Kategorija: V

VARY, Bela, farmaceut (Mukačevo, Ukrajina, 1891 – ?). Sin Hermanov. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća »Kozmokemija« u Zagrebu. Po uspostavi NDH zajedno sa suprugom Felice i kćeri Eli preuzeo je žid. znak te prebjegao u Split u čemu mu je pomogao poslovni partner Menelik Musanić davši mu 2500 dolara da se prebaci na tal. teritorij. Vjerojatno se sa suprugom iselio u Palestinu, a kći Eli, supruga Grozdana Kneževića, ostala je u Zagrebu.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku Z. Lukić.

VEGNER, Martin, fotograf (Szabolcs, Mađarska, 1864 – ?). Spominje se kao fotograf u Sisku, gdje je stekao zavičajnost 1935.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27809.

VEITH, Robert, pjesnik (Zagreb, 1893 – ?Jeruzalem, nakon 1960). Sin Ljudevita i Gizele. Napisao je zbirku lirskih pjesama na njem. jeziku. Bio je član cionističkoga pokreta te aktivan u ŽOZ. Po uspostavi NDH nastavio je raditi u ŽOZ, a u nepoznato doba prebjegao je iz Zagreba. Nakon II. svj. rata živio je u Izraelu.

DJELA: Erde. Zagreb 1928.

IZV.: KŽZ.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

VELIĆ, Antun, poduzetnik (Vukovar, 15. XI. 1894 – ?, Izrael, ?). Sin Leopolda i Matilde. Bio je suvlasnik tvornice cigle i crijepa »Velić« na Sajmištu u Vukovaru. Zahvaljujući mješovitomu braku, preživio je II. svj. rat, nakon kojeg se iselio u Izrael. Sin mu je poginuo u tzv. šestodnevnom ratu 1967. – Sestra Edita Velić-Reiner, liječnica (Vukovar, o. 1896 – Beč, o. 1980). Bila je suvlasnica tvornice »Velić«. U međuratnom razdoblju živjela je u Zagrebu, gdje je prijateljevala s Miroslavom Krležom. Nakon II. svj. rata živjela je u Beču. – Majka Matilda, poduzetnica (Veszprém, Mađarska, 24. III. 1872 – logor Jasenovac, 1942). U Vukovar se 1876. doselila iz Pečuha. Udala se za Leopolda Velića, ali je u međuratnom razdoblju ostala udovica. Bila je suvlasnica tvornice »Velić«. Po uspostavi NDH uhićena je i deportirana u logor Jasenovac, gdje je stradala.

LIT.: V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

VELIĆ, Stjepan (Wunschbach), redatelj i scenarist (Ivanec, 31. I. 1914 – Zagreb, 10. X. 2008). Sin Željka (David, Dezso) Wunschbacha, podrijetlom iz Nagykanizse, koji je bio šef željezničke postaje u Ivancu, Varaždinu (od približno 1915) i Zagrebu (od približno 1920), i Gizele rođ. Haffner, rođene u Lepoglavi. Nakon završene zagrebačke Klasične gimnazije upisao je studij medicine. Istodobno je 1937–41. radio u zagrebačkom predstavništvu Foxa i u poduzeću Balkan film kao prevoditelj s engleskoga i njemačkoga jezika. Po uspostavi NDH s bratom Dragutinom (Dudi) (Ivanec, 1912 – logor Slana, 1941) zatočen je u zatvoru u Savskoj cesti. Simulirao je bolest te je odveden u bolnicu, odakle je pušten uz pomoć liječnika. Potom se skrivao kod prijatelja (dr. Krstić), dok su se roditelji istodobno skrivali na Kanalu do posljednje deportacije Židova iz Zagreba; pretpostavlja se da su deportirani u Auschwitz. S. se priključio partizanima te djelovao kao liječnik i promijenio prezime Wunschbach u Velić. Kraj II. svj. rata dočekao je u partizanskoj bolnici u Čazmi, odakle se vratio u Zagreb. Nakon prekida vratio se filmu 1948. U poduzeću Nastavni film snimao je popularno-znanstvene filmove te postao jedan od najplodnijih redatelja poratnoga obrazovnog filma. God. 1948–64. snimio je za Nastavni film (od 1955. i za Zora film) više od 60 takvih filmova (Geometrijska mjesta u ravnini, 1954; Od zvijezda do života, 1957; Biljka i životinja, 1959; II Gymnaestrada, 1957, Biljni organi i njihova funkcija, 1960), a za pojedine je pisao i scenarije. Od 1964. djelovao je u obrazovnom programu Televizije Zagreb, gdje je do umirovljenja radio u Školskom programu. Tematski njegova ostvarenja obuhvaćaju različita obrazovna područja, a u njima se često služio filmskim trikovima i animiranim sekvencama. Surađivao je s Dragom Chloupekom, Bogoslavom Petanjkom i Milanom Katićem. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Sa suprugom Sonjom rođ. Pavlin otac je Borisa i Željke. – Sin Boris, pravnik i diplomat (Zagreb, 26. II. 1947). Završio je VII. gimnaziju (1965) u Zagrebu, gdje je diplomirao (1969) i magistrirao (1972) na Pravnom fakultetu. Na Sveučilištu Columbia magistrirao je međunarodnu trgovinu i investicije (1973), a na Sveučilištu Yale doktorirao međunarodne investicije i bankarstvo (1977). Također je 2000. diplomirao na Sveučilištu Stanford. Radio je kao pripravnik na Općinskom sudu u Zagrebu (1970–72), odvjetnik u odvjetničkom uredu »Shearman&Sterling« u New Yorku (1973–75), savjetnik za strana ulaganja u Tajništvu UN (1977–83), pravni savjetnik Svjetske banke (1983–85), direktor za Europu i Aziju Savjetodavnoga servisa za strana ulaganja Svjetske banke (1985–2000) te kao direktor za regionalni nadzor pri Credit Suisse First Boston (2000–03). God. 2003. imenovan je veleposlanikom Republike Hrvatske u Narodnoj Republici Kini, a 2008. veleposlanikom u Republici Indiji. Predavao je na sveučilištima u SAD-u i Hong Kongu te je autor mnogobrojnih studija o međunarodnim gospodarskim odnosima. – Kći Željka Velić-Dvoršćak, pravnica (Zagreb, 30. V. 1953). Završila je Klasičnu gimnaziju 1972. u Zagrebu, gdje je na Pravnom fakultetu 1976. diplomirala, 1977. položila pravosudni ispit, a 1980. magistrirala tezom Autonomija prava stranaka. God. 1982. stekla je diplomu franc. poslovnog jezika pri Međunarodnoj trgovačkoj komori u Parizu. Usavršavala se u Dallasu (1985). Radila je kao stručna suradnica u drugostupanjskom vijeću i bila voditeljica sudske prakse na Županijskom sudu u Zagrebu (1976–82), pravna savjetnica na poslovima istraživanja i proizvodnje nafte i plina u INA (1982–2002), gdje je bila direktorica Sektora pravnih poslova (2002–09) te savjetnica predsjednika INA-e (2009). Od 2010. osnivač je i partner u Odvjetničkom društvu Željka Velić-Dvoršćak i partneri j. t. d. Sudjelovala je u međunarodnim arbitražama i mirenjima (London, Houston, Beč, Zürich). Arbitar je Stalnoga izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu u postupcima s međunarodnim obilježjem. Majka je Borisa.

IZV.: Podaci o ulazniku Ž. Velić-Dvoršćak.

LIT.: V. Majcen: Velić, Stjepan. Filmska enciklopedija, 2. Zagreb 1990. – I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Pregled povijesti hrvatske kinematografije. Zagreb 1998. – http://www.matica.hr/vijenac/228/Mister%20X/, pristupljeno 12. XII. 2015. – http://www.mvep.hr/hr/predstavnistva/poslanici/velic-dr-boris/, pristupljeno 30. XII. 2015.

VENTURRA, Solomon (Ventura), trgovac (?Split, ? – ?Dubrovnik, nakon 1799). God. 1769. doselio se u Dubrovnik iz Splita, gdje je živio i radio s braćom. Bio je oženjen udovicom Isaka Camposa te je raspolagao njezinim mirazom od 7000 dukata. Živio je s obitelji izvan geta, vjerojatno u današnjoj Kunićevoj ul., a 1782. živio je zajedno s majkom i suprugom u kući u Kovačkoj ul. uz najamninu od 70 dukata. God. 1799. bio je glava kućanstva u kojem su bile tri osobe.

LIT.: V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

VIDAN, Ivo, anglist (Zagreb, 24. I. 1927 – Zagreb, 26. III. 2003). Sin Luje i Jule (Weiss), suprug Gabrijele. Osnovnu školu završio je u Zagrebu, gdje je započeo srednjoškolsko obrazovanje na II. muškoj gimnaziji, koje je nastavio u Splitu, gdje se sklonio zajedno s obitelji 4. VII. 1941. Nakon što su ih 6. XI. 1941. tal. okupacijske vlasti internirale u Korčuli, u kojoj je boravio do kapitulacije Italije u rujnu 1943, redovito je polagao ispite u tal. gimnaziji u Splitu. U rujnu 1943. s obitelji je napustio Korčulu te se privremeno sklonio na Vis, a odande poč. 1944. u Bari, u kojem je boravio do rujna 1945, kad se vratio u Zagreb te nastavio školovanje u partizanskoj gimnaziji. Temeljem položenog ispita zrelosti upisao se u travnju 1946. na zagrebački Filozofski fakultet, gdje je 1950. završio studij anglistike i filozofije. Doktorirao je na Sveučilištu u Nottinghamu 1956. tezom o strukturi u djelima Josepha Conrada. Do 1961. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je kao redoviti profesor 1997. Nekoliko je puta boravio kao nastavnik na sveučilištima u SAD (Yale, Columbia i dr.) te na mnogim akademskim ustanovama u Europi. Surađivao je u mnogobrojnim domaćima i stranim publikacijama, bio urednik povijesnih i leksikonskih djela, član međunarodnoga savjeta časopisa Journal of Modern Literature te član uredništva Književne smotre. U velikoj Povijesti svjetske književnosti uredio je, zajedno s Bredom Kogoj-Kapetanić, VI. svezak, koji obuhvaća književnost engleskoga govornoga izraza (Zagreb 1976). Osnovao je 1992. Hrvatsko društvo za anglističke studije. U znanstvenim radovima, koje odreda obilježava misaona inventivnost i egzaktnost, metodološki zastupa suvremene analitičke pristupe pripovjednomu i dramskomu tekstu, povezujući koherentno tzv. imanentnu analizu s komparatističkim pogledom na književne pojave. Raspon interesa seže od Williama Shakespearea do velikih romanopisaca i dramatičara XX. st. Naratološko usmjerenje očituje se osobito u prvim knjigama: Nepouzdani pripovjedač. Postupak i vizija u djelima triju modernih generacija (1970) i Roman struje svijesti (1971), u kojima su osobito važne studije o Jamesu Joyceu. Drugo je istaknuto područje engl. književnost oko 1900, s težištem na stvaralaštvu Josepha Conrada. Neobično vrijedni su i njegovi komparatistički prilozi, mahom u knjigama Tekstovi u kontekstu (1975) i Engleski intertekst hrvatske književnosti (1995), u kojima se očituje moderna metodološka svijest u osvjetljivanju veza među različitim književnostima i povijesnim razdobljima. Osobitu pozornost zaslužuju usporedna istraživanja djela Miroslava Krleže (npr. Gospoda Glembajevi), koja su među vrhunskim doprinosima krležologiji. Usporedba između radova Rudolfa Filipovića o hrvatsko-engleskim kult. vezama i Vidanovih rasprava jasno pokazuje smjenu znanstvenih paradigmi na području kulturoloških studija. Bio je član Kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger« i član Savjeta Novog Omanuta. Posmrtno mu je izdana knjiga Tumačiti auru. Anglističke, kroatističke i treće teme. – Majka Jula (Weiss, Reich, Rajić; Julijana, Jelica), službenica (Donji Miholjac, 25. XII. 1903 – Zagreb, 16. XII. 1976). Kći → Emila Reicha i Eugenije (Jenny, Ženi, Ženka) rođ. Kohn, sestrična u drugom koljenu → R. Bubnja. Završila je osam razreda srednje škole u Beču u privatnoj realnoj gimnaziji Lhuitlen, s pravom javnosti. U međuratnom razdoblju njezin je otac potpomagao je život Vidanovih, koji su živjeli u Bauerovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH prešla je 3. VII. 1941. na katoličanstvo, a 4. VII. 1941. zajedno sa suprugom i sinom izbjegla u Split, gdje su ih 6. XI. 1941. uhitile tal. okupacijske vlasti i internirale u Korčuli. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. odlaze sa zbjegom na otok Vis, a odande poč. siječnja 1944. u Bari, gdje su ostali do rujna 1945, kad su se vratili u Zagreb. Poslije rata radila je u Nakladnom zavodu Hrvatske (1946–50), Narodnoj knjizi (1950) i do umirovljenja u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža; 1950–72). – Otac Lujo (Weiss), posebnik (Zagreb, 16. XI. 1888 – Zagreb, 13. VII. 1963). Sin Cecilije rođ. Lakenbacher. U rujnu 1939. odobrena mu je promjena prezimena Weiss u Vidan. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu i dao žid. podavanje u iznosu od 18 050 din., a 3. VII. 1941. prešao je na katoličanstvo te idući dan izbjegao s obitelji u Split.

IZV.: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Osobni dosje djelatnika. – Podaci o ulazniku G. Vidan.

DJELA: Nepouzdani pripovjedač. Postupak i vizija u djelima triju modernih generacija. Zagreb 1970. – Roman struje svijesti: James Joyce »Uliks«, William Faulkner »Buka i bijes«. Zagreb 1971. – Tekstovi u kontekstu. Odjeci i odnosi u novijoj književnosti. Zagreb 1975. – Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb 1995. – Tumačiti auru. Anglističke, kroatističke i treće teme. Zagreb 2003.

LIT.: T. Jukić: Albionski tweed i hrvatske Penelope. Republika, 22(1966) 11/12. – N. Batušić: Engleski intertekst. Forum, 5(1966) 5/6. – V. Tenžera: Tekstovi u kontekstu. Preživljuje dobro pisanje. Zagreb 1995. – Lj. I. Gjurgjan: Engleski poticaj hrvatskoj književnosti. Vijenac, 4(1996) 59. – J. Ciglar-Žanić: Engleski intertekst. Studia romanica et anglica Zagrabiensia, 1996, 41. – Vidan, Ivo. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – V. Biti: Vidan, Ivo. Krležijana, 2. Zagreb 1999. – Lj. I. Gjurgjan: (Nekrolog). Novi Omanut, 11(2003) 58. – Vidan, Ivo. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009.

VILKOVIĆ, Sigismund (Žiga), kantor i glazbenik (Kolodij, Rusija, 1861 – Varaždin, 1934). Sa Sabinom rođ. Pollak otac je Branka i Ervina. Nakon školovanja u Mariupol’u u Ukrajini, postao je kantor u varšavskoj sinagogi. Uz novčanu pomoć varšavske žid. zajednice 1880. je nastavio školovanje na Bečkom konzervatoriju, gdje je učio pjevanje kod prof. Schmidta. Uz konzervatorij je polazio i kantorsku školu kod Josipa Singera. God. 1883. pozvan je za nadkantora u Moravsku Ostravu, gdje je ostao dvije godine. U siječnju 1885. došao je u Varaždin na pokusno pjevanje, a 6. III. imenovan je nadkantorom. U Varaždinu je sudjelovao na koncertima varaždinskih pjevačkih i dobrotvornih društava. Kao član Hrvatskoga pjevačkoga društva »Vila« često je nastupao na koncertima, i to kao solo pjevač ili je zamjenjivao zborovođu. Bavio se skladanjem, a davao je i pouku iz glasovira i pjevanja. Povodom 25. godišnjice njegova pjevačkoga djelovanja u Varaždinu priređena je 6. III. 1910. u sinagogi svečana proslava njegova jubileja te je od Saveza kantora Hrvatske i Slavonije kao priznanje primio srebrni pehar. Sahranjen je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Branko, trgovac (Varaždin, ?1893 – ?, nakon 1945). U zagrebačkoj Ilici posjedovao je trgovinu kratke i pletene robe. – Sin Ervin, pjevač (Varaždin, 14. XI. 1890 – Varaždin, 17. IV. 1921). Pjevačku pouku dobio je od oca. Pohađao je varaždinsku Klasičnu gimnaziju 1901–09, a u Zagrebu je upisao Pravni fakultet, koji je ubrzo napustio i bavio se pjevanjem. Kao operetni tenor bio je angažiran u zagrebačkim kazalištima te na njem. pozornicama. Nakon I. svj. rata nastupao je u varaždinskom kazalištu kao pjevač u operama i operetama.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28100.

LIT.: Varaždinski viestnik, 3(1892) 3. – Naše pravice, 8(1910) 9. – Varaždinske novosti, 11(1939) 526. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu. Varaždin 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

VINKOVIĆ (WOLLNER), Milan, pravnik, politolog i ekonomist (Našice, 19. II. 1901 – Düsseldorf, Njemačka, XII. 1997). Rođen je u bogatoj trg. obitelji. Budući da je kao srednjoškolac stanovao kod državnoga odvjetnika i cenzora Johanidesa, čitao je necenzurirani tisak te se susreo s idejama Oktobarske revolucije te revolucije u Mađarskoj. Nakon I. svj. rata postao je član i tajnik SKOJ. Temeljem Obznane zbog protudržavnoga djelovanja osuđen je na tri mjeseca zatvora, potom na tri godine izgnanstva iz Našica. Zbog daljnje polit. agitacije izgubio je mogućnost da završi studij na Visokoj trgovačkoj školi u Zagrebu pa je studij prava vjerojatno završio u Njemačkoj, a u Parizu je studirao polit. znanosti. Habilitirao je 1925. temom iz ekonomskih znanosti u Genovi. God. 1925–26. bio je gl. urednik lista Plug, novine za zaštitu seljačkih interesa, koje su željele utemeljiti široki pokret za zaštitu seljačkih interesa i za što užu suradnju seljačkih masa s radništvom te istodobno djelovati kao prosvjetno glasilo za seljake. Za Španjolskoga građanskog rata kao aktivan član tzv. osječke skupine radio je na pribavljanju pomoći za stradale, ponajviše sanitetskoga materijala. Po uspostavi NDH Ustaško taborište u Našicama osudilo ga je kao boljševika na smrt strijeljanjem, ali je uz pomoć obiteljskih veza pod imenom Mihalj Vener pobjegao u Mađarsku. Potom ga je uhvatila policija (Vinković je smatrao da ga je odao grof Petar Pejačević, veleposlanik NDH u Španjolskoj, iako se predstavljao kao prijatelj obitelji) te je bio zatočen u logoru u Bačkoj Topoli, potom u Budimpešti, a naposljetku u Dachau. Njegova je supruga ubijena 1944. u budimpeštanskom zatvoru Csilaghegy. Sin Vladimir (?, 1936) ubijen je 1944. u Auschwitzu, gdje je deportiran zajedno sa sestrom Verom, bakom i tetom. Roditelji su mu bili ubijeni još u NDH. Auschwitz je preživjela jedino njegova kći Vera ud. Mikas (?Našice, o. 1929 – Zagreb, 3. VI. 2009). Po završetku II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je radio u Vjesniku. Kao komercijalni direktor Nakladnoga zavoda Hrvatske (1946–47) organizirao je prvi »Putujući dom kulture« – izložbe i prodaju knjiga brodom i u vlakovima (popularni »Bibliovlak«). Komunističke vlasti optužile su ga za suradnju s brit. tajnom službom s kojom je navodno stupio u kontakt u Trstu 1945, gdje je radio kao Vjesnikov novinar. Uhićen je 1950. te četiri godine bio zatočen na Golom otoku. Nakon izlaska iz logora 1954. dodijeljen je na rad seoskim radnim zadrugama (Topolovac i Sunja), a potom je u Zagrebu radio kao nakladnik u izdavačkim poduzećima »Zora« i »Epoha«. Krajem 1960-ih u Düsseldorfu je bio kao prevoditelj za radio Deutsche Welle. Po njegovoj posljednjoj želji urna s posmrtnim ostacima položena je na zagrebačkom groblju Mirogoj (19. II. 1998).

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: Ha-kol, 1998, 53/54.

VINKOVIĆ, Hinko (Weinberger), novinar i publicist (Varaždin, 21. VI. 1898 – Auschwitz, 20. VIII. 1942). Sin Ota Weinbergera i Filipine rođ. Taussig. Obitelj je 1913. promijenila prezime Weinberger u Vinković. Gimnaziju je završio u Varaždinu te studirao u Beču i Zagrebu, gdje je 31. VI. 1922. promoviran u doktora filozofije tezom o → E. Breieru. Od 1922. bavio se kazališnom i likovnom kritikom te je bio glavni i odgovorni urednik Morgenblatta (1929–30. i 1932). Po uspostavi NDH sa suprugom Zorom rođ. Spitzer i sinom Miloradom preuzeo je žid. znak, prešao na katoličanstvo i morao vratiti prezime Weinberger. Zatražio je arijska prava te 20. IX. 1941. dobio »dopustnicu« Ministarstva unutarnjih poslova. Po nalogu iz Ureda poglavnika (upućenog na ruke Eugena Kvaternika u RUR) 31. XII. 1941. izuzet je od mjera protiv Židova »s obzirom na činjenicu da će mu možda biti podijeljene dozvole boravka i rada«.

DJELA: Goethe auf der Zagreber Bühne. Zagreb 1932. – Hundert Jahre Theatergebäude in Zagreb 1834.–1934. 4. Oktober. Zagreb 1934. – Des Burgschauschpielers Ludwig Löwe Gastspiele in Zagreb. Zagreb 1935. – Des Hofschauspielers Nikolaus Heurteur Zagreber Gastspiele in den Jahren 1832 und 1833. Zagreb 1935. – Jugoslawische Literatur in Morgenblatt (2. I. 1886–31. XII. 1935). Zagreb 1936. – Repertoar Zagrebačkog kazališta prije 100 godina. Zagreb 1937. – Christine Schweigert und ihre Gastspiele in Zagreb. Zagreb 1938. – Das Gastspiel der Hofschauspielerin Christine Helbel-Enghaus in Zagreb. Zagreb 1938. – Kupnja Stankovićeve kazališne zgrade. Zagreb 1938. – Adam Mandrović. O stogodišnjici njegova rođenja. Zagreb 1939. – Wie Josip Freundenreich im Jahre 1855 wieder an das Zagreber Theater kam. Zagreb 1939. – Petar Brani. O stotoj obljetnici njegova rođenja. Zagreb 1940. – Josip Freundenreich hat für die »Graničari« 45 Gulden erhalten. Zagreb 1940. – Hundert Jahre neueres Kroatisches Drama 1840. 10 Juni 1940. Zagreb 1940.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28642, 28917. – KŽZ. – Matica rođenih ŽO Varaždin. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Popis žrtava.

LIT.: Narodno jedinstvo, 2(1922) 20. – Varaždinske novosti, 13(1941) 579. – Pregledan historijat starog teatra. Novosti, 28(1934) 334. – V. Kušan: O hrvatskoj književnosti u Morgenblattu kroz 50 godina. Savremenik, 36(1937) 11. – N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971.