Kategorija: R

REICHSMANN, Mirko, pravnik (Zagreb, 21. III. 1904 – ?). Sin Dragutina, austroug. časnika (?, 1866 – Zagreb, 13. VIII. 1927) i Adele rođ. Stern (Karlovac, 1877 – Zagreb, 1941), brat Vlatka, Zlate i Štefanije, supruge → B. Anhalzera. Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1927. temeljem rigoroza. Ovlaštenje za obavljanje odvjetničkoga zvanja dobio je 1930. od Advokatske komore u Zagrebu, gdje je imao odvjetnički ured u Ilici. Zastupao je Tvornicu marama iz Karlovca, poduzeće »Ing. Reichsman i Cvitaš« (zastupstvo automobila »Fiat«) i Tvornicu šešira Zagreb. God. 1931. imenovan je tumačem za engl. jezik na području Kraljevskoga sudbenoga stola u Zagrebu. Sa suprugom Renée rođ. Mogan i sinom Jankom (Zagreb, 1938) prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu kao i supruga, koja je navela da je u ime žid. kontribucije 23. VI. 1941. predala dragocjenosti (zlatni nakit i briljante) vrijedne oko 40 000 din. Kod majke u Hatzovoj ul. ostavila je srebrninu, koju nije mogla popisati jer je kuću već u lipnju 1941. zaposjela njem. vojska. Brisan je iz Odvjetničkog imenika 1. VII. 1941. jer se odrekao odvjetništva. Bio je uhićen s ostalim zagrebačkim žid. odvjetnicima, ubrzo pušten te iz Zagreba prebjegao u Italiju. Supruga je s majkom puštena iz logora Loborgrad pred Božić 1941, nakon toga su obje izbjegle u Italiju i potom u SAD. – Sestra Zlata, oftalmologinja (Karlovac, 25. III. 1898 – Zagreb, 1941). Diplomirala je 1923/24. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je djelovala kao liječnica Zakladne bolnice (danas KB »Sveti Duh«) sa stanom u Zvonimirovoj ul., no po uspostavi NDH strijeljana je u skupini žid. talaca. – Brat Vlatko, inženjer (Zagreb, 5. V. 1902 – ?). Do 1922. zavičajnost je imao u Đakovu, potom u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik poduzeća »Ing. Reichsman i Cvitaš«, zastupstva automobila »Fiat« u Savskoj cesti u Zagrebu. Bavio se kupoprodajom i prodajom novih i rabljenih automobila te rezervnih dijelova i pribora. Na nepoznat je način preživio II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28625. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

REICHSMANN, Veljko, službenik (Osijek, 1904 – logor Jasenovac, XI. 1941). U međuratnom razdoblju bio je prokurist u Prvoj osječkoj tvornici kandita, čokolade i čokoladne robe tvornici »Kaiser i Stark« u Osijeku. Po uspostavi NDH u vlaku ga je uhitila ustaška policija i deportirala u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

REICHSMANN, Zoltan → BEN-HANNAN, Šimon

REIN, Adolf, bankar (?, 1892 – Zagreb, 10. IV. 1941). Sin Mihaelov. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik klasne lutrije i suvlasnik ugledne banke »Rein i drug« sa stanom u vili Rein na zagrebačkom Gvozdu. Slobodno stojeća jednokatna vila izgrađena je 1928–29. za njegovu suprugu Jelisavu prema projektu → R. Lubynskoga. Na dan uspostave NDH, 10. IV. 1941, Gestapo ga je došao uhititi u vlastitom domu. Dok im je njegova supruga Jelisava objašnjavala kako je ona »kršćanka, koja će ga štititi«, on je u drugoj sobi počinio samoubojstvo. Od 1952. u vili Rein živio je Miroslav Krleža, a danas je ondje Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. − M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. − V. Vrabec: Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže. Vila Rein na Gvozdu 23. Zagreb moj grad, 5(2011) 36.

REIN, Ivan, slikar (Osijek, 9. IX. 1905 – Sisak, 12. XII. 1943). Sin Mavra i Olge rođ. Hönigsberg, unuk gradskoga vijećnika Mavra Hönigsberga. Pohađao je osječku realnu gimnaziju, a slikarstvo je učio kao gimnazijalac u privatnoj školi Josipa Leovića, s kojim prvi put 1923. u osječkoj županijskoj dvorani izlaže svoje radove. Iako je 1924. u Beču upisao studij arhitekture, 1925. napustio ga je i vratio se obitelji, koja se u međuvremenu preselila u Zagreb. Upisao se na Umjetničku akademiju u Zagrebu i studirao u klasi Vladimira Becića te diplomirao 1929. Nakon studija otišao je u Pariz, učio kod Andréa Lhotea, izdržavao se kopiranjem starih majstora i poduzimao studijska putovanja Francuskom i Velikom Britanijom. God. 1933. u Parizu je priredio samostalnu izložbu, a iduće godine izložio nekoliko pariških akvarela na izložbi zagrebačkih umjetnika. Za Španjolskoga građanskog rata priključio se pokretu franc. intelektualaca u znak potpore španj. narodu u borbi protiv fašizma. U zbjegovima španj. izbjeglica pronalazio slikarske teme (stradanja i patnje nedužnih ljudi). Po uzoru na Goyu slikao Izbjeglice, Strijeljanje u Španjolskoj, Žena probodena bajonetom, Obješena žena, Na barikadama, portretnu studiju La Pasionarie (Dolores Ibarruri). God. 1937. sudjelovao je na izložbi jugoslav. umjetnika u Parizu, iduće god. u domovini na Pola vijeka hrvatske umjetnosti, a 1939. na izložbi jugoslav. kipara i slikara u galeriji »Bernheim Jeune« u Parizu. God. 1938–39. približio se avangardi te slike Žena u travi, Za stolom, U kavani nose odlike ekspresivnog izraza, a Bal i Mercerie Journaux koriste slova kao dio kompozicije i podsjećaju na kubizam. U to se doba družio s beogradskim slikarima, upoznao Boru Baruha, slikara sefardskoga podrijetla, i slikaricu Ljubicu Sokić, koja će mu postati doživotna prijateljica i s kojom će se dopisivati do bijega iz okupiranoga Zagreba nakon uspostave NDH 1941. Nakon sudjelovanja na skupu ljevičara u Parizu pao je u nemilost vlasti te odlučio spakirati veći dio svojih slika u tri sanduka, što ih pohranjuje kod prijatelja Lefebvrea Foineta, vlasnika trgovine slikarskim materijalom na Montparnasseu. Nedugo zatim kao nepoželjni stranac interniran je u logor Vernet u franc. Pirenejima odakle ga je uz pomoć svojih veza u jugoslav. vladi u proljeće 1940. izbavila Lj. Sokić te je prinudno deportiran u Jugoslaviju. Ponovo u Zagrebu izrađuje zidnu dekoraciju u Breyerovoj knjižari te sudjeluje na I. godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika 1940. Iako je kršten odmah po rođenju u osječkoj katoličkoj crkvi, nakon uspostave NDH došao je pod udar antižid. zakona te je sred. 1941. prebjegao iz Zagreba u Gorski kotar. God. 1942. interniran je u tal. logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao pripadnik Židovskog rapskog bataljona. Kao partizanski borac 1943. teško je ranjen u okolici Siska, uhvaćen od ustaša te preminuo u sisačkoj bolnici. Te godine u logoru su stradali i njegovi roditelji. Iako je u partizanima intenzivno crtao, radovi su nestali u nekoj od zemunica, dok je iz kraljevičkoga razdoblja ostalo pedesetak crteža rađenih olovkom, tušem i akvarelom, koji se čuvaju u Povijesnom arhivu Hrvatske i privatnim kolekcijama u Zagrebu. Od gotovo 2000 slika nastalih u Francuskoj, njih 900 sačuvano je kod prijatelja Foineta i vraćeno 1952. iz Pariza u Zagreb, a darovnicom njegove sestre Renate Stefanelli ušle su u fundus Moderne galerije i Kabineta grafike HAZU te Galerije umjetnina u Osijeku. God. 1982. priređena je monografska izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. – Otac Mavro, pravnik (Crvenka, Srbija, 15. VI. 1867 – Auschwitz, V. 1943). Zavičajnost je stekao u Virovitici. Nakon završenoga studija prava, 1897. stupio je u državnu službu kao pristav Sudbenoga stola u Zagrebu te u nadležnost dobio parnicu lekeničkih žitelja protiv zagrebačkoga Kaptola zbog šume, pri čemu je seljake zastupao → Josip Frank. Kako je stao na stranu seljaka protivno interesima Katoličke crkve, dobio je premještaj. God. 1904. prešao je na katoličanstvo, 1905. položio odvjetničku prisegu te za I. svj. rata bio odvjetnik u Osijeku. Sred. 1920-ih s obitelji se preselio na Josipovac u Zagrebu. God. 1929/30. bio je upisan u Imenik Advokatske komore u Zagrebu. Po uspostavi NDH, 10. IV. 1942, pod prisilom se odrekao odvjetništva te je brisan iz Odvjetničkoga imenika. Zatražio je priznanje arijskih prava te je do rješenja molbe privremeno bio oslobođen od nošenja žid. znaka. U nepoznato doba sa suprugom se sklonio se u Merkurov sanatorij na Srebrnjaku. U noći 4. V. 1943. bračni par je uhićen, sproveden u zatvor u Savskoj cesti i potom deportiran u Auschwitz. – Djed Mavro Hönigsberg, javni djelatnik (?, o. 1830 – Zagreb, 24. III. 1892). Bio je gradski vijećnik u Zagrebu 1870-ih, dok se njegov otac spominje kao zagrebački građanin već od 1840-ih.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27482. – HDA, ZKRZ GUZ, kut. 121, br. 5281/46. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) – 15(1941). – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Spomenica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zagreb 1957. – J. Ambruš: Ivan Rein. Osijek 1982. – Jevrejski pregled, 23(1982) 3/4. – B. Polić: Slikar Ivo Rein. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena (katalog izložbe). Zagreb 1996. – D. Horvatić: Rein, Ivan. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – D. Ivanuša: Rein, Ivan. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Mirjam Reiner: Slikar Ivan Rein (1905–1943). Bejahad, židovska kulturna scena, 2009. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvog svjetskog rata. Osijek 2013. – http://essekeri.hr/bio/46-ivan-rein, pristupljeno 22. X. 2011.

REINER, Filip, veletrgovac, javni djelatnik i žid. aktivist (Humpolec, Češka, 1826 – Karlovac, 1898). Sa suprugom Terezijom otac je Vilima, Sigismunda (Žige) i → Vatroslava. U Karlovac je došao kao trg. pomoćnik o. 1850, a od 1858. u gradskoj četvrti Baniji vodio je samostalno poduzeće, kao prvi od karlovačkih Židova koji je stekao imetak. Bio je dugogodišnji upravitelj podružnice Eskomptne banke u Karlovcu. Kao predsj. ŽO u Karlovcu 1863–98. stekao je veliki ugled i u nežid. krugovima potpomaganjem mnogobrojnih humanitarnih i kulturnih inicijativa, čime je razbijao i posljednje ostatke getoiziranosti karlovačkih Židova te ih uklapao u opći život grada. Bio je karlovački gradski zastupnik, utemeljitelj Vatrogasnoga i Streljačkoga društva. Zajedno s rabinom Aranom Reichom imao presudne zasluge za podizanje karlovačke sinagoge 1870. – Supruga Terezija (Tereza) rođ. Beck, dobrotvorka (?, 1839 – Karlovac, 1917). Djelovala je u katoličkom Društvu sv. Vjekoslava. Na njezinu inicijativu 1886. u Karlovcu je osnovano Društvo za poljepšavanje grada Karlovca koje je pridonijelo bogatstvu karlovačkoga parkovnoga nasljeđa. Također je novčano podupirala ubožnicu i uzdržavala slijepu djecu. – Sin Vilim, gospodarstvenik i javni djelatnik (Karlovac, 1860 – Karlovac, 13. III. 1920). Bavio se trgovinom i uključio u obiteljske poslove. God. 1905–07. u Zagrebu je osnovao i vodio Tvornicu pređe i konaca. Za zasluge je dobio hrvatsko-ug. plemstvo s plemićkim pridjevkom »od Banije«. Zanimao se za glazbu pa je više od dvadeset godina bio predsj. karlovačkoga pjevačkoga i kulturnoga društva »Zora« (1885–1905) te inicijator i gl. organizator gradnje Zorinog doma toga društva (1892). Kao veliki poticatelj kult. života u Karlovcu, 1895. je u svojoj trgovini prodavao ulaznice i karte za vlak za posjet predstavama HNK. Bio je povjerenik Matice hrvatske u Karlovcu (1889–1903), inicirao je otvaranje Pučke štedionice, čiji je bio prvi predsjednik, a podupirao je i razvoj drugih karlovačkih poduzeća, među kojima i Karlovačku pivovaru. God. 1936. karlovačka ulica nazvana je njegovim imenom.

LIT.: R. Strohal: Grad Karlovac opisan i orisan. Karlovac 1906. – S. Goldstein: Obitelj i knjiga. U: Obitelj. Zagreb 1996. – R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4. – R. Radovinović i Z. Gerber: Karlovačka groblja. Karlovac 2007. – Reich, Aaron. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008. – Reiner, Filip. Ibid. – Reiner, Vilim. Ibid.

REINER, Ivan, internist (Požega, 28. VIII. 1911 − Zagreb, 27. IV. 1975). Završio je gimnaziju u Požegi, a diplomirao 1936/37. i specijalizirao internu medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je habilitirao 1959. Radio je u Zakladnoj bolnici u Osijeku i na Svetom Duhu u Zagrebu, na internom odjelu Glavne vojne bolnice 2. armijske oblasti u Zagrebu te kao voditelj Internoga odjela Vojne bolnice u Crikvenici (do 1945). Sudjelovao je kao liječnik na gradnji pruge Šamac–Sarajevo (1947) i na autocesti Bratstvo–jedinstvo (1948). Od 1949. bio predstojnik Interne klinike bolnice »Mladen Stojanović« (danas KBC »Sestre milosrdnice«), a od 1959. docent i profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Radove je objavljivao u Liječničkom vjesniku, Radovima Medicinskog fakulteta, Analima bolnice Dr. M. Stojanović i Medicinskoj enciklopediji. Bio je član Akademijina Glavnoga odbora i predsj. Internističke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, član Njemačkoga internističkoga društva, Internacionalnoga kardiološkoga društva, Znanstvenoga vijeća Središnjega instituta za tumore. Dobitnik je mnogih odlikovanja, među njima »Pavao Čulinović« Zbora liječnika Hrvatske (1971) i Nagrade grada Zagreba (1975).

LIT.: T. Jakić: Rainer, Ivan. Požeški leksikon. Slavonska Požega 1977.

REINER, Jakov (Jakob), liječnik (?, 1843 − Zagreb, 30. VIII. 1905). Suprug Eugenijin. Djelovao je kao austroug. stožerni liječnik sa službom u Zagrebu, umirovljen 1903.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694.

REINER, Mavro (Moritz), liječnik i zdravstveni savjetnik (Osijek, 1815 – Beč, 25. X. 1898). Studirao je medicinu u Beču, gdje je doktorirao 1842. tezom o pravilima za ispravno pisanje povijesti bolesti. Vratio se u rodni grad, gdje je obnašao dužnost gradskoga fizika. Nakon 1875. bavio se zdravstvenim prilikama groblja i problemima ukapanju mrtvih s naglaskom na groblja u Osijeku. Napisao je polemičku raspravu o dobrotvornim društvima za pomaganje bolesnima s kritikom djelovanja takvoga društva u Osijeku te knjige o opskrbi zdravom vodom i higijenskom značenju vode te o utjecaju tla na ljudsko zdravlje i klimu. Bio je istaknuti član Društva slavonskih liječnika u Osijeku, držao predavanja koja su objavljivana u godišnjim izvješćima o radu društva 1880-ih. O zdravstvenoj problematici pisao je u mnogobrojnim publikacijama: Narodne novine (1876), Obzor (1876), Slavonische Presse (1886), Agramer Tagblatt (1888), Liječnički viestnik (1888–90), Die Drau (1891–97). Bio je počasni član ŽO u Osijeku i Hevre Kadiše.

DJELA: Norma historias morborum rite concinnandi. Disertatio inauguralis medica. Beč 1842. – Über Friedhöfe im Allgemeinen und insbesondere über Friedhöfe der Stadt Essek, so wie auch über Todten-Bestattung in historischer und sanitäts-polizeilicher Beziehung. (Ein Beitrag zur Forderung der Landeshygiene). Osijek 1877. – O opskrbi zdravom vodom s osobitim obzirom na prilike u Osijeku.Osijek 1886. – Nekropolis. Betrachtungen über die letzte Heimstätte unserer Lieben. Eine hygienische Studie. Osijek 1887. – Polemička rasprava o dobrotvornim društvima za pomaganje bolesnima i kritiziranje takvog društva u Osijeku. Osijek 1882. – Higijenska studija o utjecaju tla na ljudsko zdravlje i klimu. Osijek 1892.

IZV.: Izvještaj Predsjedništva ŽBO u Osijeku 1897–1899. – JIM.

LIT.: M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 1, 1470–1875. Zagreb 1955.

REINER, Mihály (Mijo), veleposjednik, bankar i farmaceut (Zrenjanin, Srbija, 27. IX. 1844 – Maribor, Slovenija, 1. IX. 1925). Studirao je u Bratislavi i Beču, gdje je 1866. stekao diplomu magistra farmacije, a iduće god. i diplomu kemijskih znanosti. Od 1869. bio je upravitelj kemijske tvornice dr. Wirtha iz Beča, a 1874. uputio se na višegodišnje putovanje Orijentom zanimajući se za uzročnike malarije i njezino suzbijanje. Po povratku se u Đetkovcu bavio uzgojem pšenice i raži, koje je izvozio u Francusku. God. 1881. kupio je veleposjed Brestovac kraj Požege. Sredstva je ulagao u tvornicu boja i mastila »Nerosin«, u Prvu hrvatsku tvornicu briketa u nedalekoj Ratkovici, u tvornicu žeste u Marindvoru te u osnutak Pučke banke u Požegi. Zbog poratnih zbivanja 1918. napustio je Požegu i otišao u zaselak kraj Maribora. God. 1924. izazvao je zanimanje javnosti lijekom protiv malarije »Malarin«, koji je predan na uporabu javnosti temeljem dozvole Ministarstva narodnoga zdravlja u Beogradu. Požeškim začasnim građaninom imenovan je 1898, a 1912. dobio je ug. nasljedno plemstvo kao priznanje za djelovanje na polju javnoga gospodarstva.

LIT.: A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.