Kategorija: G

GORSKI, Oton (Glücks, Otto), klasični filolog (Hrvatska Dubica, 8. XI. 1886 – Zagreb, 10. IV. 1969). Sin Jakovljev, otac Ljerke ud. Verski. Maturirao je 1905. u Velikoj gimnaziji u Varaždinu, diplomirao klasičnu filologiju 1909. pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu (danas Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Predavao je latinski, grčki i njem. jezik u varaždinskoj Velikoj gimnaziji, a od 1914. u bjelovarskoj realnoj gimnaziji. God. 1919. položio je ispit za zvanje srednjoškolskog nastavnika latinskoga i grčkoga u svim razredima te hrvatskoga u nižima. Bio je profesor u I. ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1925. profesor je III. gimnazije, u kojoj je predavao klasičnu filologiju i hrv. jezik. U 1930-ima je djelovao u asimilantskom pokretu pa je na sjednici Predsjedništva ŽOZ polemizirao s cionistima i apelirao da se ublaže nacionalistička stajališta. Po uspostavi NDH zajedno sa kćeri Ljerkom (Zagreb, 15. III. 1923. – Santos, Brazil, 9. XI. 1993) prešao je na katoličanstvo i preuzeo žid. znak. U lipnju 1941. bilo mu je odobreno nenošenje žid. znaka »jer je u državnoj službi«, ali je 18. VII. 1941. to odobrenje poništeno nakon što je u međuvremenu umirovljen. Oduzet mu je i prihod od najma pola četverokatnice u Bauerovoj ul. pa je 9. XII. 1941. Državnomu ravnateljstvu za ponovu predao molbu za vraćanje tog prihoda s obrazloženjem da je zatražio priznanje arijskih prava. Kratko je zatvoren u jasenovačkom logoru, odakle je pušten u listopadu 1941. Potom je prebjegao u Hrvatsko primorje, gdje su ga tal. okupacijske snage internirale u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu, gdje je bio ravnatelj logorske gimnazije i predavao latinski jezik. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. sklonio se u Italiju. Poslije rata vratio se u Zagreb, gdje je s Veljkom Gortanom i Pavlom Paušem objavio 1949. latinsku vježbenicu za srednje škole Elementa Latina (prev. na makedonski i albanski). S istim autorima sastavio je 1954. Latinsku gramatiku na temelju djelâ rimske književnosti klasičnoga doba. S Nikolom Majnarićem napisao je 1960. Grčko-hrvatskosrpski rječnik na osnovi Žepić–Krkljuševa rječnika iz 1903.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28211. – KŽZ. – ŽOZ, Zapisnik sjednice Predstojništva JVO u Zagrebu, 4. II. 1934.

DJELA: Elementa Latina (suautori V. Gortan i P. Pauš). Zagreb 1949. – Latinska gramatika (suautori V. Gortan i P. Pauš). Zagreb 1954. – Grčko-hrvatskosrpski rječnik (suautor N. Majnarić). Zagreb 1960.

LIT.: T. Smerdel: Grčko-hrvatskosrpski rječnik. Živa antika, 11(1961) 1. – N. Bašić: Gorski, Oton. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

GOSTL, Branko, psihijatar i žid. aktivist (Ogulin, 27. V. 1903 – Zagreb, 19. V. 1976). Sin kotarskoga liječnika. God. 1904. obitelj se preselila u Karlovac, gdje je završio osnovnu školu i 1921. gimnaziju. Medicinu je studirao u Zagrebu, Würzburgu i Beču, gdje je diplomirao, a 1930. doktorirao u Würzburgu disertacijom O slučaju konhlomeriranog tuberkula žilnice i mrežnice. Specijalizirao je psihijatriju te subspecijalizirao neuropsihijatriju. Od 1930. do umirovljenja 1970. radio je u Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče u Zagrebu kao primarijus te bio predstojnik odjela i vršitelj dužnosti ravnatelja bolnice (1963–64). U rujnu 1941. evidentiran je u popisu Židova na području Stenjevca, uz napomenu da kao liječnik duševne bolnice nije odveden u sabirni logor na Zavrtnici. – Bio je začetnik moderne psihijatrije, uveo je radnu i rekreacijsku terapiju duševnih bolesnika, a znatno je pridonio modernizaciji bolnice i njezinu napretku. Kao srednjoškolac bio je predsj. Karlovačke židovske omladine, a kao student predsj. akademskoga društva »Judeja« u Zagrebu te član akademskoga društva žid. studenata iz Jugoslavije »Bar-Giora« u Beču. Dugogodišnji je član Predsjedništva ŽO u Zagrebu, u kojoj je osnovao muzičku sekciju, član Odbora jugoslavenskih Židova za podupiranje Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu i član Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. U žid. časopisu Gideon objavio je 1924. pjesme žid. tematike (pretiskano u Novom Omanutu, 1995). Držao je predavanja o glazbi i slikarstvu te organizirao koncerte. Za rad i zasluge odlikovan je Ordenom rada s crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Plaketom grada Zagreba.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28173.

LIT.: Jevrejski pregled, 27(1976) 5/6. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – Novi Omanut, 3(1995) 7/8.

GOSTL, Hinko, liječnik (Krapina, 1907 – Sutjeska, VI. 1943). Sin Alberta i Gizele, brat Melanije i Alme. Medicinski fakultet završio je 1934. u Grazu. Po uspostavi NDH, u rujnu 1941, upućen je u BiH u skupini žid. liječnika djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Djelovao je u Cazinu, potom u Bosanskoj Krupi. Oboljevši od pjegavoga tifusa, upućen je na liječenje u Jajce, odakle se u srpnju 1943. priključio partizanima djelujući kao voditelj 1. bolnice Vrhovnoga štaba i kao liječnik Centralne bolnice Vrhovnoga štaba za 4. i 5. neprijateljske ofenzive, tijekom koje su ga Nijemci zarobili i strijeljali.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28017, 29429. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

GOSTL, Igor, filolog i leksikograf (Split, 23. V. 1938 – Zagreb, 20. IX. 1999). Maturirao je 1956. u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1962. engleski i tal. jezik te 1982. doktorirao tezom O nekim sociolingvističkim aspektima višejezičnih izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Godinu dana radio je kao nastavnik u Splitu, potom od 1967. u Institutu za strane jezike Narodnoga sveučilišta grada Zagreba, gdje je predavao engl. jezik te u suautorstvu objavio udžbenike English for You (1–2. Zagreb 1972–1973) za učenje audiovizualnom metodom. God. 1972/73. bio je na specijalizaciji pri Sveučilištu u Leicesteru. Od 1977. u Leksikografskom zavodu je obavljao upravne i stručne dužnosti, napose u odjelu Enciklopedije Jugoslavije i od 1991. u odjelu Hrvatske enciklopedije. Filološke radove iz engl. književnosti (John Dryden), onomastike, leksikografije i povijesti hrv. leksikografije objavljivao je u časopisima Mogućnosti (1967, 1997), Informatologia Yugoslavica (1984; Informatologija, 1992), Jezik (1984–85, 1990–91), Republika (1988), Radovi Leksikografskoga zavoda (1991–92, 1995, 1997), Filologija (1992–93, 1995), Studia Slavica Savariensia (1994–95), Studia Slavica Hungarica (1995), Kolo (1997–98), Hrvatska obzorja (1998), Hrvatska revija (1999) te u zbornicima Portreti hrvatskih jezikoslovaca (Zagreb 1993) i Zbornik radova o Juliju Bajamontiju (Split 1995). O stotoj obljetnici smrti Bogoslava Šuleka 1995. objavio je studiju o njegovu životu i leksikografskom radu, a 1999. monografiju o Dragutinu Antunu Parčiću. Zanima se i za povijesne teme; pisao o Jelačićevim Novim dvorima te priredio za tisak memoare Josipa Neustädtera Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848 (1–2. Zagreb 1994–1998). Autor je monografija Zagrebački perivoji i promenade i Najsjajnija zagrebačka predstava. Bio je jedan od inicijatora i prvih voditelja projekta Židovski biografski leksikon.

DJELA: Jelačićevi Novi dvori. Zagreb 1990. – Zagrebački perivoji i promenade. Zagreb 1994. – Bogoslav Šulek, otac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja. Zagreb 1995. – Najsjajnija zagrebačka predstava. Zagreb 1996. – Dragutin Antun Parčić. Zagreb 1999.

LIT.: S. Laljak: U najboljem slučaju samo – uvod. Vjesnik, 51(1990) 15505. – M. Jurišić: Svjedoci naroda i epoha. Večernji list, 38(1994) 11105. – M. Obad Šćitaroci: Zagrebački perivoji i promenade – nostalgičan pogled u prošlost. Prostor, 3(1995) 1(9). – V. Štimac: Osvježeni tragovi. Dubrovnik, 6(1995) 6. – Gostl, Igor. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – M. Radišić: O Bogoslavu Šuleku na jednom mjestu. Glede, 1997, 1/2. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – I. Bešker: Igor Gostl, dobri duh hrvatske enciklopedike. Vjesnik, 60(1999), 21. IX. – M. Jurišić: Leksikograf koji je pobijedio Vuka. Večernji list, 43(1999), 19. IX. – (Nekrolog). Novi Omanut, 7(1999) 36/37. – Gostl, Igor. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002. – Gostl, Igor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GOSTL, Josip, veterinar i bakteriolog (Lobor, 11. X. 1899 – Zagreb, 17. VIII. 1976). Osnovno i srednje školovanje završio je u Krapini, a studij veterine 1924. u Beču, gdje je doktorirao iz područja veterinarske bakteriologije. Bio je asistent na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu do 1926. kad je zbog polit. angažmana u Hrvatskoj seljačkoj stranci, a potom na ljevici, bio primoran otići. Radio je kao veterinar u nekoliko mjesta (Pisarovina 1927–29, Bosanska Dubica 1930, Vrbovsko 1931–39) te kao kotarski veterinar u Ogulinu. Zbog suradnje s partizanima tal. sud u Kopru u studenom 1942. osudio ga je na 13 godina zatvora te je bio interniran u Volterru. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, prešao je 1944. na oslobođeno područje i radio kao veterinar pri Okružnom NOO Gorskoga kotara, potom u Odsjeku za veterinarstvo ZAVNOH, odnosno vlade Federalne Države Hrvatske. U Zagrebu 1947–50. radio je u Saveznom institutu za veterinarsku službu, potom u Vetserum-zavodu te bio direktor Gradske klaonice do odlaska u mirovinu. Objavio je dvije brošure (Zarazne bolesti svinja, Zagreb 1949; Sprečavanje stočnih bolesti na većim uzgojima, Zagreb 1950) te nekoliko stručnih rasprava. Dobitnik je Ordena rada II. reda. – Supruga Ruža rođ. Weinberger, žid. aktivistica (Karlovac, 6. I. 1905 – Zagreb, 30. IX. 1978). Kći Samuela, trgovca tekstilom u Karlovcu, i Kamile rođ. Schönbrun. Obrazovanje u Klasičnoj gimnaziji i glazbenoj školi stekla je u Karlovcu. Tijekom II. svj. rata s kćerima Nadom i Leom, suprugom → V. Ukrainčika, bila je internirana u tal. logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, vratila se u Vrbovsko. Poslije rata aktivistica je ŽOZ i višegodišnja predsjednica Ženske sekcije. Dobitnica je Medalje zasluga za narod. – Kći Nada, pedagoginja i žid. aktivistica (Bosanska Dubica, BiH, 6. VI. 1928 – Zagreb, 1. I. 1983). Osnovno školovanje završila je u Vrbovskom, partizansku gimnaziju u Zagrebu, a studij biologije i kemije na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Radila je kao nastavnica u osnovnim školama u Ludbregu i Zagrebu. Bila je aktivistica ŽOZ i sa sestrom Leom suosnivačica i dugogodišnja članica zbora »Moša Pijade« (danas »Lira«). Dobitnica je Medalje zasluga za narod, Ordena rada sa srebrnim vijencem i Ordena rada sa zlatnim vijencem.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 24. – HDA, Predsjednički ured, 1941, 10312. – Podaci o ulazniku T. i V. Ukrainčik.

GOSTL, Vjekoslav, trgovac (Bedekovčina, 14. IV. 1891 – logor Jasenovac, 3. III. 1942). Sin Leopoldov. Prije II. svj. rata djelovao je kao trgovac u Zagrebu. Na temelju »Naredbe o obvezatnom prijavljivanju zaliha robe« pod optužbom da je preprodavao brašno bio je uhićen u rujnu 1940. (s Vilkom Kardošem i → J. Hochsingerom). Upućeni su na »prisilni boravak« u Donji Lapac, no kako je u njihovoj odsutnosti u Zagrebu započeo sudski proces, G. je s Hochsingerom osuđen na tromjesečni prisilni boravak u Lici, dok je Kardoš bio oslobođen. Po uspostavi NDH ističući kako se uvijek osjećao Hrvatom te se pozivajući na svoje članstvo u različitim hrv. društvima i glasovanje za hrv. stranke uz što je »potpomagao ustaški pokret u domovini«, za sebe i suprugu Vilmu zatražio je arijska prava. Bio je uhićen u ljeto 1941. i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Na zahtjev direkcije Assicurazioni Generali iz Zagreba da mu se uruči priznanica, iz UNS je stigla obavijest o datumu smrti.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29847, 29898.

LIT.: Narodne novine, 106(1940), 11. IX. – Hrvatski dnevnik, 5(1940) 12, 15. i 16. IX; 15. X. – I. Šute: Položaj i obilježje trgovine u Banovini Hrvatskoj (1939.–1941.) (magistarski rad). Zagreb 2002. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GOSTL, Vladimir, trgovac (Sopot kraj Pregrade, 1900 – logor Stara Gradiška, 1941). Sin Maksa i Albine rođ. Goldberger (?, 1879 – ?logor Jasenovac, ?), koji su imali posjed u Sopotu. Trg. školu završio je u Zagrebu te oko 1920. otvorio trgovinu u Hrašćini, a od 1935. u Zagrebu je radio u »Julio Deutsch«, veletrgovini građevinskim i stolarskim materijalom u Miramarskoj ul. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, bio je uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. Supruga Berta rođ. König i kćeri Branka (?, 1936) i Ljerka (?, 1938) spasile su se bijegom u Skrad, gdje su dočekale kraj II. svj. rata. – Njegov brat Vilko, apsolvent veterine (Pregrada, 16. I. 1911 – logor Jasenovac, 1942), po nalogu UNS od 24. VII. 1942. iz Varaždina je otpremljen u logor Jasenovac s majkom Albinom te šurjakinjom Vjekoslavom Gostl, trgovkinjom (?, 1870 – ?logor Jasenovac, ?).

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29898. – Podaci o ulazniku B. Gostl.

GOTESMAN, Izidor (Gottesman, Ivan), boksač (Zvornik, BiH, 28. III. 1914 – Zagreb, 21. IV. 1987). Sin Avrama (Adama), limarskoga obrtnika, i Klare rođ. Papo. Završio je pučku školu u Zvorniku, a 1929. doselio se u Zagreb i živio kod starijega brata Adama, optičara. U Zagrebu je 1933. završio stručnu školu i graverski zanat te radio kao graverski pomoćnik kod majstora Schlesingera u Mesničkoj ul. Kao pitomac Doma učenika u privredi EZRA postao je član zagrebačkoga žid. sportskoga kluba Makabi. Bavio se atletikom i gimnastikom te 1934–40. boksom kao član prve momčadi u bantam i perolakoj kategoriji. Trenirao ga je amer. trener Jimmy Lyggett, koji je 1930–45. živio u Zagrebu. Prvi uspjeh ostvario je na prvenstvu Zagreba za početnike 1934. postavši prvak u bantam kategoriji, a na prvenstvima Kraljevine Jugoslavije 1937. i 1940. bio je prvak u perolakoj kategoriji. Bio je prvak Savske banovine u perolakoj kategoriji 1936–38. i prvak Zagreba 1939. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je na prvenstvu Male Antante 1937. u Temišvaru osvojivši srebrnu medalju, a iste je godine nastupio na susretu u Trevisu. Za reprezentaciju Zagreba nastupio je u dva susreta protiv Münchena 1937. i 1939. U boksačkoj karijeri 1932–40. imao je 118 borbi, pobijedio je 94 puta uz 16 poraza i 8 neodlučenih rezultata. Od 1941. bio je u braku s Lenkom, s kojom je otac Branka i Mladena. Sa suprugom je vodio prodavaonicu peradi i mliječnih proizvoda na zagrebačkoj tržnici Dolac. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo, a zahvaljujući mješovitom braku bio je pošteđen daljnjih progona. Mobiliziran je u hrv. domobranstvo i ranjen na bojišnici 1942, nakon čega je bio oslobođen daljnjega služenja vojske. Nakon II. svj. rata do 1949. radio je u zagrebačkoj prodavaonici sa suprugom, a potom kao tehnički crtač u zagrebačkom Inženjersko-projektnom zavodu do 1955. God. 1956–60. ponovno je radio u prodavaonici na Dolcu, a od 1960. do umirovljenja 1979. kao poslovođa u prodavaonici »Turopoljac«. – Bio je jedan od ponajboljih ondašnjih boksača u svojoj kategoriji, a sva svoja sportska odličja poklonio je sportskomu muzeju u Izraelu.

IZV.: KŽZ.

LIT.: »Vir«: Prvenstvo grada Zagreba u boksu. Židov, 19(1935), 8. II. – Naši reprezentativci. Boks. Ibid., 21(1937), 23. VII. – Uspjeh Makabejaca na prvenstvu grada Zagreba u boksu. Ibid., 22(1938), 28. I. – P. A. L.: Sport u Makabiju. Ibid., 23(1939), 10. III. – M. Maglica: Desetorica najboljih s hrvatskoga ringa. Jedna ljestvica naših najboljih ovogodišnjih boksača. Ilustrovane sportske novosti, 6(1941), 21. II. – M. Radović: Židovsko gombalačko i sportsko društvo Makabi u Zagrebu. Povijest sporta, 4(1973) 13. – Z. Bušić: Sjećanje na Isidora Gotesmana. Ibid., 26(1995) 104. – Isti: Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa 1719–1998. Zagreb 2002. – F. Frntić: Gotesman, Isidor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GOTTLIEB, Antun, kirurg (Vukovar, 21. XI. 1880 – Ann Arbor, SAD, 13. X. 1967). Sin liječnika Alberta i Franciske rođ. Borovic. Završivši gimnaziju u Osijeku 1898, u Beču je studirao medicinu i stekao doktorat 1904. Radio je godinu dana na kirurškom odjelu u Wiedener Krankenhaus, potom 1905–12. nastavio specijalizaciju kirurgije u zagrebačkoj Bolnici milosrdne braće (danas KB »Sveti Duh«) pod vodstvom → Dragutina Schwarza. God. 1912. preuzeo je dužnost voditelja kirurškoga odjela županijske bolnice u Bjelovaru, gdje je izveo, za ono doba, vrlo smione operativne zahvate, npr. prvu resekciju želuca u Hrvatskoj 1913. Za I. svj. rata odlazi 1914. na ratište, ali je već 1915. zbog bolesti otpušten iz voj. službe i imenovan voditeljem kirurškoga odjela Bolnice milosrdne braće u Zagrebu. Zauzimao se za modernizaciju kirurške opreme, razvoj laboratorija i prilagođavanje operativne tehnike i njege bolesnika napretku eur. medicine. Osim abdominalnom kirurgijom, bavio se i većinom drugih grana operativne medicine. Prvi je u nas, s laringologom Petrom Zecom, izveo resekciju grkljana zbog karcinoma 1918. i, u suradnji s Vasom Savićem, torakoplastiku kao terapiju kavernozne tuberkuloze pluća 1919. U petnaest godina rada na najvažnijem kirurškom odjelu u Hrvatskoj odgojio je najistaknutije predstavnike cijele jedne generacije kirurga. Zbog svojega polit. uvjerenja, koje je kao frankovac za diktature Kralja Aleksandra otvoreno i oštro isticao, umirovljen je 1930, ali nastavio je kiruršku i pedagošku djelatnost u privatnom sanatoriju na Srebrnjaku, poslije poznatomu kao »Gottliebov sanatorij«. God. 1940. reaktiviran je i imenovan predstojnikom svojega bivšeg odjela, premještenog u nove zgrade na Svetom Duhu, ali već 1941. ustaška vlast ga je zbog žid. podrijetla izbacila iz bolnice, iako je u međuratnom razdoblju progonjen kao hrv. nacionalist. Djelomično je bio zaštićen zbog braka s »arijevkom« Ankom Horvat rođ. pl. Pisačić, altisticom. Pri privatnom posjetu jednom članu vlade NDH (vjerojatno Mili Budaku, kojeg je 1932. operirao nakon pokušaja ubojstva) nosio je žid. znak, te iako mu je dotični rekao da ga ne mora nositi, odgovorio je da se »tim znakom ponosi dok god ga moraju nositi njegovi suvjerci«. Nakon II. svj. rata bio je imenovan predstojnikom kirurškoga odjela u Zakladnoj bolnici (danas KBC Zagreb) 1945, a zatim u Bolnici »Dr. Mladen Stojanović« (danas KBC »Sestre milosrdnice«) 1946, gdje je ostao do odlaska u mirovinu 1950. Politička stvarnost u Hrvatskoj nije nikad odgovarala njegovim domoljubnim i humanitarnim idealima, što mu je onemogućilo sveučilišnu karijeru. Odbio je ponudu bivših učenika i suradnika da ga prigodom proslave 70. godišnjice života izaberu redovitim profesorom honoris causa zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Preselio se 1962. kćeri pijanistici Nataliji i zetu liječniku Josipu Matovinoviću u Ann Arbor. Po vlastitoj želji njegov je pepeo položen na zagrebačkom groblju Mirogoju. Blistava uma, spretnih ruku i oštar u govoru, nije bio vješt pisanju i ostavio je samo nekrolog svojem učitelju Schwarzu i nekoliko kazuističkih priloga objavljenih u Liječničkom vjesniku između 1906. i 1922. – Brat Julije, pravnik (Vukovar, o. 1882 – Zagreb, o. 1965). Diplomirao je pravo u Zagrebu. Za I. svj. rata, mobiliziran u austroug. vojsku, postao je ratni invalid. Nakon rata radio je u Sisku, potom u Zagrebu te je u međuratnom razdoblju bio vijećnik Stola sedmorice. God. 1922. prešao je na katoličanstvo te se u župnoj crkvi na Trsatu vjenčao s Marijom (Micikom) rođ. Schur (?, Varaždin – Zagreb, 10. IV. 1967). Po osnutku NDH supruga je 27. V. 1941. Ustaškomu redarstvenomu povjereništvu uputila molbu da ga oslobode od nošenja žid. znaka, što je bilo odbijeno. Zahvaljujući mješovitomu braku, II. svj. rat preživio je u Zagrebu. – Brat Leon, trgovac (Vukovar, o. 1882 – Gibraltar, 1946). Nakon školovanja, radio je u poljoprivrednom poduzeću »Strasser & König«, a potom je s bratom Reginaldom (? – ?) u Beču osnovao DEKOS d. d. za trgovinu žitaricama. U međuratnom razdoblju bio je generalni direktor PRIZAD, centralne uprave za žitarice u Beogradu. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, iselio se u SAD. – Otac Albert, liječnik i žid. aktivist (Kalocsa, Mađarska, 1840 – Vukovar, 1932). Sin mesarskoga obrtnika. Nakon završetka studija medicine u Beču 1867. i obrane magisterija iz opstetricije na Karl-Ferdinandovu sveučilištu u Pragu 1869, preselio se u Vukovar te otvorio privatnu ordinaciju. God. 1870. izabran je za općinskoga liječnika, a 1895. primljen je u Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Dugi niz godina bio je ravnatelj stare vukovarske bolnice u Magotajevoj ul. Prigodom umirovljenja 1916. odlikovan je ordenom Viteza reda Franje Josipa. Isticao se u društvenom životu Vukovara te predstavljao Izraelitsku bogoštovnu općinu u Vukovaru prilikom posvećenja novoga hrama 17. XII. 1889. God. 1876. oženio se Franciskom rođ. Borovic, kćeri Regine Borovic, prve predsjednice Židovskoga gospojinskoga društva u Vukovaru.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27220. – Podaci o ulazniku N. Matovinović.

LIT.: N. S.: U spomen proslave primariusa dr. Antuna Gottlieba. Liječnički vjesnik, 52(1930) 8. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Primarijus dr Antun Gottlieb. Acta chirurgica, 1950, 1. – A. Medanić: Prof. dr. Antun Gottlieb. Medicina, 4(1967) 3. – A. Nick: Dr Antun Gottlieb (1880–1980). Liječnički vjesnik, 104(1982) 2. – V. Maček: Memoari. Zagreb 1992. – D. Košćak: Dr. Antun Gottlieb, prigodom 90-godišnjice prve resekcije želuca u Bjelovaru. Liječničke novine, 32(2004) 27. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – Ista: Židovi Vukovara. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – M. D. Grmek: Gottlieb, Antun. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GOTTLIEB, Hinko (Hajim), pisac, pravnik i žid. aktivist (Đurđevac, 5. V. 1886 – Tel Aviv ili Holon, Izrael, 22. XI. 1948). Sa suprugom Ružom rođ. Löwenstein otac je Vlade i Danka. Maturirao je na Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1904. U Beču je studirao medicinu i pravo, koje je doktorirao temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1911. Još je kao učenik sudjelovao u cionističkom pokretu kao predsjednik žid. omladinskoga društva u Zagrebu »Literarni sastanci«. Isprva je radio u bjelovarskom Kotarskom sudu, zatim u odvjetničkim uredima. Bio je predsj. Židovske bogoštovne općine te cionističke organizacije u Bjelovaru. Mobiliziran u I. svj. ratu, 1914. upućen je na albansko ratište te je na Cetinju bio urednik novina Cetinjer Zeitung (1916). Nakon I. svj. rata, bio je odvjetnik u Bjelovaru (1917–29) i Zagrebu (1929–41) te urednik mjesečnika Omanut (1936–41). Po osnutku NDH Gestapo ga je uhitio u travnju 1941. te s pedesetak uglednih zagrebačkih Židova odveo u Graz. Bio je pušten i dobio je propusnicu s kojom je otišao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i u Kamporu na Rabu (od studenoga 1942. do rujna 1943). Nakon kapitulacije Italije priključio se partizanima, a u ožujku 1945. odlazi u Palestinu. – Od đačkih dana pisao je pjesme, novele, satire, humoreske, igrokaze, književne i kulturološke prikaze te ih objavljivao, pretežito u periodici žid. zajednice Židovska smotra (1906–08), Židovska svijest (1922–23), Haaviv–Proljeće (1929–30), Hanoar (1930–31), Židov (1933–36, 1940), Omanut (1936–41), Jevrejski glas (1937), Jevrejska tribuna (1940), Davar (1944–48), Mišmar (1948). Osječki HNK izveo je njegovu komediju Eksperimenti profesora Evansa (1937). Jedina zbirka pjesama Ijar, jevrejski maj i druge pjesme (1935) sadržava refleksije o osobnoj svagdašnjici, biblijskoj prošlosti i političkoj zbilji s naglašenim cionističkim idejama, a karakterizira je utjecaj Heinricha Heinea (ironija, duhovite i neočekivane poante). U prozi spaja zbiljske i autobiografske motive s fantastičnima. Na hrvatski je prevodio djela hebrejskih i njem. pisaca, a njegova je knjiga prijevoda Heineove lirike (Izabrane pjesme, Zagreb 1936) ocijenjena kao jedna od uspješnijih u nas. Također je jedan od prevoditelja u Antologiji novohebrejske književnosti (Zagreb 1935). Neka od njegovih djela preveo je 1939. na hebrejski jezik → C. Rotem i objavljivao u listu Davar. Njegov Psalam čitan je po logorima u Dalmaciji. U Izraelu je nastavio književni rad; pisao kratke priče s temom Holokausta, priče za djecu, igrokaze te roman Ključ od velikih vrata, posvećen sinovima, objavljen na engleskom i preveden 1950. na hebrejski (Cvi Rotem). Bio je cionističke orijentacije. Isticao se intelektualno-humanističkim stavovima pa je početak II. svj. rata i proglašenu neutralnost jugoslav. vlade komentirao kako vlade mogu biti neutralne, ali ne ljudi, koji su za slobodu i jednakost, a protiv tiranije. Sahranjen je u aleji književnika i novinara na groblju u Nahlat Jichaku. Prema riječima → Slavka Rosenberga »bio je gospar u duši, a demokrat po ophođenju«.

DJELA: Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Zagreb 1935. – The Key to the Great Gate. New York 1947.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Židovska smotra, 8(1914) 3. – A.: H. Gottlieb, Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Narodne novine, 101(1935) 57. – M. A. Sporšić: Gottlieb, Ijar, jevrejski maj i druge pjesme. Obzor, 76(1935) 36. – L. S.: Pedesetogodišnjica dra Hinka Gottlieba (s portretom). Židov, 20(1936) 18. – P. Žuljević: Gostovanje osječkog narodnog kazališta u Varaždinu. Varaždinske novosti, 8(1936–1937) 396. – E. Samlaić: Gottlieb kao prevodilac Heinea. Omanut, 3(1939) 7/8. – O. Gross: Književno veče Omanuta. Židov, 24(1940) 10. – C. Rotem: Hinko Gottlieb u Erec Jisraelu. Uz desetogodišnjicu smrti. Jevrejski almanah, 1957–1958. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – A. Tkalčević: Gottlieb, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2001. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.