Kategorija: G

GRANER, Hinko (Heinrich), gospodarstvenik (Čakovec, 4. I. 1884 – Čakovec, 19. VIII. 1936). Brat Moritza i Maksa, suprug Malvine rođ. Bachrach iz Čakovca te otac Miroslava (Budimpešta, 14. IX. 1911 – ?). Članovi obitelji su bili značajni dioničari u mnogim čakovečkim tvrtkama, a bavili su se i poslovima osiguranja imovine. U Belici je s braćom osnovao 1912. ciglanu. Potkraj 1922. u Čakovcu su završili opremanje tvornice vezica i vrpci, u kojoj je proizvodnja započela u siječnju 1923. Iduće su god. pokrenuli tvornicu čarapa »Braća Graner« te zaposlili još osamdesetak radnika, a 1929. iz Njemačke su nabavili najmodernije strojeve za proizvodnju »cotton« čarapa. Njihova tvornica prva je u tadašnjoj Jugoslaviji proizvodila svilene čarape za dame te bila jedna od najvećih u srednjoj Europi. Uz to bavili su se trgovinom kolonijalnom robom te zastupanjem londonske osiguravajuće kuće »Gresham«. Poč. 1933. u tvrtku su investirali i braća Aleksandar, Josip i Akoš Tessler, koji su razvili proizvodnju trikotaže, vezica i vrpci. Nakon smrti braće, H. je preuzeo obiteljske udjele u tvornicama, koje je u suvlasništvu uoči II. svj. rata naslijedio Miroslav. Nakon što je na nepoznati način preživio II. svj. rat, vlasti su mu 1946. konfiscirale suvlasnički udio u tvornici. – Brat Moritz (Mavro), poduzetnik (Rabahidvég, Mađarska, 1854 – Beč, 27. VIII. 1925) bio je suosnivač i član ravnateljstva Međimurske štedionice (osn. u Čakovcu 1881). Umro je u sanatoriju u Beču, a pokopan je na Židovskom groblju u Čakovcu. – Brat Makso (Rabahidvég, Mađarska, 1851 – Čakovec, 28. VIII. 1919) bio je u braku s Cornelijom rođ. Kohn (?, 1862 – ?, 1932).

IZV.: HDA, ZUND, 31544/45, 21388/46.

LIT.: (Nekrolog). Varaždinske novosti, 15(1925), 6. IX. – Međimurska trikotaža Čakovec 1923–1973. Čakovec 1973. – V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Čakovec 2000. – Isti: Židovi u Međimurju (katalog izložbe). Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Graner, Heinrich Hinko. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

GRANITZ, Ignjat (Vatroslav), nakladnik i tiskar (Kemenesmagasi, Mađarska, 1845 – Zagreb, 17. XII. 1908). Suprug Paole. Kraće vrijeme polazio rabinsku školu u Bratislavi, no zbog liberalnih nazora bio je isključen. Završio je učiteljsku školu u Győru 1864, tri godine bio učitelj u gl. školi u trgovištu Sárvár i godinu u Nagykanizsi u žid. trgovačkoj školi. Ondje je upoznao → L. Hartmana, zagrebačkoga tiskara, koji ga je pozvao da bude poslovođa u njegovoj tiskari. Doselio se u Zagreb 1869, a poč. veljače 1876. stekao je zavičajnost u Zagrebu, a nakon Hartmanove smrti (1881) dobio je 1882. obrtnicu za vlastitu tvrtku. Tiskaru je modernizirao, a 1883. Odjel za bogoštovlje i nastavu Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade sklopio je s njim desetogodišnji ugovor »za tiskanje, vezanje, pohranu i razašiljanje školskih knjiga za pučke učione u Hrvatskoj i Slavoniji kao i radi nabave papira za iste knjige«. To je poč. tiskanja školskih knjiga u Zagrebu (dotad su tiskane u Beču). Kao nakladnik izdavao je hrv. književna (Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića, 1887) i stručna djela (Gospodarsko računovodstvo, također autor, 1891, Priručnik za političku upravnu službu u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji Milana Smrekara, 1899). Bio je pokretač i nakladnik Obćinara, tjednika za upravu i javnu sigurnost (od 1883. urednik Đuro Deželić) i Pobratima, zabavnog i poučnog lista za odrasliju mladež (od 1891. urednik Petar Marković). Pri produljenju ugovora 1893. o tiskanju školskih knjiga na daljnjih deset godina obvezao se godišnje davati 4000 forinta Odjelu za bogoštovlje i nastavu, kako bi tom velikom svotom odjelni predstojnik Izidor Kršnjavi financirao uređenje palače u Opatičkoj ul. i platio rad umjetnika. Time je postao mecena »zlatne dvorane«. Granitzov dom bio je sastajalište umjetnika (Herman Bollé, Vlaho Bukovac, Milka Trnina, Dora Pejačević), jedini »salon« u to vrijeme u Zagrebu. Osnivanjem masonske lože »Ljubav bližnjemu« (1892) postaje njezin član. Radio je na unaprjeđenju hrv. gospodarstva. Zauzimao se za osnutak Zemaljskoga saveza hrvatskih i slavonskih industrijalaca (kojemu je do smrti bio potpredsjednik), Zagrebačke tvornice papira i Hrvatske komercijalne banke te pisao gospodarske članke (Agramer Zeitung, 1898–99, 1906; Kroatisch-slavonische Holz-Zeitung, 1906; Die Drau, 1907; Obćinar, 1907). Njegova knjižica Gospodarsko računovodstvo prvi je priručnik te vrste na hrv. jeziku. Od 1906. do smrti bio je gradski zastupnik.

DJELA: Gospodarsko računovodstvo. Kratka uputa za uporabu gospodarskih poslovnih knjigah. Zagreb 1891.

LIT.: (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 83(1908) 304; Ustavnost, 1(1908) 266. – Z. Miler (Z), Pobratim, 19(1909) 8; br. 10. – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962. – Isti: Zapisci iz nepovrata. Hrvatski mikrokozam. Zagreb 1983. – Isti: Živjeti u Hrvatskoj. Zagreb 1984. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1. Zagreb 1986. – L. Dobronić: Ignjat Granitz – hrvatski industrijalac, dobrotvor i mecena (1845.–1908.). Povijesni prilozi, 15(1996). – L. Dobronić i S. Ljubljanović: Granitz, Ignjat (Vatroslav). Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

GRANSKI, Mavro (Grünberger), trgovac (Koprivnica, 12. X. 1885 – logor Jasenovac, 1941). Sin Bernardov. Bio je vlasnik trgovine željeznoga i mjedenoga pokućstva, dječjih kolica, perja i posteljine robe »B. Kauders« u Amruševoj ul. u Zagrebu. U braku sa Stefom rođ. Kauders (?, 1892 – ?, Izrael, ?) imao je sina Vladimira (Zagreb, 1924). Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje u Sušak, odakle su ga tal. vlasti vratile u NDH, gdje je ubrzo bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga i sin bili su internirani u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, sin se priključio partizanima kao borac Židovskog rapskog bataljona, potom u jedinicama 7. banijske divizije. Nakon II. svj. rata s majkom se vratio u Zagreb, a 1948. su se iselili u Izrael.

IZV.: DAZ, Gradski narodni odbor Zagreb, Povjereništvo za komunalne poslove, Popis lica koja su iz Zagreba iselila u državu Izrael. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GRÄTZER-HAHN, Emil (Milan), službenik (Beč, 22. XII. 1892 – ?). U ranom djetinjstvu izgubio je roditelje te su ga posvojili Eduard Hahn (?, o. 1856 – Zagreb, 12. X. 1929) i Matilda rođ. Witte. U Hrvatsku se doselio 1893. iz Beča. U I. svj. ratu bio je teško ranjen na ist. bojišnici 1915. i postao je ratni invalid. Nakon poočimove smrti, preuzeo je njegovu trgovinu na Jelačićevu trgu u Zagrebu, koja je 1931. prestala raditi. Do 1941. bio je zaposlen u poduzeću »Me-Ba« u Fijanovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH, 30. IV. 1941, molio je arijska prava, a 16. VI. bio je oslobođen nošenja žid. znaka. Zahvaljujući mješovitomu braku preživio je II. svj. rat. Imao je kćer Hertu, čija sudbina nije poznata.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27342.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GREINER, Julijo, gospodarstvenik (Hrádok, Slovačka, 26. X. 1881 – ?logor, 1941–1945). Sin Morica i Ernestine rođ. Panzer. U međuratnom razdoblju živio je u Novoselcu u općini Križ te djelovao kao upravitelj tamošnjeg pogona Našičke tvornice tanina i paropila d. d. God. 1935. bio je među optuženima na sudskom procesu u Osijeku u korupcijskoj aferi Našička d. d. Po uspostavi NDH sa suprugom Tinkom rođ. Blau bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, no znak nisu preuzeli. Oboje su stradali u nepoznatom logoru.

IZV.: KŽZ. – Osobni arhiv V. Kovač, Presuda Okružnog suda u Osijeku od 18. XI. 1935. u krivičnom predmetu protiv Grgin dr Svetozara i drugova radi raznih krivičnih djela, posl. br. kzp. 81/32, Štamparija Antun Rot ml., Osijek. – Popis žrtava.

GRIN, Egon (Grün), pravnik (Požega, 1898 – logor Jasenovac, 1941). Sin Jakoba i Sidonije, brat → I. Gorenčevića. Suprug Elze rođ. Pancer. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu te kao pripravnik od 1931. radio u Zagrebu u odvjetničkom uredu Đure Kuntarića. Nakon bratove smrti iselio se u SAD, gdje je radio različite poslove, dok se nije uspio zaposliti u odvjetničkom uredu. Sedam godina poslije vratio se u Zagreb i otvorio vlastiti odvjetnički ured. Po uspostavi NDH s obitelji je preuzeo žid. znak. Sa skupinom žid. odvjetnika uhićen je 27. IV. 1941, zatvoren u Kerestincu te deportiran u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao. Odlukom Odvjetničke komore od 30. VI. 1942. u akciji »čišćenja« Židova iz pravosuđa NDH brisan je iz Odvjetničkog imenika. – Supruga Elza, prevoditeljica i žid. aktivistica (Travnik, BiH, 3. I. 1903 – Zagreb, 3. VIII. 1991). Kći Davida Pancera i Ane rođ. Bergman, sestra → O. Pancera. Maturirala je 1921. na banjalučkoj realnoj gimnaziji. U Zagrebu je apsolvirala matematiku, fiziku i kemiju. Od 1936. stalni je sudski tumač, čime se počela baviti uz supruga. Nakon što je suprug 1941. bio uhićen, s kćerkom Dalijom i svekrvom Sidonijom prebjegla je na Sušak te su bili internirani u Albu u Piemontu do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Preživjela je II. svj. rat skrivajući se u brdima. God. 1945–60. radila je na komercijalnim poslovima u Ministarstvu vanjske trgovine i u Ministarstvu za izvoz i uvoz NRH, potom bila komercijalna direktorica poduzeća »Biljana« i »Vinovoće-koop« te voditeljica odjela u »Astri«. Prevodila je s njemačkoga, engleskoga, talijanskoga i franc. jezika na hrvatski i obrnuto. Objavila je više knjiž. prijevoda, među kojima U predsjednikovoj misiji Uptona Sinclaira (Zagreb 1954), Neobuzdani Arthura Millera (Zagreb 1962), Gran Kanaria Archibalda Josepha Cronina (Rijeka 1966). Bila je dugogodišnja članica predsjedništva ŽOZ i žid. aktivistica, među ostalim članica Odbora za izgradnju novoga Doma zaklade »Lavoslava Schwarza« te zaslužna za organizaciju prvih inozemnih gostovanja žid. pjevačkoga zbora »Moša Pijade« (danas »Lira«). Djelovala je i u Crvenom križu. – Kći Dalija (Zagreb, 19. X. 1937), novinarka i prevoditeljica. Radila je na II. programu Radio Zagreba kao novinarka i urednica.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku D. Grin.

LIT.: Odvjetnik, 5(1931) 9. – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1991, 21. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – Grin, Elza. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – N. Bašić: Grin, Elza. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRIN, Ernest (Grün), dermatovenerolog (Požega, 22. VIII. 1899 – Sarajevo, 5. III. 1976). Gimnaziju je završio u Požegi 1917, a medicinu je studirao u Innsbrucku i Beču, gdje je diplomirao (1923), specijalizirao dermatovenerologiju (1926) te kraće vrijeme radio. Po povratku u Hrvatsku 1927, bio je suradnik Higijenskoga zavoda u Zagrebu te djelovao na suzbijanju endemskoga sifilisa u Cazinskoj krajini i Foči. God. 1930. postao je voditelj Kožno-veneričnoga dispanzera u Varaždinu, a 1932. ravnatelj Doma narodnoga zdravlja u Vukovaru. God. 1934. otišao je na usavršavanje u SAD, a potom je radio na Higijenskom zavodu u Sarajevu do uspostave NDH kad je u ekipi žid. liječnika poslan u Banju Luku djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa (1941–44). U rujnu 1944. priključio se partizanima i radio u Sanitetskom odsjeku 5. korpusa, a potom kao liječnik u Oblasnom NOO za Bosansku krajinu i epidemiolog u Sanitetskom odjeljenju ZAVNOBIH. Od 1946. bio je ravnatelj Instituta za sifilis i kožne bolesti (poslije Centralni kožno-venerični dispanzer) u Sarajevu, odakle vodi i organizira suzbijanje endemskoga sifilisa u BiH, a rezultate provedenih akcija prezentirao je na gotovo svim većim svjetskim i eur. kongresima. Njegov program suzbijanja sifilisa i mikotičnih bolesti penicilinom prihvaćen je kao službeni model Svjetske zdravstvene organizacije te je od 1949. kao član Komiteta eksperata više puta boravio u zemljama Srednjega i Dalekoga istoka i Afrike na programu suzbijanja treponematoza i mikotičnih bolesti. God. 1952. u Sarajevu je osnovao i do kraja života vodio Bolnicu za mikotična oboljenja, koja je 1960. prerasla u Zavod za kožne i venerične bolesti »Dr. Simo Milošević«. Bio je redoviti profesor dermatovenerologije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu (od 28. IX. 1960), a 1966–68. naslijedio je Josipa Flegera kao predstojnik Dermatovenerološke klinike Medicinskoga fakulteta u Sarajevu i katedre (šk. god. 1966/67) te predsj. Vijeća fakulteta (1967/68). Osobito se bavio endemskim sifilisom te gljivičnim bolestima kože i vlasišta, a radove je objavljivao u mnogobrojnim domaćim i inozemnim časopisima, a u najvažnijem djelu Epidemiology and Control of Endemic Syphilis na temelju vlastitih istraživanja, osim spoznaje o uspjehu u liječenju i prevenciji endemskoga sifilisa penicilinom, iznio je nove teorije o nastanku primarnoga i tercijarnoga sifilisa. Bio je jedan od osnivača (1953) i redovni član Naučnoga društva NR BiH, koje je 1966. preraslo u ANUBiH, također član Predsjedništva Akademije i tajnik Odjeljenja medicinskih nauka, počasni član dermatoveneroloških društava Poljske i Irana, član Savjeta SR BiH, dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada (Nagrada AVNOJ 1973).

DJELA: Koštani i endemski lues kod endemijskog luesa u Bosni (suautor M. Delić). Zagreb 1936. – O polnim bolestima. Sarajevo 1946. – Kožne i polne bolesti. Beograd 1949. – O zaraznoj ćeli i zaraznom lišaju. Sarajevo 1951, 1955². – Epidemiology and Control of Endemic Syphilis. Geneva 1953. – Dermatofitije ljudi i životinja. Trihofitija. Favus. Mikrosporija. Za liječnike, veterinare i studente veterine i medicine (suautor L. Ožegović). Beograd–Zagreb 1960.

IZV.: Podaci o ulazniku D. Grin.

LIT.: Nagrade Avnoja za 1973. godinu. Borba, 52(1973), 28. XI. – (Nekrolozi): Politika, 70(1976), 7. III; Borba, 55(1976), 7. III; Oslobođenje, 31(1976), 11. III; Vjesnik, 34(1976), 15. III; Medicinski arhiv, 24(1970) 3/6. – A. Petković: Grin, Ernest. Požeški leksikon. Požega 1977. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – N. Arslanagić, M. Bokonjić i K. Macanović: Eradication of endemic syphilis in Bosnia. Genitourinary Medicine, 65(1989). – T. Šalamon: Uloga Jevreja u zdravstvu Bosne i Hercegovine (pribilježila V. Kovač). Bilten ŽOZ, 1993, 28/29. – Novi Omanut, 3(1995) 11. – Grin, Ernest. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – I. Mašić: Nastavnici i saradnici Medicinskog fakulteta u Sarajevu 1946.–2006. Sarajevo 2006. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.

GRLIĆ, Eva, novinarka i publicistkinja (Budimpešta, 29. VII. 1920 – Zagreb, 31. VII. 2008). Kći Ješue Oskara (Osiasa) Izraela (Israela) i Katalin rođ. Klingenberg (nestala 1943). Rođena u braku sarajevskoga Sefarda i aškenaske Mađarice djetinjstvo je provela između Sarajeva i Budimpešte. U kući bake Sare (ubijena u logoru Stara Gradiška) na sarajevskim Bjelavama učila je ladino jezik i žid. običaje, a s majkom je govorila mađarski. Najranije djetinjstvo provela je u Splitu, gdje je otac 1922. otvorio trgovinu tekstilom, no zbog optužbe da je bio tajnik Bele Kuna, obitelj je već iduće godine bila prisiljena iseliti se u Sarajevo, gdje je otac radio kao trg. putnik. Pohađala je gimnaziju u Sarajevu, iz koje je isključena u VII. razredu (1936/37) bez prava polaganja privatnih ispita u Kraljevini Jugoslaviji, zbog primanja pisama iz Španjolske zahvaćene građanskim ratom. U Zagreb se s obitelji preselila 1938 (ugao Lopašićeve i Bauerove ul.), gdje je završila trg. tečaj i zaposlila se u uredu tekstilne tvornice »Karla Tietza« i »Regeneraciji sijalica«. Uključila se u SBOTIČ, a 1940. udala se za → Rudolfa Domanyja. Za II. svj. rata u njihovu stanu bila je ilegalna tiskara te je sudjelovala u tiskanju i raspačavanju letaka i ilegalnih listova, surađivala s Radom Končarom i → P. Pappom. Po uspostavi NDH uhićen je njezin otac i odveden u Kerestinec te nakon neuspjela pokušaja bijega smaknut na Dotrščini, a suprug Rudolf bio je strijeljan poč. rujna 1941. u Rakovu Potoku. S kćeri Vesnom Domany Hardy prešla je na katoličanstvo, dobivši dozvolu nadbiskupa Stepinca, no obitelj je morala preuzeti žid. znak. U ožujku 1942. s majkom se priključila partizanskomu pokretu, a kćer je ostavila na čuvanje prijateljici Ruži Fuchs rođ. Grgurević (proglašenoj Pravednicom među narodima), koja ju je čuvala do kraja rata. U NOVJ je bila urednica lista Udarnica (glasilo AFŽ za Slavoniju i Srijem, od 1943) i Crvena zvijezda. Nakon oslobođenja Beograda, ondje je radila u dječjoj štampi s Brankom Ćopićem. God. 1944–45. bila je suradnica i urednica Pionira, koji je izdavao CK SKOJ. Isključena je iz KPJ 1945. Od 1945. do 1949. radila je kao urednica privredne rubrike Naprijeda i Vjesnika te u Uredu za informacije Predsjedništva Vlade, objavljivala prozne radove u različitim dječjim i omladinskim listovima i časopisima. Bila je urednica bibliografskoga časopisa Naša knjiga. God. 1946. udala se za filozofa Danka Grlića, s kojim je imala sina → Rajka. Nakon njegova odvođenja na Goli otok, kratko je radila kao daktilograf u poduzeću »Voće–export«. Prvi put bila je uhićena 1949. i provela je tri mjeseca u zatvoru na Savskoj cesti pod optužbom da je njihov stan postao »azil za informbiroovce«. Potom je radila u tvornici »Karbon« i »Zagrastok«, a ponovno je uhićena 1950. te tri godine bila internirana na Goli otok i otok Grgur. Od 1955. bila je referentica u »Katranu«, gdje je izdavala tvornički bilten i surađivala u listu Kemijske industrijske zajednice, a 1957. upisala se na Ekonomski fakultet, koji nije završila. Nakon 1964. bila je urednica lista Kemijskoga kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. Prevodila je s njemačkoga i mađ. jezika i objavljivala dječje priče u Modroj lasti.

DJELA: Sjećanja Zagreb 1997, 2001². – Putnik za Krakow. Zagreb 2002.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: Eva Grlić. Sjećanja. Salon, 1998, 9. – S. Ivandić: Svjedočanstvo koje plijeni. Novi list, 51(1997) 15979. – E. Zebić: Više od sjećanja. Vijenac, 6(1998) 106. – I. Lasić: Osvrtanje bez gnjeva. Slobodna Dalmacija, 55(1998) 16900. – Z. Zima: Balkanski Rašom. Novi list, 52(1998) 16067. – M. Jergović: Prljava priča o čistoj rasi. Feral Tribune, 8(2000) 785. – P. Požar: Grlić, Eva. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – L. Žigo: Doživljaji koji nemaju veze sa socijalizmom. Večernji list, 46(2002) 13952. – Predstavljena knjiga Eve Grlić »Putnik za Krakow«. Novi list, 56(2002) 17719. – A. Zlatar: Tko nasljeđuje žensko pismo? Zarez, 4(2002) 94. – (Nekrolozi): Novi list, 62(2008) 19698; Novinar, 62(2008) 8/9. – V. Domany Hardy, Ha-kol, 2008, 11.

GRLIĆ, Rajko, filmski redatelj (Zagreb, 2. IX. 1947). Sin Danka i → Eve Grlić rođ. Izrael. Nakon mature, studirao je godinu dana filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a filmsku režiju diplomirao 1971. na FAMU (Filmová a televizní fakulta akademie múzických umění) u Pragu. Prvi amaterski film režirao je 1962, a prvi profesionalni kratki igrani tri godine poslije. Kao režiser i suscenarist radio je dugometražne filmove Kud puklo da puklo (1974), Bravo Maestro (1978), Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984), Za sreću je potrebno troje (1986), That Summer of White Roses (1989), Čaruga (1991), Novo novo vrijeme (dokumentarni – korežiser s Igorom Mirkovićem, 2001), Josephine (2002), Karaka (2006) i Neka ostane među nama (2010). Ovi su filmovi igrali na redovnom kino repertoaru na svih pet kontinenata, bili prikazivani u natjecateljskim programima najvećih svjetskih festivala uključujući i Cannes, te dobili više od pedeset međunarodnih nagrada uključujući i »Grand Prix« i »Best Director« u Tokiju 1989, kad je to bio jedan od pet A-festivala u svijetu. Kao redatelj i scenarist snimio je i dvadesetak kratkometražnih filmova te petnaestak dokumentarnih filmova za televiziju koji su većinom, tada kad su napravljeni – kasnih 1970-ih, bili i zabranjeni. Kao scenarist i suscenarist radio je na 11 dugometražnih igranih filmova, producirao sedam kratkih i četiri dugometražna filma, napisao, režirao i producirao interaktivnu filmsku školu »How to Make Your Movie; An Interactive Film School« za koju je dobio nekoliko nagrada, uključujući i Grand Prix New Yorka za najbolju svjetsku multimediju 1998. Držao je predavanja i radionice na više od 30 sveučilišta Europe i Amerike, bio dugogodišnji direktor Imaginarne Akademije u Grožnjanu i nositelj je najviše amer. akademske titule na području filma Eminent Scholar in Film. Umjetnički je direktor Motovun Film Festivala, član Europske filmske akademije, Društva hrvatskih filmskih redatelja i Američke scenarističke akademije. Za svoj rad nagrađen je Nazorovom nagradom, nagradom za životno djelo grada Denvera i titulom počasnoga građanina Montpelliera.

IZV.: Podaci o ulazniku I. Goldstein.

LIT.: Grlić Rajko. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GROSS-VELJKOVIĆ, Željko → GIVON, Uri