Kategorija: R

RADO, Ružica (Karola, Karolina), službenica (Sarajevo, 26. XI. 1914 – Zagreb, 7. IX. 1995). U nepoznato doba preselila se iz Sarajeva u Zagreb, gdje je uoči II. svj. rata živjela u Tuškanovoj ul. i radila kao službenica u Tekstilnoj tvornici čarapa »Čvrsnica« d. d. Po uspostavi NDH izgubila je namještenje te morala prijaviti imovinu. Na nepoznat način preživjela je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

RADO, Stjepan (Stevan), inženjer (?, 1900 – Zagreb, 8. III. 1950). U međuratnom razdoblju bio je inženjer tehničke kemije i član Zagrebačke inženjerske komore. U srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

RADOVAN, Eugen (Rosenberg), gospodarstvenik (Sisak, 24. VI. 1874 – Zagreb, 15. IV. 1947). Potomak je stare žid. obitelji iz Siska. U nepoznato doba promijenio je prezime Rosenberg u Radovan. Bio je u mješovitom braku s Camillom (Kamilom) rođ. Vorko (?, 1902 − Zagreb, 10. VIII. 1998), kćeri umirovljenoga austroug. časnika, s kojom je imao sina Ivana (Zagreb, 16. VI. 1924 – Beč, o. 1990). God. 1920. prešao je na katoličanstvo. Tijekom 1930-ih jedan je od najbogatijih Zagrepčana. Bio je dioničar i član Upravnoga odbora »Me-Ba« d. d. u Zagrebu u Fijanovoj ul. te suvlasnik tvornice dugmadi Zagreb ITAD sa sjedištem u Savskoj cesti, tvornice metalnih proizvoda u Beogradu RAD, te tvornica TITANIT i LABOR. Imao je rudarska prava na rudarskim poljima u kotarevima Fojnica, Konjic, Sarajevo, Mostar i Stolac. Taj rudarski posjed pripao mu je kao ostatak rudarskih prava bivšeg Bosanskoga rudarskog d. d., čija je polja preuzeo prilikom likvidacije kao dioničar u zajednici s Rudolfom Blühweissom i Rudolfom Rosenbergerom. Na sjev. dijelu križanja današnje Masarykove i Gundulićeve ul. sagradio je prema nacrtu arhitekta → Slavka Löwya 1933–34. prvi zagrebački neboder, devetokatnu trgovačko-stambenu zgradu, čija je vrijednost 1941. bila procijenjena na 7 000 000 din. Uz to posjedovao je vilu u Ul. Mošinskoga (danas Nazorova ul.), u kojoj je 1941. još živio. Po uspostavi NDH oduzet mu je osobni automobil »Cadillac«, a u prijavi imovine vlastima NDH naveo je samo odjevne predmete. Bio je vrstan poznavatelj i skupljač umjetnina, posjedovao je u Zagrebu jedinstvenu i čuvenu zbirku tanagra-figurica, a među mnogobrojnim slikama i sliku koju su pripisivali Van Dycku. U nastojanju da zbirku sačuva od pljačke poklonio ju je supruzi »arijevki«, koja ju je u prijavi imovine navela kao svoje vlasništvo uz dugačak popis (više od 140) ostalih umjetnina – mahom iz doba baroka i kasne gotike, kao i antičkoga posuđa – koje su se sve nalazile u vili u Ul. Mošinskoga. Prepisivanje imovine na suprugu nije mu uspjelo te je bio, čini se, temeljito opljačkan, pa sljedećih mjeseci više nije mogao ŽOZ podmirivati razrezani porez. Zahvaljujući mješovitomu braku, II. svj. rat preživio je u Zagrebu, iako se čini da je morao vratiti staro prezime Rosenberg. Nakon rata njegova je supruga zbirku tanagra-figurica darovala gradu Zagrebu, a dio te zbirke Grad Zagreb je darovao Josipu Brozu Titu, koji ih je držao na Brijunima.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 694. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – Gundulićeva ulica. Zagrebački leksikon, 1. Zagreb 2006.

RAIĆ, Fedor, pedijatar (Novi Sad, Srbija, 13. I. 1925 – Zagreb, 23. I. 2010). Sin Gjure pl. Raića i Marte rođ. Sauerbrun. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, gdje se školovao i 1943. upisao na Medicinski fakultet, na kojem je diplomirao 1953, a 1969. doktorirao tezom Prilog izučavanju utjecaja tuberkulostatske terapije na način sanacije endotorakalne tuberkulozne primoinfekcije u dječjoj dobi. Medicinsku karijeru započeo je kao student u Zavodu za anatomiju, gdje je radio kao pomoćni asistent, a nakon završetka studija kao asistent. Od 1971. bio je docent, od 1976. izvanredni profesor, a od 1979. redoviti profesor. Nakon umirovljenja 1990. bio je do 2003. honorarni predavač na poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu. Od 1957. radio je u Klinici za pedijatriju. Specijalizaciju iz pedijatrije obavio je na KBC Zagreb (Rebro i Šalata) te kao pedijatar radio 6 godina na Odjelu za tuberkulozu Klinike na Šalati, a 1966. preuzeo je vođenje novoga Dojenačkoga odjela na Šalati. Unutar odjela bavio se problematikom probavnih bolesti te je odjel 1971. postao Odjel za gastroenterologiju, a 1986. prerastao u Zavod za gastroenterologiju i prehranu. Primarijus je postao 1973, a 1980. subspecijalizirao je pedijatrijsku gastroenterologiju. Prvi je u nas uveo peroralnu aspiracijsku biopsiju sluznice tankoga crijeva, dok je u novorođenčadi i dojenčadi tu pretragu provodio prvi u tadašnjoj Jugoslaviji. U dojenčadi je uveo i dijagnostičku suprapubičnu punkciju mokraćnoga mjehura, kao i ranu dijagnostiku i ranu habilitaciju cerebralno oštećene novorođenčadi i dojenčadi po metodi Bobath, što se dotad nije primjenjivalo. Više je puta bio na usavršavanjima i kao gost profesor na Cornell University u SAD i u Njemačkoj, gdje je u Münchenu i Kölnu dvije godine bio Humboldtov stipendist te u dva navrata gostujući profesor. Aktivno je (i kao pozvani predavač) sudjelovao na mnogim domaćim i inozemnim skupovima. Bio je predsj. zagrebačkoga ogranka Pedijatrijskoga društva. Utemeljio je Društvo za pedijatrijsku gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu, kojem je bio predsj. deset godina (1994–2004). Bio je suutemeljitelj i član Društva hrvatskih Humboldtovaca (1992) i u dva mandata član njegova Upravnoga odbora. Bio je predsj. i član više povjerenstava Medicinskoga fakulteta. Primio je više priznanja i odlikovanja (Orden rada sa zlatnim vijencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, dvije diplome Medicinskoga fakulteta, diploma Pedijatrijskoga društva). Bio je počasni član Hrvatskoga liječničkog društva i član Njemačkoga pedijatrijskog društva te član Društva za TBC i plućne bolesti te redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i njezina Senata. Objavio je više od 200 stručnih i znanstvenih radova, obuhvativši gotovo sva područja pedijatrije, a posebice pedijatrijske gastroenterologije. Napisao je i više poglavlja stručnih monografija (Klinička pedijatrija. Beograd–Zagreb 1987; Bolesti probavnog sustava. U: Pedijatrija. Zagreb 1994). Bio je u braku s pedijatricom Anom Votava-Raić, a iz prvoga je braka imao sina Aleksandra.

DJELA: Tuberkuloza dječjeg uzrasta. Zagreb 1974. – Pedijatrijska gastroenterologija (ur. s A. Votava-Raić). Zagreb 2002. – Isječci iz života jednog pedijatra. Zagreb 2009.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – Podaci o ulazniku A. Votava-Raić.

LIT.: Raić, Fedor. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Raić, Fedor. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

RAIĆ, Ivan (Reich), inženjer (Osijek, o. 1920 – Zagreb, 15. IX. 1978). Sin Ignjatov. Maturirao je u Osijeku, a 1939. upisao se na Građevinski odsjek Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Prije II. svj. rata bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Iako je po uspostavi NDH bio izbačen sa studija, u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943, priključio se tal. partizanima, a 1944. jugoslav. partizanima. Nakon rata proveo je još gotovo dvije godine u vojnim jedinicama u BiH, zatim se u Zagrebu upisao na Elektrotehnički odsjek Tehničkoga fakulteta. Po završetku studija 1954, zaposlio se u Brodarskom institutu Jugoslavenske ratne mornarice u Zagrebu, gdje je radio na električnim brodskim postrojenjima. Projektirao je električne uređaje za podmornice i druge bojne brodove. Od 1967. imao je čin pukovnika. Surađivao je u Vojnoj enciklopediji (među ostalim autor je prikaza Električna oprema broda). Za svoj je rad primio mnoga priznanja i ordene. Bio je poliglot te je po umirovljenju 1971, kao predsj. Terminološkoga odbora Hrvatskoga društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja u Zagrebu, publicirao tri opsežna glosara: njemačko-hrvatski, hrvatsko-njemački i englesko-hrvatski za područja strojarstva i elektrotehnike.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – Podaci o ulazniku Z. Šternberg.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Šternberg: Doprinos Židova u prirodoslovno-matematičkim znanostima i tehničkoj kulturi u Hrvatskoj. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

RAJAKOVIĆ, Margita (Gita) (Nagykanizsa, Mađarska, 29. VIII. 1893 – Zagreb, 26. II. 1982), bila je supruga Dragana Rajakovića, odjelnoga savjetnika Predsjedničkoga ureda Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Iako je 18. VI. 1914. prešla na katoličanstvo, po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu.

IZV.: HDA, Osobni arhivski fond Budak Mile 1920–1945, kut. 3. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693.

RAJNER, Ernest, kemičar (Sarajevo, 23. III. 1911 – Pariz, 10. VI. 1998). Po ocu je zavičajnost stekao u Velikim Bastajima 1934. Iste je god. diplomirao na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Od 1936. do 1965. radio u poduzeću »Kaštel« d. d. (danas »Pliva), isprva u Karlovcu, zatim u Zagrebu. Po uspostavi NDH morao je prijaviti imovinu. Zahvaljujući braku s »arijevkom« Gertrudom rođ. Hernheiser, ali i kao neophodno potreban stručnjak, bio je oslobođen nošenja žid. znaka te isprva zaštićen od progona. U srpnju 1942. uhićen je i odveden u sabiralište u Križanićevoj ul., odakle je pušten na intervenciju matičnoga poduzeća. U »Kaštelu« se najprije kao suradnik Vladimira Preloga istaknuo razvivši tehnološki postupak za proizvodnju streptazola, prvoga sulfonamidnog bakteriostatika (1938) te postupke proizvodnje dietilamida nikotinske kiseline i poluindustrijske proizvodnje L-askorbinske kiseline (1939), a potom je stalno projektirao postrojenja iz kojih su proizašli tržišno važni kemijsko-farmaceutski proizvodi. Tijekom posljednjih pet godina bio je direktor izgradnje te jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju antibiotika (oksitetraciklin) i vitamina C. Od 1965. do umirovljenja 1975. radio je u tvrtki »Rhône Poulenc« u Parizu. Također je predavao na Višoj kemijskoj školi u Zagrebu. Za uspješno stručno djelovanje i prinos gospodarskomu razvoju primio je mnogobrojna javna priznanja.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 693. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28615, 29783.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Rajner, Ernest. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

RAJNER, Ervin, anesteziolog (Sarajevo, 25. III. 1927 – Zagreb, 23. VI. 1964) Sin Gyule i Julijane rođ. Guttmann. U braku s Nadom imao je kćer Mirjam. Osnovnu školu završio je u Sarajevu, a gimnaziju je pohađao u Beogradu i Somboru. God. 1944. bio je deportiran iz Sombora u radne logore u Austriji. Nakon II. svj. rata diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953. Do 1959. bio je liječnik opće prakse, a zatim je specijalizirao anesteziologiju te radio u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Krajem 1950-ih i poč. 1960-ih u više je navrata djelovao kao liječnik u dječjoj i omladinskoj žid. koloniji »Sjaj«. Amaterski se bavio keramikom koju je izučio u atelijeru Blanke Dužanec. – Supruga Nada, liječnica i žid. aktivistica (Zagreb, 29. IX. 1930 – Zagreb, 14. IX. 2011). Kći → P. Fröhlicha i Dragice rođ. Vučić. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. Kao dijete iz mješovitoga braka preživjela je rat u Zagrebu, iako joj je otac deportiran i ubijen. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1955. te do 1960. radila kao liječnica opće prakse. Od 1963. radila je u Imunološkom zavodu u Zagrebu na Odjelu za proizvodnju cjepiva protiv influence. Specijalizirala je mikrobiologiju 1963, magistrirala iz područja mikrobiologije 1974, a primarijat stekla 1978. Ranih 1960-ih u više je navrata bila liječnica u dječjoj i omladinskoj žid. koloniji »Sjaj«. Od 1986. do umirovljenja 1996. upraviteljica je Doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. Bila je aktivna članica ŽOZ kao dugogodišnja članica Vijeća, pročelnica Socijalne sekcije i članica Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«. Prevela je djelo Shamaryje Levin Djetinjstvo u progonstvu (Zagreb 2009). – Kći Mirjam (Mia), povjesničarka umjetnosti (Sombor, Srbija, 30. III. 1959). Sa suprugom Jonathanom Weinerom majka je Talie. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1982, potom je upisala poslijediplomski studij na Sveučilištu u Heidelbergu. U Izrael se iselila 1983. Doktorirala je 2004. tezom Marc Chagall, 1906–1910. na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, na kojem je 1988–93. bila voditeljica Odjela za suvremenu žid. umjetnost. Od 1996. predavačica je na Sveučilištu Bar-Ilan na Katedri za židovsku umjetnost Fakulteta za judaizam. Bila je aktivna članica ŽOZ i žid. omladinskih institucija u Jugoslaviji. Dobitnica je nagrade »Mordehaj Narkis« 1990. Objavila je više znanstvenih i stručnih radova o modernoj i žid. umjetnosti. Od 2005. urednica je Ars Judaica, časopisa za žid. umjetnost Sveučilišta Bar-Ilan.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Ha-kol, 2007, 99. – (Nekrolog). Ibid., 2011, 121.

RANDEGGER, Maier (Meir, Meier), rabin i vjerski pisac (Randegg, Njemačka, 9. II. 1780 – Trst, Italija, 12. III. 1853). Sin trgovca Mosesa Schotta i Hane rođ. Wasserman Elkanove. Podrijetlom je iz Škotske. Pohađao je rabinske teološke studije u Lengau, Fürthu i Bratislavi te djelovao kao privatni učitelj u Beču. U Trst se doselio za napoleonskih ratova te oženio kćeri tajnika ŽO iz obitelji Galligo s kojom je imao sina Josipa Arona i kćeri Floru i Tereziju. God. 1808–10. predavao je na tršćanskoj općinskoj žid. školi talijanski, hebrejski i njemački jezik, a zatim otvorio vlastitu privatnu trogodišnju školu, koju je uspješno vodio gotovo trideset godina. Njegov je učenik bio Shmuel David Luzzato (Shadai), tal. teolog, povjesničar i tumač Biblije. U dva navrata (1832, 1834) obavljao je u Trstu i rabinsku službu. Zbog nesuglasica s tadašnjom školskom upravom 1837. iz Trsta se s obitelji preselio u Rijeku dobivši od Riječkoga gubernija dopuštenje da otvori tamošnju prvu privatnu žid. školu i preuzme dužnost riječkoga rabina. U Rijeci je boravio do 1840, kad je otišao u Fiorenzuolu d’Arda kraj Parme, a 1848. se vratio u Trst. Bio je stalni suradnik mnogih žid. glasila, dopisivao se s vodećim tadašnjim rabinima, priredio tumač Knjiga Mojsijevih te s kćeri Florom objavio tal. izdanje Hagade pod naslovom Racconto degli avvenimenti occasionati la Pasqua, u kojem je Florin prijevod s hebrejskoga na talijanski popratio kritičkim komentarima. Njegov sin Josip Aron, pedagog, u Rijeci se 1838. oženio Rosinom, kćeri dubrovačkoga rabina i trgovca Giuseppea Leona Levi Mondolfa, s kojom je živio u Parmi.

LIT.: I. Lukežić: Maier Randegger – prvi riječki rabin i vjeroučitelj. Novi Omanut, 13(2005) 71.

RANON, Timna, filmska djelatnica (Zagreb, 7. VI. 1935). Kći → Joela Rosenbergera. U Palestinu se iselila s obitelji 1941. Studirala je na Umjetničkoj akademiji u Londonu i potom stekla veliko iskustvo u pisanju scenarija i režiranju televizijskih i dugometražnih filmova u Hollywoodu. Na natječaju za »American Best« nagrađivana je dvije godine uzastopce za najbolji scenarij. Poučavala je režiju na amer. sveučilištu UCLA. U Izraelu predaje režiju na Seminaru Tel-haj, poučava pisanje scenarija u školi »Idit Šhori« i na Akademiji za film i TV u Jeruzalemu. Bavi se lektoriranjem filmova i sudjeluje u proizvodnji dugometražnih filmova i serija. Članica je Udruženja redatelja Izraela i Udruženja scenarista i režisera SAD.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – http://www.imdb.com/name/nm0710360/filmotype, pristupljeno 11. XI. 2011.