Kategorija: G

GIRARDI-KARŠULIN, Mihaela, filozofkinja (Zagreb, 23. III. 1945). Kći kemičara i akademika Miroslava Karšulina i Grete rođ. Deutsch, majka → L. Girardija. U Zagrebu je 1964. završila Klasičnu gimnaziju, 1970. diplomirala filozofiju i grčki jezik na Filozofskom fakultetu, gdje je 1977. magistrirala tezom Fenomenologija rada i počeci sociologije znanja kod Maxa Schelera, a 1987. doktorirala tezom Filozofska misao Frane Petrića. Od 1970. radi u Institutu za filozofiju u Zagrebu; od 1988. znanstvena suradnica, od 1991. viša znanstvena je suradnica i od 1999. znanstvena savjetnica. Uz to od 1994. predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Proučava povijest hrv. filozofije u europskom kontekstu. S težištem na promišljanju temeljnih problema renesansnog aristotelizma i peripatetizma, svoja analitičko-kritička tumačenja hrv. filozofske baštine tematski i problematski usredotočila je na tumačenje filozofskoga opusa Frane Petrića, Pavla Skalića i Matije Frkića. Znanstvene i stručne rasprave i članke objavljuje samostalno ili u suautorstvu u periodici Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1976, 1978–79, 1981, 1983–84, 1987, 1989–95), Filozofska istraživanja (1988, 1992, 1995–96), Studia historiae philosophiae Croaticae (1990, 1993), Synthesis philosophica (1990, 1993) i u nizu Hrestomatija filozofije (Filozofija renesanse. Zagreb 1996). Uredila je zbornik Studia historiae philosophiae Croaticae (1993, 2).

DJELA: Filozofska misao Frane Petrića. Zagreb 1988. – Hrvatski renesansni aristotelizam. Zagreb 1993. – Magnum miraculum – homo. Veliko čudo – čovjek (suautori E. Banić-Pajnić i M. Josipović). Zagreb 1995.

LIT.: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Lj. Schiffler-Premec: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 2002. – Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GIRARDI, Luka, liječnik, prevoditelj i žid. aktivist (Zagreb, 15. IV. 1973). Sin Andrije i → Mihaele Girardi-Karšulin. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, a 1999. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Grazu, gdje je 2003. završio izobrazbu za liječnika opće medicine. Specijalist je interne medicine (2008) sa subspecijalizacijom bolesti krvnih žila (2010) i gerijatrije (2012) te diplomama iz medicine prehrane i palijativne medicine. Radi kao liječnik u Austriji, voditelj je internističke ambulante za bolesti krvnih žila »Gesundheitszentrum Mariahilf« u Beču. Stručne radove objavljuje u medicinskim časopisima, a članke s judaističkom tematikom u Novom Omanutu. Niz je godina priređivao zagrebački Židovski kalendar. Preveo je s hebrejskoga priručnik za vjerske potrebe u žid. zajednicama u Hrvatskoj (Židovstvo, ur. K. Da-Don, Zagreb 2004) i Hagadu (Hagada šel Pesah. Priča o izlasku Izraela iz Egipta. Zagreb 2006). Član je Vijeća Židovske općine u Grazu, od 2011. i njezin potpredsjednik, a aktivan je i u bečkoj Židovskoj općini.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

GISSINGER, Ladislav, elektrotehničar (Constanţa, Rumunjska, 1. IV. 1908 – logor Jasenovac, 1941). Sin Leopoldov. Iz Beograda se 1930. doselio u Zagreb, gdje je radio u Prvoj hrvatskoj tvornici radio-aparata kao stručnjak za prijemne i emisione radio cijevi. Po uspostavi NDH sa suprugom Elvirom rođ. Lukač i kćeri Evom preuzeo je žid. znak. Ubrzo je bio uhićen te su kolege u molbi za njegovo puštanje naglasili kako je on »jedini stručnjak u Državi za prijemne i emisione cijevi«. Krajem 1941. stradao je u jasenovačkom logoru Krapje.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27864. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GIVON, Uri (Gross-Veljković, Željko), skladatelj i glazb. pedagog (Zagreb, 20. XII. 1912 – Šaar Haamakim, Izrael, 1974). Odrastao je u Zagrebu, gdje je učio klarinet i saksofon u školi HGZ te već kao šesnaestogodišnjak svirao u različitim ansamblima. God. 1938. priključio se omladinskomu cionističkomu pokretu Hašomer Hacair, a iduće god. iselio se u Palestinu, gdje je promijenio ime u Uri Givon. Isprva je živio u kibucu Sarid, a od 1940. u kibucu Šaar Haamakim kraj Haife, koji su osnovali doseljenici iz Kraljevine Jugoslavije. U kibucu je bio konjušar i pekar, ali se bavio i glazbom, tako da je već potkraj 1940-ih predavao na međukibučkom institutu. Nakon što je u Šar Haamakimu izgrađen centar za kulturu, postao je njegov ravnatelj i pokretač mnogih aktivnosti (zbor, orkestar, različiti tečajevi). U međuvremenu se i sam usavršavao, učeći kod najistaknutijih izr. glazbenika toga doba, a 1959. studirao je dirigiranje u Londonu. – Za zbor udruženja kibuca, napravio je više aranžmana židovskih i izr. pjesama te napisao skladbe u kojima je nastojao pomiriti raznovrsnost i suprotnosti žid. folklora te stvoriti novu izr. narodnu glazbu. Pri tom se koristio i elementima popularne glazbe i utjecajima hrv. narodne glazbe. Kao vješt interpretator na harmonici, dokazao da se na tom glazbalu mogu izvoditi svi oblici klasične glazbe, a ne samo narodne melodije. Posmrtno mu je objavljen zbornik pjesama za glas i instrument, dječji i mješoviti zbor te niz aranžmana.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

GJANKOVIĆ, Dan, pravnik i pisac (Zagreb, 2. II. 1925 – Zagreb, 28. I. 1967). Sin → Adolfa Bresslauera i Grete rođ. Hochsinger. Majka se ubrzo po njegovu rođenju preudala za kirurga Huga Gjankovića. Po uspostavi NDH, na intervenciju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, izdan mu je lažni rodni list, prema kojemu mu je otac Gjanković, a ne Bresslauer, tako da je kao dijete iz mješovitoga braka, bio spašen. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, završio 1945. u Sarajevu, diplomirao i bio 1949. izabran za asistenta za ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1953. tezom Pravni odnos predstavnika i birača, s naročitim osvrtom na pravo opoziva. Specijalizirao se 1956. u Europskom sveučilišnom centru u Nancyju i 1959/60. bio stipendist Fordove fondacije. Za naslovnog i sveučilišnoga docenta habilitirao je i bio izabran 1959, izvanredni profesor od 1961. i redoviti profesor ustavnoga prava i kolegija o polit. strankama i organizacijama od 1965. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radove je objavljivao u časopisima i zbornicima: Naša zakonitost (1952, 1955, 1962), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1954–57, 1959, 1961–63, 1965, 1967), Naše teme (1957), Pregled (1959, 1961), Arhiv za pravne i društvene nauke (1963, 1965), Politička misao (1964–65) i dr.

DJELA: O imunitetu narodnih zastupnika. Zagreb 1962. – Ustavno pravo i politički sistem (suautori N. Filipović i S. Sokol). Zagreb 1968.

LIT.: (Nekrolozi): N. Filipović, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 17(1967) 1. – B. Perić. Ibid., 2. – S. Sokol: Bibliografija radova prof. Dana Gjankovića. Ibid., 17(1967) 2. – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 2. Zagreb 1969. – T. Delibašić: Gjanković, Dan. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GLASER, Leo (Glavan), trgovac (Sered, Slovačka, 16. IV. 1898 – ?). Sin Dragutina (Karla) (?, o. 1863 – Zagreb, 8. X. 1930) i Berte rođ. Herz (?, o. 1874 – Zagreb, 1. IX. 1929), brat Milanov. Sa suprugom Jelenom rođ. Rosenbaum otac je Branka i Mire. Doselio se u Zagreb 1900, gdje je završio srednju školu, a za I. svj. rata mobiliziran je 1916. u austroug. vojsku. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća »Glaser i drug«, trgovine žestokim pićima, sa sjedištem u Žerjavićevoj ul., osn. 1909, koju je vjerojatno naslijedio od oca. Također je bio član Nadzornoga odbora tvornice konjaka »Patria«. S obitelji je 1938. prešao na katoličanstvo, a 1939. prezime Glaser promijenio u Glavan. Po uspostavi NDH bio je iseljen iz stana te mu je oduzeta sva osobna imovina. U svibnju 1941. za sebe i obitelj zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Obitelj je izbjegla iz Zagreba te preživjela II. svj. rat. – Brat Milan, pravnik (Zagreb, 24. VII. 1903 – ?). Doktorirao je pravo temeljem rigoroza 1937. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio odvjetnički vježbenik. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja. Sa suprugom Nadom rođ. Kanitz i kćeri Petrom (Zagreb, 1938) preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo te su izbjegli iz Zagreba i preživjeli II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27137, 27523. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

GLASER, Milan, pravnik (Sisak, 6. I. 1880 – Zagreb, 8. I. 1943). U Zagrebu je završio gimnaziju 1900. te 1904. doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu. Još za studija radio je u Državnom statističkom uredu i Katastralnom nadzorništvu u Zagrebu. Nakon diplomiranja zaposlen je pri različnim oblastima u Zagrebu, potom u komunalnoj službi u Gradskom poglavarstvu u Sisku i Koprivnici, gdje je postao gradski senator. Od 1910. u Zagrebu je bio tajnik u službi Zemaljske blagajne za potporu bolesnih radnika i za osiguranje protiv nezgoda. Kraće vrijeme bio je banski savjetnik u Povjereništvu za socijalnu skrb pri Pokrajinskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, 1918–22. načelnik u Ministarstvu socijalne politike SHS u Beogradu sa zadaćom da pripremi nacrt novoga jedinstvenog Zakona o socijalnom osiguranju radnika. Od 1922. kao naš prvi stručnjak za radničko osiguranje u službi je Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, kojemu je od 1924. generalni direktor. Radio je i na osnivanju područnih ureda za radničko osiguranje, a 1927. Središnji je ured preselio u novu zgradu u Mihanovićevoj ul. Umirovljen je 1936. God. 1919. pokrenuo je izdavanje stručne socijalno-polit. revije Radnička zaštita, koja je 1922. postala službeni list Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, i u njoj je objavio više priloga (1925–29, 1931–32, 1934–35, 1937). Surađivao je također u Trgovinskom glasniku (Beograd 1927), Slobodnoj tribuni (1928), Hrvatskoj straži (1931), Jugoslavenskoj samoupravi (1931), Jugoslovenskoj narodnoj privredi (1931), Bankarstvu (1932), Morgenblattu (1935), Pokretu (1935), Ujedinjenim sindikatima (Beograd 1935). S voditeljem zdravstvenog osiguranja → Ž. Hahnom objavio je 1925. trojezičnu kratku povijest socijalnoga osiguranja u Kraljevini SHS, a uz njegovu je potporu dao proširiti lječilište za tuberkulozne »Brestovac« na Sljemenu, osnovao lječilište »Klenovnik« kraj Ivanca te proširio oporavilište u Kasindolu i na Rabu. U zborniku Socijalna medicina (Zagreb 1925; uredio A. Štampar) objavio je prilog Socijalno osiguranje, koji je tiskan i posebno. Bio je dopisni član Trgovačko-industrijske komore u Zagrebu i član Međunarodnoga komiteta za socijalno osiguranje u Ženevi.

DJELA: L’ assurance sociale ouvrière dans le Royaume des Serbes, Croates et Slovènes. National Health Insurance in the Kingdom of the Serbs, Croats and Slovenes. Die Sozialversicherung im Königreiche der Serben, Kroaten und Slovenen (suautor Ž. Hahn). Zagreb 1925.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: A. V.: Milan Glaser, Socijalno osiguranje. Zagreb 1925. Ekonomist, 5(1925) 6. – Milan Glaser. O pedesetoj obljetnici rođenja (1880–1930). Glasnik (Naš glas), 2(1930) 2. – Glaser Milan. Generalni direktor središnjeg ureda za osiguranje radnika. (Povodom napuštanja aktivne službe). Radnička zaštita, 19(1937) 1. – N. Smolčić (-Enes): 20 godina socijalnog osiguranja Jugoslavije u revijama i knjigama. Novosti, 33(1939) 341. – V. Humski i M. Kolar-Dimitrijević: Glaser, Milan. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GLASGALL, Antun Manfred, liječnik (Lavov, Ukrajina, 20. X. 1866 – Varaždin, 20. II. 1944). Sin Herscha i Sofije rođ. Fränkl. U Varaždin je došao 1895. kao doktor sveukupnoga liječništva i zubarstva te je u Varaždinskom viestniku 6. IV. 1895. objavio oglas o otvaranju ordinacije (posljednje u Varaždinu u kojoj se zajedno obavljala liječnička i stomatološka praksa). Ondje je 1897. stekao zavičajnu pripadnost. Za I. svj. rata zbog požrtvovna rada u pričuvnoj ratnoj bolnici odlikovan je znakom II. razreda s ratnom dekoracijom uz oprost pristojbi, koje su tada bile obvezne. Bio je dugogodišnji besplatni liječnik i stomatolog varaždinskoga Zanatlijskoga i pomoćničkoga društva, zbog čega je imenovan njegovim počasnim članom. Biran je i u Gradsko zastupstvo. Umirovljen je kao liječnik Okružnoga ureda. Po osnutku NDH prešao je na katoličanstvo 16. X. 1941. Umro je prirodnom smrću i kao zaslužni građanin pokopan na Varaždinskom gradskom groblju.

LIT.: Hrvatsko pravo, 4(1917) 8. – Varaždinske novosti, 10(1938) 468. – M. Lončarić: Manfred Antun Glasgall. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

GLAVAŠ CHIEPPA, Suzana, talijanistica i prevoditeljica (Zagreb, 22. III. 1959). Kći Stjepana i Biserke rođ. Stibilj; potječe iz obitelji Weinberger iz Sesveta. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1982. diplomirala je tal. jezik i komparativnu književnost, 1992. magistrirala tezom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, a 2012. doktorirala tezom Život i djelo Luciana Morpurga. Radila je kao lektorica na katedri za srpsko-hrvatski jezik pri Facoltà di Lingue e Letterature Straniere na Sveučilištu u Bariju (1987–91) i pri Istituto Universitario Orientale na Sveučilištu u Napulju (od 1991) te viša lektorica za tal. jezik na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (2001–07). Bavi se komparativnim proučavanjem talijansko-hrv. književnih odnosa, o čemu je objavila niz znanstvenih radova (Antun Vrančić – portret šibenskog humanista od Alberta Fortisa do Riccarda Orestana, 1997; Tragom židovske djevojke iz Dalmacije u Panzinijevu pseudoromanu »Viaggio con la giovane Ebrea«, 2002), a poglavito je istraživala život i djelo nekih znamenitih predstavnika obitelji Morpurgo (Ponešto o đacima i nastavnicima splitskog Nadbiskupskog sjemeništa ili oko života Stjepana Ivačića u »Dalmatinskom godišnjaku« Vida Morpurga, 1999). Bavi se i književnom kritikom te književnim prevođenjem na talijanski i s tal. jezika. Surađuje i objavljuje u više časopisa u zemlji i inozemstvu (osobito u Italiji), a suradnica je i Hrvatske enciklopedije u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Uredila je, predgovorom popratila i prevela na talijanski antologijski izbor pjesama Vesne Krmpotić Una goccia di quel mare (Bari 1992), zbirku pripovijedaka Ivana Aralice La caduta di Magnum (Lecce 1995) i roman → Jasminke Domaš Rebecca nel profondo dell’anima (Cosenza 2003). Dobitnica je međunarodne nagrade »Umberto Bellintani« za najbolju studiju o autoru (2002).

DJELA: Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija. Zagreb 1995.

LIT.: Glavaš, Suzana. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Suzana Glavaš. Pjesme. Novi Omanut, 13(2005) 70. – www.tkojetko.irb.hr, pristupljeno 6. X. 2010.

GLESINGER, Božidar (Tošo), stomatolog (Zagreb, 1898 ili 1899 – Požega, 1956). Sin Jozefa i Julijane rođ. Fürst (Goričan, 1870 – Zagreb, 1937). U međuratnom razdoblju s bratom Paulom, također stomatologom (Zagreb, 1896 – Kraljevica, prije VII. 1943) vodio je stomatološku ordinaciju u Senju. Po uspostavi NDH bio je interniran u logor u Kraljevici, a od srpnja 1943. u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao voditelj ambulante Daruvarskoga partizanskog odreda i ambulante NOO Nova Gradiška. Nakon II. svj. rata kraće vrijeme bio stomatolog u Zagrebu te rad nastavio u Požegi. Brat Paul je po uspostavi NDH također bio interniran u Kraljevicu, gdje je umro ili je ubijen pod nepoznatim okolnostima te pokopan na mjesnom groblju. Kći mu je Zora ud. Radumilo.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – Podaci o ulazniku V. Glesinger i Z. Radumilo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.