Kategorija: M

MILER, Rajko (Müller), sportaš i sportski djelatnik (Zagreb, 12. VIII. 1931 – Zagreb, 30. IX. 2004). Sin → Lea i Nade rođ. Spitzer. Brat → Branka i Marijana. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, a II. svj. rat s majkom i bratom Marijanom u izbjeglištvu u Londonu. Diplomirao je građevinarstvo na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sportom se počeo baviti kao član AAK »Mladost«, a nastavio u Akademskom ragbi klubu »Mladost« u Zagrebu. Kao atletičar najveće je uspjehe ostvario na 400 m prepone. Na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije 1952. u Subotici osvojio je 3. mjesto na 400 m prepone, 1953. u Mariboru 3. mjesto na 400 m prepone i u štafeti 4 × 400 m, 1954. u Novom Sadu 5. mjesto na 400 m prepone i 1956. u Zagrebu 2. mjesto na 400 m prepone i 4 × 100 m. Oborio je državni rekord na 400 m prepone 1956. u Zagrebu (54,1 s) koji je trajao nepune 3 godine. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je jednom. U atletici je bio aktivan i kao trener. Najbolje rezultate ostvario je sa svojim bratom Brankom koji je bio višestruki prvak i reprezentativac države, a radio je i s još nekim zapaženim atletičarima »Mladosti«. Bio je jedan od pokretača ragbi sporta u Zagrebu. Jedan je od osnivača i prvih igrača Akademskog ragbi kluba »Mladost« 1954. Igrao je na prvoj međunarodnoj ragbi utakmici u Zagrebu na Maksimirskom stadionu 29. XI. 1954. između »Mladosti« i selekcije britanskih okupacijskih snaga u Austriji. U vrijeme njegova igranja nije bilo službenih natjecanja za prvenstvo države. Kao inženjer građevinarstva radio je na izgradnji nuklearne elektrane u Krškom. Iz Krškoga je otišao u Bruxelles, gdje je radio u poduzeću »Westinghouse«. Bio je u braku s atletičarkom Slavicom rođ. Bednjanec, s kojom je imao sinove Lea i Dubravka.

LIT.: Jugoslavenska atletika 1921–1971. Beograd 1971. – Hrvatsko akademsko športsko društvo Mladost Zagreb. Zagreb 1992. – Lj. Gajić: Zlatna knjiga jugoslovenske atletike. Jagodina 2000. – Lj. Gajić i V. Margetić: Akademski atletski klub Mladost – Zagreb 1945.–1985. Zagreb 2003. – Lj. Gajić: Seniorska prvenstva Jugoslavije. Jagodina 2007. – Ha-kol, 2011, 120. – http://hr.wikipedia.org/wiki/HARK_Mladost, pristupljeno 27. II. 2012. – http://www.jutarnji.hr/millerovi-povijest-jedne-zagrebacke-obitelji/188361/, pristupljeno 19. VII. 2011.

MILHOFER, Bela, dermatovenerolog (?, 1890 – Bjelovar, 1963). Bio je u braku s Ankicom rođ. Polark. U međuratnom razdoblju bio je predstojnik dermatovenerološkoga odjela Državne bolnice u Bjelovaru i odbornik bjelovarske ŽO. Po uspostavi NDH sa skupinom bjelovarskih Židova, koji su bili deportirani poč. srpnja 1941, odveden je na Zagrebački zbor, ali je ubrzo pušten te mu je bilo dopušteno da privremeno ostane u službi u Bjelovaru. Nakon rata bio je primarijus u bjelovarskoj bolnici. – Sin Egon (Eugen), inženjer je brodogradnje (Bjelovar, 1925 – Zagreb, 24. X. 1988). Supruga mu je → Helga Füredi-Milhofer.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28330, 28809. – Podaci o ulazniku H. Füredi-Milhofer.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1988–1989, 9/10. – R. Miculinić: Iz starije prošlosti bjelovarske bolnice. Bjelovarski zbornik, 2003, 6. – D. Habek: Kirurška služba u Bjelovaru tijekom II. svjetskog rata. Liječnički vjesnik, 131(2009) 3/4.

MILHOFER, Josip, farmaceut (Cvetkovec kraj Ludbrega, 16. II. 1904 – Tel Aviv, 2008). Sin trgovca vinom i gostioničara Ignaca i Ernestine rođ. Kraus. Nakon očeve smrti kao petogodišnjak došao je u Koprivnicu, gdje se o njemu skrbio tetak Izidor Hiršl, dugogodišnji ravnatelj koprivničke Pučke štedionice. U Koprivnici je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, nakon mature 1918. u Zagrebu se upisao na Farmaceutski fakultet, koji je diplomirao 1926. Kao pripravnik radio je u koprivničkoj ljekarni »K zlatnom orlu«. God. 1931. upisao je studij biologije i kemije u Zagrebu, gdje je 1933. doktorirao na Filozofskom fakultetu tezom Botanička i kemijska istraživanja o morskom pelinu (Artemisia caerulescens L.), koja je objavljena u časopisu Acta Botanica. Do 1941. radio je u različitim zagrebačkim ljekarnama (posljednje kod Milana Gavrančića). – Kao gimnazijalac i student istaknuo se u cionističkom pokretu. God. 1919. u Slavonskom Brodu postao je član prvoga vodstva novoosnovanoga Saveza židovskih omladinskih udruženja te 1921. bio suosnivač Židovskoga srednjoškolskoga društva u Koprivnici, a 1925. logorovao na Bledu na prvom zborovanju cionističke omladine u Jugoslaviji. Bavio se i planinarstvom te se 1926. popeo na Triglav. Osvojio je mnoge vrhove u Alpama, a 1928. sudjelovao u osnivanju koprivničkoga Planinarskog društva »Bilo«. Po uspostavi NDH, krajem lipnja 1941, izgubio je namještenje i preuzeo žid. znak, a u srpnju 1941. sa suprugom Milom rođ. Gross i kćeri Ruth uz pomoć prijatelja V. Blaškovića prebjegao je u Vela Luku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ribarskom brodicom prebacili su se na Lastovo, odande u Bari pa u Taranto, zatim u Aleksandriju te preko Sinajske pustinje stigli u Palestinu. Nakon prvih nekoliko godina u kibucu nastanio se u Tel Avivu, gdje je 30 godina radio u farmaceutskim tvornicama kao kemičar te postao specijalist za farmaceutsku industrijsku tehnologiju. – Člancima o planinarstvu surađivao je u Hrvatskom planinaru i Planinaru, a u Biltenu Udruženja Jevreja u Izraelu (1976, 1/2) objavio je članak o naseljavanju i životu Židova u Koprivnici od 1800. do 1941. – Kći Ruth Bar-Tana diplomirala je biologiju i radila u Institutu za biologiju u Jeruzalemu. U Biltenu ŽOZ objavila je svoja sjećanja na izbjeglištvo u Veloj Luci u ratnim godinama.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – KŽZ.

LIT.: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – M. Kovačević: Koprivnički apotekar – ljekarnik Josip Milhofer. Podravski zbornik, 28(2002). – Udio Židova u gospodarstvu ludbreškog kraja. Ha-kol, 2008, 105.

MILIĆ, Srećko (Deutsch), liječnik (Koprivnica, 1882 – Koprivnica, 1942). Sin liječnika Adolfa Deutscha i Adele rođ Müller. U nepoznato doba promijenio je prezime u Milić. Nakon završenoga Medicinskoga fakulteta u Beču nastanio se u Osijeku i 19. X. 1911. oženio Blankom rođ. Levi (?, 20. I. 1887 – Beč, 8. VIII. 1932), a u drugi brak stupio je s liječnicom Blankom rođ. Klein (Subotica, Srbija, 3. III. 1899 – Koprivnica, 1942) u Osijeku 13. V. 1937. U prvim godinama djelovanja bio je gl. liječnik Okružnoga ureda za osiguranje radnika u Osijeku, gdje je od kraja 1920-ih bio ravnatelj Doma narodnoga zdravlja. Javno se zauzimao za obvezno osiguranje liječnika te o tom pisao i držao predavanja. Surađivao je u Našem glasu (1929), Liječničkom vjesniku (1930), Glasniku lekarske komore za Beograd, Zemun i Pančevo (1930), Javnosti (1937). Bio je član osječke masonske lože Budnost od 1930-ih do 1941. Po uspostavi NDH na nepoznat je način stigao u Koprivnicu, gdje su on i supruga Blanka počinili samoubojstvo.

IZV.: Podaci o ulazniku D. Cepelić.

LIT.: Liječnički vjesnik, 1(1930) 3. – G. M. Ivanković i A. Grubišić: Ostavština osječke slobodnozidarske lože Budnost (katalog izložbe). Osijek 2003. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MILIN, Danijel, pedagog (Karlovac, 29. XI. 1933). Sin Ivana i Drage. S obitelji se 1948. iselio u Izrael, gdje je boravio u kibucu Hazorea. Studirao je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a doktorirao na Sveučilištu Michigan. God. 1958. pokrenuo je i deset godina vodio oblasnu srednju školu u Beer Tuviji, 1971–79. bio je ravnatelj Državnoga instituta za tehnološku nastavu, a 1977–82. na čelu Odjela za osposobljavanje i razvoj radne snage pri Ministarstvu rada. Bio je osnivač i od 1983–89. voditelj odjela za učenje računalstva, a 1992–93. pripremio je i osnovao četiri seminara za osposobljavanje tehničara. Predavao je na Hebrejskom sveučilištu, na Seminaru Levinski, na Vingate, kao i na Pedagoškom institutu u Nikoziji na Cipru. Bio je u međunarodnom forumu za reformu školstva u Norveškoj i dobio niz diploma i priznanja u zemlji i inozemstvu. Objavio je mnogobrojne znanstvene radove.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50.

MILO, Zeev (Müller, Vladimir), inženjer (Zagreb, 1925). Sin Aleksandra i Aranke (Anke) rođ. Pajtaš. Pohađao je žid. osnovnu školu i realnu gimnaziju u Zagrebu. Po uspostavi NDH s roditeljima je preuzeo žid. znak. U rujnu 1942. s obitelji je prebjegao u Hrvatsko primorje, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima radeći u pozadini na radio opremi. Poslije rata maturirao je i studirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. U ljeto 1949. s obitelji se iselio u Izrael, gdje je promijenio ime i prezime, diplomirao na Visokoj tehničkoj školi (Tehnion) u Haifi, istodobno radio u trgovini radioaparatima. Služio je više godina u izr. vojsci te stekao čin pukovnika. Nakon otpusta iz vojske, radio je na vodećim mjestima u izraelskoj elektronskoj industriji. God. 1960. odlikovan je Nagradom za sigurnost Izraela. U djelu Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj opisao je doživljaje iz NDH. U Izraelu se oženio Zagrepčankom Sanjom-Tamar rođ. Radčenko (?, 7. IX. 1925) s kojom ima kćer Daliju i sina Danijela te četiri unuke. Živi u Tel Avivu. – Otac Aleksandar, službenik (Osijek, 1889 – Tel Aviv, 1973). Nakon završene gimnazije u Zagrebu, započeo je studij prava u Beču, koji nije završio jer započinje raditi u poduzeću »Deutsche Dampfschiffahrts Gesellschaft« (1912–20), potom se preselio u Zagreb, gdje je radio kao zastupnik mlina svojega tasta Adolfa Pajtaša iz Virovitice.

DJELA: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945). S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004 (njem. izdanje Im Satellitenstaat Kroatien. Eine Odyssee des Überlebens 1941–1945. Klagenfurt 2010).

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznika.

MILRATH, Hugo, kemičar (Ústí nad Labem, Češka, 27. XI. 1886 – ?). U Zagreb se doselio 1930. U međuratnom razdoblju bio je dioničar Znanstvenoga zavoda Franje Brösslera (danas »Hospitalija«) i »Kaštela« d. d. te vlasnik kuće u Jurjevskoj ul. U braku s Lili rođ. Deutsch otac je Viktora (?, 1929 – ?) i Eve (?Zagreb, 1933 – ?). Po uspostavi NDH imenovan je upravitelj njegove imovine, jer je sa suprugom i djecom u studenom 1939. napustio Hrvatsku.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

MILJEVIĆ, Adolf (Müller), kemijski inženjer (Pakrac, 21. I. 1901 – Zagreb, 3. XII. 1977). Sin Hinka i Malvine rođ. Hirschman, unuk Jakobov. Diplomirao je u Beču, potom bio asistent na Sveučilištu u Zagrebu. S bratom Otom 1919. prezime Müller promijenio je u Miljević, a 1938. prešao na katoličanstvo. Zavičajnost u Zagrebu stekao je 1921, prije toga bio je zavičajan u Pakracu. U međuratnom razdoblju djelovao je u Zagrebu kao komercijalni zastupnik farmaceutskih poduzeća i vlasnik poduzeća MIBRA. Bio je član HAŠK. Po uspostavi NDH morao je vratiti prezime u Müller. S bratom Otom predao je molbu za priznanje arijskih prava i nenošenje žid. znaka, no bio je odbijen. Prebjegao u Hrvatsko primorje te je od 1942. interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb. U braku sa Štefom rođ. Zürner imao je sina Aleksandra (? Zagreb, 1. IV. 1934), koji je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963/64. i kao dermatolog i venerolog poč. XXI. st. volontirao u Domu »Lavoslav Schwarz«. – Brat Oto, novinar (Pakrac, 27. I. 1897 – ?Auschwitz, 1942. ili 1943). U I. svj. ratu kao austroug. vojnik na rus. bojišnici dobio je Srebrnu kolajnu za hrabrost i Karlov križ te odlikovanje »Signum laudis«. S bratom je 1919. promijenio prezime u Miljević, a 1920. prešao na evangeličku vjeru. U međuratnom razdoblju bio je novinar u Hrvatskom Lloydu. Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka i priznanje arijskih prava, ali je bio odbijen. Policiji su ga prijavili podstanari, kojima je u svom domu u Crnatkovoj ul. u Zagrebu otkazao najam. Iako se izravno obratio Ivici Barakoviću i poglavniku Anti Paveliću, kao »čovjek pošten i ispravan, koji nikad nije imao posla ni s policijom, a ni sa sudom«, stradao je na nepoznatom mjestu, vjerojatno u deportacijama u Auschwitz u kolovozu 1942. ili u svibnju 1943.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27664, 29860, 27096, 27111. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:mYCpJ-bLYUkJ:www.mef.unizg.hr/studmef/diplomand/svi-diplomirani/diplomirani-1963-1967.html+dr.+aleksandar+miljevi%C4%87&cd=5&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 23. VI. 2011.

MINH, Pavle (Münch), inženjer brodogradnje (Beč, 1924). Sin Aleksandra i Alice rođ. Mannheimer. Odrastao je u Beogradu. Za II. svj. rata obitelj se sklonila u Hrvatsko primorje. Nakon rata studirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu i brodogradnju u Zagrebu, a diplomirao je i doktorirao brodogradnju u Genovi u Italiji. Iselio se u Izrael 1948. God. 1956–58. radio je u ratnoj mornarici u Haifi, od 1958. kao inženjer brodogradnje u Upravi luka i brodarstva Ministarstva prometa, potom gl. inženjer brodogradnje te odgovorna osoba za međunarodne veze. Pune 32 godine bio je zadužen za nadzor nad gradnjom brodova za trg. mornaricu, formulaciju pravila i propisa za provedbu međunarodnih konvencija u oblasti sigurnosti plovidbe, koordinaciju međunarodnih veza Uprave luke i brodarstva. Nakon odlaska u mirovinu 1989, bavi se svojom strukom u privatnoj praksi i radi kao savjetnik za međunarodne konvencije u Ministarstvu za ekologiju i sudjeluje u izradi nacionalnoga plana u slučaju zagađenja mora.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50.

MIRANDA, David, trgovac i žid. aktivist (? – ?Dubrovnik, o. 1658). Bio je »gastald« (načelnik) ŽO u Dubrovniku 1609, a u razdoblju 1608–23. imao je trgovinu u palači na Placi, kojom se dijelom koristio → I. Ješurun.

LIT.: V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.