Kategorija: G

GIRARDI-KARŠULIN, Mihaela, filozofkinja (Zagreb, 23. III. 1945). Kći kemičara i akademika Miroslava Karšulina i Grete rođ. Deutsch, majka → L. Girardija. U Zagrebu je 1964. završila Klasičnu gimnaziju, 1970. diplomirala filozofiju i grčki jezik na Filozofskom fakultetu, gdje je 1977. magistrirala tezom Fenomenologija rada i počeci sociologije znanja kod Maxa Schelera, a 1987. doktorirala tezom Filozofska misao Frane Petrića. Od 1970. radi u Institutu za filozofiju u Zagrebu; od 1988. znanstvena suradnica, od 1991. viša znanstvena je suradnica i od 1999. znanstvena savjetnica. Uz to od 1994. predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Proučava povijest hrv. filozofije u europskom kontekstu. S težištem na promišljanju temeljnih problema renesansnog aristotelizma i peripatetizma, svoja analitičko-kritička tumačenja hrv. filozofske baštine tematski i problematski usredotočila je na tumačenje filozofskoga opusa Frane Petrića, Pavla Skalića i Matije Frkića. Znanstvene i stručne rasprave i članke objavljuje samostalno ili u suautorstvu u periodici Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1976, 1978–79, 1981, 1983–84, 1987, 1989–95), Filozofska istraživanja (1988, 1992, 1995–96), Studia historiae philosophiae Croaticae (1990, 1993), Synthesis philosophica (1990, 1993) i u nizu Hrestomatija filozofije (Filozofija renesanse. Zagreb 1996). Uredila je zbornik Studia historiae philosophiae Croaticae (1993, 2).

DJELA: Filozofska misao Frane Petrića. Zagreb 1988. – Hrvatski renesansni aristotelizam. Zagreb 1993. – Magnum miraculum – homo. Veliko čudo – čovjek (suautori E. Banić-Pajnić i M. Josipović). Zagreb 1995.

LIT.: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Lj. Schiffler-Premec: Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 2002. – Girardi-Karšulin, Mihaela. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GIRARDI, Luka, liječnik, prevoditelj i žid. aktivist (Zagreb, 15. IV. 1973). Sin Andrije i → Mihaele Girardi-Karšulin. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, a 1999. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Grazu, gdje je 2003. završio izobrazbu za liječnika opće medicine. Specijalist je interne medicine (2008) sa subspecijalizacijom bolesti krvnih žila (2010) i gerijatrije (2012) te diplomama iz medicine prehrane i palijativne medicine. Radi kao liječnik u Austriji, voditelj je internističke ambulante za bolesti krvnih žila »Gesundheitszentrum Mariahilf« u Beču. Stručne radove objavljuje u medicinskim časopisima, a članke s judaističkom tematikom u Novom Omanutu. Niz je godina priređivao zagrebački Židovski kalendar. Preveo je s hebrejskoga priručnik za vjerske potrebe u žid. zajednicama u Hrvatskoj (Židovstvo, ur. K. Da-Don, Zagreb 2004) i Hagadu (Hagada šel Pesah. Priča o izlasku Izraela iz Egipta. Zagreb 2006). Član je Vijeća Židovske općine u Grazu, od 2011. i njezin potpredsjednik, a aktivan je i u bečkoj Židovskoj općini.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

GISSINGER, Ladislav, elektrotehničar (Constanţa, Rumunjska, 1. IV. 1908 – logor Jasenovac, 1941). Sin Leopoldov. Iz Beograda se 1930. doselio u Zagreb, gdje je radio u Prvoj hrvatskoj tvornici radio-aparata kao stručnjak za prijemne i emisione radio cijevi. Po uspostavi NDH sa suprugom Elvirom rođ. Lukač i kćeri Evom preuzeo je žid. znak. Ubrzo je bio uhićen te su kolege u molbi za njegovo puštanje naglasili kako je on »jedini stručnjak u Državi za prijemne i emisione cijevi«. Krajem 1941. stradao je u jasenovačkom logoru Krapje.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 671. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27864. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GIVON, Uri (Gross-Veljković, Željko), skladatelj i glazb. pedagog (Zagreb, 20. XII. 1912 – Šaar Haamakim, Izrael, 1974). Odrastao je u Zagrebu, gdje je učio klarinet i saksofon u školi HGZ te već kao šesnaestogodišnjak svirao u različitim ansamblima. God. 1938. priključio se omladinskomu cionističkomu pokretu Hašomer Hacair, a iduće god. iselio se u Palestinu, gdje je promijenio ime u Uri Givon. Isprva je živio u kibucu Sarid, a od 1940. u kibucu Šaar Haamakim kraj Haife, koji su osnovali doseljenici iz Kraljevine Jugoslavije. U kibucu je bio konjušar i pekar, ali se bavio i glazbom, tako da je već potkraj 1940-ih predavao na međukibučkom institutu. Nakon što je u Šar Haamakimu izgrađen centar za kulturu, postao je njegov ravnatelj i pokretač mnogih aktivnosti (zbor, orkestar, različiti tečajevi). U međuvremenu se i sam usavršavao, učeći kod najistaknutijih izr. glazbenika toga doba, a 1959. studirao je dirigiranje u Londonu. – Za zbor udruženja kibuca, napravio je više aranžmana židovskih i izr. pjesama te napisao skladbe u kojima je nastojao pomiriti raznovrsnost i suprotnosti žid. folklora te stvoriti novu izr. narodnu glazbu. Pri tom se koristio i elementima popularne glazbe i utjecajima hrv. narodne glazbe. Kao vješt interpretator na harmonici, dokazao da se na tom glazbalu mogu izvoditi svi oblici klasične glazbe, a ne samo narodne melodije. Posmrtno mu je objavljen zbornik pjesama za glas i instrument, dječji i mješoviti zbor te niz aranžmana.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

GJANKOVIĆ, Dan, pravnik i pisac (Zagreb, 2. II. 1925 – Zagreb, 28. I. 1967). Sin → Adolfa Bresslauera i Grete rođ. Hochsinger. Majka se ubrzo po njegovu rođenju preudala za kirurga Huga Gjankovića. Po uspostavi NDH, na intervenciju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, izdan mu je lažni rodni list, prema kojemu mu je otac Gjanković, a ne Bresslauer, tako da je kao dijete iz mješovitoga braka, bio spašen. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, završio 1945. u Sarajevu, diplomirao i bio 1949. izabran za asistenta za ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1953. tezom Pravni odnos predstavnika i birača, s naročitim osvrtom na pravo opoziva. Specijalizirao se 1956. u Europskom sveučilišnom centru u Nancyju i 1959/60. bio stipendist Fordove fondacije. Za naslovnog i sveučilišnoga docenta habilitirao je i bio izabran 1959, izvanredni profesor od 1961. i redoviti profesor ustavnoga prava i kolegija o polit. strankama i organizacijama od 1965. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radove je objavljivao u časopisima i zbornicima: Naša zakonitost (1952, 1955, 1962), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1954–57, 1959, 1961–63, 1965, 1967), Naše teme (1957), Pregled (1959, 1961), Arhiv za pravne i društvene nauke (1963, 1965), Politička misao (1964–65) i dr.

DJELA: O imunitetu narodnih zastupnika. Zagreb 1962. – Ustavno pravo i politički sistem (suautori N. Filipović i S. Sokol). Zagreb 1968.

LIT.: (Nekrolozi): N. Filipović, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 17(1967) 1. – B. Perić. Ibid., 2. – S. Sokol: Bibliografija radova prof. Dana Gjankovića. Ibid., 17(1967) 2. – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 2. Zagreb 1969. – T. Delibašić: Gjanković, Dan. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

GRÜN MANN, Zora, keramičarka (?, 1908 – ?). Studirala u Zagrebu kod Hinka Juhna i u Beču. Odselila 1949. u Izrael.

LIT.: S. Knežević: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2010.