Kategorija: D

DEUTSCH, Vilim (Deutsch Maceljski), veletrgovac i industrijalac (Zagreb, 5. VII. 1855 – Beč, 19. XII. 1926). Sin → Filipa i brat → Alberta i Benka, otac → Gustava, → Roberta i → Vlatka Deutsch Maceljski. Kao najstariji Filipov sin, od 1875. pomagao je ocu u vođenju obiteljskoga poduzeća, koje je 1885. promijenilo ime u »Filip Deutsch i sin«, a kad su se 1894. uključili Albert i Benko, poduzeće je promijenilo ime u »Filipa Deutscha sinovi«, trgovina drvima i šumska industrija. Za njegova vođenja posao se i dalje vodio konzervativno, bez velikih rizika; krediti nisu bili uzimani te obitelj nije ulazila u druge poslove ni osnivala nova dionička društva poput drugih Židova. Kao iznimno sposobni i poduzetni već su se 1870-ih, zahvaljujući sve većoj potražnji za građevnim drvom, okrenuli proizvodnji i preradi crnogorice, a od 1884. na mnogo unosniju hrastovinu, istodobno zadržavajući proizvodnju i trgovinu ogrjevnim i tehničkim drvom te daskama. Iskorištavaju mnoga šumska zemljišta, među ostalim šumu plemićke obitelji Sermage u Hrvatskom zagorju, šumu Česma kraj Bjelovara te državnu šumu Žutnica kraj Krapine. Potkraj XIX. i poč. XX. st. poslove je sve više preuzimao brat Albert, a potom i sin Gustav. Poduzeće je vođeno vrlo skladno jer su u njegovu vlasništvu članovi obitelji sudjelovali s fiksnim postocima te je poduzeće uspjelo ujediniti proizvodnju i trgovinu te se razviti u jedno od najvećih proizvodnih i trg. poduzeća hrastovinom u srednjoj Europi, posebice nakon što je 1908. kupljena šuma Turopolje, neposredno uz prugu Zagreb–Sisak, gdje je 1911. otvorena i velika pilana, što je bio ključni poslovni pothvat poduzeća. God. 1910. dobio je, zajedno s ostalim članovima obitelji, ugarsko-hrv. plemstvo te pridodao prezimenu nastavak »od Macelja«, odnosno Maceljski prema šumi na brdu Macelj, koja je bila u vlasništvu poduzeća, a u Đurmancu kraj Krapine bila je i pilana. S bratom Albertom bio jedan od najvećih prinosnika poreza u ŽO u Zagrebu za 1915. – Supruga Charlotte (Šarlota) (Lupoglav kraj Dugog Sela, 28. IV. 1863 – Zagreb, 11. X. 1944). Po uspostavi NDH u prijavi imovine navela je vlasništvo nad trećinom kuće u Jurišićevoj ul. Za II. svj. rata neko se vrijeme skrivala u sanatoriju Đure Vranešića na Zelengaju u Zagrebu.

IZV.: ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Deutsch Maceljski. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

DEUTSCH, Žiga, gospodarstvenik (Bačka Palanka, Srbija, 16. VIII. 1887 – ?, SAD, ?). U Osijek se doselio 1927. kao gl. dioničar i upravitelj Osječke tvornice koža, protokolirane odlukom Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku 1. II. 1919. Posljednje je tantijeme primio 1939. Po uspostavi NDH tvornica je dobila ustaškoga povjerenika, a iz prijave imovine vlastima NDH, koju je umjesto njega 27. VI. 1941. podnio V. Furman vidljivo je da je Ž. tada već bio u New Yorku. U njegovu kuću na uglu Desatičine i Jägerove ul. uselilo se osječko vodstvo njem. narodnosne skupine »Landesleitung der deutschen Volksgruppe«.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

DEVČIĆ-TORBICA, Iskra, prevoditeljica (Zagreb, 9. I. 1951). Kći Natka i Flore rođ. Tolentino, podrijetlom je iz poznate dubrovačke obitelji Tolentino; među posljednjim je izravnim potomcima sefardskih Židova, koji su se iz Španjolske doselili u Dubrovnik. Od 1978. članica je Udruženja hrvatskih književnih prevodilaca i od 1998. Hrvatskoga društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja. Od poč. XXI. st. bavi se koordiniranjem i vođenjem međunarodnih projekata. Prevela je djela: John Hedgecoe Sve o fotografiji i fotografiranju (Zagreb 1980), Claudio Napoleoni Ekonomska misao dvadesetog stoljeća (Zagreb 1981), Cynthia Wickham Kućne biljke (Zagreb 1986), Nathaniel Hawthorne Veliko kameno lice (Zagreb 1988), Michael Laver Privatne želje i politika. Poziv na politiku racionalnog izbora (Zagreb 2005) i dr.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

DEŽMA, Feodora, pedagoginja (Zemun, Srbija, 18. VIII. 1902 – Auschwitz, VIII. 1942). Kći pravnika Jakova (ranije prezime Deitelbaum) i Ide rođ. Spitzer, sestre → Huga Spitzera. Od 1937. na II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu predavala je kemiju, fiziku i matematiku, povremeno i geografiju. Po uspostavi NDH već je 14. V. 1941. otpuštena, a 30. VI. 1941. u prijavi imovine navela kako je umirovljena. Vratila se u Osijek, gdje je u listopadu 1941. vodila srednjoškolski tečaj ŽO. U svibnju 1942. s ostalim osječkim Židovima odvedena je u sabirni logor u Tenji kraj Osijeka, a u kolovozu 1942. deportirana u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28546. – HDA, Gradski komitet KPH Zagreb, Zb-PRP, Popis učenika klasične gimnazije u Zagrebu.

LIT.: Zbornik naučnih i književno-umjetničkih priloga bivših đaka i profesora zagrebačke Klasične gimnazije o 350-godišnjem jubileju (1607–1957). Zagreb 1957. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – I. Goldstein i A. Szabo: Povijest zagrebačke klasične gimnazije (1607.–2007.). Zagreb 2007.

DIAMANT, Greta, publicistkinja i novinarka (Vukovar, o. 1900 – Moskva, X. 1993 ili 1994). Kći vukovarskog rabina → Juliusa i Šulamit rođ. Löwy, unuka rabina → Davida Löwyja. Gimnaziju je završila u Vukovaru, a nakon I. svj. rata studirala je u Beču, gdje se oko 1920. učlanila u Klub studenata socijalista iz Jugoslavije, čiji je jedan od organizatora bio i → L. Kraus. Ondje je prihvatila komunističke ideje i upoznala budućega supruga → Karla Fodora, s kojim se potom nastanila u Berlinu, gdje je upoznala Bertolta Brechta i Kurta Tucholskoga. Kao ljevičarka, nakon dolaska na vlast Adolfa Hitlera 1933, otišla je iz Njemačke u SSSR, gdje je kao žrtva staljinističkih čistki provela dvije godine u Gulagu (logor Magadan), a prema svjedočenju njezina nećaka Aleksandera Vermeulena, preživjela je podučavajući djecu komandanta logora. Bila je rehabilitirana još za Staljinova života (oko 1946). U književnosti se javlja prikazima djela Miroslava Krleže, Nikolaja Ogneva i dr. (Nova literatura, 1928–29) te kao dopisnica iz Pariza (15 dana, 1933–34), a bila je također dugogodišnja suradnica časopisa Neues Leben, njem. izdanka Pravde, koji je izlazio u Pragu. Između 1975. i 1985. više je puta dolazila u Hrvatsku i Vukovar. Potpisivala se kao Greta Fodor te pseudonimima i šiframa Gre. Fo. i Maria Werner. – Brat Ernest, pravnik (Vukovar, ? – ?). Doktorirao 1920. na zagrebačkom Pravnom fakultetu temeljem rigoroza. U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik u Subotici. Odveden je u Auschwitz u kolovozu 1942. s ostalim mađ. Židovima, a preživio, prema vlastitim navodima, možda i zato jer je znao svirati violinu. Nakon II. svj. rata često je dolazio u Vukovar i redovito odsjedao kod Rose Oberson, majke liječnika → Đure. – Brat Otto, pedagog i poduzetnik (Vukovar, 31. VIII. 1898 – Auschwitz, 1942). Jedno je vrijeme bio nastavnik povijesti, a potom se bavio poduzetništvom. U ljeto 1942. deportiran je u Auschwitz, gdje je stradao. – Brat Viktor, drvni stručnjak (Vukovar, o. 1900 – logor Jasenovac, 1941). Radio je u drvnoj industriji, najprije u Sloveniji, a zatim se zaposlio kod vukovarskoga veletrgovca drvom i drvnom građom → Aleksandra Steinera. Bio je zaručen s Kristinom Herzl iz Subotice. Po osnutku NDH, iako mu je šurjak → Edmund Bier poslao iz Rijeke propusnicu na adresu poslodavca, u njegov se stan uselio zamjenik šefa vukovarske ustaške policije, koji ga je smjesta dao uhititi. Deportiran je u logor, vjerojatno u Danicu kraj Koprivnice, potom u Gospić, a potom prebačen u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sestra Katharina (Keta) Diamant-Vermeulen, prevoditeljica (Vukovar, 22. IX. 1901 – Utrecht, Nizozemska, 20. IX. 1970). Studirala je 1920–22. u Beču, gdje je slušala Freudova predavanja. Angažirala se u politici kao ljevičarka. S Gretom je poč. 1930-ih otišla u SSSR, gdje je radila kao tumač i prevoditelj sa sedam jezika. U Rostovu se udala za niz. arhitekta Jana Willema Vermeulena, zbog čega je proglašena špijunkom i provela tri mjeseca u moskovskom zatvoru Ljubjanki. Iz SSSR je 1938. otišla k suprugu u Nizozemsku, koji je kao član Pokreta otpora 1943. stradao u nacističkom logoru Vught. Ona je preživjela Holokaust skrivajući se kod Johanne Theodore Niemeijer iz Groningena (tetka Pum), koja je za to proglašena Pravednicom među narodima.

IZV.: Nadgrobni spomenik na vukovarskom židovskom groblju. – Podaci o ulaznici A. Vermeulen.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Đ. Oberson: (Nekrolog). Bilten ŽOZ, 1994, 34/35. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Ibid., 1996, 46/47. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

DIAMANT, Hinko (Heinrich), žid. aktivist (? – ?). U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. Bio na kandidatskoj listi anticionista za izbor novog vodstva osječke ŽO.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 3/4. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

DIAMANT, Julius (Julije), rabin (Oradea, Rumunjska, 5. IV. 1860 ili 1868 – Vukovar, 11. III. 1932). Sin rabina Morica i Adele rođ. Landesberg, podrijetlom iz rabinske obitelji, čiji korijeni sežu do Don Salamona Kalifarija u Španjolskoj u vrijeme izgona Židova. Školovao se u Budimpešti i Berlinu, stekavši doktorat znanosti. Službovao je kao rabin u Vukovaru od 21. VI. 1893. sve do smrti te nosio titulu vukovarskoga i srijemskoga nadrabina. Također je bio zamjenik vinkovačkoga nadrabina (1913–14). Na zahtjev vukovarske žid. općine oženio je Šulamit (Vukovar, 1869 – logor Jasenovac, 1942), kći svoga prethodnika rabina → Davida Löwyja, s kojom je imao šestero djece. Osnovao je i potpomagao mnoge kulturne i humanitarne ustanove Vukovara i okolice te bio »duševni otac i dobar vjerski poglavar« tamošnje žid. zajednice. Bio je i predsj. žid. suda (»bet din«). Organizirao je među vukovarskim Židovima skupljanje priloga za Židovsku đačku menzu u Zagrebu. Kao široko obrazovani intelektualac, sa znanjem nekoliko jezika (slovački, hrvatski, mađarski, njemački, hebrejski, aramejski, latinski, grčki), bio je značajna ličnost ne samo među vukovarskim Židovima nego i među ostalim sugrađanima. Krajem XIX. st. zastupao je mađ. interese i zauzimao se za to da se u realnoj gimnaziji uvede mađ. jezik kao neobvezan te surađivao u mnogim budimpeštanskim novinama. Objavio neke od prvih tekstova o povijesti Židova u Hrvatskoj (Jevrejski almanah, 1925), među ostalim i prvi pregled o toj temi. – Otac Moric (Moritz), rabin (Oradea, Rumunjska – ?). Izabran na ispražnjeno mjesto varaždinskoga rabina 1866. za koje se natjecalo više kandidata iz Mađarske, Austrije i Njemačke. Kako je rabinom imenovan Ignac Grossmann, čini se da D. iz nepoznatih razloga nije ni nastupio na to mjesto. Također je bio rabin u Trenčínu.

DJELA: A zsidók története Horvátországban az egyenjogúsításig. Budapest 1912.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Vermeulen.

LIT.: E. Bier: Memories. Tuscon 1983. – Obzor, 28(1896) 192. – Židov, 6(1922) 6; 11(1927) 49. – (Nekrolozi): Jevrejski glas, 5(1932) 12; Židov, 16(1932) 11. – V. Baum: J. Diamant. Jevrejski almanah, 1927–1928. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. S. Hardy: Jewish Family Register for Croatia and Southern Hungary. Avotaynu, 12(2001) 3. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

DIAMANT, Vitomir, liječnik (?, o. 1884 – Zagreb, 23. X. 1962). Spominje se na popisu žid. liječnika ŽOZ izdanomu 18. XII. 1941. na zahtjev RUR.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28572.

DIAMANT, Žanka, učenica (Ogulin, 1926 – ?, BiH, 1944). Po osnutku NDH prebjegla je na Hrvatsko primorje. Poč. studenoga 1942. internirana je u logor u Kraljevici, a od lipnja 1943. u Kamporu na Rabu. Dana 9. IX. 1943. pridružila se Židovskomu rapskomu bataljonu, a potom jedinicama 6. ličke divizije.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

DIAMANTSTEIN, Alfred, revolucionar (Zagreb, 15. XI. 1896 – ?, Srbija, nakon 1941). Bez pravoga zanimanja i sredstava za život, zatekao se u Mađarskoj za revolucionarnih zbivanja u ožujku 1919. Bio je u vezi s mađ. političarom i revolucionarom Bélom Kunom, po čijem je nalogu bio kooptiran u frakciju jugoslav. komunista u Budimpešti, a odatle je upućen u Zagreb da promiče komunističke ideje i da poveže mađarske i jugoslav. komuniste te da financira ljevičarske aktivnosti. Po dolasku je ubrzo uhićen i, vjerojatno pod pritiskom, na saslušanjima u zagrebačkoj policiji u srpnju 1919. unovačen kao obavještajac (»agent provokator«); bio je gl. izvor informacija policiji pri uhićenjima, zatim i u sudskoj istrazi. Na temelju njegovih informacija je naposljetku u ljeto 1919. u »aferi Diamantstein« optuženo i suđeno na vojnom sudu u Novoj vesi u Zagrebu 27–30. III. 1920. god. 65 komunista i pristaša Socijalističke radničke partije Jugoslavije. Po završetku procesa oslobođen je jer je uzeto u obzir da je kaznu od 3 mjeseca zatvora već odležao u pritvoru. Pošto mu se više od desetljeća gubi svaki trag, komunistički list Proleter ga 1937. razobličuje kao ljotićevskog agenta upletena, pod imenom Milan Danić, u kriminalne poslove neke zagrebačke tvrtke. Uoči II. svj. rata boravio je u Srbiji, gdje mu se nakon Travanjskoga rata izgubio svaki trag.

LIT.: D. Družanec: Demonstrativni odbor u Zagrebu povodom »afere Diamantstein«. U: Četrdeset godina. Zbornik sećanja aktivista jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta, 1. Beograd 1960. – I. Ramljak: Afera Diamantstein (na marginama građe iz zagrebačkih novina). U: Zagreb, jučer, danas i sutra, 1. Zagreb 1961. – I. Očak: Afera Diamantstein. Prvi antikomunistički proces u Kraljevstvu SHS (1919). Zagreb 1988. – Isti: Afera Diamantstein. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – Isti: Diamantstein, Alfred. Ibid. – V. Bogišić: »Susret s Diamantsteinom«. Ibid., 2. Zagreb 1999.