ENGEL, Josip, gospodarstvenik i žid. aktivist (Vinkovci, 21. VI. 1911 – Rijeka, 11. II. 1999). Sin Juliusa i Laure. Zavičajanost je stekao u Jajcu. Školovao se u Slavonskom Brodu, Splitu i Zagrebu. U međuratnom razdoblju s Oskarom Rosenfeldom bio je suvlasnik parfumerije »Laokon« u Ilici u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, prebjegao te se poslije priključio savezničkoj Vojnoj misiji u Rimu kao predstavnik partizana u zarobljeničkim logorima. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, potom niz godina u riječkoj »Luci«, te u predstavništvu kemijske industrije »Kempro«. Bio je poliglot i vrstan poznavatelj povijesti Židova u riječkoj regiji. Tri desetljeća obnašao je dužnost molitelja i predsjednika ŽO Rijeka. Razvio je plodnu suradnju s mnogim institucijama žid. zajednice, a ponajviše je surađivao sa žid. općinama u Zagrebu i Trstu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ. – Podaci o ulazniku T. Krešić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – L. Kadelburg: 75. rođendan Josipa Engela. Jevrejski pregled, 37(1986) 9/10. – Ha-kol, 1999, 57/58.

ENGEL, Josip (Engl), inženjer i komunistički aktivist (Zemun, Srbija, 8. VIII. 1908 – logor Jasenovac, 1. II. 1942). Sin Pavla i Jelene te brat Karla Stjepana i → Đ. Pavlovića. U Zagreb se doselio s obitelji iz Zemuna. Studij elektrotehnike završio je u Beogradu. U međuratnom razdoblju radio je u poduzeću »Tungsram« d. d. u Zagrebu te bio suvlasnik trećine radiomehaničarske radionice »Radiofonija« (s Dragutinom Blažinom) u stanu u Tuškanovoj ul. Sudjelovao je u radu Ujedinjenih radničkih sindikata i SBOTIČ, a član KPJ postao je 1938. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. S braćom je u Tuškanovoj ul. izradio ilegalnu radio postaju preko koje je, navodno, objavljen 4. VII. 1941. proglas CK KPJ Narodima Jugoslavije na oružani ustanak. S bratom Karlom Stjepanom 9. VII. izbačen je iz toga stana te preseljen na zagrebačku periferiju, u kojoj ostao do uhićenja i deportacije u logor Jasenovac. Čini se da je poč. studenoga iste godine još bio živ, jer je iz ŽOZ u Jasenovac poslan posljednji paket na njegovo ime. Nakon II. svj. rata na zgradi u Tuškanovoj ul. postavljena je spomen-ploča s njegovim i bratovim imenom. – Brat Karlo Stjepan (Engl; Karlo Stevan, Stjepan Maks), komunistički aktivist (Budimpešta, 23. X. 1918 – logor Jasenovac, ?XI. 1941). Prije II. svj. rata radio kao mehaničar u bratovoj radiomehaničkoj radionici. Od 1940. član je KPJ. Po uspostavi NDH, preuzeo je žid. znak. S braćom je sudjelovao u izradi ilegalne radio-stanice u stanu u Tuškanovoj, iz kojeg je izbačen i preseljen na zagrebačku periferiju. Uhićen je i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27754, 28173. – JIM, ŽOZ, reg. br. 4866, sign. K-66-1-1/1-67. – KŽZ.

LIT.: V. Dedijer: Dnevnik, 1. Beograd 1945. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ENGEL, Josip (Josef), gospodarstvenik i glazbenik (Martinska Ves kraj Siska, 14. I. 1864 – Sisak, 25. XI. 1935). Sin Johana i Rozalije, suprug Josipe (Jozefine) rođ. Deutsch (Zagreb, 1868 – Sisak, ?) i otac → Ludovike, Danice (?1886 – ?), Bertolda (?, 1887 – ?), Milana (?, 1889 – ?), Carla (?, 1891 – ?), Slavka i Marijane. God. 1885. preselio se sa suprugom u Sisak, gdje je 1907. osnovao u današnjoj Tomislavovoj ul. parnu pilanu, a potom i parni mlin. Uz to posjedovao je u Sisku i ciglanu te obiteljsku kuću na Jelačićevu trgu i u Tomislavovoj ul. Od 1881. bio je član Hrvatskoga pjevačkog društva »Danica«, u radu kojega je sudjelovao kao violinist i član odbora, a od 1914. Odbora za nadzor tvornica zbora obrtnih pouzdanika. Nakon njegove smrti upravljanje pilanom i mlinom preuzeo je Pavao Febo, suprug kćeri Marijane. – Sin Slavko (Vjekoslav), ljekarnik (Sisak, 3. XI. 1892 – ?logor, 1942), suprug Marije rođ. Marochino. God. 1931. otvorio je »Narodnu ljekarnu« u današnjoj Žitnoj ul. u Sisku. Po uspostavi NDH uveden je u popis sisačkih Židova, zatim uhićen pod optužbom da je davao lijekove partizanima i osuđen na dvije godine zatvora. Ubrzo je otpremljen u nepoznati logor. Nakon njegove smrti supruga je preuzela i vodila ljekarnu. – Kći Marijana ud. Febo, pjevačica (Sisak, 1895 – Zagreb, 25. VII. 1954). Od 1918. bila je članica Hrvatskoga pjevačkog društva »Danica«, u radu kojega je sudjelovala kao solistica. Nakon stjecanja visokoga glazb. obrazovanja odlazi u Osijek, gdje je bila pjevačica u kazalištu. Po smrti oca 1935. upravljanje pilanom i mlinom preuzeo je njezin suprug Pavao Febo. – Josipov brat Roberto (Martinska Ves kraj Siska, 26. II. 1877 – Sisak, 15. XI. 1898) bio je kipar.

IZV.: DAS, Popis Židova u Sisku u XIX. st. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27809, 29137.

LIT.: F. Kovač: Prikaz razvoja grada Siska o njegovoj pedesetgodišnjici. Sisak 1925. – Isti: Spomenica Hrvatskog pjevačkog društva »Danice« u Sisku o šezdesetogodišnjici opstanka. Sisak 1929. – Otvorenje nove ljekarne u Novom Sisku. Sisački glas, 34(1931) 1. – M. Kolar-Dimitrijević: Industrijski razvoj Siska u međuratnom razdoblju s posebnim osvrtom na strukturu i položaj radničke klase. U: Zbornik Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941. Sisak 1974. – Zbornik građe. Politički i društveni pokreti u Sisku 1869.–1918. Sisak 1992. – Pučki kalendar Ljudevit Posavski. Sisak 1995. – M. Matovina: Udruge sisačkih Hrvatica. Večernji list, 41(1997) 12235. – Đ. Zorko i J. Jagačić-Borić: Engel. Sisački biografski leksikon. Sisak 2006.

ENGEL, Juraj (Đuro), inženjer (Lendava, 25. V. 1920 – Kirjat Mockin, Izrael, 6. XII. 1987). Maturirao na varaždinskoj gimnaziji 1938. te studirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i bio aktivan u Hašomer Hacairu. Prekinuo je studij po uspostavi NDH. Rat je preživio u Budimpešti, u jednoj od žid. radnih brigada, a nakon II. svj. rata nastavio je studij elektrotehnike u Zagrebu. Diplomirao je 1947. te se zaposlio u tvornici »Rade Končar«. Sa suprugom Betty rođ. Brenner i dvogodišnjim sinom Jakovom iselio se 1951. u Izrael, gdje je radio u izraelskom elektroprivrednom uredu (Hevrat hehašmal); prvo kao inženjer, potom kao gl. inženjer u Sjev. Izraelu. Prije odlaska u mirovinu bio je zamjenik generalnog direktora sjevernog sektora, odgovoran za planiranje električne energije od Natanije do Metule. Roditelji i sestra Vera stradali su u Holokaustu.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – (Nekrolog). Bilten HJOJ, 36(1988) 1/2. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

ENGEL, Ludovika (Engel-Mošinsky, Engel-Mošinski; Vika, Viktorija), pjevačica (Selnica ili Sisak, 12. XI. 1885 – Zagreb, 14. X. 1943). Kći → Josipa i Josipe (Jozefine) rođ. Deutsch i sestra Marijane ud. Febo, Danice, Bertolda, Milana, Carla i Slavka. Građansku školu pohađala je u rodnom gradu, a pjevanje u glazb. školi HGZ u Zagrebu u klasi Leonije Brückl, a zatim na Konzervatoriju u Beču u klasi Jacquesa Forstina. Prvi je nastup imala u Zagrebu 23. III. 1905. na purimskoj zabavi Kluba hrvatskih sveučilišnih građana Židova. Diplomirala je 1908, a iste je godine na natjecanju mladih pjevača u Theateru an der Wien pjevala ulogu grofice u Figarovu piru te osvojila prvu Mozartovu nagradu, što joj je odmah pribavilo angažman u Komičnoj operi u Berlinu, gdje je postignula velik uspjeh ulogom Marthe u d’Albertovoj operi U dolini. God. 1910–11. djelovala je u Kraljevskoj operi u Hannoveru, a 1911–14. u Pučkoj operi u Beču, gdje je 12. XI. 1912. pjevala ulogu Sadike na svjetskoj praizvedbi opere Liebesketten (Eugen d’Albert); iduće je godine s tom ulogom gostovala na zagrebačkoj izvedbi te opere, naslovljene Kći mora. Istodobno je polučila osobit uspjeh kreacijom gl. junakinje u Wolf-Ferrarijevoj operi Bogorodičin nakit. Tada je kritičari već svrstavaju u red prvih bečkih pjevačica po glumačkim i pjevačkim sposobnostima. Na bečkim je pozornicama nastupala s vodećim pjevačima onoga doba, s Leom Slezakom u Trubaduru (Giuseppe Verdi), s Mattijom Battistinijem u Krabuljnom plesu (G. Verdi) i Pagliaccima (Ruggero Leoncavallo), a najveći je uspjeh postignula izvedbom Salome, za koju je sam skladatelj Richard Strauss izjavio da je kao stvorena za nju ne samo po svojim umjetničkim kvalitetama već i pojavom. Premda ju je R. Strauss pozvao da sudjeluje na Münchenskim svečanim igrama, ona je 1914. prihvatila ponudu Zagrebačkoga kazališta odreknuvši se međunarodne slave. U Zagrebu je već prije gostovala nekoliko puta u operi i na koncertu (u Haydnovu oratoriju Stvaranje svijeta). God. 1914–27. bila je prvakinja Zagrebačke opere (djelomice kao stalan gost); na zagrebačkoj je pozornici ostvarila mnoge glazbeno-scenski jedinstvene kreacije, poglavito u Wagnerovim muzičkim dramama. Prva je u Hrvatskoj pjevala Izoldu (Tristan i Izolda) 1917. i Kundry (Parsifal) 1922, a istaknula se i kao Ortrud (Lohengrin), Senta (Ukleti Holandez) i Brünnhilda (Walküre). Tumačila je prvi put u Hrvatskoj i likove R. Straussa – Salomu 1915. i Oktavijana (Kavalir s ružom) 1916, zatim Minnie (Giacomo Puccini, Čedo zapada) 1916, Louise (Gustave Charpentier, Louise) 1919. i Crkvenjarku (Leoš Janáček, Jenufa) 1920. Proslavila se i ulogama Carmen (Georges Bizet, Carmen), Amneris i Leonore (Giuseppe Verdi, Aida i Trubadur), Tosce (G. Puccini, Tosca), Marthe (Eugen d’Albert, U dolini), Santuzze (Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana), Charlotte i Manon (Jules Massenet, Werther i Manon) te Antonije (Jacques Offenbach, Hoffmannove priče). Posljednji put je na zagrebačkoj sceni nastupila u ulozi Sente, zatim je umirovljena. Budući da je bila udana za Ivu pl. Mošinskoga te pokrštena 1915, po uspostavi NDH bila je pošteđena drastičnih oblika progona. Premda je uvrštena u Kartoteku židovskoga znaka, čini se da znak nije preuzela. – Obdarena glasom koji je premašivao granice između soprana i mezzosoprana, ostvarila je neobično velik i raznolik repertoar te stekla međunarodni ugled i priznanja. Bečki su kritičari hvalili njezin velik i topao glas, glazbenost, izražajnost i atraktivnu pojavu, uspoređujući njezine kreacije, primjerice Carmen, s najboljim interpretacijama onoga doba. U Hrvatskoj je predstavila prvi put mnoge operne junakinje tadašnjega svjetskog repertoara potvrđujući svoje posebne glasovne mogućnosti te moć sugestivna pjevačkog i glumačkog oživljavanja najrazličitijih likova, pa se može svrstati među najveće osobnosti u povijesti hrv. operne scene.

IZV.: KŽZ.

LIT.: Erfolge des Frl. Vika Engel in Deutschland. Agramer Tagblatt, 25(1910) 238. – Eine kroatische Opernsängerin in der Fremde. Agramer Zeitung, 86(1911) 105. – Uspjeh Hrvatice u Beču. Hrvatska pozornica, 1912–13, 8. – W. Siess (S-s.): [O gostovanju Vike Engel u operi Kći mora E. d’Alberta]. Agramer Tagblatt, 28(1913) 1248. – Isti: [Gostovanje Vike Engel u operi Tosca]. Ibid., 129. – Br. K.: Vika Engel-Mošinsky. Primorske novine, 1(1916) 47; 1(1916) 48. – A. Vidak (Vd.): Koncerat Glazbenog zavoda. Hrvat, 1(1919) 15. – V. Novak (V. N.): Gostovanje gdje Vike Engel-Mošinsky. Jutarnji list, 9(1920) 2994. – K. Krenedić (Kd.): Richard Strauss, Kavalir s ružom. Riječ, 3(1921) 34. – M. Graf (M. G.): Saloma. Novosti, 16(1922) 334. – N. Polić: Verdi, Aida. Gostovanje gđe Engel i g. Jurenjeva. Pokret, 2(1922) 119. – L. Šafranek-Kavić: Opera »Parsifal« u Zagrebu. Dom i svijet, 35(1922) 10. – A. Vidak (A. V.): G. Bizet, Carmen. Gostovanje gđe Krausz i gđe Engel. Pokret, 2(1922) 59. – L. Šafranek-Kavić (Š. K.): Tosca. Obzor, 67(1926) 115. – Jedna 25-godišnjica umjetničkog rada. Tihi jubilej Vike Engel-Mošinsky. Jutarnji list, 21(1932) 7489. – V. Ciprin: Vika Engel-Mošinsky 25 godina umjetničkog rada. 15 dana, 3(1933) 1. – (Nekrolog). Hrvatska pozornica, 1943–1944. – K. Kovačević: Engel-Mošinski, Vika. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – Engel, Vika. Enciklopedija leksikografskog zavoda, 2. Zagreb 1967. – K. Kovačević: Engel, Vika. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Engel, Vika. Opća enciklopedija, 2. Zagreb 1977. – Engel-Mošinsky, Vika. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – K. Kovačević: Engel-Mošinski, Vika. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – Engel-Mošinsky, Vika. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – M. Barbieri: Engel, Vika. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – M. Barbieri: Vika Engel-Mošinsky. Novi Omanut, 9(2001) 25. – Đ. Zorko i J. Jagačić-Borić: Engel, Ludovika (Vika, Viktorija). Sisački biografski leksikon. Sisak 2006.

ENGEL, Makso, nadrabin (Horodenka, Ukrajina, 8. IX. 1869 – ?logor, 1941–1945). Suprug Ane rođ. Weisbach. U Hrvatsku se doselio iz Galicije oko 1896, a zavičajnost je stekao u Križevcima, gdje je postao rabin najkasnije 1906. i ostao u službi do 1930. God. 1906. preveo je i popratio komentarima i razjasnio« Priču o Izlasku Izraela iz Egipta – Hagada (pretisak u Zagrebu 1993). U doba uspostave NDH bio je u mirovini i živio u Zagrebu u Gundulićevoj ul. Iz prijave imovine vidljivo je da su mu prihodi bili vrlo skromni. U ljeto 1941. molio je da mu se zbog zdravstvenog stanja dozvoli izlazak na zrak bez žid. znaka. Prema nekim izvorima uhićen je i odveden u logor Jasenovac, gdje je stradao, iako je njegova sestra Rozalija Smedjić molila njegovo oslobođenje iz logora, a prema drugima daljnja je sudbina supružnika nepoznata.

IZV: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29606. – JIM. – Zapisnik sjednice Predstojništva JVO u Zagrebu, 15. III. 1914.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ENGEL, Makso (Mendel), gospodarstvenik (Kosiv, Ukrajina, 10. XII. 1902 – logor Jasenovac, nakon 8. X. 1944). Sin Mordka. U mladosti je imao zavičajnost u Hadžićima, općina Bjelašnica, kotar Sarajevo. Živio je potom u Beču iz kojeg se 1925. doselio u Zagreb, gdje se bavio proizvodnjom ženskoga donjeg rublja te bio vlasnik trgovine »Makso Engel« na Trgu N. Poslovao je diljem Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH sa suprugom Serafinom (Salči), kćeriju Rut (Ruth) i sinom Mirkom preuzeo je žid. znak. Uhićen je i deportiran u jasenovački logor Bročice. Posljednji se put u ŽOZ javio 8. X. 1944, a posljednji mu je paket iz ŽOZ odaslan 22. II. 1945. Supruga i kći deportirane su u lipnju 1941. na Pag, potom u logor Loborgrad, gdje je Ruth umrla 1942. Supruga je u kolovozu 1942. deportirana u Auschwitz te je jedna od malobrojnih zatočenica koje su se vratile iz logora. Poslije se iselila u Izrael i umrla u Haifi. Sudbina sina Mirka nije poznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ENGEL, Markus, trgovac (? – Beč, 1909). Bio je trgovac žitom iz Osijeka, koji se, stekavši znatni imetak, naselio u Beču. Osječkoj Hevri Kadiši oporučno je ostavio četiri mjesta u hramu pod uvjetom da se za njega i njegovu ženu za sva vremena moli Kadiš i održavaju grobovi njegove djece umrle i pokopane u Osijeku. Hevra Kadiša odbila je taj neprimjeren legat.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 18.

ENGEL, Nikola (Engl), pravnik (Zemun, Srbija, 1906 – logor Kerestinec, VII. 1941 ili Jasenovac, 1942). Sin Pavlov. U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik s uredom na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Irenom preuzeo je žid. znak. Interniran je u Kerestinec te je prijavu imovine u njegovo ime podnijela supruga, službenica ŽOZ. Prema nekim izvorima stradao je u Kerestincu, a prema drugima deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao iduće godine.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ENGEL, Srećko, pravnik (Križevci, 1900 – ?). Studirao je u Zagrebu, Budimpešti, Beču, Münchenu i Parizu, a 1924. promoviran je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1927. otvorio vlastiti odvjetnički ured. Kao poznati stručnjak u području prava, ekonomije i financija objavljivao je zapažene rasprave i članke u stručnim časopisima. Brisan je iz Odvjetničkog imenika 1942. Preživio je II. svj. rat, no daljnja je sudbina nepoznata.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Bilten ŽOZ, 1989, 12.