Kategorija: S

STRAUSS, Pavel, inženjer (Čakovec, 1912 – San Diego, SAD, 1991). Djelovao je kao inženjer te bio stručnjak tekstilne industrije »Tivar« u Varaždinu.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1992, 25.

STRAUSS, Vilim, žid. aktivist (?, o. 1840 – Vukovar, ?). Spominje se kao ugledni građanin Vukovara u drugoj pol. XIX. st. Predstavljao je izraelitsku bogoštovnu općinu u Vukovaru prilikom posvećenja novoga hrama 17. XII. 1889.

IZV.: DAVU, Fotokopija dokumenta o posvećenju novog vukovarskog hrama.

STRAUSS, Zvonimir, kirurg (Zagreb, 1900 – Zagreb, 24. VI. 1953). Brat Vatroslavov. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1927. i specijalizirao kirurgiju. Radio je kao kirurg u Pakracu. Partizanima se priključio u studenom 1944. te bio kao upravitelj Vojne bolnice Vojne oblasti 3. korpusa, voditelj kirurške ekipe 38. divizije i gl. kirurg Vojne oblasti 3. korpusa.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27840.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13.

STRAUSZ, Makso, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je upravitelj i suvlasnik poduzeća Čakovečki parni mlinovi i elektrana. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

STRIŽIĆ, Zdenko (Steiner, pl. Višnjevački), arhitekt i urbanist (Bjelovar, 19. IX. 1902 – Hannover, Njemačka, 1. XI. 1990). Arhitekturu je studirao u Dresdenu (1921–23) i Berlinu (1924–26), gdje je pohađao majstorsku školu za arhitekturu Hansa Poelziga, kojemu je bio suradnik (1928–31). God. 1931–33. radio samostalno u Berlinu, projektirao i izvodio više javnih i stambenih objekata u Austriji, Njemačkoj, Češkoj i Švedskoj. U Zagrebu je djelovao 1933–1956. Bio je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1946–56), na Sveučilištu u Melbourneu (1956–61), potom na Massachussetts Institute of Technology, a od 1962. na Visokoj tehničkoj školi u Braunschweigu. Posvetio se uglavnom rješavanju urbanističkih pitanja, regulacija gradova, gradskih četvrti i povijesnih gradskih cjelina te projektiranju stambenih kuća (stambena zgrada na Ribnjaku, 1932, stambeno naselje Vrhovec, 1933, naselje Prve hrvatske štedionice na Trešnjevki s kućama u nizu, 1935. i adaptacija hotela »Dubrovnik«, 1940, u Zagrebu; Željezničarsko naselje u Sarajevu, 1934; regulatorni plan Sušaka, 1936, i Novog Sada, 1937). Kao Poelzigov suradnik projektirao je zgrade na Bülowplatzu i kino-kazalište »Babylon« u Berlinu (1929) te kasino za I. G. Farbenindustrie u Frankfurtu na Majni (1930). Samostalno je projektirao naselje Spandau kraj Berlina (1927), a 1930. dobio je prvu međunarodnu nagradu za kazalište u Harkovu. Autor je projekta za dovršenje mosta Sušak–Rijeka, generalnoga plana Plitvičkih jezera (1952), paviljona studentskoga doma na Lašćini u Zagrebu. Od 1956. djeluje u inozemstvu i projektira obiteljske kuće i kult. centar u Radcliffeu u Australiji (1959), stambeno naselje u Westminsteru u Londonu (1960), kazalište u Darmstadtu (1963), sveučilišni grad u Bochumu (1963), upravnu zgradu u Roteburgu (1964), zgradu u Harbüttelu (1964), kiparski paviljon i ljevaonicu Visoke tehničke škole u Braunschweigu (1965), dječji dom u Neu-Erkerdoeu (1965) i pristanišnu zgradu u zračnoj luci Berlin–Tegel (1965, s Kramerom i Wittom). Bavio se umj. fotografijom snimajući uglavnom arhitektonske motive iz staroga Zagreba (Svjetla i sjene, 1955). Objavljivao je članke i oglede s područja arhitekture i urbanizma u domaćim i stranim stručnim časopisima.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – T. Premerl: Strižić, Zdenko. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – Strižić, Zdenko. Hrvatska enciklopedija. 10. Zagreb 2008.

STRMAC, Aleksandar (Klein, Stermac, Strmac-Klein; Saša, Alex), sportaš i plivački trener (Zagreb, 27. IX. 1919 – Toronto, 31. I. 2006). Sin Antuna Kleina (?, o. 1899 – Zagreb, 10. XII. 1939) i Veronike (Vjere) rođ. Marn. Otac je bio zagrebački Židov, vlasnik trgovine »Antun Klein« u Jurišićevoj ul. u Zagrebu, u kojoj su se prodavali tepisi i ukrasni namještaj. Majka mu je bila Hrvatica, koja je iz prvog braka s glumcem Zvonkom Strmcem imala njegovoga polubrata Borisa Strmca, svestranoga sportaša, dok je njegov mlađi brat Anton (Miki) također bio sportaš. Obitelj je za vrijeme Kraljevine SHS promijenila prezime Klein u Strmac, ali su Aleksandar i Anton sve do izbijanja II. svj. rata nastupali na sportskim natjecanjima najprije pod prezimenom Klein, a potom Strmac-Klein. Završio je Trgovačku akademiju u Zagrebu 1938, a studij tekstila na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Leedsu prekinuo je zbog izbijanja II. svj. rata. Bio je voditelj izvoza u poduzeću »Biljana« u Zagrebu. Sportsku karijeru započeo je kao junior u Hrvatskom športskom klubu »Concordia«. Bavio se atletikom, skijanjem, hokejom na travi i hokejom na ledu, a najveće uspjehe ostvario je u plivanju i vaterpolu. Od kraja 1934. bio je član Zagrebačkoga plivačkoga kluba (nakon rasformiranja plivačke sekcije u »Concordiji«). U skijanju i hokeju na ledu nastupao za Zagrebačko klizačko društvo, a u hokeju na travi ostao je član »Concordije«. Na juniorskom Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1936. u Splitu osvojio je 2. mjesto u plivanju na 50 m slobodno i u štafeti 3×100 m mješovito. Kao jedan od najtalentiranijih plivača u državi izborio se za sudjelovanje u delegaciji jugoslavenske omladine na Olimpijskim igrama u Berlinu iste god. U vaterpolu i plivanju nastupao je za momčad Sveučilišta u Leedsu te je istodobno bio član vaterpolo kuba »Bratford Dolphins«, s kojim se kao najbolji igrač i strijelac plasirao u finale Prvenstva Engleske. Uz to igrao je i ragbi, tada gotovo nepoznati sport u Zagrebu. Nakon povratka iz Leedsa nastavio je nastupati za plivačku i vaterpolo momčad Zagrebačkoga plivačkog društva te nastupio u novoosnovanoj Jugoslavenskoj ligi 1940. Za vaterpolo reprezentaciju Jugoslavije debitirao je 8. IX. 1940. u Szegedu protiv Mađarske kao prvi vaterpolist iz kontinentalne Hrvatske i Zagreba. Kao vaterpolist igrao je na poziciji centra (sidraša) i bio je odličan strijelac. Uspostavom NDH nastupao je zajedno sa bratom Antonom i polubratom Borisom u novoosnovanom Hrvatskom plivačkom sportskom klubu »Zagreb«. Braća su tada nastupala samo pod prezimenom Strmac, s obzirom da su bili iz miješanog braka dopušteni su im sportski nastupi. Kao član »Zagreba« osvojio je Prvenstvo Hrvatske u vaterpolu 1942. Iste je god. nastupio u dva međudržavna susreta u vaterpolu protiv Slovačke u Zagrebu i Bratislavi. Vojni rok je služio u zrakoplovstvu NDH i nastupao 1944. za novoosnovani Plivački klub zrakoplovaca. Potkraj 1944. osuđen je na smrt zbog suradnje s partizanskim pokretom i nalazio se u ustaškom zatvoru u Zagrebu iz kojeg je oslobođen na kraju rata. Sa sportskim aktivnostima nastavio je u klubu »Mladost«, u kojem je 1945–52. igrao vaterpolo i bio plivački trener. Za vaterpolo reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 10 puta (1940–49) uz 2 nastupa za B selekciju te je sudjelovao na Balkanskom prvenstvu 1946. u Splitu (zlatna medalja), Europskom prvenstvu 1947. u Monte Carlu i na OI 1948. u Londonu. S hrv. reprezentacijom osvojio je I. prvenstvo FNRJ u vaterpolu 1945. u Ljubljani. S momčadi »Mladosti« osvojio je u I. saveznoj vaterpolo ligi 3. mjesto 1947. i 2. mjesto 1949. Karijeru plivačkog trenera započeo je kao član »Zagreba« 1941. i nastavio u »Mladosti« do 1951. Odgojio je mnogo vrsnih plivača, njegovom je zaslugom plivačka momčad »Mladosti« osvojila ekipno Prvenstvo Jugoslavije 1946. God. 1953. iselio se u Kanadu te se nastanio u Torontu, gdje je od kraja 1950. živio njegov polubrat Boris. S njime se bavio poduzetništvom te su imali poduzeće za proizvodnju plastičnih čamaca i poslije vrata. God. 1953–61. bio je plivački trener kluba »Etobicoke Swim Club« i reprezentacije Kanade, a 1954–56. trenirao je plivačicu Virginiu Grant-Ridpath, koja je za Kanadu nastupila na OI 1956. u Melbourneu. Bio je gl. trener plivačke reprezentacije Kanade na Panameričkim igrama 1959. u Chicagu. Također je bio član »Toronto Lawn and Tennis Club«. – Brat Anton (Stermac, Strmac-Klein; Anthony G., Miki), sportaš i prometni stručnjak (Zagreb, 1921 – Toronto, 8. IV. 2002). Nakon završenog studija građevine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu radio je kao asistent na fakultetu i stručni konzultant. Prije iseljenja u Kanadu 1960. diplomirao je na Imperial College u Londonu. U sportskoj karijeri bavio se plivanjem, vaterpolom, hokejom na travi i skijanjem. U hokeju na travi nastupao je kao član kluba »Concordia«, u plivanju i vaterpolu kao član Zagrebačkoga plivačkoga kluba do 1941, kluba »Zagreb« 1941–45. i »Mladost« 1945–50. Za Kraljevine Jugoslavije postigao je najveće uspjehe u hokeju na travi: kao član »Concordije« osvojio je prvenstvo države 1939. i iste god. Zalokarov pokal. U plivanju je kao član Zagrebačkoga plivačkoga kluba bio višestruki juniorski prvak Zagrebačkoga plivačkog podsaveza. Nastupio je za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije na plivačkom natjecanju u Darmstadtu u srpnju 1938. U konkurenciji plivača iz Njemačke, Italije, Finske i Jugoslavije osvojio je 2. mjesto na 100 m slobodno i 1. mjesto u štafeti 4×50 m slobodno. S momčadi Zagrebačkoga plivačkoga kluba nastupio je u novoosnovanoj Jugoslavenskoj plivačkoj i vaterpolo ligi 1940. Uspostavom NDH uspješno je nastupao kao plivač i vaterpolist. S momčadi »Zagreb« osvojio je Prvenstvo Hrvatske u vaterpolu 1942. Iste je god. na plivačkom Prvenstvu Hrvatske u Zagrebu osvojio 2. mjesto na 100 m prsno, dok je na Prvenstvu hrvatske mladeži u Bjelovaru osvojio 1. mjesto u štafeti na 3×100 m slobodno. Nastupio je u dva međudržavna susreta u plivanju i vaterpolu protiv Slovačke 1942. u Zagrebu i Bratislavi. Vojni rok služio je u domobranstvu u Zagrebu. Nakon II. svj. rata nastupao je kao vaterpolist. Kao branič za A reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 4 puta 1949. i 1 put za B selekciju 1948. S hrv. reprezentacijom osvojio je I. prvenstvo FNRJ u vaterpolu 1945. u Ljubljani. S momčadi »Mladosti« osvojio je u I. saveznoj vaterpolo ligi 3. mjesto 1947. i 2. mjesto 1949. U Kanadu se iselio 1960. sa suprugom Darinkom i kćerima Dariom i Lanom. Zaposlio se u Uredu za autoceste države Ontario, poslije Ministarstvu transporta i komunikacija. U mirovinu je otišao kao voditelj Odsjeka za promet, tehnologiju i energetiku 1987. Odigrao je važnu ulogu u osnivanju Kanadskoga geotehničkog društva (Canadian Geotechnical Society), kojega je bio predsj. 1983–87. God. 1971–74. bio je urednik Canadian Geotechnical Journal. Objavljivao je stručne radove iz područja mostogradnje i sigurnosti nasipa. Bio je član Tehničkog instituta Kanade (Engineering Institute of Canada) i dobitnik je medalje Instituta (John B. Stirling Medal) 1996. Od 1999. u njegovu čast Kanadsko geotehničko društvo dodjeljuje plaketu s njegovim imenom za doprinos u radu društva.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – Podaci o ulazniku N. Turković.

LIT.: U vaterpolu je Zagreb s 4:2 pobijedio Dubrovnik. Nova Hrvatska, 2(1942) 182. – Slovaci nisu bili protivnici našim plivačima. Šport, 11(1932) 32. – Mladost Akademski plivački klub. Zagreb 1967. – Hrvatsko akademsko športsko društvo Mladost Zagreb. Zagreb 1992. – I. Kerhin: Zagrebački šport 1941.–1945. Zabranjene i zaboravljene godine. Večernji list, 37(1993), 1. VI. – A. Negro: Športsko plivanje u Zagrebu do 1941. Zagreb 2006. – Z. Jajčević: Olimpizam u Hrvatskoj. Zagreb 2007. – F. Kramer: Saša Strmac – Žustri šuter i čudesni trener. Ha-kol, 2011, 122. – http://www.nrcresearchpress.com/doi/abs/10.1139/t02-902?journalCode=cgj#.UXKO 90rSbFw, pristupljeno 13. V. 2013.

STÜHLER, Dragutin (Carlo), fotograf (Caraca, Rumunjska, 20. II. 1886 – Split, 14. I. 1954). Srednju školu završio je u Bukureštu, a fotografski zanat izučio je u Beču. Od 1914. fotografski je pomoćnik u Splitu, 1916–18. vojni fotograf u Bukureštu i Beču. Nakon toga ponovo je u Splitu, gdje je otvorio vlastiti fotografski atelijer. Snimao je turističke, folklorne i povijesno-umj. fotografije za izdanja Jadranske straže, Arhiva za propagandu Jadrana te za druge domaće i strane publikacije. Bio je fotograf Arheološkoga muzeja u Splitu (1948–54) za potrebe kojega je snimao spomeničku baštinu Dalmacije, posebice Splita.

LIT.: Fotografija u Hrvatskoj. Photography in Croatia 1848.–1951. (katalog izložbe). Zagreb 1994. – D. Kečkemet: Stühler, Dragutin. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – Stühler, Dragutin. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.

SUČIĆ, Zlatica, turistička djelatnica (Zagreb, 16. III. 1946). Kći Bogomira Grgurića i Ade rođ. Kardoš-Kremen. Diplomirala je njemački i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S liječnikom Matom Sučićem majka je Ade, ekonomistice, i Ivora. Djeluje kao turistički vodič.

SULZER, Rudolf, pjevač (?, 23. X. 1885 – ?). U međuratnom razdoblju bio je operni pjevač u Njemačkoj. Pred Travanjski rat stigao u Zagreb, gdje su ga, po uspostavi NDH, uhitile vlasti jer je s trgovačkim pomoćnikom Eduardom Vonschom, također njem. Židovom, iz Zagreba u Ljubljanu pokušao prebaciti zagrebačke Židove → Hildu Klein i Ivana Hochsingera. Osuđeni su na novčanu kaznu i 60 dana zatvora, ali je pridodano da ih »nakon izvršene kazne treba prebaciti preko granice ili ako to ne bi bilo moguće poslati na prisilni rad«. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 25, Predsjednički ured, br. 19961, god. 1941.

SÜSMAN, Josip (Sismann, Süssmann), obrtnik (Tarnów, Poljska, 1814 – ?). Doselio se u Zagreb 1846. U braku s Anom (Anette) rođ. Bachrach iz Nagykanizse, imao je osmero djece, među njima kćer Rozaliju (Zagreb, 13. XI. 1859 – ?). Vodio je 1859–86. urarski obrt u zagrebačkoj Ilici.

IZV.: DAZ, GPZ, Obrtno kazalo za slobodne obrte 1860–1884. – DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 51.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970.