Kategorija: N

NAJFELD, Alfred (Neufeld, Fred), neuropsihijatar (Rzeszów, Poljska, 5. VII. 1911 – Beograd, 24. IX. 1989). Sin Mauricija i Hermine. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Budući da zbog numerus claususa nije stekao pravo upisa na Medicinski fakultet u Krakovu, 1929. upisao je Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1938. Kao strani državljanin isprva nije mogao dobiti posao te je radio u zdravstvenoj službi pri ŽOZ. God. 1940. prijavio se u vojsku Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH u skupini žid. liječnika poslan je sa suprugom Etom na područje rudnika Banovići, u Tuzlu i Bosansku Krupu djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U lipnju 1944. priključio se partizanima na području Grmeča. Bio je upravitelj bolnice 39. krajiške divizije 5. korpusa, a u vrijeme oslobađanja Zagreba i drugih gradova osnovao je pokretne bolnice. Nakon završetka rata bio je vojni liječnik u Bugojnu, Sarajevu i Mostaru te od 1946. u Beogradu. God. 1947. specijalizirao je neuropsihijatriju u Klinici za duševne i živčane bolesti Glavne vojne bolnice (od 1949. Vojnomedicinska akademija), a u Texasu je subspecijalizirao zrakoplovnu psihijatriju (1953–54). Radio je u Vazduhoplovno-medicinskom institutu u Beogradu do umirovljenja 1970. kao načelnik saniteta Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva. Potom je radio u Modriči u Zavodu za liječenje, rehabilitaciju i socijalnu zaštitu kroničnih duševnih bolesnika. – Supruga Eta, liječnica i žid. aktivistica (Slavonski Brod, 15. VIII. 1916 – New York, 2012). Kći Rudolfa Spitzera i Helene rođ. Adler. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u rodnom gradu. Medicinski fakultet upisala je 1934. u Zagrebu, a diplomirala 1945/46. Već kao studentica bila je aktivna u žid. društvenom životu, posebno u Židovskoj menzi i Židovskom akademskom potpornom društvu. Sa suprugom u jesen 1941. prijavila se za sudjelovanje u suzbijanju endemskoga sifilisa na području rudnika Banovići (sela Đurotevik, Živinice, Banovići, Treštenica i Tulovići), za što su dobili potvrdu da ih se neće deportirati u logore i na osnovi koje je majku uspjela izvući iz logora Đakovo. U Bosanskoj Krupi surađivala je s podgrmečkim partizanskim odredom kao obavještajka i dobavljačica lijekova. Zbog prijave 28. VI. 1944. priključila se partizanima u podgrmečkom kraju, gdje je rodila sina Igora i radila kao liječnica na zaraznom odjelu. Također je držala tečajeve prve pomoći i opismenjivanja. God. 1945. s partizanima je stigla u Zagreb, potom je sa suprugom djelovala u bolnicama u Bugojnu, Sarajevu i Mostaru. God. 1946. dolazi u Beograd, gdje je specijalizirala preventivnu medicinu, a 1950. i mikrobiologiju te se do umirovljenja 1973. bavila serodijagnostikom sifilisa u Saveznom epidemiološkom zavodu. Objavila je više stručnih i znanstvenih radova te sudjelovala na mnogim domaćim i međunarodnim kongresima. Bila potpredsjednica Jevrejske opštine Beograd, angažirala se u socijalnom radu i u aktivnostima žid. žena te do 1990. često nastupala kao predstavnica žid. zajednice u Jugoslaviji. Kći Vera, genetičarka (Beograd, 6. III. 1947) živi u SAD. – Sin Igor, matematičar (Podgrmeč, BiH, 28. VI. 1944). Diplomirao je 1969. na Univerzitetu u Beogradu, magistrirao 1974. na Weizmann institutu u Rehovotu, a doktorirao 1978. na Sveučilištu Brown u SAD, gdje je 1997. imenovan za profesora matematike i statistike.

DJELA: Louis Pasteur. Zagreb 1936.

IZV.: Podaci o ulazniku E. Najfeld.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 29(1987) 1/2. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006. – D. Šarenac: Najfeld Alfred. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011. Isti: Najfeld, Etelka. Ibid. – http://www.csi-platforma.org/sites/csi-platforma.org/files/publikacije/partizanke.pdf, pristupljeno 30. VI. 2011.

NAJMAN, Egon, elektrostrojarski inženjer (Osijek, 11. XII. 1915 – Zagreb, 24. X. 1972). Diplomirao je 1939. na elektrostrojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a potom radio u željezari u Smederevu. Iz Osijeka je 1941. prebjegao u talijansku okupacijsku zonu, zatim u sjevernu Italiju te 1942. u Švicarsku, gdje je interniran. Nakon rata radio je u Elektroprivredi Hrvatske u Zagrebu, potom je bio projektant električnih strojeva, a od 1955. i željezničkih vozila u tvornici »Rade Končar« te direktor poduzeća »Elektrovuča Rade Končar«. Kao izvanredni profesor od 1956. predavao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a kraće vrijeme i na Tehničkom fakultetu u Sarajevu. Među njegovim su ostvarenjima vlak »Srebrna strijela«, trolejbus za grad Rijeku te velika električna lokomotiva za elektrificirane pruge. Objavio je više stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima.

LIT.: Spomenica Fakulteta elektrotehnike i računarstva 1956–1996. Zagreb 1996.

NAJMAN, Iso, liječnik (Buk kraj Požege, 1. V. 1893 – Nova Gradiška, 28. XI. 1957). Sin trgovca Jakoba i Roze rođ. Bauer, u braku s Feodorom rođ. Haas otac Branka, Marije i Željka. Gimnaziju je završio u Požegi, a Medicinski fakultet u Beču 1919, privremeno ga prekinuvši zbog mobilizacije u I. svj. ratu. God. 1922–41. djelovao je kao liječnik Okružne blagajne u Novoj Gradiški, gdje je imao i privatnu ordinaciju. II. svj. rat preživio je kao ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj. Nakon povratka u Jugoslaviju 1945. radio je na suzbijanju zaraznih bolesti u Tešnju, a od 1946. do umirovljenja 1952. bio je ravnatelj Doma zdravlja u Novoj Gradiški. – Kći Marija (Mirjam) ud. Mamula, stomatologinja (Nova Gradiška, 8. IV. 1930 – Rijeka, 31. V. 1995). Zahvaljujući očevu ugledu, II. svj. rat je preživjela u Novoj Gradiški, uz pomoć sugrađana, ali je dvaput s članovima obitelji bila uhićena. Gimnaziju je završila u Novoj Gradiški 1949, a Stomatološki fakultet u Zagrebu 1957/58. Nakon diplomiranja radila je u Novoj Gradiški i u Rijeci. Udala se za Vojislava Mamulu, predsjednika suda u Rijeci. – Sin Branko, pedijatar (Nova Gradiška, 20. IX. 1927). Uz pomoć sugrađana preživio je II. svj. rat u Novoj Gradiški, iako je dva puta bio uhićen s članovima obitelji. Gimnaziju završio u Novoj Gradiški 1947, a Medicinski fakultet u Zagrebu 1953, gdje je specijalizirao pedijatriju 1962. i preventivnu pedijatriju 1980. Primarijus je od 1980. Radio je u Medicinskom centru te bio voditelj Dječjega dispanzera u Novoj Gradiški (1954–65). Do umirovljenja 1993. bio je upravitelj Dječjega dispanzera u Opatiji. Objavio je više stručnih radova. Dobitnik je prve nagrade Fonda za publiciranje radova iz tematike zdravstvene zaštite djece na području Istre i Rijeke te Nagrade grada Opatije za životno djelo (2003). Član je Hrvatskoga liječničkog zbora. – Sin Željko, ortoped i kirurg (Nova Gradiška, 25. I. 1926 – Rijeka, 23. VIII. 2000). Preživio je II. svj. rat u Novoj Gradiški, gdje je završio gimnaziju 1949. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1956. Specijalizirao je ortopediju i kirurgiju u Rijeci, gdje je radio kao traumatolog u bolnici »Braće Sobol« i bio voditelj odjela do umirovljenja 1991. Objavio je više stručnih radova.

DJELA: Neka zapažanja kod primjene variola-vakcinacije u djece starije od 4 godine uz istovremenu primjenu hiperimunog gama globulina. Zadar 1974.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Najman.

LIT.: Liječnički vjesnik, 77(1952) 11/12. – Najman, Branko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – V. Žugaj: Židovi novogradiškoga kraja. Zagreb 2001.

NAJMAN, Jakob, stomatolog (Kupinovo, 1912 – ?). Po uspostavi NDH iz Zagreba je prebjegao na Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao upravitelj stomatološke ambulante 4. korpusa.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

NAJMAN, Ljuba → NEUMANN, Ljuba

NAJMAN, Rihard, gospodarstvenik (Beograd, 9. VI. 1890 – ?, Švicarska, nakon 1945). Pohađao je tehničku školu u Liègeu u Belgiji (1912–14) i Beču (1909–11, 1917–19), gdje je diplomirao na Visokoj tehničkoj školi (Technische Hochschule) kao inženjer strojarske struke. U nepoznato doba doselio se u Zagreb, gdje je osnovao Dioničko društvo za trgovinu kožom »Hartmann i sin«, koje se bavilo prodajom svih vrsta koža i postolarskog pribora na malo i veliko. Poduzeće je imalo prostorije i sjedište na Jelačićevu trgu. Sred. 1930-ih temeljna glavnica poduzeća iznosila je 5 000 000 din., a dijelila se na 20 000 dionica. Ubrzo u posao ulazi sin Albert, kao član Ravnateljstva i Nadzornoga odbora, u kojem su bili odvjetnici → Geza i Saša Frank. God. 1934. izabran je za pročelnika Sekcije trgovaca kožom, koja se nalazila u sklopu Udruženja trgovaca za grad Zagreb te srezove Zagreb i Dugo Selo. Kolege u udruženju poticao je da upotrebljavaju tisak kao snažno sredstvo obrane i tribinu sa koje su uspješno javno popularizirali svoje zahtjeve ili potrebe, ali i kontaktirali sa članovima. Još 1940. bio je član uprave poduzeća »Hartmann i sin«, koje je podržavljeno uspostavom NDH, a 1943. likvidirano. Drugi svj. rat preživio je u Švicarskoj, gdje je ostao živjeti s djecom, dok je supruga Jela (?, o. 1899 – Zagreb, 20. XI. 1936) preminula u Zagrebu.

IZV.: DAZ, d. d. za trgovinu kožom »Hartmann i sin«, kut. 1, 2, 4, 8. – Gradska groblja Zagreb.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

NATAN IZ GAZE, kabalist (?, 1643 – ?, 1680). Putovao je po južnoslavenskim zemljama i Italiji šireći mesijansko učenje Šabetaja Cvija, koje se temeljilo na Lurijanskoj Kabali. Boravio je u Dubrovniku u ljeto 1668. Potres u Dubrovniku 1667, ali i djelovanje njegovih prethodnika kabalista Izraela Saruga i njegova učenika Abrahama Kohena Herrere (poč. XVII. st.) utjecali su na to da mnogi dubrovački Židovi tog doba prigrle šabetajski mesijanizam.

IZV.: G. Nahon: Sabbatai Sevi et Nathan de Gaza au regard du »croyant« Baruch b. Gershom, Presomptions sabbataistes a Raguse. Izlaganje na V. znanstvenom skupu »Socijalna i kulturna povijest Židova na istočnojadranskoj obali«, Dubrovnik, 18–21. VIII. 2004.

LIT.: The Standard Jewish Encyclopaedia. Jerusalem–Tel Aviv 1962.

NATAN, Bernardo, žid. aktivist (?, 1878 – ?Opatija, 26. II. 1964). Bio je predsjednik ŽO Opatija 1924–31. i 1932–40. Po uspostavi NDH bio je uhićen i interniran u Italiji. Nakon II. svj. rata u Opatiji je uredio zapušteno žid. groblje i posredovao pri prodaji bivše sinagoge (do 1940. bila je u zgradi u kojoj je danas opatijska gradska knjižnica) Opatiji, koja je tim povodom isplatila 400 000 din. ŽOZ u korist žid. staračkog doma, a od ostataka mramora s oltara sinagoge podigao je spomenik deportiranima.

LIT.: A. Giron: Židovsko pitanje u općini Opatija (1938–1945). Problemi sjevernog Jadrana, 7(2000). – A. Muzur: O ulozi židovskih ideja i židovskog kapitala u stvaranju Opatije. Ha-kol, 2000, 67/68. – F. Kohn: Sjećanje na židovsku zajednicu Opatije. Ibid., 2010, 113.

NAVRATIL, Ivo, ginekolog (Karlovac, 27. I. 1937). Sin ljekarnika Ivana i Zore rođ. Eisenstädter. U braku s Nadom rođ. Martinović ima sina Dražena. Maturirao je na karlovačkoj gimnaziji 1955, diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963, specijalizirao ginekologiju i opstetriciju u Klinici za ginekologiju KBC Zagreb 1972, a primarijat stekao 1989. Bio je dugogodišnji voditelj Odjela za sterilitet, ginekološku endoskopiju i rekonstrukcijsku mikrokirurgiju Ginekološko-porođajne službe Medicinskoga centra Karlovac. God. 1995. otvorio je privatnu ginekološku ordinaciju. Član je National Geographic Society i Hrvatskoga liječničkog zbora.

LIT.: Navratil, Ivo. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – Navratil, Ivo. Karlovački leksikon. Karlovac–Zagreb 2008.

NEMČIĆ, Miroslav (Zagreb, 28. XII. 1918 – Jadovno, VII/VIII. 1941). Sin Jakoba i Klare rođ. Fürst. U doba uspostave NDH bio je student tehnike u Zagrebu. Sa 165 žid. omladinaca uhićen je potkraj svibnja 1941. i odveden na rad u Drnju, odnosno u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Gospić i Jadovno, gdje je stradao. Prijavu imovine u njegovo je ime 27. VI. 1941. podnio otac. – Otac Jakob Nemčić (Deutsch), službenik (Sisak, 1880 – ?). Od 1899. radio je u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj hipotekarnoj banci u Zagrebu. God. 1911. promijenio je prezime Deutsch u Nemčić. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo i zatražio arijska prava za sebe i obitelj, no molba je bila odbijena u kolovozu 1941. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28019.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.