Kategorija: S

SCHWARTZ, Milan, oftalmolog, javni djelatnik i žid. aktivist (Zaprešić, 20. I. 1877 – Rehovot, Izrael, 15. XII. 1956). Sin Maxa, poštara u Zaprešiću. Sa suprugom Lolom rođ. Weinberger (Županja, 6. X. 1889 – Zagreb, 2. VIII. 1930) otac je → A. Shomronyja. Osnovnu školu završio je u Zaprešiću, gimnaziju u Zagrebu, a studij medicine u Beču zahvaljujući stipendiji ŽOZ. Ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobio 1902. u Zagrebu, gdje je radio u Bolnici milosrdne braće (poslije Zakladna bolnica, danas KB »Sveti Duh«). Tri godine potom postao je primarijus. U prijeratnom razdoblju bio je aktivan u ŽOZ, gdje je od 1912. obnašao dužnost člana Predsjedništva. Poč. I. svj. rata bio je mobiliziran te poslan na srp. bojišnicu, odakle se vratio 1916. u Zagreb te je postao gl. liječnik tzv. Oporavnoga odjela, zaduženoga za rehabilitaciju ranjenih vojnika. Neke je vojnike pod različitim izgovorima oslobađao daljnjeg služenja vojske i slanja natrag u rat, što mu je poslije pomoglo u različitim situacijama. U međuratnom razdoblju imao je privatnu specijalističku ordinaciju u Zagrebu u ul. Medveščak. Umirovljen je kao kraljevski županijski fizik. Uz to je obnašao različite društvene dužnosti: predsjednik Časnoga suda Liječničke komore Hrvatske, prvi predsj. Bnei brit lože u Zagrebu (1926–30), potpredsj. Velike lože Jugoslavije i ŽOZ, predsj. Društva čovječnosti u Zagrebu (1923–41) te dugi niz godina i veliki meštar Hrvatskih slobodnih zidara. Po uspostavi NDH zaštitio ga je od progona Slavko Kvaternik kao protuuslugu za liječenje 30 godina prije te mu omogućio da se kao liječnik za potrebe ŽOZ (1941–43) brine o zatočenicama i njihovoj djeci. Uz to je odlukom Ustaškoga redarstva od srpnja 1941. smio jedanput tjedno odlaziti radi liječničkog pregleda stanarima Doma »Lavoslav Schwarz« nakon njihova preseljenja u Stenjevec. Nakon polit. pada Kvaternika, od jeseni 1942. skriva se od deportacija te uz pomoć svojih bivših pacijenata potom bježi u Mađarsku, gdje je preživio nacističke deportacije i sovjetsku opsadu Budimpešte. Nakon rata vraća se u Zagreb, a 1947. uz pomoć Miroslava Krleže, kojega je liječio, iselio se u Palestinu, gdje se već otprije nalazila njegova obitelj.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699. – Podaci o ulazniku A. Shomrony. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 6(1912) 6. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – Bilten ŽOZ, 1993, 30. – M. Kolar-Dimitrijević: Društvo čovječnosti 1846 –1946. Zagreb 1998. – Ha-kol, 2002, 74.

SCHWARTZ, Mladen, političar i publicist (Zagreb, 17. IV. 1947 – Zagreb, 15. IX. 2017). Sin Ivana i Erne rođ. Benedik. U Beogradu je završio gimnaziju (1965) te studij filozofije na Filozofskom fakultetu s diplomskom tezom Ratio Anselmi – O ontološkom dokazu Božje opstojnosti (1972). God. 1973. iselio se u Njemačku, gdje je pohađao poslijediplomski studij filozofije (1973–77) kod Heideggerovih nasljednika u Freiburgu im Breisgauu. Bavio se pretežito metafizikom i polit. filozofijom objavljujući radove u periodici Zeitschrift für philosophische Forschung, Hrvatski tjednik, Nova Hrvatska, Hrvatska revija, Criticón, Schweizerische Monatshefte, Jewish Post i Heruth. Politički je bio aktivan u iseljeništvu. God. 1986. sudjelovao je na simpoziju York University u Torontu s predavanjem o povijesti Židova u Hrvatskoj. Uz to bio je gl. urednik Hrvatskoga lista (1978–84), predsjedatelj Židovskoga odbora za slobodnu Hrvatsku te član Hrvatskoga državotvornog pokreta. Nakon višestranačkih izbora u proljeće 1990. vratio se u Hrvatsku, gdje je nastavio s polit. radom kao član Hrvatske stranke prava i gl. urednik stranačkoga glasila Hrvatsko pravo (1992–94), a zatim kao suosnivač i predsj. Nove hrvatske desnice. Usto je radio kao slobodni publicist, autor različitih filozofskih, političkih i književnih naslova te niza samostalnih i zajedničkih knjiga. S Predragom Raosom bio je voditelj i urednik emisije »Zemlja–zrak« na zagrebačkoj televizijskoj postaji OTV (1999) te suosnivač i gl. urednik časopisa Ultimatum (1999) i Novi ultimatum (2011). Član je Hrvatske uljudbene vlade i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za dijasporu (Basel). Zastupa radikalno desne stavove bliske nacifašizmu; kritičan je spram nekih oblika žid. politike, koje smatra pogodnima za izazivanje antisemitizma. – Otac Ivan (Janoš) (Kikinda, Srbija, 1905) i majka Erna rođ. Benedik (Križ kraj Ivanić-Grada, 1919) upoznali su se 1943. u tal. logoru Kampor na Rabu. Dio majčine obitelji stradao je u doba NDH u logorima Jasenovac i Stara Gradiška.

DJELA: Menschenrechte und Religionsfreiheit in Jugoslawien (suautor). Königstein 1986. – Das kroatische Trauma – Kulturpsychologisches über ein Volk am Rande der Vernichtung (suautor). Koblenz 1991. – Protokoli, Židovi i Adolf Hitler. Zagreb 1997. – Hrvatska nakon Tuđmana – Studija o nacionalnom usudu. Zagreb 2000. – Što je to – Desnica? O jednoj mrcvarenoj kategoriji. Zagreb 2001. – Laž, zločin i smrt demokracije – 101 razlog protiv pukovlađa. Zagreb 2003. – Novi Protokoli sionskih mudraca za XXI stoljeće ili Kako uništiti svijet. Zagreb 2004. – Članci i pripovijesti. Rijeka 2004. – Schwartz o Starčeviću – Nepoznato i neobično o Staromu. Zagreb 2007. – Bleiburg i Haag – Kako propadaju hrvatske države. Zagreb 2009. – Bruno Bušić. Junak – prorok – mučenik. Zagreb 2012.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

SCHWARTZ, Nathan (Schwarz, Švarc; Natan), službenik i žid. aktivist (Paks, Mađarska, 1834 – Osijek, 24. VIII. 1931). Sa suprugom Julijom rođ. Kramer (Paks, Mađarska, 1838 – ?) otac je Franje (?, 1875 – ?). God. 1889. doselilo se s obitelji u Osijek, gdje je radio kao knjigovođa u zalagaonici. Usto je bio i vjeroučitelj u nižim razredima osječkih srednjih škola, dugogodišnji tajnik osječke ŽO Gornji grad, suradnik listova Židovska smotra i Židov. Svestrano obrazovan (poznavao je desetak jezika), sudjelovao je aktivno u kulturnom životu Osijeka. Objavio je niz feljtona, osvrta o slikarskim izložbama, nekrologe, putopisne reportaže, socijalno obojene pripovijetke i angažirane tekstove te povijesne rasprave u periodici Die Drau (1905–06, 1910–11, 1916–17, 1919, 1922, 1927–28), Semliner Wochenblatt / Zemunski tjednik (1889), Židovska smotra (1906–07, 1909), Jevrejski almanah (1927) i Školski vjesnik (1894), u kojem s Ljubojem Dlustušom u nastavcima objavljuje podlistak Istorički prijegled javne nastave u Austro-ugarskoj Monarhiji od 1740–1894.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 3/4. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskoga rata. Osijek 2013.

SCHWARTZ, Velimir, žid. aktivist (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je predsj. Židovske općine Sušak. Njegova sudbina u doba talijanske i njem. okupacije Rijeke i Sušaka nije poznata.

LIT.: http://www.cendo.hr/Opcine.aspx?id=20, pristupljeno 10. VII. 2012.

SCHWARTZ, Viktor, farmaceut (? – ?, 1941–1945). U međuratnom razdoblju bio je ljekarnik u Vukovaru. Po uspostavi NDH daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

SCHWARZ, Adolf → DANIČIĆ, Adolf

SCHWARZ, Adolf, pravnik (Varaždin, 1871 – Zagreb, 12. VII. 1919). Sa suprugom Martom (Holič, Slovačka, ? – Zagreb, ?) otac je Marijane (Zagreb, 1913 – Zagreb, 11. VII. 1968), Ive i Jelice ud. Marić. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1892. Po uspostavi NDH njegova je udovica u prijavi imovine navela da posjeduje stan u Ilici u Zagrebu te dio kuće u Ul. prote Mateja u Beogradu, kupljene 1939. za 2 milijuna din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699.

LIT.: Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

SCHWARZ, Albert (Švarc), pravnik (Zagreb, 8. IX. 1902 – Zagreb, 4. X. 1970). Najvjerojatnije je u rodbinskim vezama s Albertom (Zagreb, 1866 – Zagreb, 15. VII. 1925), Rozom (? – Zagreb, 20. IX. 1959) i Magdalenom (Zagreb, 11. VIII. 1913 – Zagreb, 29. III. 1999). Osnovnu školu, gimnaziju i studij prava završio je u Zagrebu, gdje je 1926. doktorirao temeljem rigoroza te imao odvjetnički ured u Đorđićevoj ul. Na nepoznati način preživio je II. svj. rat. Nakon rata djelovao je u Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu, isprva kao referent, no ubrzo potom i tajnik 6. rajona (»Gornja Ilica«) te je bio ovlašten pregledati arhivsku građu i administrativne spise bivših okupatorskih vlasti kao i ispitivati svjedoke i vršiti očevide. Posebno je bio zadužen za dokumente Odjela bivše promidžbe za svjetlopis, koji se danas nalaze u Predsjedništvu vlade. Međutim, već u srpnju 1945. podnio je molbu da ga se razriješi dužnosti zbog zdravstvenoga stanja.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – HDA, ZKRZ CGK, kut. 711, br. 10/45, 29. V. 1945; br. 19/45, 30. V. 1945; br. 734/45, 14. VII. 1945; br. 1011/46, 9. VIII. 1945.

LIT.: M. Grahek Ravančić: Djelovanje Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2010.

SCHWARZ, Aleksandar, liječnik i žid. aktivist (Osijek, 9. X. 1910 – Ljubljana, 1987). Sin Ignjatov. Po ocu je zavičajnost stekao u Osijeku. Diplomirao je 1936. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Beču. Od 1937. član je Liječničke komore u Zagrebu gdje je specijalizirao oftalmologiju i radio kao volonter u Klinici za očne bolesti. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu te je zajedno s obitelji upisan u Kartoteku židovskog znaka, ali znak nije preuzeo. Po nalogu ministra zdravstva NDH Ivana Petrića s grupom žid. liječnika poslan u BiH radi suzbijanja endemskoga sifilisa. Radio je u Bosanskom Petrovcu, potom u Tuzli. S obitelji se u listopadu 1943. priključio partizanima, prvo kao referent saniteta u jedinicama 2. krajiške brigade, 1. vojvođanske brigade i 20. brigade, a potom kao upravitelj bolnice 27. divizije. Za boravka u partizanima prebolio je tifus, dok mu je obitelj stradala u jednoj od protupartizanskih akcija SS Handžar divizije. Nakon završetka rata nastavio je karijeru kao djelatno vojno lice, najprije kao načelnik Očnoga odjeljenja u Vojnoj bolnici u Sarajevu, a zatim na istoj dužnosti u Ljubljani. God. 1957. umirovljen je u činu sanitetskog majora, ali je nastavio raditi sve do kasnih 1970-ih. Bio je predsj. ŽO u Ljubljani te potpredsjednik SJVOJ u nekoliko mandata. Intenzivno se angažirao u radu žid. zajednice u Sloveniji, koju je organizacijski i ojačao. Posebnu je brigu iskazao za očuvanja žid. groblja u mjestima gdje više nema žid. zajednica (Murska Sobota, Nova Gorica).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1973, 2. – Isti: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 38(1987) 11/12. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

SCHWARZ, Aleksandar (Aleksander), gospodarstvenik (Nespeš, 1881 – ?). Sin Šimuna, brat Juliusa i Riharda. Sa suprugom Elzom rođ. Gold otac je Tee. Zavičajnost je stekao u Sv. Ivanu Zelini, kamo mu se otac doselio iz Zlatara, a 1896. je stekao općinsku pripadnost. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik Tvornice četki »Em. Weiss i drug« u Zagrebu u Prilazu baruna Filipovića, protokolirane 1911. Po uspostavi NDH zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka te arijska prava za sebe, suprugu i kćer Teu. U molbi se pozvao na obiteljsku starčevićansku tradiciju (brat Julius 1895. sudjelovao je pri spaljivanju mađ. zastave i bio zatočen zbog toga). Premda je molbu supotpisalo tridesetak radnika njegove tvornice, bila je odbijena. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 698. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28030.