Kategorija: L

LEDERER, Mavro, obrtnik (Budimpešta, 13. V. 1893 – ?). Sin Vilima i Rozalije. Doselio se 1912. iz Budimpešte u Osijek, a 1930-ih u Gajevoj ul. u Zagrebu imao je poveću radionicu za proizvodnju krede, pečatnoga voska i tehničkih artikala za škole i urede s komisionim skladištem u Zagrebu i u Beogradu. Iselio se iz Hrvatske odmah po uspostavi NDH te je u lipnju 1941. već bio u Montevideu u Urugvaju. U njegovo ime prijavu imovine ustaškim vlastima podnio je njegov brat Mirko, trgovac (Budimpešta, 12. X. 1891 – logor Jasenovac, 1941). Doselio se 1906. iz Budimpešte u Osijek. U međuratnom razdoblju u Gajevoj ul. u Zagrebu imao je trgovinu pomodnom robom. Po uspostavi NDH u prijavi imovine u lipnju 1941. naveo je da od prihoda uzdržava majku Rozaliju, sestru Herminu i šurjaka, ratnoga invalida, Jakšu Seklera. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LIT.: M Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

LEDERER, Miroslav (Fritz), pravnik i žid. aktivist (Feričanci kraj Orahovice, 30. VIII. 1890 – Jeruzalem, 1955). Pripada obitelji Židova naseljenih u Slavoniji od poč. XIX. st. Sin je Kalmana i Isabelle rođ. Spitzer, unuke osječkoga rabina Samuela Spitzera. Sa suprugom Jelkom rođ. Selinger otac je → R. Eldara i Dine. Studij prava, koji je započeo u Beču, prekinuo je tijekom I. svj. rata jer se borio kao austroug. časnik na rus. bojištu. Nakon demobilizacije vratio se u Hrvatsku te se upisao na zagrebački Pravni fakultet, koji je završio 1921. stjecanjem naslova doktora prava. Isprva je radio u odvjetničkom uredu svojega ujaka → H. Spitzera u Osijeku, a odvjetničku zakletvu položio je 1925. Zajedno s ujakom i → N. Tolnauerom bio je 1919. jedan od vođa cionističkoga pokreta u Osijeku. God. 1931. preselio se s obitelji u Novi Sad, gdje je radio kao pravni savjetnik velike tvrtke, a također je bio i vođa tamošnje cionističke organizacije. Nakon agresije Trećega Reicha, Italije i njihovih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju s obitelji bježi 20. IV. 1941. najprije u BiH, a potom u Zagreb, gdje je preuzeo žid. znak. U srpnju 1941. sklonio se u Kaštel Lukšić, gdje su ga uhitile tal. okupacijske vlasti i s ostalim žid. izbjeglicama iz Splita prebacile u Italiju. Do kapitulacije Italije u rujnu 1943. interniran je u selo Cocconato d’Asti u Pijemontu, a uoči njem. okupacije Italije s obitelji se sklonio u Švicarsku, čije su ga vlasti zajedno sa sinom odvele u radni logor Laufen kraj Basela. U kolovozu 1945. vratio se s obitelji u Novi Sad, u kojem je živio do 1948, kad se s jednom od prvih iseljeničkih skupina iseljava brodom »Kefalos« u Izrael. – Brat Josip Ernest Lukić, bankar (Orahovica, 16. III. 1893 – Haifa, Izrael, 1969). U nepoznato doba promijenio je prezime u Lukić. U međuratnom razdoblju bio je predsj. Hrvatske sveopće banke u Zagrebu. Dana 11. VII. 1940. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH banka je tražila njegovu poštedu od protužidovskih mjera te je 17. VII. 1941. odlučeno da ga se »još mjesec dana ne dira«, no morao je preuzeti žid. znak. Pobjegao je iz Zagreba te bio interniran u Italiju, iz koje se iselio u Švicarsku, a 1945. vratio se u Zagreb. God. 1948. iselio se u Izrael, gdje je do smrti živio u Haifi s obitelji svojega nećaka Ive Schulza. – Otac Kalman, vinar (Orahovica, 1852 – ?, 1914). Sin Bernarda i Johanne rođ. Selinger. Roditelji su se 1840-ih doselili u Orahovicu iz Bonyháda, a po predaji obitelj potječe iz Olomouca u Češkoj. Bio je vlasnik maloga vinskog podruma u Orahovici. Oženio se 1889. u Osijeku Isabellom rođ. Spitzer.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28007. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) 1. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776 –1996. Zagreb 1996. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – R. Eldar: Osječki nadrabin dr. Samuel Spitzer i njegovi potomci. Most, bilten Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, 52(2004) 6. – Isti: Osječki nadrabin dr. Samuel Spitzer i njegovi potomci. Ha-kol, 2005, 88. – S. Milković: Dr. Elder. Veseli me orden zemlje gdje su me htjeli ubiti. Jutarnji list, 10(2007), 13. X.

LEDERER, Ruben → ELDAR, Reuben

LEDERER, Tea (Sv. Ivan Žabno, 1926 – Dolže, Slovenija, 15. VI. 1944). Kći Mavrova. Po uspostavi NDH kao srednjoškolka pobjegla je u Gorski kotar, gdje su je uhitili Talijani te poč. studenog 1942. internirali u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u slovenskom bataljunu Rapske brigade. Po završetku višega sanitetskog tečaja, postavljena je za referenticu saniteta 2. bataljuna Ljubljanske brigade. Kod sela Dolže na Dolenjskom zarobili su je bjelogardejci dok je previjala ranjenike i ubili.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LEDERER, Željko → LADOR, Josef

LEFKOVIĆ, Mavro, liječnik (?, o. 1870 – ?, prije 1941). Djelovao je kao kotarski nadliječnik. Bio je u braku s Terezom (Beč, 1875 – ?), koja je po uspostavi NDH bila primorana prijaviti imovinu te je deportirana u logor u Đakovu, gdje je 1942. stradala.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LEGENSTEIN, Elizabeta, stolnotenisačica (Murska Sobota, Slovenija, 3. I. 1899 – Zagreb, 26. V. 1958). Kći Moritza Kemenya. Obitelj njezina oca promijenila je prezime iz Kohn u Kemeny. U braku s Gezom Legensteinom iz Murske Sobote imala je djecu → Lili i Ladislava. Završila je građansku školu u Murskoj Soboti. Od 1925. živjela je s obitelji u Čakovcu, gdje je njezin suprug vodio kavanu »Royal« u kojoj je bila zaposlena kao blagajnica. Te je godine sa suprugom osnovala prvu stolnotenisku sekciju u Hrvatskoj pri Čakovečkom sportskom klubu. U kavani »Royal« postavili su stolnoteniske stolove ručne izrade na kojima su igrali gosti i članovi kluba, a 1926. pri Čakovečkom sportskom klubu osnivaju tenisku sekciju. Nastupila je uz supruga na Svjetskom prvenstvu 1929. u Budimpešti kao članica prve jugoslav. stolnoteniske reprezentacije. Na prvom ženskom prvenstvu Kraljevine Jugoslavije u stolnom tenisu 1930. u Murskoj Soboti osvojila je naslov državne prvakinje u pojedinačnoj konkurenciji. Za II. svj. rata preživjela je savezničko bombardiranje Čakovca 1944, kad je kavana »Royal« bila pogođena. Krajem te godine deportirana je u logor Sárvár u Mađarskoj, gdje je ostala do oslobođenja logora 1945. Nakon rata s obitelji je živjela u Opatiji (1948–51), gdje joj je suprug dobio posao u hotelijerstvu, a potom su se doselili u Zagreb. Povodom 70. godišnjice stolnoga tenisa u Hrvatskoj u Čakovcu je postavljena spomen-ploča u kojoj se njoj i suprugu odaje priznanje kao osnivačima i prvim reprezentativcima u stolnom tenisu. – Suprug Geza, sportaš (Murska Sobota, Slovenija, 7. XI. 1898 – Zagreb, 8. XII. 1982). Sin Franca i Ane rođ. Pintarić. Iz Murske Sobote doselio se 1925. u Čakovec, gdje je vodio kavanu »Royal«. Bio je istaknuti sportski, javni i kulturni djelatnik, državni reprezentativac u stolnom tenisu, motorist, skijaš i zrakoplovac. U Čakovec je donio tenis te otkrio tenisača Franju Punčeca. Bio je uhićen u njilaškoj raciji u Čakovcu u studenom 1944. Uhitio ga je njilaš (mađ. fašist) Tomo Cimerman, rođen u Murskom Središću. Prema jednim izvorima bio je deportiran u logor Dachau, a prema drugima u logor Hersbruck kraj Nürnberga. Nakon II. svj. rata radio je u hotelijerstvu u Opatiji (1948–51), a potom u Zagrebu. – Sin Ladislav, tenisač (Čakovec, 19. XI. 1926). Završio je gimnaziju u Osijeku. U mladosti je bio svestrani sportaš; bavio se nogometom, odbojkom, stolnim tenisom i tenisom. Tenis je počeo igrati u Čakovečkom sportskom klubu, čiju je sekciju osnovao njegov otac 1926. Nakon II. svj. rata bio je član teniskoga kluba »Montažno« iz Zagreba do 1955. Na prvenstvu Jugoslavije 1953. u Mariboru osvojio je 1. mjesto u muškim parovima (s V. Petrovićem) i 2. mjesto u mješovitim parovima (s L. Zamagnom), a 1954. u Beogradu je osvojio 2. mjesto u muškim parovima (s L. Jagecom). Na jugoslav. teniskoj rang-listi 1954. zauzeo je 4. mjesto. God. 1955. iselio se u Njemačku u Freiburg, a 1966. u Heidelberg. Zbog nemogućnosti stjecanja njem. državljanstva, 1960–62. nastupao je za Davis cup reprezentaciju Austrije te u 15 mečeva ostvario 9 pobjeda. Najveći je uspjeh postigao na Međunarodnom prvenstvu Francuske u Roland Garrosu 1959, kad se plasirao u osminu finala. Bio je višestruki sudionik Međunarodnoga prvenstva u Wimbledonu. Također je bio aktivan tenisač u veteranskoj konkurenciji, osvojivši mnoge značajne turnire.

IZV.: Podaci o ulaznici L. Legenstein.

LIT.: F. Kramer: Desetljeće našeg tenisa. Zagreb 1973. – Legenstein, Ladislav. Enciklopedija fizičke kulture, 2. Zagreb 1977. – M. Leich: Povijest sporta Međimurja 1886–1936. Čakovec 1979. – Međimurje, 2(1982), 17. II. – Z. Uzorinac: 60. godina stolnog tenisa u Jugoslaviji. Ljubljana 1988. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006. – J. i V. Kalšan: Legenstein, Geza. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012. – E. Hemar: Legenstein, Geza. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013. – http://www.daviscup.com/en/players/player/profile.aspx?playerid=10003880, pristupljeno 26. XI. 2012.

LEGENSTEIN, Lili (Csáki, Čaki), plesačica, pjevačica i koreografkinja (Murska Sobota, Slovenija, 6. XI. 1923). Kći Geze i → Elizabete. Kao dvogodišnjakinja s obitelji se doselila u Čakovec. Već kao dijete pokazivala je izuzetan talent i nastupala u glazbeno-plesnim programima očeve kavane »Royal«. Za ljetnih praznika nastupala je s prijateljicom Livijom Hahn u Murskoj Soboti ispred Benkove tvornice. Od 9. godine školovala se u Budimpešti, gdje je u Državnoj glumačkoj školi diplomirala klasični balet i moderni ples 1942. Za školovanja je nastupala pod umjetničkim imenom Lili Csáki. Usporedno je učila glasovir i uzimala satove pjevanja, koje je usavršavala u Zagrebu u Marije Borčić. Nakon što je u ožujku 1944. njem. vojska okupirala Mađarsku, nije više mogla nastupati te se vratila u Čakovec. Krajem 1944. prilikom posjeta majci u logoru Sárvár bila je uhićena kao Židovka i zadržana u logoru dva mjeseca. Nakon II. svj. rata, 1948, s obitelji se preselila u Opatiju. Iduće godine započela je karijeru u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci, najprije kao članica baletnog ansambla (Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero), a kao operetna solistica debitirala je 1950. ulogom Mi u Zemlji smiješka (Franz Lehár). Nakon dvije provedene sezone u Rijeci od 1951. do umirovljenja 1982. stalna je članica kazališta »Komedija« u Zagrebu, osim 1961–65, kad ponovo nastupa u riječkom kazalištu. Gostovala je u Ljubljani, Beogradu, Zadru, Splitu, Osijeku i Puli. Djelujući više od četiri desetljeća na sceni, najviše priznanja stekla je kao operetna subreta i plesačica. Potom se potvrdila i mnogim uspjelim koreografijama u glazb. repertoaru »Komedije«. Pjevala je katkad i epizodne uloge u operama, glumila u drami. Ostvarila je tridesetak uloga u klasičnim operetama i mjuziklima ističući se kao Miss Beautyflower, Mala Floramye i Perina (Ivo Tijardović, Mala Floramye i Splitski akvarel), Stasi i Liza (Imle Kálmán, Silva i Grofica Marica), Molly Seamore (Sidney Jones, Priča o gejši), Yola (Nico Dostal, Clivia), Wanda i Helena (Oskar Nedbal, Poljačka krv), Arsena (Johann Strauss ml., Barun Ciganin), Ottilia (Ralph Benatzky, Kod bijelog konja), Denise i Corinne (Hervé, Mam’zelle Nitouche), Eliza i Gospođa Farkassy (Milan Grgić i Alfi Kabiljo, Velika trka i Car Franjo Josip u Zagrebu) i Oma Cajtel (Jerry Bock i Joseph Stein, Guslač na krovu). S uspjehom je interpretirala i naslovnu ulogu u glazb. komediji Džudi (Žene nisu anđeli), koju je Aleksandar Marodić napisao za nju i Slavka Midžora. Poslije se bavila i koreografijom te, među ostalima učila mlade zagrebačke glumce i pjevače kako se pleše step u mjuziklu Kralj je gol. Ukupno je u karijeri odigrala 80 uloga i postavila 40 koreografija. O njezinoj umjetničkoj karijeri snimljen je 2003. dokumentarni film Lili, rođena za step autora Tanje Kirhmajer, Tihonija Brčića i Ide Tomić. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1998, dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo 2010. za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Vikend, 14(1981), 20. XI. – M. Barbieri: Čaki, Lili. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – N. Riputer Rodež: Nikoli ne bom prestara za to vlogo. Vestnik, 2000, 7. XII. – J. Martinčević: Neponovljiva Lili Čaki. Hrvatsko slovo, 8(2002) 352. – M. Barbieri: U mojim su venama glazba i ritam. Hrvatsko glumište, 46/47(2010). – J. i V. Kalšan: Legenstein, Lili Čaki. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

LEGRADIĆ, Ferdinand (Lőwy, Fred), fotograf (Norman kraj Donjeg Miholjca, 1907 – Osijek, 1995). Od 1926. imao je fotografsku radnju u Kapucinskoj ul. u Osijeku.

LIT.: M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

LEGRADIĆ, Rudolf, pravnik (Sarajevo, 4. IV. 1901 – Beograd, 11. III. 1989). Sin Franca, sina Jakova, i Osječanke Franciske rođ. Horvat. Njegov otac je u mlađim danima kako bi lakše dobio mjesto u vojnom orkestru promijenio prezime iz Löwy u Legradić. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926, potom je bio sudac u Imotskom, Splitu i Dubrovniku. Bio je član KPJ od 1929. Za II. svj. rata 1944. pridružio se Dalmatinskomu partizanskomu odredu, dok su supruga Estera rođ. Trautman i kćeri Franciska i Branislava bile sklonjene u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu. Od 1945. živio je u Beogradu, gdje je 1945–55. bio zamjenik saveznoga državnoga tužitelja, a 1955–57. profesor na Pravnom fakultetu u Skoplju. Od 1957. do 1961. bio je profesor prava na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i njegov dekan 1960–61. Potom je do 1971. bio profesor prava na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, a kao vanjski suradnik predavao je i na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Osijeku. – Kći Franciska Legradić Lojpur, knjižničarka (Zagreb, 11. VI. 1934 – Beograd, 2000). God. 1956–89. bila je knjižničarka na Pravnom fakultetu u Beogradu. S djecom Zoricom i Aleksandrom (Sašom) i njihovim obiteljima iselila se 1993. u Izrael. Poslije se vratila u Beograd. – Kći Branislava Legradić Nikuševa, arhitektica (Zagreb, 7. XI. 1938). Nakon boravka s majkom i sestrom u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu, diplomirala je arhitekturu u Skoplju 1962. God. 1963–90. radila kao arhitektica u Samoupravnoj interesnoj zajednici dječje zaštite u Zagrebu.

DJELA: Historija ekonomske teorije. Osijek 1971. – Teze o primjeni marksističkog dijalektičkog metoda u pravnoj nauci. Beograd 1973. – Socioteorija. Beograd 1974. – Teorija dijalektičke analize i sinteze. Historija otkrivanja zakona negacije negacije. Osijek 1974. – Dijalektička teorija i praksa društva. Osijek 1977.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Lojpur.