Kategorija: P

PICK, Teodor, građevinski tehničar (Zagreb, 5. IV. 1912 – ?logor, 1941–1945). Sin Isin. Djelovao je kao građevinski tehničar u Zagrebu. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je da mu je i djed Vatroslav rođen u Zagrebu. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PICK, Vilim, trgovac (Bedenica, 16. III. 1889 – ?Auschwitz, 1943 ili Zagreb, 31. VII. 1947). Sin Josipov. Obrtnicu je dobio 1913. te je sa suprugom Štefanijom bio vlasnik trgovine manufakturne robe na Jelačićevu trgu u Zagrebu, koja je 1939/40. imala promet od o. 7 milijuna din. Po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je suvlasništvo kuća na Savskoj cesti, u Petrinjskoj i Draškovićevoj ul. te gradilišta na Ciglenici i u dvorištu u Bogovićevoj ul. Supruga je bila vlasnica dvokatne vile u Novakovoj ul., koju su 1936. projektirali → S. Gomboš i Mladen Kauzlarić. Prešao je na katoličanstvo te se sklonio u sanatorij Đure Vranešića na Zelengaju, otkud je prema nekim izvorima poč. svibnja 1943. deportiran najvjerojatnije u Auschwitz, a prema drugima preživio rat. Iz prvog braka imao je sina Brunu, studenta (Zagreb, 3. IX. 1920 – Jadovno, 1941). Studirao je tehniku i započeo učiti krznarski zanat. Po uspostavi NDH, potkraj svibnja 1941 sa 165 žid. omladinaca uhićen je i odveden u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Gospić te u Jadovno, gdje je stradao. Prijavu njegove imovine vlastima NDH podnio je 30. VI. 1941. → Eugen Spitzer, navodeći da se B. nalazi u ustaškom logoru u Koprivnici. – V. je iz drugog braka s »arijevkom« imao sina Ernesta (Zagreb, 1926).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PILIŠ, Heda, skladateljica (Osijek, 3. VI. 1925 – Zagreb, 29. V. 2015). Kći Aleksandra i Elvire rođ. Vogel. S obitelji se 1933. doselila u Zagreb, gdje je pohađala gimnaziju. Po uspostavi NDH morala je prekinuti školovanje. S roditeljima je prebjegla u Crikvenicu te je bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima. Kao sopranistica nastupala je na priredbama Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH i na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom 1944. Po završetku rata vratila se u Zagreb, završila gimnaziju 1947, a 1949. diplomirala pjevanje u srednjoj glazb. školi »Vatroslav Lisinski«. God. 1949–90. bila je glazb. urednica Radio Zagreba. Pisala je tekstove i prepjeve za šlagere, a od 1959. bavila se kompozicijom (na tuđe tekstove), nastupajući na mnogim festivalima zabavne glazbe (Ti, rijeka i ti, Jesen na morskoj obali, Kad bi me volio, Ako zakasni proljeće, Mejsko vino, Gdi su ti puti i steze, Ženil bum te, Haj, haj, pa šalaj, Poštar šorom, Ponoćno srce). Skladala je plesne melodije, dječje pjesme, zagorske, međimurske, istarske, primorske, dalmatinske i slavonske popijevke, koje su bile izvođene na regionalnim festivalima. Među nagrađenima su: Kokotiček, Novo kolo, Tvoje so roke mama, V jeden den. Od njezinih tekstova najveću su popularnost stekli Kap kiše, Kratak susret, Mala ljubavna pjesma i Oja, oj, mene zove plavo more. God. 1960–82. organizirala je u ŽOZ volonterske koncerte ozbiljne, zabavne i dječje glazbe, potom je nastavila s organiziranjem koncerata u Domu »Lavoslav Schwarz«. – Otac Aleksandar, bankar i žid. aktivist (Farkaždin, Srbija, 24. III. 1897 – Zagreb, 13. VI. 1989). Sin Mavrov, suprug Elvire rođ. Vogel (Osijek, 1902 – Zagreb, 27. IX. 1953). Do 1923. živio u Mariboru, zatim u Osijeku, odakle se s obitelji 1933. doselio u Zagreb. Prije II. svj. rata vodio je vlastitu bankarsko-komisionalnu radnju za posredovanje u zajmovima i pri kupoprodaji vrijednosnih papira sa sjedištem u Marovskoj (danas Masarykovoj) ul. Po uspostavi NDH zatražio je dozvolu za napuštanje posla, a u lipnju mu je za potrebe Velike župe Prigorje zaplijenjen uredski namještaj. Bio je blagajnik Odbora za kontribuciju u ŽOZ 1941. S obitelji je prebjegao u Crikvenicu te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te bio član Komisije ZAVNOH za zbrinjavanje Židova. Nakon rata bio je aktivist žid. zajednice.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – Osobni podaci ulaznice.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 26(1975) 3/4; 24(1982) 3/4; 31(1989) 5/6. – Piliš, Heda. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004. – Hrvatsko društvo skladatelja − 60 godina. Zagreb 2005.

PILPL, Vjekoslav (Alois), inženjer (Virovitica, 22. X. 1880 – Opatija, V. 1943). Sin trgovca Bernarda (Virovitica, 15. VIII. 1858 – ?) i Rozalije rođ. Bek (Virovitica, 22. IV. 1860 – ?). U međuratnom razdoblju bio je gl. ravnatelj i dioničar Osječke ljevaonice željeza. God. 1929. i 1936. bio je voditelj Industrijskoga odsjeka osječke Komore za trgovinu, obrt i industriju. Od 1930. član je osječke masonske lože »Budnost«. God. 1934. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH izgubio je namještenje te se sa suprugom »arijevkom« Marijom Irmom rođ. Zelenka preselio u Zagreb, gdje je u svibnju 1941. podnio molbu za priznanje arijskih prava i oslobođenje od nošenja žid. znaka. Molba je bila odbijena jer je bio mason. Potkraj lipnja 1941. prijavio je imovinu i prebjegao u Hrvatsko primorje, gdje je umro.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27225. – Matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih Židovske općine Virovitica 1852–1931.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Razvoj Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. Osijek 1991. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PINTO, Avram, pedagog i publicist (Bihać, BiH, 2. IV. 1902 – Zagreb, 5. VIII. 1995). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Bihaću te diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i predsjednik sefardskoga studentskog društva »Esperanza« u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u Prijedoru i Sarajevu te kao prosvjetni inspektor pri Ministarstvu prosvjete BiH. Književnim i povijesnim prilozima surađivao je u časopisima Židov i Jevrejski glas. Nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. kao oficir jugoslav. vojske proveo je II. svj. rat u njem. zarobljeništvu. Umro je u Domu »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu.

DJELA: Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1987.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1995, 41/42.

PINTO, Klara, pedagoginja (Sarajevo, 15. III. 1935). Kći Abrahama (Abramdavida) i Mazalte rođ. Samakovlija. Po uspostavi NDH s majkom i sestrama Floricom, Sidom, Lučikom i Zlatom deportirana je 1941. iz Sarajeva u sabirni logor u Đakovu, dok su otac i braća Mošo, Jakica i Kokolo deportirani u logor Jasenovac. Zahvaljujući tzv. letećoj ekipi, skupini osječkih žid. omladinaca, koji su od listopada 1941. do travnja 1942. izvlačili djecu iz đakovačkog logora te ih davali na čuvanje osječkim žid. obiteljima, prihvaćena je u obitelj Vladimira Ebenspangera. Iz Osijeka je s lažnim dokumentima pobjegla u Split, kamo su za njom stigli i Ebenspangeri, s kojima je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. preko Visa prebačena u Bari u logor Carbonari. Nakon rata vratila se u Osijek, gdje je 1954. završila gimnaziju, a 1958–59. Tehnički fakultet u Zagrebu. Radila je kao profesorica fizikalne kemije u Tehničkoj školi i na Prehrambenom fakultetu u Osijeku. Bila je članica Republičke komisije za kemiju te mentorica mladim profesorima kemije. Od 1950-ih aktivna je članica ŽO Osijek. Dobila je nagradu za životno djelo.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Mi smo preživeli, 3. Beograd 2005.

PINTO, Salamon, trgovac (Sarajevo, 4. XI. 1899 – ?logor, 1941–1945). Sin Bencionov. Bio je vlasnik trgovine cipela u zagrebačkoj Ilici. God. 1940. imao je 673 000 din. prometa. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu. Stradao je u nepoznatom logoru, a supruga Mazalta u logoru u Đakovu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PISKER, Lili, poduzetnica (Karlovac, 22. VIII. 1909 – Zagreb, 11. X. 1976). Kći Lea i Line rođ. Hochstädter. Bila je vlasnica poduzeća za proizvodnju higijenskih, kirurških, ortopedskih i bandažnih predmeta i trgovine medicinskih instrumenata u Šenoinoj ul. u Zagrebu, gdje je zaposlila braću Oskara i Vilka. Po uspostavi NDH poduzeće je stavljeno pod državni nadzor i dobilo povjerenika. S obitelji je prebjegla u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima te bila bolničarka u slovenskom bataljunu Rapske brigade, u pokretnoj bolnici 18. divizije i bolničkom centru u Karlovcu. Nakon rata vratila se u Zagreb. – Brat Hinko (Vrginmost, 16. XII. 1917 – Jadovno, 1941). Po uspostavi NDH bio je student medicine u Zagrebu. Uhićen je potkraj lipnja 1941. te preko Zagrebačkog zbora deportiran u Gospić, potom u Jadovno, gdje je stradao. – Brat Oskar, službenik (Karlovac, 22. VII. 1912 – Žirovac, 1944). Radio je u sestrinu poduzeću te je bio član društva »Hrvatskih muzičara«. Po uspostavi NDH, iako je bio u mješovitom braku, s obitelji je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i jedinica 7. banijske divizije. U Kraljevici je mali orkestar izveo njegovo Kolo i popijevku Na malom valu (pjevala Lucija Skopal). Umro je 1944. od posljedica tifusa. – Brat Vilko, službenik (Karlovac, 21. II. 1915 – Zagreb, 13. V. 1962). Radio je u sestrinu poduzeću. Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i jedinica 7. banijske divizije. Obolio je krajem 1944. te je otpremljen u Italiju na liječenje. Nakon rata vratio se u Zagreb. – Majka Lina rođ. Hochstädter (?, 1891 – Zagreb, 20. IV. 1968), po uspostavi NDH s obitelji je prebjegla u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici u Kraljevici. Nakon rata vratila se u Zagreb. Suprug Leo umro je 1944. u Gorskom kotaru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – Podaci o ulaznici B. Polić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PJACA, Jisrael, žid. aktivist (? – ?). Spominje se kao ugledni član splitske ŽO.

LIT.: Jevrejski glas, 6(1934) 33.

PLACHTE, Adolf, poduzetnik i žid. aktivist (Trgovišće, 1848 – Varaždin, 21. IV. 1922). Sin Jakoba (Čakovec, 1818 – Varaždin, ?) i brat Lavoslava; u braku s Evom rođ. Hönigsberg imao je sina Ljudevita. Bio je kućevlasnik, trgovac i bankar, vlasnik mjenjačnice u Varaždinu na Kapucinskom trgu te predsjednik ŽO u Varaždinu (1896. i 1911). Kao gradski zastupnik sudjelovao je u političkom životu Varaždina. Od Ladislava pl. Horvata kupio je vlastelinstvo Budinščinu. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Supruga Eva (Ema) rođ. Hönigsberg, dobrotvorka (Varaždin, 1856 – Varaždin, 22. I. 1925). Kći trgovca Leopolda i Hany (Johanne) rođ. Deutsch. Bila je predsjednica Izraelitičkoga gospojinskog dobrotvornog društva u Varaždinu 1911–12, u vrijeme donošenja novih pravila. Pokopana je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Sin Ljudevit, bankar (Varaždin, 6. IX. 1875 – ?, Italija, 1945). God. 1921. preselio se u Zagreb, gdje se spominje kao vlasnik trokatnice u Vlaškoj ul. Bio je ravnatelj Hrvatske sveopće kreditne banke (Hrvatske udružene banke Zagreb) do umirovljenja 1934. na osnovi »Uredbe o smanjenju troškova režije novčanih zavoda pod zaštitom od 22. XI. 1933«. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo te zatražio priznanje arijskih prava i oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Na ime žid. kontribucije predao je zlatninu i podnio prijavu imetka u kojoj je naveo da su mu i roditelji i djedovi starosjedioci u Varaždinu, te i da posjeduje veći broj dionica Trgovačke i obrtne banke u Novom Sadu. Čini se da je ubrzo potom prebjegao iz Zagreba u Italiju. Bio je u braku s Osječankom Margitom rođ. Berger, koja je preživjela II. svj. rat. Rat je preživio i njihov sin Rudolf, kemičar (Varaždin, 21. VII. 1914 – ?), koji je 1941. bio apsolvent Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. – Adolfov brat Lavoslav, posjednik i političar (Varaždin, 18. IX. 1861 – Varaždin, 27. VII. 1934). Završio je gimnaziju u Varaždinu i Visoku poljoprivrednu školu u Heidelbergu. Odsluživši vojsku u kojoj je stekao čin pričuvnoga časnika, vratio se u Varaždin i s bratom preuzeo upravu vlastelinstva Budinščina. Uz gospodarstvo, koje je uspješno vodio dugi niz godina, bavio se i politikom. Aktivno se uključio u rad radikalne oporbe u Starčevićevoj stranci prava. U toj je stranci stekao zapaženu ulogu, tako da je u svojem dvoru na imanju u Budinščini primao najuglednije članove stranke, među kojima i samog Antu Starčevića. Kao član vodstva stranke supotpisnik je Proglasa za hrvatski narod. Materijalno je potpomogao gradnju Starčevićeva doma u Zagrebu. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 691. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27827. – Matica rođenih ŽO Varaždin.

LIT.: Varaždinski viestnik, 7(1896) 51. – Hrvatske pravice, 5(1911) 49. – Jahres-Bericht des Warasdiner israelitischen Frauen-Vereines für das Jahr 1911. Varaždin 1912. – Pravila Izraelitičkog gospojinskog dobrotvornog društva u Varaždinu. Varaždin 1912. – Varaždinske novosti, 6(1934) 243; 12(1940) 530. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.