovaru. Po izbijanju II. svj. rata prekinuo je školovanje te se u siječnju 1942. priključio partizanima. Isprva se borio u Moslavačkoj partizanskoj četi, a potom je djelovao u Agitpropu divizijskoga komiteta KPH 32. zagorske divizije NOVJ te kao sekretar Okružnoga komiteta SKOJ u Čazmi. Od 1944. surađivao je u listu Omladinski borac, koji je izlazio u Topuskom. Nakon II. svj. rata radio je u uredništvu Borbe u Beogradu, a nakon prelaska 1946. u Zagreb bio je gl. urednik Omladinskog borca. Istodobno je urednik u Uredu za informiranje NRH. God. 1948. u Beogradu je upisao Višu političku školu i radio u redakciji Borbe do 1952, kad nastavlja rad u njezinu zagrebačkom uredništvu. Od 1957. urednik je unutrašnjopolit. programa Radio Zagreba, a potom pomoćnik gl. urednika Vjesnika u srijedu, gl. urednik Globusa i Arene (1962–65) te savjetnik za novinstvo i kulturu u Ambasadi SFRJ u Budimpešti (1965–68). Također je bio gl. i odgovorni urednik tjednika Studio do umirovljenja 1970. Član je uredništva Novog Omanuta i suradnik Ha-kola. Bavi se književnim prevođenjem s mađarskoga. Dobio je 1957. nagradu Društva novinara Hrvatske. Služi se pseudonimom Srećko Zlatić.

DJELA: Partizanska godina. Zagreb 1962. – Kuharica za samice i samce: početnicima i naprednima (suautori A. Bubanović, D. Marjanović, P. Pismestrović, M. Compagnoni). Zagreb 1985.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – N. Jednačak: Glik, Zlatko (Gorki, Srećko Zlatić). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Glik, Zlatko. Novi Omanut, 6(1998) 26/27.

GLÜCK, Adolf, posebnik (Sambir, Ukrajina, 5. XI. 1858 – ?Auschwitz, 1943). Kao njem. državljanin u braku s Eugenijom rođ. Wiesenberg doselio se 2. V. 1939. iz Celja u Zagreb, vjerojatno kao izbjeglica iz Trećega Reicha. Deportiran je, vjerojatno, u svibnju 1943. u posljednjoj deportaciji zagrebačkih Židova u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GLÜCK, Zeev, psiholog (Pakrac, 10. XI. 1912 – Haifa, Izrael, 15. IV. 1982). Sin Rudolfov. Maturirao je u Varaždinu, diplomirao psihologiju, filozofiju i povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tijekom 1930-ih u Zagrebu je bio aktivan u cionističkom klubu »Hakoah« te bio jedan od organizatora cionističkog omladinskog udruženja »Kadima«, koje je s vremenom proširilo djelatnost na cijelu Jugoslaviju. Od 1939. do zabrane tiska 1941. bio gl. urednik tjednika Židov; da izbjegne cenzuru, na prijedlog Saveza cionista Jugoslavije, u ožujku 1941. izdavanje lista preselio je u Novi Sad i preimenovao ga u Jevrejske novine, dok su to mađ. okupacijske vlasti još dopuštale. Po zabrani izlaska časopisa 1941, vratio se u Zagreb i uključio u rad ŽO u pružanju pomoći žid. zarobljenicima u logorima. Sa suprugom Ruth rođ. Goren izbjegao je u Italiju, a zatim u Švicarsku, gdje je u Bexu djelovao među žid. mladeži, čiji su roditelji stradali u logorima. Doselio se u Palestinu 1945. Isprva je boravio u kibucu Šaar Haamakim, od 1946. u Jeruzalemu je nastavio rad s mladima u sklopu »Alijat Hanoar«, odjela za doseljavanje djece i omladine Židovske agencije »Sohnut Jehudit«. Od 1948. upravitelj je »Beit Hanoar« za djevojke u Rehovotu. Potom je bio djelatnik odsjeka za pedagošku terapiju u Tel Avivu te osnovao psihološku stanicu u bolnici »Rambam« u Haifi, u kojoj je radio sve do smrti. Predavao je psihologiju na sveučilištima u Haifi i Tel Avivu. Surađivao je u HOJ. − Otac Rudolf (Reuven), rabin (Lakompak, Mađarska, 9. IV. 1882 – logor Jasenovac, ?1941). U međuratnom razdoblju bio je rabin (od 1922) i nadrabin ŽO u Varaždinu, honorarni nastavnik žid. vjeronauka na tamošnjoj gimnaziji te predsj. Židovskoga dobrotvornoga društva. Proučavao je povijest lokalne žid. zajednice o čemu je držao predavanja i objavljivao tekstove u varaždinskom tisku. Autor je Dekreta o naseljavanju Židova u Varaždinu (1928). Prigodom proslave 150. obljetnice ŽO u Varaždinu 1927. odlikovan je Ordenom sv. Save. Po uspostavi NDH ustaške vlasti uhitile su ga 12/13. IV. 1941, deportirale najprije u Zagreb, potom u Gospić te naposljetku u logor Jasenovac, gdje je stradao.

LIT.: Narodno jedinstvo, 7(1927) 49. – Varaždinske novosti, 3(1932) 114. – Jevrejski pregled, 24(1973) 7/8. – J. Runjak i V. Kunter: Gimnazija – S.C. Gabriel Santo/1936–1986. Varaždin 1986. – J. Domaš: Zeev Glück (1912–1982), posljednji urednik tjednika Židov. Bilten ŽOZ, 1991, 17. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

GLÜCK, Zlata (rođ. Brener), pjevačica (Zagreb, 15. IX. 1928). Iselila se u Izrael preko Italije 1948. u prvoj skupini iseljenika iz Jugoslavije. Nakon odsluženja voj. roka, završila je Akademiju za glazbu u Jeruzalemu. U početku je nastupala s recitalima na radiju, poslije kao solistica u orkestru radija »Kol Jisrael«. Od 1962. kao mezzosopran nastupala je u mnogim operama, među ostalim i u Rossinijevoj Talijanka u Alžiru pod dirigentskom palicom Carla Marie Giulinija. Zamjenjivala je i poznatu pjevačicu Jennie Tourel u simfoniji br. 3 Kadiš Leonarda Bernsteina, kojom je dirigirao sam autor. Bila je među osnivačima tzv. jugoslavenskog zbora iz Jeruzalema (zborovođa Albi Cindorf) u kojem je nastupala kao solistica.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.