Kategorija: P

PRISTER, Girolamo ml. (Jerolim), trgovac i vlastelin (?, 1845 – Zagreb, 29. III. 1926). Sin Giacoma (?, 1815 – ?, 1887), brat → Viktora Emanuela te nećak → Emanuela i Karoline. Imao je četiri razreda pučke škole. Premda nije bio pobožan, znao je čitati hebrejski i u kući je držao kaligrafirani ispis deset zapovijedi. Sa sestričnom i poslije suprugom Elvirom (Zagreb, 1853 – Zagreb, 3. IV. 1911), imao je kćeri Irmu ud. Altstädter (?, 1875–?, 1949), Izabelu ud. Reich (?, 1874 – Zagreb, 1957) i Margitu (Marheritu, Margaritu, Gitu) ud. Schönstein (?, 1884 – Zagreb, 1977) te sinove Kamila (? – ?, 1941) i Alfonsa, koji je otac → Brune. Kao zagrebački uglednik istupao je protiv konzervatizma i negativnosti te je o. 1889. novčano potpomagao Stranku prava kad je zapala u financijske neprilike. Također je novac davao književniku Eugenu Kumičiću da uzmogne subotom platiti tipografske radnike koji su radili za stranku, a zauzvrat je Kumičić njegovu djecu poučavao hrv. jeziku. Uz to je Vladimira Franka, najstarijega sina → Josipa Franka, uzeo kao instruktora svojem sinu Alfonsu te ga za tu uslugu mecenatski honorirao. Sve do I. svj. rata bio je jedan od najbogatijih Zagrepčana (među najvećim prinosnicima općinskoga poreza u ŽO u Zagrebu 1915). Nakon sloma Austro-Ugarske 1918, kad su novac i ratne obveznice postali bezvrijedni, osiromašio je. Objavljivao je knjige i brošure protiv antisemitizma, a 1908. dao je s njemačkoga prevesti i tiskati knjigu Krvna osvada Židova, koja se suprotstavljala predrasudi da Židovi čine obredna ubojstva.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29572. – Podaci o ulazniku B. Prister.

LIT.: G. Schwarz: Iz starina zagrebačke izraelitske općine. Vjesnik Zemaljskog arkiva, 16(1914). – Židov, 10(1926) 14. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941. godine. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1988. – Bilten ŽOZ, 1992, 27. – R. Bajruši, M. Biluš, V. Zahtila: Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional, 11(2005) 483.

PRISTER, Girolamo st. (Gioachino), veletrgovac (Trst, 1824. ili Gradisca d’Isonzo, Italija, 1825 – Zagreb, 10. V. 1912). Sin Mojsija (Gradisca d’Isonzo, Italija, 1751 – Gradisca d’Isonzo, Italija, o. 1860) i Sare Gentili di Gorizia, brat → Emanuela i Giacoma (?, 1815 – ?, 1887). Sa suprugom Karolinom Luzzato (? – Zagreb, 13. II. 1913) imao je sinove Luigija (Gradisca d’Isonzo, 1852 – ?), Napoleona (Zagreb, 1854 – ?), Cezarea (Zagreb, 1857 – ?), Giuditu (Zagreb, 1858 – ?), Giuda (Zagreb, 1859 – Zagreb, 26. X. 1914), Roberta (Zagreb, 1863 – ?) i Otta (Zagreb, 1865 – Zagreb, 22. X. 1936). Odlukom Kraljevskoga sudbenog stola od 7. IV. 1882. promijenio je ime u Gioachino. Zajedno s Lipotom Schwarzom 1883. utemeljio u Rijeci Parobrodarsko društvo »Ungaro-Croata«, koje je održavalo liniju između Rijeke i sjevernih tal. luka. Od 1890. kao jedini vlasnik poduzeća širi svoje poslovanje. Zajedno s → Milanom Sternom osnovao je 1880-ih poduzeće »Milan Stern i Prister«, u čijem su sastavu djelovale dvije trgovine brašnom, tjesteninom i sočivom u Ilici i na Jelačićevu trgu. God. 1894. istupio je iz poduzeća.

IZV.: DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo 1882–1899. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29572.

LIT.: Židov, 10(1926) 27. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941. godine. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1988. – Bilten ŽOZ, 1992, 27. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – R. Bajruši, M. Biluš, V. Zahtila: Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional, 11(2005) 483.

PRISTER, Guido, građevinski inženjer (Zagreb, 22. V. 1912 – Zagreb, 14. VI. 1995). Sin Josefine rođ. Bast. U vrijeme II. svj. rata boravio je u BiH, gdje ga je odlikovao Ante Pavelić za hrabro držanje u borbi protiv odmetnika. Zbog toga je nakon rata u nekoliko navrata bio proganjan i zatvaran. Bio je izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao na katedri za željeznice.

LIT.: (Nekrolog). Večernji list, 39(1995), 17. VI.

PRISTER, Viktor Emanuel (Vladoje), građevinski inženjer (?Gradisca d’Isonzo, Italija, 26. II. 1861 – Zagreb, 9. IV. 1931). Sin Giacoma (?, 1815 – ?, 1887) i Ane Morpurgo di Ruda, mlađi brat → Girolama ml. U braku s Alice Morpurgo (?, 1876 – ?, 1933) imao je Lujzu (?, 1898 – ?, 1973), Marka Aurelija i Brunu (Zagreb, 10. IV. 1905 – Zagreb, 22. IX. 1987). Srednju školu završio je u Goriziji, a Tehnički fakultet u Zürichu. Stekavši zvanje inženjera građevinarstva za visokogradnje i niskogradnje, stupio je u državnu službu. U početku je bio u kotarskoj službi, zatim u službi Zagrebačke županije, a na koncu pri Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj vladi kao inženjer, nadinženjer, tehnički savjetnik i najzad građevinski savjetnik. Nakon završetka I. svj. rata bio je inspektor Tehničkoga inspektorata Kraljevine SHS. Neko vrijeme bio je dopredsj., a zatim i predsj. Društva inženjera i arhitekata Hrvatske. Projektirao je mnoge gradnje, a nekima je i upravljao. U njegova djela ubrajaju se most preko Save kraj Podsuseda, cesta Črnomerec–Podsused, cesta Sesvete–Dugo Selo, cesta Bregana–Stojdraga, samoborski vodovod i dr. Sudjelovao je u izradi Regulacijskoga plana grada Zagreba te nastavnoga programa Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pri njegovu osnutku. Bio je redoviti član Hrvatskoga planinarskog društva. – Sin Marko Aurelije (Mario), liječnik (Zagreb, 26. III. 1903 – Zagreb, 2. V. 1965). Suprug Jelene Majurec. U nepoznato doba promijenio je ime Marko Aurelije u Mario. – SIn Bruno bio je u braku sa Zinom rođ. Shkreli-Vata (Zagreb, 31. X. 1909 – Zagreb, 12. II. 2007).

IZV.: Podaci o ulazniku B. Prister.

LIT.: Zagrebački mostovi. Zagreb 1981. – B. Vujasinović: Uloga rijeke Save u razvoju grada Zagreba. Ekonomska i ekohistorija, 3(2007) 3.

PRODANOVIĆ, Živko, književnik (Zagreb, 23. XII. 1945). Najmlađi je od troje djece kemijskoga inženjera Jovana Prodanovića i profesorice njemačkog, francuskog i hrvatskog jezika Ane Prodanović, kćerke geometra Vida Vrbanca i Zore Vrbanac rođ. Jungwirth (kćerke Lavoslava Jungwirtha i Regine rođ. Neumann), koji su za NDH iskazali veliku hrabrost potpomažući i skrivajući progonjene članove obitelji. Diplomirao je l978. hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Od 1969. radio je honorarno u više novinskih redakcija, a od 1976. do umirovljenja 2010. bio je novinar i urednik u programu Radio Sljemena Hrvatskoga radija. Piše poeziju i prozu, te objavljuje romane, pripovijetke, aforizme, radiodrame i pjesme. Pjesme i pripovijetke pojedinačno ili u izborima prevođene su na više jezika te objavljene u brojnim domaćim i stranim časopisima, novinama, magazinima, zbornicima, zbirkama i antologijama u Australiji, BiH, Češkoj, Indiji, Irskoj, Italiji, Japanu, Kanadi, Makedoniji, Nizozemskoj, Njemačkoj, SAD, Sloveniji, Srbiji, Velikoj Britaniji te na Filipinima i Novom Zelandu. Prvu pripovijetku sa žid. tematikom Putovanje u Haifu objavio je l987. u beogradskom časopisu Kadima, a nakon niza pripovijedaka u Biltenu ŽOZ, Novom Omanutu, Plimi, Maruliću, Tragovima, Europskom glasniku, Studentskom zboru u Skopju, Trećem programu Hrvatskoga radija i u antologiji hrvatske židovske literature Zazrák na ostrově (Prag 2011). Znanstvenofantastične pripovijetke tiskane su mu u brojnim fanzimima, novinama, magazinima i časopisima (Alef, Jež, Politikin zabavnik i Večernje novosti, Bilten Jevrejske općine Zagreb, Putura, Irin Pirin, Kviz, Marulić, Modra lasta, Parsek, Quorum, RS magazin, Sirius, Tragovi, Večernji list). Uvršten je u Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče (Rijeka 2005, Skoplje 2008). Radio drame sa znanstvenofantastičnom tematikom objavljene su u Antologiji hrvatske znanstvenofantastične novele Ad astra (Zagreb 2006). Izvedene su mu radio drame Crni dan kapetana Knudsena (1984), Izgubljeno putovanje (1985), Moana (1986), Igre bez granica (1987), Katastrofa – kraj ili početak (1990), Savršeno oružje (1990). Bavi se bibliografskim istraživanjima hrvatske znanstvenofantastične književnosti i znanstvenofantastične proze tiskane u Hrvatskoj. Za svoj novinarski rad dobio je više stručnih i društvenih priznanja. Član je Hrvatskoga društva pisaca i Društva hrvatskih haiku pjesnika. U braku je s Ivankom Gojtan-Prodanović.

DJELA: Tamara. Zagreb 2000. – Mešuge – deset zapisa o židovskim sudbinama. Zagreb 2002. – Smrt u rimskim ruševinama. Zagreb 2003. – Roboti u ratu. Zagreb 2005. – Hoja po prstih. Ljubljana 2007. – Pjesnikovi krajolici. Zagreb 2007. – 107 zagrebačkih priča. Zagreb 2010. – Titrava vječnost djetinjstva. Zagreb 2010.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

PROPPER, Mihael (Proper; Mijo, Mihajlo), nadkantor (Hajdúsámson, Mađarska, 23. III. 1871 – logor Jasenovac, 1942). Doselio se 1900. u Vinkovce te je bio nadkantor u tamošnjoj ŽO. Umirovljen je između 1938. i 1941. Po uspostavi NDH sa suprugom, sinom, snahom i dvoje unučadi deportiran je u ljeto 1942. u logor Jasenovac, gdje su stradali.

LIT.: T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002.

PSCHERHOF, Hinko (Pšerhof), arhitekt (Križevci, 20. VII. 1908 – Rotterdam, Nizozemska, 3. III. 1975). Sin Roberta i Katarine (Zlate) rođ. Löwinger. Studirao je arhitekturu u Stuttgartu i Münchenu, a diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1936. Nakon završetka studija radio je na manjim projektima, ali i na projektiranju sportskoga parka na Savi. God. 1939. iselio se u Urugvaj, gdje je radio u jednom od prestižnih biroa (Pintos Risso). Među ostalim, projektirao je sinagogu i općinske prostore žid. zajednice u Montevideu. Kraće je vrijeme živio i radio u Izraelu, a sred. 1960-ih preselio se u Rotterdam, gdje je imao vlastiti arhitektonski biro, u kojem je jedan od posljednjih projekata bio žid. starački dom. – Otac Robert, trgovac i žid. aktivist (?, 1876 – ?logor, 1942). God. 1930. bio je predsjednik cionističkoga udruženja u Križevcima. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: Podaci o ulazniku V. Pscherhof de Hirschfeld i R. Weisz-Maleček.

LIT.: M. Viličić: (Nekrolog). Čovjek i prostor, 22(1975) 267. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PSCHERHOF, Maksimilijan (Pscherhoff, Pšerhof; Makso), pravnik i žid. aktivist (Križevci, 11. IX. 1884 – Haifa, Izrael, 1967). Sin Maksov. Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1909, a 1912. položio je odvjetničku zakletvu. U međuratnom razdoblju imao je, najvjerojatnije s → B. Loewingerom, odvjetnički ured na Trgu burze u Zagrebu, a 5. IX. 1935. odrekao se odvjetništva. Bio je član ravnateljstva i imao udio u poduzeću za trgovinu drvom »Iver, šumska industrija«. Od 1935. bio je potpredsjednik ŽOZ i predsjednik Odbora za pomoć žid. izbjeglicama. Također je bio član »Lože Zagreb 1090«, nezavisnoga židovskoga reda Bnei Brit (jedan od 25 delegata zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Nakon uspostave NDH u prijavi imovine je, među ostalim, naveo kako je suvlasnik dijela stambene kuće u Križevcima, koju je još 1865. izgradio njegov djed. Sa suprugom Zlatom rođ. Levinger i kćeri preuzeo je žid. znak, ali po dojavi da će biti uhićen, 1941. u grupi koju je predvodio B. Loewinger pobjegao s obitelji iz Zagreba u Opatiju te potom u sjev. Italiju. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. iz Aostija pješice u grupi izbjeglica stigao u Švicarsku, gdje je dočekao kraj rata. God. 1949. iselio se u Izrael, gdje je pred kraj života živio u Haifi kod kćeri Hansi i zeta Milana Kolara.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 692. – KŽZ. – Podaci o ulazniku R. Kolar i M. Steiner.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1988, 4/5. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

PSCHERHOFER, Mavro (Moritz), trgovac i dobrotvor (Varaždin, 1830 – Nova Gradiška, 14. VII. 1896). Iz Varaždina se odselio u Novu Gradišku. Skupio je povelik imetak od 67 000 forinti, od kojega je 2/3 namijenio u dobrotvorne svrhe, a oporukom od 15. VI. 1896. ostavio je rodnom gradu 18 000 forinti za utemeljenje zaklade pod njegovim imenom. Upravljanje zakladom povjerio je Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Prema odredbama zaklade, godišnje kamate na spomenutu glavnicu imale su se upotrijebiti za potporu varaždinskih siromaha bez obzira na vjeru. Također je utemeljio zakladu za opremu siromašnih nevjesta (10 000 forinti) i zakladu za potporu siromašnih udovica (10 000 forinti). Za osnivanje utočišta siromašnih i nemoćnih u Novoj Gradiški ostavio je 2000 forinti, a 1800 forinti dobrotvornim društvima, koja su djelovala pod upravom ŽO u Varaždinu. Za izvršitelja oporuke imenovao je svojeg nećaka, zagrebačkoga odvjetnika Dragutina Goldmana (?, o. 1847 – ?). Zbog svoje velikodušnosti i širokogrudnosti uživao je opći ugled i poštovanje građana Nove Gradiške i Varaždina. Prema vlastitoj želji pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu, gdje su pokopani i njegovi roditelji.

LIT.: Varaždinski viestnik, 8(1896) 29/30. – R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993. – M. Lončarić: Mavro Pscherhofer. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

PUHOVSKI, Nenad, redatelj (Zagreb, 29. IV. 1949). Studirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te 1974. diplomirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj je od 1978. zaposlen kao osnivač Katedre za televiziju i redoviti profesor. God. 1983. kao dobitnik Fulbrightove stipendije boravio je u New Yorku, a 1997. osnovao je Dokumentarni filmski projekt FACTUM, koji je ubrzo postao jedan od najvećih nezavisnih dokumentarnih filmskih produkcija u Hrvatskoj. God. 2004. pokrenuo je Zagreb Dox, međunarodni festival dokumentarnoga filma, čiji je umjetnički direktor i glavni selektor. Angažiran je u kazalištu, filmu i na televiziji. Za kazalište je režirao djela Bertolta Brechta (Emigrantske priče), Georgea Orwella (1984), Mile Rupčića (Joe i to je Amerika), Željka Senečića (Otmica) i Toma Stopparda (Travestije). Na filmu režirao uglavnom dokumentarne filmove i to socijalne tematike i o likovnim umjetnostima (Pet filmova o Nives KK, U potrazi za Šutejem, Bućan Triptih, Činča, Rubne slike gladi, Graham i ja, Paviljon 22 i dr.). Za televiziju je režirao gotovo 250 emisija svih žanrova – dokumentarnih (Mrtva luka, Televizijska Amerika), glazbenih, obrazovnih, dramskih (Bog igre, Groznica, U pozadini, Oblačno s kišom). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja (kao redatelj nagrade na Festivalu dokumentarnoga filma u Beogradu, Nagradu grada Zagreba, kao producent nagrade na Danima hrvatskog filma). Predavač je na mnogim filmskim školama u Europi (među ostalim u Velikoj Britaniji 1992–94), SAD, Aziji i Africi.

LIT.: Puhovski, Nenad. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Puhovski, Nenad. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007. – http://www.film.hr/bazafilm_ljud.php?ljud_id=230, pristupljeno 28. IX. 2011. –http://www.nacional.hr/clanak/31445/nenad-puhovski-filmski-dokumentarist-u-borbi-za-ljudska-prava, pristupljeno 28. IX. 2011.