Kategorija: H

HÄNDLER, Julije, stomatolog (Sokolovac, 27. IV. 1902 – Auschwitz, 1942). U zagrebačkoj Ilici 1930-ih je posjedovao privatnu stomatološku ordinaciju. U braku s Margitom rođ. Rot imao je sina Željka (Zagreb, 1939). Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu, a u lipnju 1941. sa suprugom je podnio molbu za prelazak na katoličanstvo. Cijela je obitelj u kolovozu 1942. deportirana u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HANKIN, Elza (Chankin, rođ. Kris, Kriess; Elsa), pijanistica i glazb. pedagoginja (Beč, 18. IV. ili 24. XII. 1884. ili 1899 – u transportu za Auschwitz, VIII. 1942). Glasovir je učila u Beču u pijanista Theodora Leschetitzkoga, potom u Emila Sauera na Konzervatoriju, gdje je diplomirala. U Osijeku je nastupila 1917. na koncertu, na kojem je pjevao njezin suprug Makso »prvi tenor« osječkoga kazališta. Po svoj prilici se već tada ili iduće godine nastanila u Osijeku. God. 1920. sudjelovala je, sa suprugom, u osnivanju osječkoga Društva za promicanje nauke i umjetnosti, kojemu je bio cilj borba protiv diletantizma. Društvo je 1921. utemeljilo Muzičku školu, koja prerasta 1926. u Gradski konzervatorij. U toj je ustanovi bila od 1921. prva profesorica glasovira, a od 1935. vodila je vlastitu klavirsku školu. Usporedno je priređivala solističke koncerte, nastupala uz orkestar i u komornim sastavima, u duetu s violončelistom Jurom Tkalčićem te pratila pjevače. Isticala se vrhunskom tehnikom, muzikalnošću, smislom za zvukovno i agogičko nijansiranje te izražajnim interpretacijama, poglavito djela Ludwiga van Beethovena, Frédérica Chopina, Felixa Mendelssohna, Franza Liszta, Edvarda Griega, Alexandera Skrjabina. Uspješno je tumačila i skladbe Dore Pejačević. Kao pedagoginja odgojila je mnoge pijaniste među kojima su Edvina Ferber, Vanda Kiš, Anica Mirski, Darko Lukić. Po uspostavi NDH u prijavi imovine navela je kako je zbog neimaštine 1940. sa suprugom bila primorana prodati trećinu njihove kuće u Starčevićevoj ul. Sa suprugom je bila uhićena u kolovozu 1942. te ukrcana u jedan od transporta koji je između 16. i 27. VIII. krenuo iz Osijeka za Auschwitz. Otrovala se u vagonu zajedno sa suprugom. – Suprug Makso (Morduh), glazb. pedagog i operni pjevač (Druja, Bjelorusija, 24. XII. 1886 – u transportu za Auschwitz, VIII. 1942). Sin Beinusa i Ester Hele rođ. Hermann. Nakon završenog Konzervatorija u Beču, oženio se 20. VII. 1913. Elzom te se s njom doselio u Osijek, gdje 6. XII. 1930. stekao zavičajnost. Bio operni pjevač u HNK Osijek i jedan od utemeljitelja Glazbene škole u Osijeku. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je kako je učitelj glasovira, kao i supruga, ali je zbog neimaštine morao prodati trećinu njihove kuće kako bi podmirio dugove. Uhićen je sa suprugom i odveden u sabirni logor u Tenji, a odande ukrcan u jedan od transporta koji je između 16. i 27. VIII. krenuo iz Osijeka za Auschwitz, gdje su se zajedno otrovali.

IZV.: AŽOO, Osmrtnice, posmrtni govori. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: Hankin, Elza. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – T. Žugić i M. Milić: Jugosloveni u koncentracionom logoru Aušvic 1941–1945. Beograd 1989. – I. Ajanović-Malinar: Hankin, Elza. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

HANZER, Josip, maksilofacijalni kirurg (Osijek, 16. II. 1936 – Osijek, 10. XI. 2011). Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1961, a 1972. specijalizirao maksilofacijalnu kirurgiju. Primarijus je postao 1982. God. 1962. zaposlio se na Odjelu za kirurgiju KBC Osijek, a 1968. na Odjelu za maksilofacijalnu kirurgiju. Vodio je Odjel za maksilofacijalnu kirurgiju od 1973. do umirovljenja 2001. Bio je član Hrvatskoga liječničkoga zbora.

LIT.: Hanzer, Josip. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

HANZL, Marija, farmaceutkinja (Otok kraj Vinkovaca, 16. IX 1937 – Zagreb, 6. XI. 2014). Diplomirala je 1961. na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. i magistrirala. Djelovala je kao voditeljica analitike Instituta »Krka« u Novom Mestu, voditeljica Kliničkoga laboratorija Medicinskoga centra Topusko i koordinatorica istraživanja i razvoja u »Plivi«. Članica je Farmaceutskoga društva Hrvatske. Dobitnica je zlatnih medalja RAST 91 i EUREKA 91.

LIT.: Hanzl, Marija. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

HARDING, Raymond (Hochwald, Branko), pravnik i političar (Zagreb, 31. I. 1935 – New York, 9. VIII. 2012). Sin zagrebačkoga poduzetnika Maneta Hochwalda. Po proglašenju NDH s roditeljima je prebjegao u Italiju te su bili internirani u logor u Kalabriji. Nakon oslobođenja logora 1944. s obitelji se iselio u SAD. Nastanio se u New Yorku te promijenio ime i prezime u Raymond Harding. Završio je koledž u New Yorku 1957. i Pravni fakultet Sveučilišta New York 1961. Bio je dugogodišnji vođa Liberalne stranke New Yorka, koja je u načelu bila antikomunistička, a podržavala je socijalnu politiku predsjednika Franklina D. Roosevelta te je najveću podršku imala među Židovima i bivšim socijalistima. Iako je godinama bio prisutan na polit. pozornici, u javnosti je postao poznat zbog podrške koju je dao njujorškomu gradonačelniku Rudyju Giulianiju, koji je bio član Republikanske stranke. Prema jednima je podrška Giulianiju dovela do propasti Liberalne stranke, dok je prema drugima upravo Hardingova podrška pomogla Giulianiju da obnovi stranku, koja je stagnirala zbog polaganog nestanka žid. radničke klase. Bio je specijalni pomoćnik guvernera savezne države New York (1975–80). Imao je uspješnu odvjetničku karijeru u New Yorku i zastupao je interese SFRJ i Republike Hrvatske u sudskom postupku za Seusovo blago. God. 2009. optužen je zbog sudjelovanja u korupcijskoj aferi, no nakon dogovora s tužiteljstvom izbjegao je sudski progon.

LIT.: R. Gruber: Haven. The Unknown Story of 1,000 World War II Refugees. New York 1983. – E. van den Berg: Liberal Party. Encyclopedia of New York State. New York 2005. – Martindale-Hubell Law Directory, 7. New York 2007. – http://topics.nytimes.com/top/reference/timestopics/people /h/raymond_b_harding/index.html, pristupljeno 13. VII. 2012.

HARI, Vedran (Hary, Palgi; Jair), psiholog i pjesnik (Varaždin, 3. V. 1942). Sin Teodora i Zdenke rođ. Stern. Roditelji su ubrzo po uspostavi NDH odvedeni u logor i stradali, a njega je, sa žid. dječakom Arturom Rosnerom, u selu Cerje Nebojse kraj Ivanca do kraja rata čuvala obitelj Toma i Luke Kumrić koji su 1998. proglašeni Pravednicima među narodima. Pravednikom je proglašen i Ivan Breskvar, tekstilni tehničar u Varaždinskoj industriji svile, koji je petomjesečnog V. u ruksaku na biciklu iz Varaždina prokrijumčario u selo Cerje Nebojse. U Izrael je stigao 1950. kao osmogodišnji dječak, kojega je prihvatila poljska žid. obitelj Palgi u kibucu Nir David na sjeveru Izraela. Odrastao je kao kibucnik, 1967. u Jeruzalemu je završio učiteljski seminar, 1976. prvi stupanj psihologije na Sveučilištu u Haifi, gdje je doktorirao a 1996. God. 1985–86. bio je predavač i istraživač na Harvardskom sveučilištu. Kao psiholog bavi se nastavom i praksom u sklopu sveučilišta i bolnica te radi u izr. vojsci kao klinički psiholog, instruktor za psihoterapiju i psihodijagnostiku. Objavio je veliki broj stručnih radova i dobio više značajnih nagrada. Piše i poeziju, kojom dominira tema Holokausta. Supruga Michal, sociologinja, ravnateljica je Instituta za proučavanje života u kibucu i profesorica na Sveučilištu u Haifi.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Ben Cvi.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50. – M. Steiner-Aviezer: Hrvatski Pravednici. Zagreb 2008.

HARRIS, Fred (Hirschler, Zlatko), poduzetnik (Zagreb, 15. IV. 1911 – ?, SAD, ?). Sin Feliksov. U međuratnom razdoblju u Zagrebu bio je vlasnik tvornice za izradu odjeće, opremljene s 50 strojeva za šivanje marke »Singer«. Po uspostavi NDH sa suprugom Milicom preuzeo je žid. znak te su bili primorani napustiti kuću u kojoj je ostala njihova cjelokupna imovina i namještaj, koji su bili konfiscirani. Zaplijenjene su mu i sve dionice, a zagrebačkoj ustaškoj policiji morao je predati sve obiteljske dragocjenosti, pod prijetnjom pogubljenja. U srpnju 1941. sa suprugom je prebjegao u Split, a potom u Italiju. Otamo su, nakon oslobođenja u kolovozu 1944. emigrirali u SAD, u grupi od 1000 Židova kojima je bio dopušten ulazak u zemlju. U svibnju 1946. dobio je sina Petera. Zadnje poznato boravište mu je San Francisco Bay Area u Kaliforniji. Otac, majka i sestra preminuli su u Italiji, gdje su i pokopani, dok je brat Hinko bio uhićen u lipnju 1941. te deportiran u logor Jasenovac, odakle se spasio u proboju zatočenika 22. IV. 1945.

IZV.: KŽZ.

LIT.: http://www.vaticanbankclaims.com/vatcom.htm, pristupljeno 13. VII. 2012.

HARTMAN, Lavoslav (Hartmann, Leopold), knjižar, tiskar i nakladnik (Oradea, Rumunjska, 16. VI. 1812 – Zagreb, 15. VI. 1881). Preparandiju je završio u Nagykanizsi, gdje je bio učitelj u žid. pučkoj školi i posjedovao knjižaru. Za tamošnje potrebe sastavio je 1851. školske početnice na njemačkom, mađarskom i hebrejskom jeziku. Dozvolu za vođenje knjižarskog obrta u Zagrebu dobio je 1856. te kupio nakladnine Gajeve knjižare, 1860. osnovao posudbene knjižnice u Zagrebu i Sisku te izdao njihov katalog (dopunski 1865) i 1862. otvorio knjigovežnicu. Dobivši tiskarsku dozvolu s → I. Granitzom i → Vilimom Schwarzom kupio je 1869. i obnovio tiskaru Dragutina Bokaua; protokolirana je pod imenom »Štamparna L. Hartman i drug«, 1878. u njoj su radila devetorica radnika na tri brzotisna i na jednom ručnom stroju. S Granitzom je vodio od 1878. trgovinu papira na veliko. Od 1875. ortak mu je u knjižari bio rođak → Albert Deutsch i od 1881. pomoćnik Stjepan Kugli; obojica od 1881. vodili su tvrtku pod imenom »Knjižara L. Hartman« (»Kugli i Deutsch«). Poslovao je s knjižarskim poduzećima u Beču, Pragu i Leipzigu, a od 1862. jedini je hrv. član bečkoga Društva austrijsko-ugarskih knjižara. Pokrenuo je prikupljanje građe za jugoslav. bibliografiju, 1867. postao je nakladnik JAZU. Bogat knjižni fond njegova poduzeća pokazuje i Popis nakladnina knjižare Lav. Hartmana u Zagrebu, objavljen 1874. na hrvatskom i njem. jeziku. Izdao je velik broj hrv. književnih i znanstvenih djela, školskih, omladinskih i dječjih knjiga (autor prve hrv. slikovnice Naravoslovni abecedar s poučnimi stihovi, Zagreb 1867), vodiča i voznih redova. Kao opreku Viencu pokrenuo je 1870. beletristički časopis Hrvatski sokol (urednik D. Demeter). Tiskao je 1871. Agramer Lloyd i 1877. u njegovoj nakladi Agramer Correspondenz (urednik I. Granitz). Autor je polemičke brošure o pravnom položaju Židova u Ugarskoj i Hrvatskoj (Die Juden in Ungarn, Kroatien und Slavonien). Na Međunarodnoj izložbi u Beču 1873. dobio je priznanje, a 1878. izlagao na Tipografskoj izložbi u Budimpešti. Bio je član godišnjega priređivačkog odbora za Prvu gospodarsku izložbu 1864, odbora za osnivanje zagrebačke tvornice papira 1873, a kao član Društva umjetnosti sudjelovao je na njegovoj prvoj izložbi 1879–80. u Zagrebu. Nakon njegove smrti u ŽOZ osnovana je zaklada s njegovim imenom. Podatci o njegovu poslovanju nalaze se u HDA (Spisi Namjesničkog vijeća 1856) i DAZ (Spisi Gradskoga poglavarstva, Obrtni odsjek 1856, 1857, 1860, 1862, 1878).

DJELA: Praktischer Lehrgang zur schnellen und leichten Erlernen der englischen Sprache, 2. Gross-Canisa 1846. – Magyar zsidó vagy Zsidó magyar? Pécsett 1848. – Deutsches Elementar-Lesebüchlein. (s. l.) 1851. – Hebräisches Elementar-Lesebüchlein (s. l., s. a.). – Magyar elemi olvasókönyvecske (s. l.) 1851. – Gyakorlati módszer a német nyelvnek. Nagy Kanizsán 1854. – Die Juden in Ungarn, Kroatien und Slavonien. Agram 1861.

IZV.: JIM. – Zapisnik sjednice Predstojništva JVO u Zagrebu, 15. III. 1914.

LIT.: L. Glesinger: Lavoslav Hartman i njegove zasluge za hrvatsku knjigu. Židov, 24(1940). – M. Despot: Zagrebački knjižar Lavoslav Hartman. Jevrejski almanah, 1955–1956. – Jevrejski pregled, 40(1989) 5/8. – O. Maruševski: Hartman, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – L. Glesinger: Iz povijesti Jevreja u Hrvatskoj. Jevrejski almanah, 1954. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

HARTMANN, Josip, gospodarstvenik (? – ?). Jedan je od suosnivača Tvornice obuvala u Zagrebu 1873, koja je, nakon kožare Vatroslava Šimonića (1846–68) i kožare obitelji Stern (1868–1944), bila treća po veličini na području kožarske proizvodnje u Zagrebu. U Upravnom odboru tvornice bio je velik broj Židova. Osim Pavla Anišića i Dragutina Hutha (koji nisu bili žid. podrijetla), osnivači tvornice bili su Hartmann, Pulzer i Moses te → Josip Frank.

LIT.: M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

HARTMANN, Robert Natan, poduzetnik (Prag, 1885 – Split, 1978). U Pragu je završio osnovnu i srednju školu, a u Split se doselio iz Trsta, gdje je radio u poduzeću obitelji Stock, vlasnika cementne industrije. Sudjelovao je u izgradnji prve tvornice cementa u Majdanu kraj Solina, čiji je ravnatelj postao. Nakon II. svj. rata sve do umirovljenja nastavio je raditi u cementnoj industriji.

LIT.: Z. Jelaska Marijan: Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata (doktorska disertacija). Zagreb 2006.