Kategorija: S

SINGER, Stevan, sportaš (? – ?). Bio je istaknuti sabljaš zagrebačkoga Makabija u međuratnom razdoblju.

SINGER, Valerija (Vali), socijalna radnica (Prag, 25. IV. 1903 – Zagreb, 8. VII. 2003). Kći Arnolda Reissa i Gizele rođ. Mandler. Odrasla je u Beču, gdje, zadojena socijalističkim idejama u krugu internacionalne socijalističke omladine, upoznaje muzikologa → P. Markovca, za kojega se 1928. udaje i dolazi u Zagreb. U drugom je braku bila s liječnikom → B. Steinom, kojemu je pomagala u ordinaciji. Nakon uspostave NDH prebjegla je iz Zagreba te preko Dubrovnika stiže na Rab, gdje je bila internirana u logor u Kamporu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima i bila članica Komisije za evakuaciju logoraša s Raba na oslobođeni teritorij Like, Korduna i Banije te kao djelatnica odjela za socijalnu skrb ZAVNOH u Topuskom. Nakon rata djeluje kao socijalna radnica u Zagrebu, pomoćnica ministra socijalne politike, suosnivačica i do umirovljenja ravnateljica Škole za socijalne radnike. God. 1954. bila je članica odbora za vođenje poslova oko gradnje novog Doma zaklade »Lavoslava Schwarza« u Bukovačkoj ul., a unutrašnje uređenje zgrade izvedeno je velikim dijelom prema njezinim prijedlozima i sugestijama. U trećem braku bila je s pravnikom → Leom Singerom. Izrađivala je umjetnički vez na svili prema predlošcima Kamila Tompe i → Marte Ehrlich-Tompa, a 2003. u Galeriji »Milan i Ivo Steiner« održana je izložba njezinih radova Vezene slike.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Spomenica povodom 50-godišnjice Doma staraca Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije (Zaklade Lavoslava Švarca) u Zagrebu 1910–1960. Beograd–Zagreb 1960. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Skeledžija: Stoti rođendan Valerije Singer. Novi Omanut, 11(2003) 58.

SINGER, Vlado (Vladimir), ustaški dužnosnik (Virovitica, 21. X. 1908 – logor Stara Gradiška, X. 1943). Iako je bio pokršten i smatrao se Hrvatom, po rasnoj teoriji i nacističkim zakonima bio je Židov. God. 1929–33. za vrijeme studija u Zagrebu bio je gl. organizator i središnja osoba tajnih nacionalističkih skupina među sveučilištarcima te je predvodio sveučilištarce u društvu »Kvaternik«. God. 1932. organizirao je demonstracije protiv kralja Aleksandra, a iduće je godine pokrenuo i uređivao list Naša gruda, prvo ustaški orijentirano glasilo u zemlji. Već se nakon drugoga broja 1933. morao iseliti u Beč, a 1934. u njegovu se stanu jedno vrijeme skrivao i Eugen Kvaternik. Uhićen je u Beču na zahtjev jugoslav. vlasti u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na kralja Aleksandra. Pušten je nakon šest mjeseci te odlazi u Italiju, gdje boravi u ustaškim logorima i internaciji na Liparima. Bio je jedan od ključnih ideologa ustaškoga pokreta. Po uspostavi NDH bio je na čelu Osobnoga odjela GUS te na čelu II. ureda UNS. Unatoč svim zaslugama za ustaški pokret, 1941. uhitili su ga suborci, privremeno ga zatočili u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu te potom u Staroj Gradiški, pod optužbom zbog navodnih intervencija za sudionike diverzije na glavnoj zagrebačkoj pošti, ponajprije Vilima i Nadu Galjer. U logoru je jedno vrijeme bio pod povlaštenim tretmanom, zatočen u sobi s Vladkom Mačekom i ostavši vjeran osnovnim ustaškim idejama. Čini se da je neposredan nalog za njegovo ubojstvo stigao kad je iz zatočeništva dostavio Paveliću izvještaj o prilikama u Jasenovcu. Pavelić je izvještaj predao Vjekoslavu Luburiću, koji je 1943. naredio grupi »Crna ruka« da ga ubije. Razlozi njegove smrti dugo su zaokupljali i opterećivali pripadnike ustaškoga pokreta. Slavko Kvaternik u jugoslavenskom je zatvoru 1946–47. tvrdio da je za smrt odgovoran osobno Ante Pavelić jer je S. zamijetio kako je »lako bilo živjeti Paveliću u Italiji, ali teško ustašama na Liparima« te da je bio opasan jer je poznavao Pavelića iz emigracije te uživao simpatije omladine. Prema suvremenicima, smetao je Anti Paveliću, jer je među rijetkima otvoreno govorio o njegovim manama. Ante Moškov u zatvoru je tvrdio da je S. uhićen odmah nakon eksplozije u zagrebačkoj pošti, pod lažnom optužbom da je bio u dosluhu s diverzantima u zagrebačkoj pošti u rujnu 1941, ponajprije s Vilimom i Nadom Galjer, za koje je jamčio, što mu je bilo zamjerano, jer ih je od prije poznavao. Prema nekima, Eugen Kvaternik je izjavio kako ga je po Pavelićevu nalogu osobno uhitio i poslao u Staru Gradišku, što je dvojbeno jer je Kvaternik u memoarskim zapisima najpohvalnije pisao o Singeru, smatrajući ga najistaknutijom žrtvom Pavelićevih intriga i zločina. Pavelić je, pak, tvrdio da je Singerovo uhićenje samo privremeno te da će ubrzo biti pušten, no radi Nijemaca neko vrijeme neće vršiti nikakve dužnosti.

IZV.: HDA, MUP SRH, 013.0.2, Historijat ustaškog pokreta i NDH, obradio S. Kvaternik i V. Košak, 45, 151, 201–202, 310. – HDA, MUP SRH, 013.0.4, Dosje dr. Ante Pavelić, Ustaški pokret i poglavnik NDH Ante Pavelić, 91–93.

LIT.: A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac, 1–3. Beograd–Jasenovac 1986–1987. – V. Maček: Memoari. Zagreb 1992. – M. Rupić: Singer, Vlado. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – E. D. Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925–1945. Zagreb 1995. – Maček u Luburićevu zatočeništvu. Split 1999.

SINGER, Zvonimir, ginekolog i opstetičar (Zagreb, 1. IX. 1930 – Zagreb, 7. IX. 2011). Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je 1955. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Ginekologiju i opstetriciju specijalizirao je 1964. Od 1960. do umirovljenja 1994. zaposlen je u bolnici »Ozren Novosel« (danas KB »Merkur«). God. 1964–93. vodi Citološki laboratorij (poslije Odsjek za citologiju i kliničku genetiku), koji 1979. zbog izvrsnosti stječe priznanje Internacionalne akademije za citologiju. God. 1974. doktorirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu tezom Ispitivanje mejoze sterilnih muškaraca s oligospermijom i azoospermijom u svrhu genetičkog savjetovanja, 1975. stječe zvanje primarijusa, 1977. imenovan je docentom, a 1982. redovitim profesorom Medicinskoga fakulteta. Usavršavao se u Londonu, Oxfordu, Liverpoolu, Glasgowu, Parizu i Milanu. God. 1978. specijalizirao je citologiju u Beču, čime je dobio pravo članstva u Internacionalnoj akademiji za citologiju. Bio je član Hrvatskoga liječničkog zbora (od 1956), Društva za perinatologiju, Udruženja kliničkih citologa, International Academy of Cytology, European Society of Human Genetics te prvi tajnik i osnivač Društva za humanu genetiku Hrvatskoga liječničkog zbora. Također je bio član liječničkih timova na Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. i Univerzijadi u Zagrebu 1987. Dobitnik je mnogih priznanja (Orden rada sa srebrnom zvijezdom, plaketa Hrvatskoga liječničkog zbora) te je imenovan počasnim članom Hrvatskoga liječničkog zbora. God. 1982. postaje izvanredni član Hrvatske akademije medicinskih znanosti, a 1993. njezin stalni član.

DJELA: Liječenje urogenitalne trihomonijaze Glongynom (tinidazolom) (suautori S. Salihović i A. Švast-Singer). Ljubljana 1976. – Priručnik za ginekološku citologiju. Zagreb 1966, 19942.

LIT.: Singer, Zvonimir. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – Lj. Zergollern-Čupak: (Nekrolog). Paediatria Croatica, 55(2011) 4.

SKOPAL, Albert (Sonnenberg), liječnik (Zagreb, 1902 – Zagreb, 3. XII. 1971). Sin Slavkov. Bio je u braku s Anom, liječnicom (Gospić, 1905 – Zagreb, 4. V. 1981), kćeri Ferde Grospića i Emilije rođ. Pavelić, namještene u Gradskom poglavarstvu u Zagrebu s plaćom od 9600 din. sa stanom u Buconjićevoj ul., koja je podnijela prijavu o imovini vlastima NDH kao supruga pokrštenoga Židova. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 672.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SKOPAL, Stella (Slava), keramičarka i kiparica (Zagreb, 18. VII. 1904 – Zagreb, 24. XII. 1992). Kći Slavoljuba i Helene rođ. Zappert (?, 1872 – Zagreb, 4. III. 1961). U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu, a 1928. diplomirala kiparstvo na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt. Na specijalizaciji u Beču savladala je tehniku glaziranja, modeliranja figura, kreiranje kamina i keramičkih peći. Prvu samostalnu izložbu dekorativnih i uporabnih keramičkih predmeta priredila je 1935. u Zagrebu, što je ujedno bila i prva izložba keramike u Hrvatskoj. Njezine keramičke peći, kamine, stolove i zidne dekoracije rabili su tada poznati arhitekti pri opremanju obiteljskih kuća u Zagrebu i Dubrovniku. Po uspostavi NDH prebjegla je u Sušak, a u veljači 1942. bila je internirana u Treviso. Sa sobom je ponijela album fotografija svojih keramičkih radova, što joj je omogućilo da se zaposli u tvornici keramičkih podnih pločica »Appiani«. U Trevisu su nastale mnoge njezine figuralne kompozicije, uporabni predmeti i peći. Dio tih djela i danas se nalazi u tvorničkom muzeju keramike u Milanu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pobjegla je na jug te se u Bariju pridružila Štabu NOVJ. Radila je u bolnici na rehabilitaciji ranjenika, koji su po njezinim uputama izrađivali različite suvenire i šahovske figure od gline. U lipnju 1944. pridružila se skupini likovnih umjetnika partizana u Cozzanu. Ondje su nastale njezine skulpture Na bijegu, Nošenje ranjenika, Partizan i partizanka i dr. Od studenoga 1944. u oslobođenom je Splitu radila u Prosvjetnom odjelu Oblasnoga NOO za Dalmaciju. Surađivala je na postavi izložaba hrv. umjetnika partizana. Nakon završetka rata vratila se u Zagreb te je radila kao profesorica u Školi primijenjenih umjetnosti (1945–65). Izrađivala je uporabnu i dekorativnu keramiku te samostalno izlagala u zemlji i u inozemstvu. Od 2013. u okviru Židovske vjerske zajednice Bet Israel djeluje galerija koja nosi njezino ime. – Otac Slavoljub (Sonnenberg; Salomon, Samuel), poduzetnik (?, 1868 – Zagreb, 30. XI. 1932). Dozvolom Povjerenstva za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade 1913. promijenio je ime i prezime Salomon Sonnenberg u Slavoljub Skopal. Bio je suvlasnik građevinskih poduzeća »Eisenbart-Sonnenberg-Batušić« i »Skopal-Juričić-Batušić«, upravitelj i suvlasnik poduzeća za proizvodnju konjaka »Patria« u Zagrebu te predstavnik dioničkoga društva za vodogradnju i bušotine Beograda.

LIT.: Narodne novine, 85(1919), 26. III. – M. Baričević: Stella Skopal. Zagreb 1978. – Bilten ŽOZ, 1988, 8; 1993, 28/29. – D. Ivanuša: Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta. U: Antisemitizam, holokaust, antifašizam. Zagreb 1996. – Skopall, Stella. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

SKOPALL, Joseph, fotograf (? – ?). U početku je djelovao kao pirotehničar, poslije kao fotograf u Győru, gdje mu se čuvaju fotografije. Snimio je, ručno docrtao i olovkom dotjerao najraniju riječku kalotipiju iz 1852, koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Ubraja se u najveća imena rane mađ. fotografije.

LIT.: A Történeti Múzeumi Közlemények, 1984, 1/2. – E. Dubrović: Riječki fotoamaterski pokret 1890–1940. U: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951. Zagreb 1994. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

SKOPCZYNSKI, Melanija (rođ. Schorsch, Šorš), liječnica (Osijek, 13. IV. 1893 – Požega, 18. VII. 1973). Podrijetlom je iz imućne požeške trgovačke žid. obitelji. Njezin djed Simon (?, 1819 – ?, 1906) bio je veleposjednik i pred I. svj. rat vlasnik zemljišnih dobara u Požeškom Brestovcu, dok je otac Adolf od 1907. u Požegi držao trgovinu konfekcijskom robom. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Požegi, gdje se istaknula u humanitarnom radu za I. svj. rata, a medicinu je studirala u Pragu i Zagrebu, gdje je 1932. diplomirala. Kao liječnica opće prakse radila je u Zagrebu, potom u Beogradu, gdje ju je zatekao II. svj. rat, koji je preživjela zahvaljujući mješovitomu braku s Brankom Skopczynskim (Krakov, Poljska, 1897 – Požega, 1978), inženjerom strojarstva i ravnateljem ljevaonice, no cijela njezina obitelj deportirana je potkraj 1941. u logor Jasenovac, gdje su svi stradali. Nakon rata radila je većinom u Osijeku i Požegi.

IZV.: Gradski muzej Požega.

LIT.: A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.

SKRIVANELI, Pjer (Scrivaneli, Scrivanelli), pravnik i poduzetnik (Sarajevo, 9. II. 1945). Sin liječnika Nike i Vere rođ. Sauerbrunn. Djelovao je u turizmu 1990-ih, a potom kao tajnik Hrvatske odvjetničke komore.

SLAVIĆ, Srećko, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj Jugoslavenske banke d. d. u Zagrebu. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.