VINKOVIĆ (WOLLNER), Milan, pravnik, politolog i ekonomist (Našice, 19. II. 1901 – Düsseldorf, Njemačka, XII. 1997). Rođen je u bogatoj trg. obitelji. Budući da je kao srednjoškolac stanovao kod državnoga odvjetnika i cenzora Johanidesa, čitao je necenzurirani tisak te se susreo s idejama Oktobarske revolucije te revolucije u Mađarskoj. Nakon I. svj. rata postao je član i tajnik SKOJ. Temeljem Obznane zbog protudržavnoga djelovanja osuđen je na tri mjeseca zatvora, potom na tri godine izgnanstva iz Našica. Zbog daljnje polit. agitacije izgubio je mogućnost da završi studij na Visokoj trgovačkoj školi u Zagrebu pa je studij prava vjerojatno završio u Njemačkoj, a u Parizu je studirao polit. znanosti. Habilitirao je 1925. temom iz ekonomskih znanosti u Genovi. God. 1925–26. bio je gl. urednik lista Plug, novine za zaštitu seljačkih interesa, koje su željele utemeljiti široki pokret za zaštitu seljačkih interesa i za što užu suradnju seljačkih masa s radništvom te istodobno djelovati kao prosvjetno glasilo za seljake. Za Španjolskoga građanskog rata kao aktivan član tzv. osječke skupine radio je na pribavljanju pomoći za stradale, ponajviše sanitetskoga materijala. Po uspostavi NDH Ustaško taborište u Našicama osudilo ga je kao boljševika na smrt strijeljanjem, ali je uz pomoć obiteljskih veza pod imenom Mihalj Vener pobjegao u Mađarsku. Potom ga je uhvatila policija (Vinković je smatrao da ga je odao grof Petar Pejačević, veleposlanik NDH u Španjolskoj, iako se predstavljao kao prijatelj obitelji) te je bio zatočen u logoru u Bačkoj Topoli, potom u Budimpešti, a naposljetku u Dachau. Njegova je supruga ubijena 1944. u budimpeštanskom zatvoru Csilaghegy. Sin Vladimir (?, 1936) ubijen je 1944. u Auschwitzu, gdje je deportiran zajedno sa sestrom Verom, bakom i tetom. Roditelji su mu bili ubijeni još u NDH. Auschwitz je preživjela jedino njegova kći Vera ud. Mikas (?Našice, o. 1929 – Zagreb, 3. VI. 2009). Po završetku II. svj. rata vratio se u Zagreb, gdje je radio u Vjesniku. Kao komercijalni direktor Nakladnoga zavoda Hrvatske (1946–47) organizirao je prvi »Putujući dom kulture« – izložbe i prodaju knjiga brodom i u vlakovima (popularni »Bibliovlak«). Komunističke vlasti optužile su ga za suradnju s brit. tajnom službom s kojom je navodno stupio u kontakt u Trstu 1945, gdje je radio kao Vjesnikov novinar. Uhićen je 1950. te četiri godine bio zatočen na Golom otoku. Nakon izlaska iz logora 1954. dodijeljen je na rad seoskim radnim zadrugama (Topolovac i Sunja), a potom je u Zagrebu radio kao nakladnik u izdavačkim poduzećima »Zora« i »Epoha«. Krajem 1960-ih u Düsseldorfu je bio kao prevoditelj za radio Deutsche Welle. Po njegovoj posljednjoj želji urna s posmrtnim ostacima položena je na zagrebačkom groblju Mirogoj (19. II. 1998).
IZV.: Gradska groblja Zagreb.
LIT.: Ha-kol, 1998, 53/54.