ENGEL, Ludovika (Engel-Mošinsky, Engel-Mošinski; Vika, Viktorija), pjevačica (Selnica ili Sisak, 12. XI. 1885 – Zagreb, 14. X. 1943). Kći → Josipa i Josipe (Jozefine) rođ. Deutsch i sestra Marijane ud. Febo, Danice, Bertolda, Milana, Carla i Slavka. Građansku školu pohađala je u rodnom gradu, a pjevanje u glazb. školi HGZ u Zagrebu u klasi Leonije Brückl, a zatim na Konzervatoriju u Beču u klasi Jacquesa Forstina. Prvi je nastup imala u Zagrebu 23. III. 1905. na purimskoj zabavi Kluba hrvatskih sveučilišnih građana Židova. Diplomirala je 1908, a iste je godine na natjecanju mladih pjevača u Theateru an der Wien pjevala ulogu grofice u Figarovu piru te osvojila prvu Mozartovu nagradu, što joj je odmah pribavilo angažman u Komičnoj operi u Berlinu, gdje je postignula velik uspjeh ulogom Marthe u d’Albertovoj operi U dolini. God. 1910–11. djelovala je u Kraljevskoj operi u Hannoveru, a 1911–14. u Pučkoj operi u Beču, gdje je 12. XI. 1912. pjevala ulogu Sadike na svjetskoj praizvedbi opere Liebesketten (Eugen d’Albert); iduće je godine s tom ulogom gostovala na zagrebačkoj izvedbi te opere, naslovljene Kći mora. Istodobno je polučila osobit uspjeh kreacijom gl. junakinje u Wolf-Ferrarijevoj operi Bogorodičin nakit. Tada je kritičari već svrstavaju u red prvih bečkih pjevačica po glumačkim i pjevačkim sposobnostima. Na bečkim je pozornicama nastupala s vodećim pjevačima onoga doba, s Leom Slezakom u Trubaduru (Giuseppe Verdi), s Mattijom Battistinijem u Krabuljnom plesu (G. Verdi) i Pagliaccima (Ruggero Leoncavallo), a najveći je uspjeh postignula izvedbom Salome, za koju je sam skladatelj Richard Strauss izjavio da je kao stvorena za nju ne samo po svojim umjetničkim kvalitetama već i pojavom. Premda ju je R. Strauss pozvao da sudjeluje na Münchenskim svečanim igrama, ona je 1914. prihvatila ponudu Zagrebačkoga kazališta odreknuvši se međunarodne slave. U Zagrebu je već prije gostovala nekoliko puta u operi i na koncertu (u Haydnovu oratoriju Stvaranje svijeta). God. 1914–27. bila je prvakinja Zagrebačke opere (djelomice kao stalan gost); na zagrebačkoj je pozornici ostvarila mnoge glazbeno-scenski jedinstvene kreacije, poglavito u Wagnerovim muzičkim dramama. Prva je u Hrvatskoj pjevala Izoldu (Tristan i Izolda) 1917. i Kundry (Parsifal) 1922, a istaknula se i kao Ortrud (Lohengrin), Senta (Ukleti Holandez) i Brünnhilda (Walküre). Tumačila je prvi put u Hrvatskoj i likove R. Straussa – Salomu 1915. i Oktavijana (Kavalir s ružom) 1916, zatim Minnie (Giacomo Puccini, Čedo zapada) 1916, Louise (Gustave Charpentier, Louise) 1919. i Crkvenjarku (Leoš Janáček, Jenufa) 1920. Proslavila se i ulogama Carmen (Georges Bizet, Carmen), Amneris i Leonore (Giuseppe Verdi, Aida i Trubadur), Tosce (G. Puccini, Tosca), Marthe (Eugen d’Albert, U dolini), Santuzze (Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana), Charlotte i Manon (Jules Massenet, Werther i Manon) te Antonije (Jacques Offenbach, Hoffmannove priče). Posljednji put je na zagrebačkoj sceni nastupila u ulozi Sente, zatim je umirovljena. Budući da je bila udana za Ivu pl. Mošinskoga te pokrštena 1915, po uspostavi NDH bila je pošteđena drastičnih oblika progona. Premda je uvrštena u Kartoteku židovskoga znaka, čini se da znak nije preuzela. – Obdarena glasom koji je premašivao granice između soprana i mezzosoprana, ostvarila je neobično velik i raznolik repertoar te stekla međunarodni ugled i priznanja. Bečki su kritičari hvalili njezin velik i topao glas, glazbenost, izražajnost i atraktivnu pojavu, uspoređujući njezine kreacije, primjerice Carmen, s najboljim interpretacijama onoga doba. U Hrvatskoj je predstavila prvi put mnoge operne junakinje tadašnjega svjetskog repertoara potvrđujući svoje posebne glasovne mogućnosti te moć sugestivna pjevačkog i glumačkog oživljavanja najrazličitijih likova, pa se može svrstati među najveće osobnosti u povijesti hrv. operne scene.
IZV.: KŽZ.
LIT.: Erfolge des Frl. Vika Engel in Deutschland. Agramer Tagblatt, 25(1910) 238. – Eine kroatische Opernsängerin in der Fremde. Agramer Zeitung, 86(1911) 105. – Uspjeh Hrvatice u Beču. Hrvatska pozornica, 1912–13, 8. – W. Siess (S-s.): [O gostovanju Vike Engel u operi Kći mora E. d’Alberta]. Agramer Tagblatt, 28(1913) 1248. – Isti: [Gostovanje Vike Engel u operi Tosca]. Ibid., 129. – Br. K.: Vika Engel-Mošinsky. Primorske novine, 1(1916) 47; 1(1916) 48. – A. Vidak (Vd.): Koncerat Glazbenog zavoda. Hrvat, 1(1919) 15. – V. Novak (V. N.): Gostovanje gdje Vike Engel-Mošinsky. Jutarnji list, 9(1920) 2994. – K. Krenedić (Kd.): Richard Strauss, Kavalir s ružom. Riječ, 3(1921) 34. – M. Graf (M. G.): Saloma. Novosti, 16(1922) 334. – N. Polić: Verdi, Aida. Gostovanje gđe Engel i g. Jurenjeva. Pokret, 2(1922) 119. – L. Šafranek-Kavić: Opera »Parsifal« u Zagrebu. Dom i svijet, 35(1922) 10. – A. Vidak (A. V.): G. Bizet, Carmen. Gostovanje gđe Krausz i gđe Engel. Pokret, 2(1922) 59. – L. Šafranek-Kavić (Š. K.): Tosca. Obzor, 67(1926) 115. – Jedna 25-godišnjica umjetničkog rada. Tihi jubilej Vike Engel-Mošinsky. Jutarnji list, 21(1932) 7489. – V. Ciprin: Vika Engel-Mošinsky 25 godina umjetničkog rada. 15 dana, 3(1933) 1. – (Nekrolog). Hrvatska pozornica, 1943–1944. – K. Kovačević: Engel-Mošinski, Vika. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – Engel, Vika. Enciklopedija leksikografskog zavoda, 2. Zagreb 1967. – K. Kovačević: Engel, Vika. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Engel, Vika. Opća enciklopedija, 2. Zagreb 1977. – Engel-Mošinsky, Vika. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – K. Kovačević: Engel-Mošinski, Vika. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – Engel-Mošinsky, Vika. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – M. Barbieri: Engel, Vika. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – M. Barbieri: Vika Engel-Mošinsky. Novi Omanut, 9(2001) 25. – Đ. Zorko i J. Jagačić-Borić: Engel, Ludovika (Vika, Viktorija). Sisački biografski leksikon. Sisak 2006.