Kategorija: H

HEIMBACH, Lavoslav, bankar (Sisak, o. 1885 – ?, prije 1941). U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik komercijalne poslovnice i bankovni ravnatelj. Bio je istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Od 1917. je u braku s Relom rođ. Fischer (Sv. Đurađ u Trnju, 1893 – ?) s kojom je imao kćer Melitu (?, 1925).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 10(1932) 48, 11(1933) 26; 12(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3.

HEIMBACH, Stjepan, grafičar (Varaždin, 7. XI. 1890 – ?Zagreb, ?). Sin Eduardov (?, 1851 – Zagreb, 17. X. 1916). Zanat je izučio u zagrebačkoj tiskari Antuna Scholza 1902–06, te kao mlad slagar ostao neko vrijeme u toj tiskari. Zatim je prešao u Novosti, gdje je ostao do odlaska u Sarajevo 1910. u tiskaru »Vogler i drugovi«. Nakon I. svj. rata u Zagrebu je radio kao strojoslagar. God. 1928–31. bio je poslovođa i tehnički ravnatelj u »Jugoštampi« te suradnik u tiskari Dragutina Bekera i od 1937. poslovođa Zaklade tiskare »Narodnih novina«. Od 1924. bio je u odboru za obuku grafičara i predavač na stručnim tečajevima, nastavnik u stručnoj produžnoj grafičkoj školi od njezina osnutka 1933/1934, te autor dvaju priručnika za grafičku struku. Bio je stručni tajnik Udruženja štamparskih poduzeća Banovine Hrvatske, stalni suradnik Grafičke revije (1923–40) i filatelističkih glasila. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Zaštićen zahvaljujući mješovitomu braku s Marijom, preživio je II. svj. rat, vjerojatno u Zagrebu.

IZV.: KŽZ.

LIT.: T. Ribkin-Puškadija: Heimbach, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HEIMER, Stjepan ml., specijalist fiziologije sporta (Mostar, BiH, 27. X. 1942). Sin Stjepana i Margite rođ. Cegledi. Otac Željka i Gordane ud. Uzun. Maturirao je 1961. u Zagrebu, gdje je 1966. na Medicinskom fakultetu diplomirao i 1979. doktorirao tezom Pokazatelji sposobnosti nekih organskih sistema u funkciji preventivnog sportsko-medicinskog djelovanja. Od 1969. bio je asistent iz fiziologije sporta na Fakultetu za fizičku kulturu Zagrebačkoga sveučilišta, 1978. povjerena mu je nastava kineziološke fiziologije na dislociranim studijima u Splitu i Osijeku, a 1979. i u Zagrebu. Docent je postao 1980, a redoviti profesor 1985. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za sportsku medicinu 1980–97, te više od dvadeset godina voditelj Laboratorija za funkcionalnu dijagnostiku. Bavi se topografijom mišićne sile, faktorskom strukturom energetskoga kapaciteta treniranih osoba, relacijom dijametra i volumena srca, antropološkim i funkcionalnim karakteristikama sportaša te utjecajem treninga jakosti i snage na mišićne stanice. Sudionik je i pozvani predavač na kongresima i simpozijima u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Češkoj, Portugalu i na Cipru. Radove objavljuje u časopisima Športnomedicinske objave (1971–72, 1974, 1977, 1983, 1985), Kineziologija (1972, 1974–75, 1980–81, 1984–85, 1992–94, 1998), Fizička kultura (1980), International Journal of Sports Medicine (1982, 1988), Liječnički vjesnik (1983), čiji je bio član uredničkoga savjeta, Antropologia contemporanea (1985), Sportsko-medicinski glasnik (1986, 1988), Košarkaški medicinski vjesnik (1987–88), Hrvatski športskomedicinski vjesnik (1990–96, 1998), čiji je bio urednik, Journal of Sports Medicine and Physical Fitness (1992), Periodicum biologorum (1992), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1994). Bio je izvršni urednik međunarodnoga časopisa Kinesiology. Autor je poglavlja u knjizi Fiziološke metode u antropologijskim istraživanjima (Zagreb 1987) te suautor poglavlja u knjigama Progress in Ergometry. Quality Control and Test Criteria (Berlin 1984), Modeli fizičke kulture (Zagreb 1988), Advances in Ergometry (Berlin 1991), Science and Football II (London 1993). Suautor je i Praktikuma kineziološke fiziologije (Zagreb 1985) te Priručnika za sportske trenere (Zagreb 1993). S Eugenijom Žuškin preveo je knjigu Tjelesna aktivnost i zdravlje (K. Lange Andersen i dr., Zagreb 1981). Bio predsj. Hrvatskoga društva za sportsku medicine Hrvatskoga liječničkog zbora te član Međunarodne federacije športske medicine. Član je Izvršnoga odbora Zagrebačkog saveza sportske rekreacije »Sport za sve« Grada Zagreba i predsjednik Društva sportske rekreacije »Medveščak«. Također je predsj. Koordinacije hrvatskih društava (međunarodnog) prijateljstva. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja; Republičke nagrade fizičke kulture (1990), Zlatne značke Hrvatskoga saveza pedagoga fizičke kulture, Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske (2001), Nagrade za životno djelo »Mirko Relac« Hrvatskog saveza sportske rekreacije »Sport za sve« (2012), Trofej Sportskog saveza Grada Zagreba (2016) te Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara (2016). – Njegov otac Stjepan st., veterinar (Legrad,  15.  V.  1904 – Novi Marof, 4. XI. 1987). Sin Leopolda (Čakovec, 1874 –?, 1934) i Malvine rođ. Sterberg (Čakovec, 1878 – ?, 1938). Nakon završne srednje škole u Csurgóu, diplomirao je 1928. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje j 1945. doktorirao tezom Rentgensko prikazivanje zglobova ekstremiteta psa pomoću kontrastnih sredstava. Službovao je u Udbini (do 1932) i Metkoviću (do 1947), potom u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu (do 1953), gdje je do umirovljenja bio voditelj Veterinarske inspekcije grada Zagreba. Jedan je od utemeljitelja i prvi golman Nogometnoga kluba »Mladost Polet« u Prelogu. Njegov djed Aleksandar bio je trgovac u Čakovcu.

DJELA: Sportska medicina (suautor). Zagreb 1980. – Športska medicina (suautor). Zagreb 1995. – Medicina sporta (suautor). Zagreb 2006.

IZV.: Podaci o ulazniku Ž. Heimer.

LIT.: A. Režek (ur.): 50 godina Veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919–1969. Bibilografija, Zagreb 1971. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – Heimer, Stjepan. Tko je tko u Hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – S. Fatović-Ferenčić: Heimer, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – D. Feletar: 100 godina nogometa u Prelogu (1913–2013). Prinos povijesti sporta u gradu Prelogu. Samobor 2013.

HEIMER, Željko, veksilolog i heraldičar (Zagreb, 23. IV. 1971). Sin → Stjepana ml. i Stanke rođ. Gluščević. Diplomirao je 1997. na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, smjer industrijska elektronika, gdje je 2005. magistrirao tezom Automatizirano kliničko mjerenje biomehanike i kineziologije hoda. Na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu doktorirao je 2013. tezom Identitet Oružanih snaga Republike Hrvatske iskazan zastavama vojnih postrojbi u Domovinskom ratu i nakon njega. Od  1999.  zaposlen je u  Oružanim  snagama  Republike Hrvatske kao časnik informatičke struke. God. 2016. unaprijeđen je u čin pukovnika Hrvatske vojske. Bavi se veksilologijom i heraldikom. Jedan je od osnivača Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva te urednik časopisa Grb i zastava. Od 1995. aktivan je član međunarodne udruge Flags of the World (FOTW), od 1996. urednik njihove web stranice te 1996–97. potpredsjednik udruge. Surađuje u međunarodnim veksilološkim časopisima te izlaže na mnogobrojnim veksilološkim skupovima (York 2001, Stockholm 2003, Buenos Aires 2005, Berlin 2007 i dr.). Od 2005. suradnik je međunarodnoga projekta Dictonary of Vexillology. Objavljuje znanstveno-popularne članke, među ostalim 2012–15. redovitu kolumnu Veksilologija u vojnom magazinu Hrvatski vojnik. God. 2005. priredio je izložbu norveških zastava u Zagrebu i nizu drugih mjesta u Hrvatskoj i Norveškoj. Počasni je član Bugarskoga heraldičkog i veksilološkog društva (od 2009) i Makedonskoga heraldčikog društva (od 2011) te dopisni član Međunarodne heraldičke akademije (od 2011). Međunarodna federacija veksiloloških udruženja (FIAV) odlikovala ga je 2015. naslovom Fellow of the Federation, a  2016. odlikovan je Redom hrvatskoga pletera. Bio je predsj. Unije židovske omladine Hrvatske (1994–98) i Izvršnoga odbora ŽOZ (2011–15) te član Vijeća ŽOZ u više mandata.

DJELA: Grb i zastava Republike Hrvatske. Zagreb 2008. – Grbovi i zastave grada Zagreba. Zagreb 2010. – Sintaksa suvremenog hrvatskog heraldičkog blazona grba i veksilološkog opisa zastava. Split 2016. – Exploring Vexillology through Military Unit Flags. Zagreb 2016. – Vexillology as a Social Science. Winchester 2016.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

HEINRICH, Albert, poduzetnik (? – ?). Bio je član Karlovačke štedionice i suvlasnik tvornice peći u Karlovcu 1874–78, koju je kupio s Petrom Turkovićem i Jankom Modrušanom od baruna Vranyczanyja. Tvornica je bila na glasu po kvaliteti proizvedenih zemljanih peći i zemljanoga suđa te je, među ostalim, dobila narudžbu za izradu crijepa za krov crkve sv. Marka u Zagrebu. Naslutivši teškoće u poslovanju, 1878. je povukao svoj suvlasnički ulog.

LIT.: M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti Hrvatske u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

HEINRICH, Albert (Albin), epidemiolog (Novigrad Podravski, 10. VIII. 1912 – Koprivnica, 10. XII. 1991). Sin Huga i Regine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1939. Nakon pripravničkoga staža u koprivničkoj bolnici, potkraj 1940. mobiliziran je u vojsku Kraljevine Jugoslavije, gdje ga je zatekao II. svj. rat. Njem. snage zarobile su ga kraj Virovitice te ratne godine provodi u zarobljeničkim logorima u ist. Njemačkoj i Rusiji. Svi članovi obitelji stradali su mu u Holokaustu. Nakon rata vratio se u Koprivnicu, gdje je kraće vrijeme radio u bolnici, a 1952. bio je inicijator osnivanja Doma narodnoga zdravlja u Koprivnici, čiji je bio prvi ravnatelj do 1958. kad se Dom narodnoga zdravlja i opća bolnica spajaju u Zdravstveni centar Koprivnica (poslije Medicinski centar »Dr. Tomislav Bardek«). God 1958. specijalizirao je epidemiologiju, kao prvi te struke u Koprivnici, te vodio Higijensko-epidemiološku djelatnost Zdravstvenoga centra do umirovljenja 1977. Bio je aktivan član koprivničke ŽO. – Sa suprugom Silvom rođ. Wolfensohn, kćeri kantora koprivničke ŽO, otac je Branka, interniste (Koprivnica, 8. XII. 1947 – Koprivnica, 3. I. 2010). Srednju školu pohađao je u Koprivnici, a 1975. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Internu medicinu specijalizirao je 1982, a 1984. završio je poslijediplomski studij iz nefrologije. Radio je u Medicinskom centru Koprivnica, u kojem je 1985. utemeljio Odjel za hemodijalizu koji je vodio do kraja života. Sudjelovao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Bio je član Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatskoga društva za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, Hrvatskoga društva za hipertenziju i Europskoga društva za dijalizu i transplantaciju (EDTA). Kao istaknuti član ŽO u Koprivnici, bio je inicijator njezine obnove i dugogodišnji potpredsjednik. Sa suprugom Zdenkom, otac je Zlatana i Zorana.

LIT.: Vodeći hrvatski liječnici. Zagreb 2004. – (Nekrolog). Ha-kol, 2010, 113. – http://www.obkoprivnica.hr/povijest_bolnice.asp, pristupljeno 16. VII. 2012. – http://www.zoz.hr/home.php?subkat=novosti&content=novosti&arhiva=&id_novost=&year=2010&vijest=809&PHPSESSID=4ec34a7444c0eecb869e2e8469ea184c, pristupljeno 17. VII. 2012.

HEINRICH, Alfred, gospodarstvenik i sportski djelatnik (Čakovec, 1885 – Čakovec, 5. V. 1936). Sin Maksov. S Đurom Poganyjem od 1921. je bio suvlasnik Čakovečke tvornice kandita i čokolade. Bio je potpredsjednik Čakovečkoga sportskog kluba 1920–25, a njegov predsj. 1936.

LIT.: V. Kalšan: Javni i društveni život Čakovca 1850–1940 (katalog izložbe). Čakovec 1996.

HEINRICH, Gertruda (Hajnrih, Truda), novinarka i prevoditeljica (Zagreb, 4. III. 1921 – Zagreb, 3. IV. 2010). Kći Josipa i Ele rođ. Kellert (?, o. 1899 – Zagreb, 20. V. 1982). Državnu trgovačku školu završila je 1939. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak i prešla na katoličanstvo. Prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima te radila u Odjelu za štampu ZAVNOH i listu Naprijed. Od 1945. djelovala u Odjelu za štampu Predsjedništva Vlade NRH, od 1947. u Direkciji za informacije Vlade FNRJ u Beogradu, a od 1951. u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove. God. 1951–64. radila je u jugoslavenskoj misiji pri UN u New Yorku, ambasadama u Indiji i u Londonu, odakle je pisala za VUS i Vjesnik. Od 1965. radila je u Industriji nafte INA u Zagrebu, a potom do umirovljenja 1975. u izdavačkom koncernu »Vjesnik« na poslovima uvoza i izvoza novina. Bavila se prevođenjem s engleskoga, njemačkoga, talijanskoga i mađ. jezika te bila djelatna članica ŽOZ. – Otac Josip, trg. putnik (Čakovec, 1. I. 1890 – ?). U međuratnom razdoblju sa suprugom Ellom i kćerima Evom i Gertrudom živio je u Zagrebu, gdje je radio kao trg. putnik. Po osnutku NDH obitelj je prebjegla u Hrvatsko primorje te su bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključili su se partizanima. – Njezina sestra Eva (Zagreb, 1926 – Zagreb, 10. I. 2015) bila je asistentica u zubnoj ambulanti NOO u Glini. Supruga je novinara → V. Benedika.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – Kartoteka članova ŽOZ. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – P. Požar: Hajnrih, Truda. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – http://hnd.hr/Novinari/Novinar 01032010/index.html#/48/zoomed, pristupljeno 10. VII. 2012.

HEINRICH, Gustav, pravnik (?, 1886 – Zagreb, 25. I. 1931). Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu temeljem rigoroza 1911. Posjedovao je odvjetnički ured i bio član Disciplinskoga suda Advokatske komore u Zagrebu. Suvremenici su ga okarakterizirali kao vrhunskoga pravnika. Bio je u braku s Bertom rođ. Ašner do 1924, kad su se rastali.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – (Nekrolog). Židov, 15(1931) 4/5.

HEINRICH, Makso, trgovac i poduzetnik (?, 1830 – ?, 1909). Bio je vlasnik drvnoga poduzeća, koje je (u partnerstvu s Funkom) na Gospodarskoj izložbi u Parizu 1900. dobilo srebrnu kolajnu u razredu proizvoda šumskoga gospodarstva. Također je bio četrdeset godina gradski zastupnik u Karlovcu, gdje je u Domobranskoj ul. 1906. sagradio palaču, te donator Zagrebačkoga sveučilišta. Kći Adela udala se za ravnatelja Karlovačke štedionice Dragutina Hermana, s kojim je njegov sin Hugo 1915. bio optužen zbog afere u štedionici.

LIT.: R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – Herman Dragutin. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.