BETLHEIM, Stjepan, neuropsihijatar i psihoanalitičar (Zagreb, 22. VII. 1898 – Zagreb, 24. IX. 1970). Sin Milana i Melanije rođ. Naschitz, unuk → Jakobov. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, medicinu je studirao u Grazu i Beču, gdje je 1922. diplomirao. Specijalizirao je neuropsihijatriju na klinici profesora Juliusa Wagner-Jauregga u Beču, te u Zürichu i Parizu, a u Beču je promoviran u doktora medicinskih znanosti. Psihoanalitičku edukaciju obavio je u Beču i Berlinu. Vrativši se u Zagreb, 1928. otvara privatnu praksu, a 1935. na Neuropsihijatrijskom odjelu Zakladne bolnice osniva Stanicu za psihohigijenu, koju je vodio do 1941. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, dok supruga Marie-Luise rođ. Morgenroth (Worms, Njemačka, 23. II. 1904 – Zagreb, 26. IV. 1994), nastavnica ritmike i zdravstvene gimnastike, i kći Ruth nisu preuzele znak. S obitelji i grupom žid. liječnika poslan je u BiH radi pokrenute akcije suzbijanja endemskoga sifilisa. Radio je u Domu narodnoga zdravlja u mjestu Turbe i na Kupresu. Priključivši se u listopadu 1943. partizanima, predavao je na sanitetskom tečaju pri Vrhovnom štabu u Jajcu te kao nastavnik na sanitetskom tečaju i zatim bio upravitelj bolnice za ratne neuroze 5. korpusa, gdje je i supruga radila kao bolničarka. Neposredno nakon II. svj. rata, zajedno s → H. Klajnom, bavio se liječenjem ratnih neuroza u bolnici u Kovinu, o čemu je pisao u stručnim časopisima. Od 1948. bio je asistent Neuropsihijatrijske klinike u Zagrebu, 1952. habilitirao se za naslovnoga docenta radnjom Neurotičke smetnje kod shizofrenije, a 1953. na Klinici je osnovao i do umirovljenja (1968) vodio Psihoterapijski odjel, prvi takve vrste u Jugoslaviji, koji je poslije prerastao u Centar za zaštitu mentalnoga zdravlja. God. 1954. bio je izabran za docenta, 1959. za izvanrednoga, a 1965. za redovitoga profesora Medicinskoga fakulteta u Zagrebu za kolegij Medicinska psihologija. Predavao je i psihopatologiju na Višoj defektološkoj školi u Zagrebu. – Još kao student zanimao se za psihoanalizu i pohađao predavanja Sigmunda Freuda, a za specijalizacije napisao je šest članaka, koje je objavio u neuropsihijatrijskim časopisima, među kojima je najpoznatiji onaj u suradnji s psihoanalitičarom Heinzom Hartmannom o razumijevanju sadržaja Korsakovljeve psihoze (Archiv für Psychiatrie, 1924), koji je u djelu Tumačenje snova citirao i sâm S. Freud. Kao učenik Paula Schildera i Freudov sljedbenik uveo je psihodinamički pristup u psihijatriju. Dao je važne priloge teoriji hipnoze, osobito korištenju sugeriranih snova u hipnozi (I. Congressus psychiatriae Bohemoslovenicus, Prag 1961) te teoriji i primjeni kratke psihoterapije (Neuropsihijatrija, 1953). Osobito se bavio neurozama, posebice proučavanjem i liječenjem psihičke impotencije (Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, 1953; Neuropsihijatrija, 1956, 1963; Liječnički vjesnik, 1959, 1961). Prvi je u Jugoslaviji započeo liječenje neurotičara grupnom psihoterapijom pridajući veliku važnost analizi snova u grupi (Neuropsihijatrija, 1953, 1957, 1960; Acta psychotherapeutica, psychosomatica et orthopaedagogica, 1955; Problèmes actuels de Psychothérapie, 3. Basel 1960). Također je nastojao razviti psihoterapijsku orijentaciju ne samo kod neuropsihijatara već i kod liječnika opće prakse i drugih stručnjaka, koji izučavaju psihološku dimenziju ličnosti (Liječnički vjesnik, 1966). Surađivao je u Leksikonu zdravlja (Zagreb 1937) i Medicinskoj enciklopediji (Zagreb 1957). Inicirao je i organizirao prve jugoslav. psihoterapeutske seminare, simpozije i kongrese, osnivač je i prvi predsjednik Psihoterapijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja psihoterapeuta Jugoslavije. Bio je član Bečkoga psihoanalitičkoga društva (1928–32) te Međunarodnoga društva psihoanalitičara (od 1952). Djelovao je kao stručnjak za mentalnu higijenu u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Nosilac je visokih odlikovanja; bio je počasni član Zbora liječnika Hrvatske te Udruženja neurologa i psihijatara Jugoslavije. Posmrtno je objavljena monografija njegovih radova, pisama i dokumenata (Stjepan Betlheim: Radovi, pisma, dokumenti 1898–1970, počeci psihoanalize u Hrvatskoj (ur. R. Betlheim i G. Lerotić, Zagreb 2006). Prigodom stogodišnjice rođenja izdana je poštanska marka s njegovim likom. Smatra se utemeljiteljem hrv. psihoanalize.
DJELA: Pokušaj ispitivanja alkoholizma kod školske djece (sa suradnicima). Zagreb 1955. – Psihijatrija (sa R. Lopašićem, S. Doganom i suradnicima). Beograd–Zagreb 1959, 19612, 19653. – Neuroze i njihovo liječenje (s D. Blažević i suradnicima). Beograd–Zagreb 1963.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Podaci o ulazniku R. Betlheim.
LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – (Nekrolozi): Neuropsihijatrija, 18(1970); Psihoterapija, 1(1971). – M. Beck-Dvoržak i N. Bućan, Liječnički vjesnik, 93(1971). – D. Blažević: Citirao ga je i Freud. Vjesnik, 35(1974), 5. VI. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – V. Dugački: Betlheim, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – B. Kovačević: Psihoanaliza i ljevica. Zagreb 1989. – J. Horvat: Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943–1945. Zagreb 1989. – A. i L. Nick: Židovski liječnici i farmaceuti u Hrvatskoj. Bilten ŽOZ, 1990, 13. – I. Buzov: Neurological stamp. Stjepan Betlheim (1898–1970). Journal of Neurology, Neurosurgery and Psychiatry, 66(1999) 6. – M. Kulenović i S. Blažeković-Milaković: Balint Groups as a Driving Force of Ego Development. Collegium Antropologicum, 4(2001) 1. – Rođendansko slavlje hrvatskoga »Freuda«. Nedjeljni vjesnik, 64(2003), 23. II. – N. Fabić i I. Mihalić: Predstavljanje knjige Radovi, pisma, dokumenti. Počeci psihoanalize u Hrvatskoj Stjepana Betlheima. Filozofska istraživanja, 26(2006) 4.