Kategorija: B

BIŠICKI, Antonija (Bišicky, Bischitzky; Tonka), glazb. pedagoginja (Travnik, BiH, 17. II. 1907 – Zagreb, 13. XI. 1996). Kći Ljudevita i Hermine rođ. Feldbauer. U međuratnom razdoblju živjela je u Zagrebu. Po osnutku NDH ostala je bez posla i preuzela žid. znak. Prebjegla je na Hrvatsko primorje te bila internirana u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, pristupila je partizanima djelujući kao bolničarka u dječjoj bolnici u Buzetu, a zatim nastavnica glazbe u partizanskoj gimnaziji u Glini. Nakon II. svj. rata vratila se u Zagreb te bila profesorica klavira na zagrebačkim glazb. školama te 1951–60. ravnateljica Glazbene škole »Pavao Markovac«. – Otac Ljudevit, bankovni službenik (Sluhy, Češka, 5. VII. 1876 – Zagreb, 27. V. 1957). Iz Češke se 1898. doselio u Bosanski Šamac, gdje postaje direktor tamošnje ekspoziture Privilegovane banke za BiH. Poslije seli u Travnik, gdje se oženio Herminom (Minom) rođ. Feldbauer. Oko 1930. doselio se s obitelji u Zagreb te kupio kuću u Babonićevoj ul. Mirovinu stekao kao činovnik Zemaljske banke za BiH. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te su izbjegli iz Zagreba. Oboje su preživjeli II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Podaci o ulaznici B. Polić. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BJEGOVIĆ, Vlatka (Vladimira), spikerica (Zagreb, 15. VIII. 1939). Kći → O. Pancera i Ille rođ. Lemberger. Sestra → Rebecce Berkovitz. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak i prešla na katoličanstvo, što ih nije spasilo od progona. Rat je preživjela sklonjena u Začretju u Hrvatskom zagorju. Nakon II. svj. rata školovanje je završila u Zagrebu, a od 1963. radi na Radio Zagrebu kao spikerica. Prevodi s engleskoga tekstove za Treći program Hrvatskog radija. Pisala je pjesme te sudjelovala u različitim aktivnostima ŽOZ.

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznice.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BJELINSKI-WAISZ, Mirko, violončelist (Zagreb, 1867 – ?Boston, SAD, 1916). Učio je u Zagrebu kod Jana Oertla. Bio je član Prvoga hrvatskog diletantskog kvarteta (1884–85), Diletantskoga orkestra Hrvatskoga sokola i njegova gudačkoga kvarteta. S bratom Aurelom otišao je u London, gdje se bavio podukom, a zatim djelovao u Bostonu kao solist, komorni glazbenik i glazb. pedagog. – Brat Aurel, violinist (Zagreb, 1865 – ?, 1910). Violinu je učio u Zagrebu, zatim u Leipzigu i Beču. God. 1888. bio je nastavnik u glazbenoj školi HGZ u Zagrebu. Iduće god. otišao je u Hamburg, a zatim u London kao koncertni majstor Simfonijskoga orkestra u Queen’s Hallu. Ondje je osnovao svoj gudački kvartet, a često je koncertirao i solistički.

LIT.: Bjelinski-Waisz, Mirko. Leksikon Jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Bilten ŽOZ, 1989, 12.

BJELINSKI, Alan, dirigent (Zagreb, 16. VI. 1964). Sin → Brune i Ljerke rođ. Pleslić. Stekavši niže i srednje glazb. obrazovanje (klavir), diplomirao je dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Igora Gjadrova te magistrirao 1990. u klasi Pavla Dešpalja. Kao stipendist Fonda za usavršavanje mladih dirigenata »Lovro Matačić«, usavršavao se u Salzburgu na Mozarteumu kod Michaela Gielena. Surađivao je 1980-ih s mnogim vodećim hrv. rock-grupama (Film, Aerodrom, Haustor). God. 1989. osnovao je u Zagrebu komorni orkestar Windstrings, a 1991–94. bio je stalni dirigent Simfonijskog orkestra HRT. Dirigirao je Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, orkestrima HNK u Zagrebu, Splitu i Rijeci, Simfonijskim orkestrom Brigham Young University (Utah, SAD) te Udinskim filharmonijskim orkestrom. Vodio je i klezmer grupu ŽOZ (Žozeri). Nastupa u zemlji i inozemstvu, vrlo često vodi orkestre, koji prate rock i pop-pjevače (Eurosong, Oslo 1996). Sklada komornu glazbu te glazbu za film, kazalište, video i televiziju. Dobitnik je nagrade »Porin« za najbolji aranžman (1998) te Nagrade hrvatskoga glumišta za dirigiranje u predstavi Mačak u čizmama B. Bjelinskoga (2003). Član je Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika.

LIT.: Bjelinski, Alan. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Bjelinski, Alan. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – J. Ilić: Klasičar na estradi. Nedjeljni Vjesnik, 61(2000) 18856. – P. Boić: Klasika mi je najveća ljubav, ali od nje ne mogu živjeti. Vjesnik, 63(2002) 19754. – V. Paleček: Koncert mi je svetinja. Slobodna Dalmacija, 62(2004) 19342. – D. Sinovčić: Alan Bjelinski – klasični dirigent među pop zvijezdama. Nacional, 10(2004) 429. – Ž. Ciglar: Život za pljesak, srce za kazalište i glumište. Večernji list, 46(2006) 15454. – N. Ožegović: Alan Bjelinski – rockerski život dirigenta u fraku. Ibid., 15(2009) 729.

BJELINSKI, Bruno (WEISS), skladatelj (Trst, Italija, 1. XI. 1909 – Silba, 3. IX. 1992). Otac → Alana i Deana. Najraniju mladost proveo je u Trstu, gdje mu je otac radio u tvrtki za trgovinu kavom, a nakon majčine smrti vratio se u Zagreb i odrastao kod bake. Za Velike gospodarske krize (1929–33) otac mu je bankrotirao te se zaposlio kao upravitelj Ugljenokopâ Golubovec. Već kao dječak učio je klavir te, iako je na očev zahtjev upisao studij prava, istodobno je studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Blagoja Berse i Franje Dugana. Doktorat iz pravnih znanosti stekao je 1934, a kompoziciju je diplomirao 1936. Sonatom za violinu i glasovir u klasi F. Dugana st. Do II. svj. rata radio je kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik. Po osnutku NDH prebjegao je u Split te bio u internaciji u Korčuli i Bariju, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupio je partizanima. Kao član Kazališta narodnoga oslobođenja na Visu, skladao je veći broj partizanskih borbenih pjesama. Nakon II. svj. rata kraće je vrijeme djelovao u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu (1944–45) te u Državnoj muzičkoj školi u Zagrebu, a od jeseni 1945. do umirovljenja 1977. bio je profesor kontrapunkta i (od 1960) polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. – Iznimno je plodan skladatelj, isprva više okrenut klaviru i komornim sastavima, potom simfonijskim, koncertnim, vokalnim i scenskim oblicima. God. 1954–88. skladao je petnaest simfonija i svakoj je dao podnaslov ili osobnu posvetu (In memoriam poetae, 1961; Muzika za prijatelje, 1964; Sinfonietta brasiliera, 1963). Među koncertnim djelima ističu se Koncertantna simfonija za klavir i orkestar (1967) te Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke (1957), nadahnuta južnoameričkom glazbom. Posebnu važnost u njegovu stvaranju imao je klavir, kojemu je posvetio Sedam bagatela (1950), Proljetne igre (1957) te Na velikom brodu (1960), dok je u vokalnoj glazbi bio nadahnut stihovima Otona Župančiča (Ciciban, 1947), Gustava Krkleca (Pjesme za Bezimenu, 1953), Grigora Viteza (Šuma spava, 1965), Antuna Branka Šimića (Dialog za mezzosopran i glasovir, 1975) kao i brazilskim folklorom (Candomblé za sopran, klavir i udaraljke, 1972). Osobit je smisao pokazao za stvaranje dječje glazbe pa je više svojih glazbeno-scenskih djela posvetio dječjem kazalištu (opere Pčelica Maja, 1952 i Ružno pače, 1981; baleti Pinocchio, 1959, Peter Pan, 1966. i Mačak u čizmama, 1976), čime je stekao popularnost u domovini i inozemstvu. Iako je u operi Orfej XX stoljeća (1978) unio elemente rock-glazbe i blues-glazbe nije bio sklon avangardnim glazb. eksperimentiranjima. Skladao je i glazbu za film Plavi 9 Kreše Golika (1950). Vrednovan je kao majstor »u kompoziciji sklon klasičnim oblicima, glazbi koncertantnoj i komornoj lirskog karaktera koju prožima vedrinom i mjestimice mediteranskim ugođajem« te se smješta među najznačajnije hrvatske glazb. autore. Osim glazbom bavio se i pisanjem, među ostalim i vlastitih uspomena, a bio je i vrstan karikaturist. Dobitnik je više nagrada za životno djelo (»Mlado pokoljenje«, 1965; »Vladimir Nazor«, 1976; »Josip Slavenski«, 1986). Bio je redovni član JAZU (danas HAZU) od 1988. Njegovo ime nosi glazbena škola u Daruvaru te ulice u Zagrebu i Osijeku.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1934) 1. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1955. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982. – Bjelinski, Bruno. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Bjelinski, Bruno. Leksikon Jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Komorni koncert. Jevrejski pregled, 36(1985) 1/2. – A. P.: Kompozitor Bruno Bjelinski osamdesetogodišnjak. Jevrejski pregled, 40(1989) 9/12. – I. Ajanović: Bjelinski, Bruno. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bjelinski, Bruno. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – M. Stanetti: Čuvar glazbenog reda. Večernji list, 36(1992) 10432. – B. P.: Bruno Bjelinski – s njim samim. Novi Omanut, 3(1995) 12. – B. Polić, S. Vereš i B. Bjelinski – odlomci iz sjećanja. Novi Omanut 7(1999) 12/13. – I. Meštrović: Skladatelj prve hrvatske skladbe za fagot. Zadarski list, 13(2007) 2765. – Z. Weber: Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj europskih obzora. Uz 100. obljetnicu umjetnikova rođenja. Kolo, 19(2009) 3/4.

BJELINSKI, Egon, gospodarstvenik (Zagreb, 1. VI. 1888 – Zagreb, 8. II. 1950). U braku sa Zlatom pl. Stanisavljević prešao je na katoličanstvo 1914. U međuratnom razdoblju bio je prokurist i dioničar Zagrebačke tvornice papira. Po uspostavi NDH dobio je otkaz te morao podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662.

BLAHOROVIĆ, Pinkas, staretinar (Piotrków Tryburalski, Poljska, 17. VII. 1890 – Zagreb, 1941). Za I. svj. rata u Łódźu su ga zarobile austroug. trupe te je u Hrvatsku dospio 1915. kao ratni zarobljenik. U međuratnom razdoblju bio je prijavljen u zagrebačkoj Kustošiji te živio od preprodaje starih odijela po sajmovima. Po uspostavi NDH morao je podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj je naveo da u vlasništvu ima pokretnine (krevet, stol i stari šivaći stroj), nešto srebrnine te u skladištu inventar vrijedan 800 din. Ubijen je na Dotršćini, vjerojatno kao talac.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BLANK, Herman, trgovac (Brăila, Rumunjska, 30. IX. 1893 – logor Jasenovac, 1941). Sin Izidorov. Doselio se 1922. iz Beča u Nedelišće, potom u Zagreb, gdje je 1930. u Margaretskoj ul. imao trgovinu satovima i budilicama HEBLA. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, bio je uhićen i odveden u gospićki sustav logora te deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Njegova supruga Malvina rođ. Berkovici te mlađi sin Zisko umrli su u logoru u Loborgradu 1942, dok je stariji sin Sigfrid (?, 1922) ubijen 1941. u Jadovnu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, Zagreb 2004.

BLASS, Milan, tekstilni inženjer (Sv. Barbara, Slovenija, 18. III. 1914 – Varaždin, 23. XI. 2003). Sin Emila i Zlate rođ. Stern. Nakon završene gimnazije u Varaždinu, 1933. zaposlio se u Varaždinskoj industriji svile d. d. Isprva je radio kao obični radnik u bojadisaoni apreturi, a 1937–38. usavršavao se na Državnom naukovnom i ispitnom zavodu za tekstilnu industriju u Beču. Stekavši zvanje inženjera tekstila kemijskoga smjera postao je zamjenik majstora u bojadisaoni apreturi. Nakon uspostave NDH kao neophodan stručnjak bio je pošteđen progona te je u listopadu 1941. dobio dopusnicu za slobodno kretanje, a već u studenom je prešao na katoličanstvo. Od deportacije je spasio svog petomjesečnog bratića → V. Harija i nećaka Artura Rosnera, otpremivši ih u selo Cerje Nebojse te se cijelog rata za njih brinuo i plaćao obitelji Kumrić (proglašeni Pravednicima među narodima), koja ih je čuvala. Nakon II. svj. rata bio je član Komisije za utvrđivanje ratnih zločina dajući informacije o preživjelim varaždinskim Židovima i njihovim potomcima. Kao strastveni filatelist 1934. jedan je od osnivača varaždinskoga Filatelističkoga kluba, a 1937. prvi je put izlagao na filatelističkoj izložbi u Varaždinu. Već 1941. njegova je zbirka imala takvu vrijednost da ju je prijavio vlastima NDH kao imetak. Filatelistički savez Hrvatske odlikovao ga je zlatnim znakom, a Varaždinski klub kolekcionara proglasio ga doživotnim počasnim čelnikom filatelističke sekcije. Bio je djelatan u društvenom i kult. životu Varaždina, a od 1968. kao suradnik Željezničarske glazbe, prevoditelj i korespondent te kao poznavatelj više svjetskih jezika vodič na putovanjima po Europi. Potpredsjednik Auto-moto društva Varaždin bio je punih petnaest godina. Za rad i doprinos općem dobru i kulturi grada dobio je godišnju nagradu grada Varaždina.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 651. – Osobni podaci ulaznika. – Podaci o ulazniku M. Hary Ben Cvi.

LIT.: Varaždinske novosti, 9(1937) 373. – G. Igrec: Naši pravednici. Regionalni tjednik, 5(2009), 23. VI. – M. Steiner-Aviezer: Hrvatski pravednici. Zagreb 2008.

BLAU, Adolf, trgovac i knjižar (Budimpešta, 22. I. 1886 – Auschwitz, 1944). Sin Eduarda Leopolda, otac violinistice Ljerke Samlaić. U Hrvatsku se doselio 1891. iz Mađarske. Od 1920. u Zagrebu je vlasnik zagrebačkoga skladišta papira »A. Blau«, te jedine zagrebačke žid. knjižare u Praškoj ul. u kojoj je držao velik izbor domaće i strane žid. literature, muzikalije i učila sa skladištem na Kaptolu. God. 1940. prodavao je u knjižari franc. novine koje, po riječima njem. generalnoga konzula u Zagrebu, karikaturama teško vrijeđaju Hitlera. Po uspostavi NDH sa suprugom Fridom rođ. Spitzer, rodom iz Karlovca, preuzeo je žid. znak. Prebjegao je u Hrvatsko primorje i sa suprugom interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, gdje je ostao nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, te su ih Nijemci u ožujku 1944. deportirali u Auschwitz, gdje su stradali. Stradala je i kći Ljerka sa suprugom → E. Samlaićem.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – HDA, BH ODZ, kut. 56, 16607. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, Zagreb 2004.