Kategorija: B

BERKOVITZ, Leopold, liječnik (?, 2. III. 1857 – Zagreb, 31. I. 1925). Djelovao je kao sanitetski pukovnik austroug. vojske.

BERKOVITZ, Rebecca (Pancer-Tuksar, Ranka), glazb. pedagoginja (Zagreb, 19. II. 1947). Kći Ile i → O. Pancera, sestra → Vlatke Bjegović. S obitelji je 1949–63. živjela u Sarajevu. Nakon diplome klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi I. Mačeka 1971, studirala je čembalo u Bruxelessu i Parizu. Djelovala je kao članica ansambla za staru glazbu »Universitas studiorum zagrabiensis«, nastavnica klavira u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu te prevoditeljica knjiž. tekstova za Treći program HRT. God. 1996 iselila se u Izrael. U Jeruzalemu je klavirska pedagoginja i profesorica hrv. jezika pri Ministarstvu vanjskih poslova. U drugom braku s Elchananom Berkovitzem. Majka je Hane Levy i → D. Tuksara.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

BERNER, Josip, fotograf (Jarosław, Poljska, 1888 – logor Jasenovac, 1941). Sin Moritzov. U braku s Annom (Anka) rođ. Frei, imao je sina Medarda (Darija). Nastanivši se 1911. u Dubrovniku, otvorio je atelijer i prodavaonicu fotografskoga pribora u Gružu, a potom na Pilama i Stradunu. Bio začetnik fotoreportaže, koje je objavljivao u časopisima Svijet i Kulisa (1928–33). Skupno je izlagao na I. jugoslavenskoj izložbi fotografa u Splitu 1926, kad je nagrađen počasnom diplomom sa zlatnom kolajnom. Od 1931. imao je fotografske ogranke u Hvaru, Korčuli, Lapadu, Pločama, Kuparima i Srebrenu. Snimao je vedute grada i prodavao razglednice, te bilježio gradska događanja i njegove stanovnike. Bio je i član planinarskoga društva »Orijen«. Po uspostavi NDH uhićen je i odveden u jasenovački logor, gdje je stradao. Supruga i sin Medard internirani su s ostalim dubrovačkim Židovima u logor Kampor na Rabu. Medard se priključio partizanima te se poslije spominje kao član Fotosekcije 4. armije u činu potporučnika. S majkom se 1948. iselio u Izrael.

LIT.: B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – V. Delić: Fotografija u Dubrovniku. U: Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951 (katalog izložbe). Zagreb 1994. – M. Tonković: Dubrovački svjetlopis. Fotografija u Dubrovniku 1848–2001 (katalog izložbe). Dubrovnik 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – V. Delić Gozze: Josip Berner i Dubrovnik (katalog izložbe). Dubrovnik 2005.

BERNFEST, Miljenko, arhitekt (Zagreb, 16. II. 1956). Sin → Stjepana i Jagode rođ. Mujdrica, unuk → Viktorov. Završio je VII. gimnaziju (1974) u Zagrebu, gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu (1980) u klasi Miroslava Begovića. Radio je kao tehnički i grafički urednik pri Savezu arhitekata Hrvatske (1986−90), direktor i projektant »MTM Elipsa« d. o. o. u Zagrebu (1991−93), projektant u projektnom birou »Andrews−Scott−Cotton Architects« (1994−96) i »ASA − Crone Architects« (1996−97) u Aucklandu, »Matrix – D – Inženjering« d. o. o. (1997−99) i »APZ Inženjering« (1999−2001) u Zagrebu, pri kojem je bio koordinator na izgradnji Istraživačkoga instituta »Pliva«. Od 2002. vodi »BXL Studio« s Lovorkom Prpić, a od 2009. samostalni projektantski ured. Član je Udruženja hrvatskih arhitekata (od 1984), Društva arhitekata grada Zagreba (od 1984), Hrvatske komore arhitekata i inženjera u građevinarstvu (od 1999), Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske (od 2005). Prvi je potpredsjednik i voditelj savjeta Izdavačkoga savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata (2005–07). Među važnije arhitektonske realizacije ubrajaju se Vila Fehrling u uvali Garma na Korčuli (2012), Vila D. u Petrčanima kraj Zadra (2011), Centar za socijalnu skrb u Sisku (s L. Prpić, 2006), knjižara AGM u Zagrebu (s L. Prpić, 2005), Vila Ribica na Zlarinu (s L. Prpić, 2004), salon La Coulisse i Sandwich bar Manhattan u Zagrebu (s L. Prpić, 2001), hala za korozijsku zaštitu brodogradilišta »3. maj« u Rijeci (2001), poslovno-stambeni kompleks »Jadroinvesting« u Zadru (s M. Dragomanović i B. Rac, 1998), benzinske postaje »Caltex« na Novom Zelandu (1997) i dr. Sudjelovao je na više samostalnih (Nagrađena hrvatska arhitektura 1961–1989, Osijek–Zadar–Split–Beli Manastir 2014; Nagrađena hrvatska arhitektura 1990–2009, Zadar–Split–Banja Luka–Šibenik–Zagreb 2014) i grupnih izložbi (Continuity of modernity, Pečuh 2010; Međunarodna izložba za nagradu Piranesi 2008, Piran 2008; Suvremena hrvatska arhitektura VII, Beograd 2008; 41. zagrebački salon, Zagreb 2006. i dr.). Nominiran je za više strukovnih nagrada. Uz arhitekturu aktivno se bavi i arhitektonskom fotografijom. Potpredsjednik je Bnei Brit lože »Gavro Schwarz« u Zagrebu.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

BERNFEST, Stjepan (Mišo), strojarski inženjer i aviomodelar (Prag, 1. II. 1920 – Zagreb, 27. V. 2010). Sin → Viktora i kiparice Mile rođ. Wodsedalek (Wod). Srednju školu pohađao je u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1949. završio studij strojarstva na Tehničkom fakultetu i bio asistent na Katedri za lake motore (1949–50). Djelovao je kao inženjer u Željezari »Sisak« (1950–54), a od 1973. profesor za avionske motore na Višoj zrakoplovnoj školi u Zagrebu te tehnički voditelj poduzeća »Pan-Adria«, a do umirovljenja (1985) voditelj rashladne tehnike u Institutu »Rade Končar« u Zagrebu. – Aviomodelarstvom se počeo baviti 1934. u Karlovcu te kao član Aerokluba »Karlovac« pohađao tečaj aviokonstruktora Stanka Obada pri Aeroklubu »Zagreb«. Na prvenstvu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1936. osvojio je prvo mjesto u natjecanju zrakoplovnih modela klase B slobodne konstrukcije na gumeni pogon. Sudjelovao je na državnom prvenstvu u Beogradu 1937. te bio član državne reprezentacije u Ljubljani 1938. i u Londonu 1939, gdje je u pojedinačnom plasmanu zauzeo drugo mjesto. Od 1945. bio je član reprezentacije Hrvatske na državnim natjecanjima. Na Prvenstvu svijeta 1950. u Trollhättenu bio je svjetski prvak u konkurenciji modela jedrilica A-2, a 1951. osvojio je kup NR Hrvatske. Prestao se aktivno baviti aviomodelarstvom 1951. God. 1974. dobio je zvanje zrakoplovnoga kontrolora I. klase. Proglašen je zaslužnim sportašem Jugoslavije. Otac je Darka, elektrotehničkoga inženjera (Zagreb, 28. III. 1951), i → Miljenka.

LIT.: Izvještaj Državne učiteljske škole u Petrinji za šk. god. 1929./30. Petrinja 1930. – Izvještaj Državne niže realne gimnazije u Petrinji za šk. god. 1930./31. Petrinja 1931. – Z. Jureša: Bernfest, Stjepan. Enciklopedija fizičke kulture, 1. Zagreb 1975. – Isti: Bernfest, Stjepan. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1980. – L. Kirić: Bernfest, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Bernfest, Stjepan. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Bernfest, Stjepan. Petrinjski biografski leksikon. Petrinja 1999. – Bernfest, Stjepan. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

BERNFEST, Viktor (Samuel), kipar i medaljer (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 14. VIII. 1894 – Zagreb, 23. VIII. 1978). Sin Hermana i Nette rođ. Bauer, unuk → Jakoba Bauera. Završio je gimnaziju u Osijeku 1913. i započeo studij prava u Zagrebu, no uskoro je bio mobiliziran u austroug. vojsku, potom zarobljen pa je I. svj. rat proveo u rus. zarobljeništvu. Kiparstvo je započeo studirati 1918. na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavio 1919. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Pragu te u specijalnoj medaljerskoj školi Otokara Španiela, gdje je 1923. diplomirao. Isprva bio učitelj crtanja u gimnaziji u Subotici i Petrinji (1926–28), a potom samostalan kipar. Iako je nakon osnutka NDH bio zaštićen zbog braka s »arijevkom«, u svibnju 1942. bio je uhićen zbog ilegalna rada te deportiran u logor u Staroj Gradiški, odakle je pušten u prosincu 1942, kao jedan od rijetkih Židova kojemu je to uspjelo. Bio je pušten jer je, osim što su stizale mnogobrojne molbe za njegovo oslobođenje, njegov šurjak, zagrebački oftalmolog Vilko Panac, »operirao jednu ustašku ličnost« – prema usmenoj predaji Bernfestova sina → Stjepana bila je to operacija očne mrene ocu ili majci Pavelićeve supruge. Umjesto novčane naknade Panac je zauzvrat tražio Bernfestovo oslobođenje iz logora. Nakon 1945. obavljao je različite političke dužnosti u Petrinji i Sisku (kraće vrijeme bio petrinjski gradonačelnik, predsj. petrinjskoga NK »Artur Turkulin« 1946). Od 1952. do umirovljenja 1965. bio je direktor poduzeća za proizvodnju plastičnih učila »Mulaža« u Zagrebu. Njegov opus čine uglavnom djela intimnijega karaktera, skulpture komornih dimenzija (Leda s labudom, 1918; Majka i dijete, 1923; Glava djevojčice, 1939) i portretne plakete (Dr. Franje Dursta, 1935, u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ul.; Dr. Julija Budisavljevića, postavljena 1962. u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj ul.; obje u Zagrebu), uglavnom u profilu, ali i poprsja. Rjeđe je radio u drvu, a neki su aktovi izvedeni u patiniranoj sadri. Autor je grobnih plaketa i reljefa na Mirogoju (Pobjeda vječne ljubavi nad prolaznom mržnjom, 1924, na grobu Franje pl. Markovića; Oplakivanje, 1925, na grobnici Gavrilović; Uskrsnuće, 1930, za grobnicu Alfreda Daničića; Isus Krist, 1927, u mirogojskoj kapeli Krista Kralja) te memorijalnih plaketa (Marija Ružić Strozzi, 1930) i medalja (Dr. Vilko Panac, 1930; Ispitani čuvar lova i Ispitani lovac, 1937; Ramiro Marcone i Giuseppe Masucci, 1943). God. 1930. izradio je Ex libris vinjetu, koju je izdalo Zemaljsko povjereništvo Keren Kajemeta za Jugoslaviju, a prikazuje žid. radnika s djetetom u berbi naranči. Poslije se vraća velikoj formi spomen-reljefom Prvoj partizanskoj gimnaziji (Rujevac 1954) i brončanim reljefom u vestibulu bolnice u Požegi (1954). Izradio je i spomen-poprsja antifašističkih boraca Filipa Kljajića-Fiće i Artura Turkulina (1971) u petrinjskom parku (iz kojeg su nestale tijekom Domovinskoga rata) te kompoziciju Majka Banije (javlja se i pod nazivom Sjećanje na logor). Poseban interes pokazao je za žensku figuru i studiju pokreta u ženskom aktu (Dopadanje, Iščekivanje, Kod češljanja, Plesačica, Kupačica). Sudjelovao na natječaju za projekt kovanog novca Kraljevine Jugoslavije, koji nije ostvaren (prva i dvije druge nagrade). Izlagao je u Zagrebu (1924. s tadašnjom suprugom Milom Wod i 1930) i Osijeku (1935), posmrtna je izložba bila u Slavonskom Brodu (2008), a skupno na izložbi Proljetnog salona (Zagreb 1922), izložbama ULUH (od 1940) te mnogim drugim izložbama od 1946. do 1973. Posmrtno su mu bili izloženi radovi na Prvom memorijalu Ive Kerdića u Osijeku (1980) i Zagrebu (1981) te na izložbama San i krik (Zagreb 2000), Nepoznato u poznatom, iz medaljerstva prve polovine XX. st. (Zagreb 2007). Osobitu pozornost njegovim izložbenim nastupima do 1941. obratila su tadašnja žid. glasila (Hanoar, 1930; Židov, 1930).

IZV.: HDA, UNS, kut. 1, 1–3–2–1, Ured 1, Zaštitno redarstvo, Odjel javne sigurnosti, Odsjek IIb, 34340/42.

LIT.: L. Bocarić: Bernfest, Viktor. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1955. – Z. Šenoa: Bernfest, Viktor. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – Bernfest, Viktor. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1984. – Bernfest, Viktor. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Bernfest, Viktor. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – I. Golec: Bernfest, Viktor. Petrinjski biografski leksikon. Petrinja 1999. – Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729–2000. Zagreb–Osijek 2001. – B. Vrga: Kipar Viktor Samuel Bernfest. Novi Omanut, 9(2001) 46. – S. Uzelac Schwendemann: Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu. Zagreb–Slavonski Brod 2005. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

BERNHAUT, Isidor, liječnik (?, Poljska, 1891 – ?). Djelovao je kao liječnik u Karlovcu. Po osnutku NDH bio je u ekipi žid. liječnika poslanih u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. Pridružio se partizanima 1944. Daljnja sudbina nepoznata.

LIT.: J. Romano: 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

BERNSTEIN, Izidor, trgovac (Lupoglav kraj Dugog Sela, 1861 – Zagreb, 4. XI. 1949). Sin Markusa i Pauline rođ. Hertmann. Poč. XX. st. s ocem i bratom Rudolfom posjedovao je skladište koža »P. Bernstein i sinovi« na početku zagrebačke Ilice. Bio je jedan od najvećih prinosnika poreza u ŽOZ za 1915. Simpatizirao je cionistički pokret 1920-ih. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Pokopan u arkadama na Mirogoju. – Brat Rudolf, trgovac (Lupoglav kraj Dugog Sela, 1. XI. 1858 – Zagreb, 28. XII. 1941) također je 1915. bio među najvećim prinosnicima poreza ŽOZ. Po uspostavi NDH morao je podnijeti prijavu Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi da je suvlasnik ulične i dvorišne kuće na početku Gundulićeve ul. u Zagrebu s → M. Bernsteinom. Preuzeo je žid. znak, ali je ubrzo umro i pokopan u arkadama na Mirogoju u Zagrebu.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, br. 10, 89. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ.

LIT.: Zagreb 1900. Zagreb 1974.

BERNSTEIN, Mirko (Boyan), gospodarstvenik (Zagreb, 26. XI. 1907 – ?, SAD, ?). Suprug Magde. U međuratnom razdoblju bio je dioničar Industrije papira »Zagreb« te sarajevske i beogradske tvornice papira, a s Rudolfom Bernsteinom suvlasnik ulične i dvorišne kuće na početku Gundulićeve ul. u Zagrebu. God. 1939. iselio se u SAD, gdje je postao farmer.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662.

BETLHEIM, Stjepan, neuropsihijatar i psihoanalitičar (Zagreb, 22. VII. 1898 – Zagreb, 24. IX. 1970). Sin Milana i Melanije rođ. Naschitz, unuk → Jakobov. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, medicinu je studirao u Grazu i Beču, gdje je 1922. diplomirao. Specijalizirao je neuropsihijatriju na klinici profesora Juliusa Wagner-Jauregga u Beču, te u Zürichu i Parizu, a u Beču je promoviran u doktora medicinskih znanosti. Psihoanalitičku edukaciju obavio je u Beču i Berlinu. Vrativši se u Zagreb, 1928. otvara privatnu praksu, a 1935. na Neuropsihijatrijskom odjelu Zakladne bolnice osniva Stanicu za psihohigijenu, koju je vodio do 1941. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, dok supruga Marie-Luise rođ. Morgenroth (Worms, Njemačka, 23. II. 1904 – Zagreb, 26. IV. 1994), nastavnica ritmike i zdravstvene gimnastike, i kći Ruth nisu preuzele znak. S obitelji i grupom žid. liječnika poslan je u BiH radi pokrenute akcije suzbijanja endemskoga sifilisa. Radio je u Domu narodnoga zdravlja u mjestu Turbe i na Kupresu. Priključivši se u listopadu 1943. partizanima, predavao je na sanitetskom tečaju pri Vrhovnom štabu u Jajcu te kao nastavnik na sanitetskom tečaju i zatim bio upravitelj bolnice za ratne neuroze 5. korpusa, gdje je i supruga radila kao bolničarka. Neposredno nakon II. svj. rata, zajedno s → H. Klajnom, bavio se liječenjem ratnih neuroza u bolnici u Kovinu, o čemu je pisao u stručnim časopisima. Od 1948. bio je asistent Neuropsihijatrijske klinike u Zagrebu, 1952. habilitirao se za naslovnoga docenta radnjom Neurotičke smetnje kod shizofrenije, a 1953. na Klinici je osnovao i do umirovljenja (1968) vodio Psihoterapijski odjel, prvi takve vrste u Jugoslaviji, koji je poslije prerastao u Centar za zaštitu mentalnoga zdravlja. God. 1954. bio je izabran za docenta, 1959. za izvanrednoga, a 1965. za redovitoga profesora Medicinskoga fakulteta u Zagrebu za kolegij Medicinska psihologija. Predavao je i psihopatologiju na Višoj defektološkoj školi u Zagrebu. – Još kao student zanimao se za psihoanalizu i pohađao predavanja Sigmunda Freuda, a za specijalizacije napisao je šest članaka, koje je objavio u neuropsihijatrijskim časopisima, među kojima je najpoznatiji onaj u suradnji s psihoanalitičarom Heinzom Hartmannom o razumijevanju sadržaja Korsakovljeve psihoze (Archiv für Psychiatrie, 1924), koji je u djelu Tumačenje snova citirao i sâm S. Freud. Kao učenik Paula Schildera i Freudov sljedbenik uveo je psihodinamički pristup u psihijatriju. Dao je važne priloge teoriji hipnoze, osobito korištenju sugeriranih snova u hipnozi (I. Congressus psychiatriae Bohemoslovenicus, Prag 1961) te teoriji i primjeni kratke psihoterapije (Neuropsihijatrija, 1953). Osobito se bavio neurozama, posebice proučavanjem i liječenjem psihičke impotencije (Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, 1953; Neuropsihijatrija, 1956, 1963; Liječnički vjesnik, 1959, 1961). Prvi je u Jugoslaviji započeo liječenje neurotičara grupnom psihoterapijom pridajući veliku važnost analizi snova u grupi (Neuropsihijatrija, 1953, 1957, 1960; Acta psychotherapeutica, psychosomatica et orthopaedagogica, 1955; Problèmes actuels de Psychothérapie, 3. Basel 1960). Također je nastojao razviti psihoterapijsku orijentaciju ne samo kod neuropsihijatara već i kod liječnika opće prakse i drugih stručnjaka, koji izučavaju psihološku dimenziju ličnosti (Liječnički vjesnik, 1966). Surađivao je u Leksikonu zdravlja (Zagreb 1937) i Medicinskoj enciklopediji (Zagreb 1957). Inicirao je i organizirao prve jugoslav. psihoterapeutske seminare, simpozije i kongrese, osnivač je i prvi predsjednik Psihoterapijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja psihoterapeuta Jugoslavije. Bio je član Bečkoga psihoanalitičkoga društva (1928–32) te Međunarodnoga društva psihoanalitičara (od 1952). Djelovao je kao stručnjak za mentalnu higijenu u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Nosilac je visokih odlikovanja; bio je počasni član Zbora liječnika Hrvatske te Udruženja neurologa i psihijatara Jugoslavije. Posmrtno je objavljena monografija njegovih radova, pisama i dokumenata (Stjepan Betlheim: Radovi, pisma, dokumenti 1898–1970, počeci psihoanalize u Hrvatskoj (ur. R. Betlheim i G. Lerotić, Zagreb 2006). Prigodom stogodišnjice rođenja izdana je poštanska marka s njegovim likom. Smatra se utemeljiteljem hrv. psihoanalize.

DJELA: Pokušaj ispitivanja alkoholizma kod školske djece (sa suradnicima). Zagreb 1955. – Psihijatrija (sa R. Lopašićem, S. Doganom i suradnicima). Beograd–Zagreb 1959, 19612, 19653. – Neuroze i njihovo liječenje (s D. Blažević i suradnicima). Beograd–Zagreb 1963.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Podaci o ulazniku R. Betlheim.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – (Nekrolozi): Neuropsihijatrija, 18(1970); Psihoterapija, 1(1971). – M. Beck-Dvoržak i N. Bućan, Liječnički vjesnik, 93(1971). – D. Blažević: Citirao ga je i Freud. Vjesnik, 35(1974), 5. VI. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Betlheim, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – B. Kovačević: Psihoanaliza i ljevica. Zagreb 1989. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – A. i L. Nick: Židovski liječnici i farmaceuti u Hrvatskoj. Bilten ŽOZ, 1990, 13. – I. Buzov: Neurological stamp. Stjepan Betlheim (1898–1970). Journal of Neurology, Neurosurgery and Psychiatry, 66(1999) 6. – M. Kulenović i S. Blažeković-Milaković: Balint Groups as a Driving Force of Ego Development. Collegium Antropologicum, 4(2001) 1. – Rođendansko slavlje hrvatskoga »Freuda«. Nedjeljni vjesnik, 64(2003), 23. II. – N. Fabić i I. Mihalić: Predstavljanje knjige Radovi, pisma, dokumenti. Počeci psihoanalize u Hrvatskoj Stjepana Betlheima. Filozofska istraživanja, 26(2006) 4.