REIN, Ivan, slikar (Osijek, 9. IX. 1905 – Sisak, 12. XII. 1943). Sin Mavra i Olge rođ. Hönigsberg, unuk gradskoga vijećnika Mavra Hönigsberga. Pohađao je osječku realnu gimnaziju, a slikarstvo je učio kao gimnazijalac u privatnoj školi Josipa Leovića, s kojim prvi put 1923. u osječkoj županijskoj dvorani izlaže svoje radove. Iako je 1924. u Beču upisao studij arhitekture, 1925. napustio ga je i vratio se obitelji, koja se u međuvremenu preselila u Zagreb. Upisao se na Umjetničku akademiju u Zagrebu i studirao u klasi Vladimira Becića te diplomirao 1929. Nakon studija otišao je u Pariz, učio kod Andréa Lhotea, izdržavao se kopiranjem starih majstora i poduzimao studijska putovanja Francuskom i Velikom Britanijom. God. 1933. u Parizu je priredio samostalnu izložbu, a iduće godine izložio nekoliko pariških akvarela na izložbi zagrebačkih umjetnika. Za Španjolskoga građanskog rata priključio se pokretu franc. intelektualaca u znak potpore španj. narodu u borbi protiv fašizma. U zbjegovima španj. izbjeglica pronalazio slikarske teme (stradanja i patnje nedužnih ljudi). Po uzoru na Goyu slikao Izbjeglice, Strijeljanje u Španjolskoj, Žena probodena bajonetom, Obješena žena, Na barikadama, portretnu studiju La Pasionarie (Dolores Ibarruri). God. 1937. sudjelovao je na izložbi jugoslav. umjetnika u Parizu, iduće god. u domovini na Pola vijeka hrvatske umjetnosti, a 1939. na izložbi jugoslav. kipara i slikara u galeriji »Bernheim Jeune« u Parizu. God. 1938–39. približio se avangardi te slike Žena u travi, Za stolom, U kavani nose odlike ekspresivnog izraza, a Bal i Mercerie Journaux koriste slova kao dio kompozicije i podsjećaju na kubizam. U to se doba družio s beogradskim slikarima, upoznao Boru Baruha, slikara sefardskoga podrijetla, i slikaricu Ljubicu Sokić, koja će mu postati doživotna prijateljica i s kojom će se dopisivati do bijega iz okupiranoga Zagreba nakon uspostave NDH 1941. Nakon sudjelovanja na skupu ljevičara u Parizu pao je u nemilost vlasti te odlučio spakirati veći dio svojih slika u tri sanduka, što ih pohranjuje kod prijatelja Lefebvrea Foineta, vlasnika trgovine slikarskim materijalom na Montparnasseu. Nedugo zatim kao nepoželjni stranac interniran je u logor Vernet u franc. Pirenejima odakle ga je uz pomoć svojih veza u jugoslav. vladi u proljeće 1940. izbavila Lj. Sokić te je prinudno deportiran u Jugoslaviju. Ponovo u Zagrebu izrađuje zidnu dekoraciju u Breyerovoj knjižari te sudjeluje na I. godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika 1940. Iako je kršten odmah po rođenju u osječkoj katoličkoj crkvi, nakon uspostave NDH došao je pod udar antižid. zakona te je sred. 1941. prebjegao iz Zagreba u Gorski kotar. God. 1942. interniran je u tal. logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao pripadnik Židovskog rapskog bataljona. Kao partizanski borac 1943. teško je ranjen u okolici Siska, uhvaćen od ustaša te preminuo u sisačkoj bolnici. Te godine u logoru su stradali i njegovi roditelji. Iako je u partizanima intenzivno crtao, radovi su nestali u nekoj od zemunica, dok je iz kraljevičkoga razdoblja ostalo pedesetak crteža rađenih olovkom, tušem i akvarelom, koji se čuvaju u Povijesnom arhivu Hrvatske i privatnim kolekcijama u Zagrebu. Od gotovo 2000 slika nastalih u Francuskoj, njih 900 sačuvano je kod prijatelja Foineta i vraćeno 1952. iz Pariza u Zagreb, a darovnicom njegove sestre Renate Stefanelli ušle su u fundus Moderne galerije i Kabineta grafike HAZU te Galerije umjetnina u Osijeku. God. 1982. priređena je monografska izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. – Otac Mavro, pravnik (Crvenka, Srbija, 15. VI. 1867 – Auschwitz, V. 1943). Zavičajnost je stekao u Virovitici. Nakon završenoga studija prava, 1897. stupio je u državnu službu kao pristav Sudbenoga stola u Zagrebu te u nadležnost dobio parnicu lekeničkih žitelja protiv zagrebačkoga Kaptola zbog šume, pri čemu je seljake zastupao → Josip Frank. Kako je stao na stranu seljaka protivno interesima Katoličke crkve, dobio je premještaj. God. 1904. prešao je na katoličanstvo, 1905. položio odvjetničku prisegu te za I. svj. rata bio odvjetnik u Osijeku. Sred. 1920-ih s obitelji se preselio na Josipovac u Zagrebu. God. 1929/30. bio je upisan u Imenik Advokatske komore u Zagrebu. Po uspostavi NDH, 10. IV. 1942, pod prisilom se odrekao odvjetništva te je brisan iz Odvjetničkoga imenika. Zatražio je priznanje arijskih prava te je do rješenja molbe privremeno bio oslobođen od nošenja žid. znaka. U nepoznato doba sa suprugom se sklonio se u Merkurov sanatorij na Srebrnjaku. U noći 4. V. 1943. bračni par je uhićen, sproveden u zatvor u Savskoj cesti i potom deportiran u Auschwitz. – Djed Mavro Hönigsberg, javni djelatnik (?, o. 1830 – Zagreb, 24. III. 1892). Bio je gradski vijećnik u Zagrebu 1870-ih, dok se njegov otac spominje kao zagrebački građanin već od 1840-ih.
IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27482. – HDA, ZKRZ GUZ, kut. 121, br. 5281/46. – Telefonski imenik 1941.
LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) – 15(1941). – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Spomenica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zagreb 1957. – J. Ambruš: Ivan Rein. Osijek 1982. – Jevrejski pregled, 23(1982) 3/4. – B. Polić: Slikar Ivo Rein. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena (katalog izložbe). Zagreb 1996. – D. Horvatić: Rein, Ivan. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 2. Zagreb 1996. – D. Ivanuša: Rein, Ivan. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Mirjam Reiner: Slikar Ivan Rein (1905–1943). Bejahad, židovska kulturna scena, 2009. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvog svjetskog rata. Osijek 2013. – http://essekeri.hr/bio/46-ivan-rein, pristupljeno 22. X. 2011.