GINSBERG, David, rabin i publicist (?Bjelovar, 1905 – logor Jasenovac, 1941). Završio je filozofiju ili povijest, a na položaju bjelovarskoga rabina naslijedio je → L. Marguliesa. Od 1930. u bjelovarskoj ŽO vodio je matične knjige. Obavljao je dužnost honorarnoga nastavnika u Državnoj realnoj gimnaziji u Bjelovaru i predavao »Mojsijev vjeronauk« dvaput tjedno, naslijedivši kao vjeroučitelj → S. D. Taubera i L. Marguliesa. Od poč. 1930-ih do 1941. objavljivao je članke, prikaze knjiga i studije o žid. temama u periodici: Židov, Nezavisnost, Jevrejski glas, Jevrejski narodni kalendar i bio čest suradnik Omanuta (1936–41), u kojemu je objavio više političko-povijesnih studija. God. 1936–38 neko je vrijeme boravio u Londonu i bio dopisnik Židova i Omanuta. Također je bio suradnik YIVO instituta sa središnjicom u Vilniusu, znanstvene ustanove za njegovanje žid. jezika i kulture što su je osnovali žid. intelektualci. Popratio je trinaestogodišnjicu osnutka tog instituta u tekstu Bar micva JIVO-a (Omanut, 1939, 1). Povodom tiskanja Obzorove Spomen-knjige pozabavio se stajalištem lista o tzv. žid. pitanju istaknuvši kako Obzor ima »negativan stav prema antisemitizmu« (Pitanje antisemitizma u Obzoru, Omanut, 1937–1938, 2). Iako je istaknuo kako je Josip Juraj Strossmayer slovio kao prijatelj Židova te da mu je osobni prijatelj bio predsj. ŽO u Đakovu Adolf Kohn, kojemu bi biskup prilikom obiteljskih vjenčanja posuđivao posuđe (Omanut, 1937–1938, 10), neovisno o tome, na temelju Strossmayerove korespondencije došao je do zaključka da je biskupov općeniti stav prema Židovima bio negativan, štoviše vrlo antisemitski, na što su »više imala utjecaja biskupova lična iskustva, jer o Židovima kao starom narodu govorio je vrlo lijepo«. U studiji Moses Kohen aus Beograd und sein Epistolarium (Revue Internationale des Études Balkaniques, 1938, 2) pozabavio se sadržajem pisama Mosesa Kohena o mukama zarobljenih Židova u Osijeku nakon pada Beograda 1688. i njihovu oslobođenju. Na taj se tekst osvrnuo i → L. Glesinger istaknuvši G. zaslugu »da smo danas upućeni u doživljaje hahama Koena nakon njegova odlaska iz Beograda i da su razjašnjeni mnogi događaji iz onog vremena« (Beogradski Jevreji kao emigranti u Moravskoj. Omanut, 1939, 2). Po osnutku NDH bio je uhićen u noći 31. VII/1. VIII. 1941. sa suprugom Dorom (?, 1911 – logor Jasenovac, 1941) i djecom Reginom (Bjelovar, 1935 – logor Jasenovac, 1941) i Rubenom (Bjelovar, 1937 – logor Jasenovac, 1941) te s trećom skupinom bjelovarskih Židova i deportiran u logor za muškarce Krapje u jasenovačkom sustavu logora, gdje je stradao. U logoru su stradali i supruga i djeca. Originali njegovih rukopisa (pisanih pisaćim strojem i djelomično rukom) nalazili su se kod sabirača građe o Bjelovaru Josipa Remenarića, ali su se nakon Remenarićeve smrti zagubili, dok se kopije čuvaju u fundusu Gradskoga muzeja u Bjelovaru.

IZV.: Popis žrtava.

LIT.: L. Glesinger: Beogradski Jevreji kao emigranti u Moravskoj. Omanut, 4(1939) 2. – M. Medar: Prilog istraživanju povijesti Židova u Bjelovaru. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, 1(2007).

GINSBERG, Ervin → GÜNSBERG, Ervin

GINSBERGER, Oskar David (Günsberger), dermatovenerolog (Gradište kraj Županje, 2. II. 1896 – St. Gallen, Švicarska, 1. II. 1979). Sin Ljudevitov. Gimnaziju je pohađao u Vinkovcima i Zagrebu, gdje je maturirao 1914, a studij medicine završio je 1920. u Grazu. God. 1920–22. specijalizirao je dermatovenerologiju u Beču. Po povratku u Hrvatsku radio je kao privatni liječnik i liječnik socijalnoga osiguranja u Osijeku. Po uspostavi NDH s grupom žid. liječnika poslan je u Bihać djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. God. 1942. priključio se partizanima djelujući kao voditelj serološkog odjela partizanske bolnice u Jasikovcu, voditelj ambulante 7. banijske divizije, referent saniteta 7. banijske brigade, ravnatelj bolnice rekonvalescenata u Livnu, venerološkoga odjela bolnice u Podgrmeču i referent saniteta Komande podgrmečkoga vojnog područja. Nakon demobilizacije 1946. ponovno službuje u Osijeku, a od 1951. u Sisku u ambulanti Doma zdravlja i u gradskoj bolnici do umirovljenja 1953. Nakon umirovljenja radi honorarno, a 1962–65. reaktivirao se u sisačkom Medicinskom centru. Bavio se venerologijom proučavajući napose serologiju i terapiju luesa i gonoreje te suzbijanje spolnih bolesti. Radove, koje je najčešće pisao u suradnji s → Otonom Fischerom, objavljivao je u časopisima Liječnički vjesnik (1925–26, 1929–30, 1933), Zeitschrift für Immunitätsforschung und experimentelle Therapie (1933, 1935–36), Schweizerische medizinische Wochenschrift (1934), Acta dermatovenerologica (Stockholm 1935), Vojnosanitetski pregled (1944), Zeitschrift für Haut-und Geschlechtskrankheiten (1950, 1955), Higijena (1953). S njemačkoga je preveo knjige Jürgena Thorwalda Stoljeće kirurgije (Zagreb 1958), Herberta Franka Pobuna savjesti (Zagreb 1959), Herberta Schradera Neka srce dulje kuca (Zagreb 1961) i Guenthera Speichera Naše drugo ja (Zagreb 1965).

DJELA: Die Individualisierung in der Lues Behandlung. Leipzig–Wien 1928. – Iskorišćenje seroreakcije u praksi. Karlovac 1929. – Zašto spolne bolesti ne iščezavaju iz naše zajednice? Osijek 1947, 1948². – Oni produžiše ljudski vijek. Sisak 1969. – Naša obitelj. Majka, zdravo dijete, bolesno dijete (suautori K. Breyer i S. Cigit). Sisak 1971.

LIT.: B. Flajsig: (Nekrolog). Medicinski vjesnik, 5(1979) 1/2. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Ginsberger, Oskar David (Günsberger). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GIRARDI-KARŠULIN, Mihaela, filozofkinja (Zagreb, 23. III. 1945). Kći kemičara i akademika Miroslava Karšulina i Grete rođ. Deutsch, majka → L. Girardija. U Zagrebu je 1964. završila Klasičnu gimnaziju, 1970. diplomirala filozofiju i grčki jezik na Filozofskom fakultetu, gdje je 1977. magistrirala tezom Fenomenologija rada i počeci sociologije znanja kod Maxa Schelera, a 1987. doktorirala tezom Filozofska misao Frane Petrića. Od 1970. radi u Institutu za filozofiju u Zagrebu; od 1988. znanstvena suradnica, od 1991. viša znanstvena je suradnica i od 1999. znanstvena savjetnica. Uz to od 1994. predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Proučava povijest hrv. filozofije u europskom kontekstu. S težištem na promišljanju temeljnih problema renesansnog aristotelizma i peripatetizma, svoja analitičko-kritička tumačenja hrv. filozofske baštine tematski i problematski usredotočila je na tumačenje filozofskoga opusa Frane Petrića, Pavla Skalića i Matije Frkića. Znanstvene i stručne rasprave i članke objavljuje samostalno ili u suautorstvu u periodici Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1976, 1978–79, 1981, 1983–84, 1987, 1989–95), Filozofska istraživanja (1988, 1992, 1995–96), Studia historiae philosophiae Croaticae (1990, 1993), Synthesis philosophica (1990, 1993) i u nizu Hrestomatija filozofije (Filozofija renesanse. Zagreb 1996). Uredila je zbornik Studia historiae philosophiae Croaticae (1993, 2).

DJELA: Filozofska misao Frane Petrića. Zagreb 1988. – Hrvatski renesansni aristotelizam. Zagreb 1993. – Magnum miraculum – homo. Veliko čudo – čovjek (suautori E. Banić-Pajnić i M. Josipović). Zagreb 1995.

LIT.: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Lj. Schiffler-Premec: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 2002. – Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GIRARDI, Luka, liječnik, prevoditelj i žid. aktivist (Zagreb, 15. IV. 1973). Sin Andrije i → Mihaele Girardi-Karšulin. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, a 1999. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Grazu, gdje je 2003. završio izobrazbu za liječnika opće medicine. Specijalist je interne medicine (2008) sa subspecijalizacijom bolesti krvnih žila (2010) i gerijatrije (2012) te diplomama iz medicine prehrane i palijativne medicine. Radi kao liječnik u Austriji, voditelj je internističke ambulante za bolesti krvnih žila »Gesundheitszentrum Mariahilf« u Beču. Stručne radove objavljuje u medicinskim časopisima, a članke s judaističkom tematikom u Novom Omanutu. Niz je godina priređivao zagrebački Židovski kalendar. Preveo je s hebrejskoga priručnik za vjerske potrebe u žid. zajednicama u Hrvatskoj (Židovstvo, ur. K. Da-Don, Zagreb 2004) i Hagadu (Hagada šel Pesah. Priča o izlasku Izraela iz Egipta. Zagreb 2006). Član je Vijeća Židovske općine u Grazu, od 2011. i njezin potpredsjednik, a aktivan je i u bečkoj Židovskoj općini.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

GISSINGER, Ladislav, elektrotehničar (Constanţa, Rumunjska, 1. IV. 1908 – logor Jasenovac, 1941). Sin Leopoldov. Iz Beograda se 1930. doselio u Zagreb, gdje je radio u Prvoj hrvatskoj tvornici radio-aparata kao stručnjak za prijemne i emisione radio cijevi. Po uspostavi NDH sa suprugom Elvirom rođ. Lukač i kćeri Evom preuzeo je žid. znak. Ubrzo je bio uhićen te su kolege u molbi za njegovo puštanje naglasili kako je on »jedini stručnjak u Državi za prijemne i emisione cijevi«. Krajem 1941. stradao je u jasenovačkom logoru Krapje.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27864. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GIVON, Uri (Gross-Veljković, Željko), skladatelj i glazb. pedagog (Zagreb, 20. XII. 1912 – Šaar Haamakim, Izrael, 1974). Odrastao je u Zagrebu, gdje je učio klarinet i saksofon u školi HGZ te već kao šesnaestogodišnjak svirao u različitim ansamblima. God. 1938. priključio se omladinskomu cionističkomu pokretu Hašomer Hacair, a iduće god. iselio se u Palestinu, gdje je promijenio ime u Uri Givon. Isprva je živio u kibucu Sarid, a od 1940. u kibucu Šaar Haamakim kraj Haife, koji su osnovali doseljenici iz Kraljevine Jugoslavije. U kibucu je bio konjušar i pekar, ali se bavio i glazbom, tako da je već potkraj 1940-ih predavao na međukibučkom institutu. Nakon što je u Šar Haamakimu izgrađen centar za kulturu, postao je njegov ravnatelj i pokretač mnogih aktivnosti (zbor, orkestar, različiti tečajevi). U međuvremenu se i sam usavršavao, učeći kod najistaknutijih izr. glazbenika toga doba, a 1959. studirao je dirigiranje u Londonu. – Za zbor udruženja kibuca, napravio je više aranžmana židovskih i izr. pjesama te napisao skladbe u kojima je nastojao pomiriti raznovrsnost i suprotnosti žid. folklora te stvoriti novu izr. narodnu glazbu. Pri tom se koristio i elementima popularne glazbe i utjecajima hrv. narodne glazbe. Kao vješt interpretator na harmonici, dokazao da se na tom glazbalu mogu izvoditi svi oblici klasične glazbe, a ne samo narodne melodije. Posmrtno mu je objavljen zbornik pjesama za glas i instrument, dječji i mješoviti zbor te niz aranžmana.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

GJANKOVIĆ, Dan, pravnik i pisac (Zagreb, 2. II. 1925 – Zagreb, 28. I. 1967). Sin → Adolfa Bresslauera i Grete rođ. Hochsinger. Majka se ubrzo po njegovu rođenju preudala za kirurga Huga Gjankovića. Po uspostavi NDH, na intervenciju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, izdan mu je lažni rodni list, prema kojemu mu je otac Gjanković, a ne Bresslauer, tako da je kao dijete iz mješovitoga braka, bio spašen. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, završio 1945. u Sarajevu, diplomirao i bio 1949. izabran za asistenta za ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1953. tezom Pravni odnos predstavnika i birača, s naročitim osvrtom na pravo opoziva. Specijalizirao se 1956. u Europskom sveučilišnom centru u Nancyju i 1959/60. bio stipendist Fordove fondacije. Za naslovnog i sveučilišnoga docenta habilitirao je i bio izabran 1959, izvanredni profesor od 1961. i redoviti profesor ustavnoga prava i kolegija o polit. strankama i organizacijama od 1965. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radove je objavljivao u časopisima i zbornicima: Naša zakonitost (1952, 1955, 1962), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1954–57, 1959, 1961–63, 1965, 1967), Naše teme (1957), Pregled (1959, 1961), Arhiv za pravne i društvene nauke (1963, 1965), Politička misao (1964–65) i dr.

DJELA: O imunitetu narodnih zastupnika. Zagreb 1962. – Ustavno pravo i politički sistem (suautori N. Filipović i S. Sokol). Zagreb 1968.

LIT.: (Nekrolozi): N. Filipović, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 17(1967) 1. – B. Perić. Ibid., 2. – S. Sokol: Bibliografija radova prof. Dana Gjankovića. Ibid., 17(1967) 2. – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 2. Zagreb 1969. – T. Delibašić: Gjanković, Dan. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GLASER, Leo (Glavan), trgovac (Sered, Slovačka, 16. IV. 1898 – ?). Sin Dragutina (Karla) (?, o. 1863 – Zagreb, 8. X. 1930) i Berte rođ. Herz (?, o. 1874 – Zagreb, 1. IX. 1929), brat Milanov. Sa suprugom Jelenom rođ. Rosenbaum otac je Branka i Mire. Doselio se u Zagreb 1900, gdje je završio srednju školu, a za I. svj. rata mobiliziran je 1916. u austroug. vojsku. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća »Glaser i drug«, trgovine žestokim pićima, sa sjedištem u Žerjavićevoj ul., osn. 1909, koju je vjerojatno naslijedio od oca. Također je bio član Nadzornoga odbora tvornice konjaka »Patria«. S obitelji je 1938. prešao na katoličanstvo, a 1939. prezime Glaser promijenio u Glavan. Po uspostavi NDH bio je iseljen iz stana te mu je oduzeta sva osobna imovina. U svibnju 1941. za sebe i obitelj zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Obitelj je izbjegla iz Zagreba te preživjela II. svj. rat. – Brat Milan, pravnik (Zagreb, 24. VII. 1903 – ?). Doktorirao je pravo temeljem rigoroza 1937. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio odvjetnički vježbenik. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja. Sa suprugom Nadom rođ. Kanitz i kćeri Petrom (Zagreb, 1938) preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo te su izbjegli iz Zagreba i preživjeli II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27137, 27523. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

GLASER, Milan, pravnik (Sisak, 6. I. 1880 – Zagreb, 8. I. 1943). U Zagrebu je završio gimnaziju 1900. te 1904. doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu. Još za studija radio je u Državnom statističkom uredu i Katastralnom nadzorništvu u Zagrebu. Nakon diplomiranja zaposlen je pri različnim oblastima u Zagrebu, potom u komunalnoj službi u Gradskom poglavarstvu u Sisku i Koprivnici, gdje je postao gradski senator. Od 1910. u Zagrebu je bio tajnik u službi Zemaljske blagajne za potporu bolesnih radnika i za osiguranje protiv nezgoda. Kraće vrijeme bio je banski savjetnik u Povjereništvu za socijalnu skrb pri Pokrajinskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, 1918–22. načelnik u Ministarstvu socijalne politike SHS u Beogradu sa zadaćom da pripremi nacrt novoga jedinstvenog Zakona o socijalnom osiguranju radnika. Od 1922. kao naš prvi stručnjak za radničko osiguranje u službi je Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, kojemu je od 1924. generalni direktor. Radio je i na osnivanju područnih ureda za radničko osiguranje, a 1927. Središnji je ured preselio u novu zgradu u Mihanovićevoj ul. Umirovljen je 1936. God. 1919. pokrenuo je izdavanje stručne socijalno-polit. revije Radnička zaštita, koja je 1922. postala službeni list Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, i u njoj je objavio više priloga (1925–29, 1931–32, 1934–35, 1937). Surađivao je također u Trgovinskom glasniku (Beograd 1927), Slobodnoj tribuni (1928), Hrvatskoj straži (1931), Jugoslavenskoj samoupravi (1931), Jugoslovenskoj narodnoj privredi (1931), Bankarstvu (1932), Morgenblattu (1935), Pokretu (1935), Ujedinjenim sindikatima (Beograd 1935). S voditeljem zdravstvenog osiguranja → Ž. Hahnom objavio je 1925. trojezičnu kratku povijest socijalnoga osiguranja u Kraljevini SHS, a uz njegovu je potporu dao proširiti lječilište za tuberkulozne »Brestovac« na Sljemenu, osnovao lječilište »Klenovnik« kraj Ivanca te proširio oporavilište u Kasindolu i na Rabu. U zborniku Socijalna medicina (Zagreb 1925; uredio A. Štampar) objavio je prilog Socijalno osiguranje, koji je tiskan i posebno. Bio je dopisni član Trgovačko-industrijske komore u Zagrebu i član Međunarodnoga komiteta za socijalno osiguranje u Ženevi.

DJELA: L’ assurance sociale ouvrière dans le Royaume des Serbes, Croates et Slovènes. National Health Insurance in the Kingdom of the Serbs, Croats and Slovenes. Die Sozialversicherung im Königreiche der Serben, Kroaten und Slovenen (suautor Ž. Hahn). Zagreb 1925.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: A. V.: Milan Glaser, Socijalno osiguranje. Zagreb 1925. Ekonomist, 5(1925) 6. – Milan Glaser. O pedesetoj obljetnici rođenja (1880–1930). Glasnik (Naš glas), 2(1930) 2. – Glaser Milan. Generalni direktor središnjeg ureda za osiguranje radnika. (Povodom napuštanja aktivne službe). Radnička zaštita, 19(1937) 1. – N. Smolčić (-Enes): 20 godina socijalnog osiguranja Jugoslavije u revijama i knjigama. Novosti, 33(1939) 341. – V. Humski i M. Kolar-Dimitrijević: Glaser, Milan. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.