Kategorija: L

LÖWY, Salamon (Levi; Šalamon, Moni), liječnik i komunistički aktivist (Travnik, BiH, 17. II. 1896 – Beograd, 1986). Sin Zadikov. Medicinski fakultet završio je 1927. u Beču. Kao student aktivno je sudjelovao u radu Kluba studenata socijalista Jugoslavije, 1922. primljen je u KPJ, a 1926. bio je urednik lista Srp i čekić u Beču. Nakon studija upućen je na ilegalni rad u Zagreb, 1928. postao je član Kotarskog i Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu, a neko je vrijeme upravljao tehnikom CK KPJ. Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra 1929. uhićen je i osuđen po Zakonu o zaštiti države na 10 godina robije, koju je služio u Srijemskoj Mitrovici, Lepoglavi i Mariboru. U Lepoglavi je ćeliju dijelio s Josipom Brozom Titom. Iz zatvora je pušten 1939. Kapitulaciju Jugoslavije dočekao je u Drvaru, gdje se u srpnju 1941. priključio partizanima te bio polit. komesar čete i upravitelj bolnice u Drvaru, organizator i referent saniteta 7. krajiške udarne brigade, a 1943–44. referent saniteta 16. vojvođanske divizije i 3. bosanskog korpusa. Za 5. ofenzive bio je teško ranjen. Nakon rata radio je u sanitetu JNA te bio načelnik Vojnomedicinske akademije u Beogradu 1953–54. Demobiliziran je u činu general-majora 1956. te imenovan predsj. Savjeta za zdravstvo BiH do 1958. U djelu Doživljaji i susreti za vrijeme revolucije opisao je događaje i osobe s kojima se susretao (Josipa Broza Tita, Miroslava Krležu, Rodoljuba Čolakovića). Nositelj je Partizanske spomenice 1941, Ordena za ratne zasluge i Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem.

DJELA: Doživljaji i susreti na stazama revolucije. Sarajevo 1982.

LIT.: Levi, Salamon. Vojna enciklopedija, 5. Beograd 1973. – J. Konforti: Travnički Jevreji. Sarajevo 1976. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Broz Tito: Sabrana djela, 2. Zagreb 1983. – B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. – L. Ivanišević: Slušaj i gledaj Latice. Zagreb 2010. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:QBdQdEKGhnYJ:www.bet-israel.com/index.php%3Foption%3Dcom_content%26task%3Dview%26id%3D177%26Itemid%3D31+moni+levi&cd=16&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 2. VI. 2011.

LÖWY, Salamon (Šlomo), skupljač narodne glazbe (? – ?). Skupio je zbirku Židovske narodne pjesme, zbirka za glas i glasovir (Zagreb 1921; reprint Zagreb 2003), a sastoji se od 60 pjesama, kojima je uredio tekstove, dok ih je glazb. obradio skladatelj → Ž. Hirschler. God. 1933. spominje se kao član »Lože Zagreb 1090«, nezavisnoga židovskog reda Bnei Brit.

LIT.: Židov, 4(1920) 8. – Loža Zagreb 1090. Nezavisni Orden B’ne Brit. Spomenica 1927–1932. Zagreb 1932. – Jevrejski glas, 6(1932) 48; 7(1933) 26; 8(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – M. Pintar: Hirschler, Žiga. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

LÖWY, Samuel (Samoilo), obrtnik (? – ?). U braku s Julie rođ. Hertmann imao je kćer Fanni (Zagreb, 23. XI. 1859 – ?) i sina Edmunda (Zagreb, 14. XII. 1860 – ?). Vodio je zlatarsku prodavaonicu u zagrebačkoj Ilici od 1879. i urarski obrt od 1885.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 52, 82. – DAZ, GPZ, Obrtni upisnik A od 1884–1900.

LÖWY, Slavko, arhitekt (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996). Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Beču (1926–28), Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1928) i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (1928–30), gdje je diplomirao. Radio je u Zagrebu u projektnim biroima → Ignjata Fischera (1931, projekt Gradske kavane u Zagrebu) i Stanka Kliske (1931–32, projekt gimnazije u Sisku i na natječajnim projektima Banovinske bolnice u Sušaku i Uprave gradskih poduzeća u Zagrebu). God. 1932–42. vodio je u Zagrebu samostalni atelje. Nakon uspostave NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Nakon II. svj. rata djelovao je u Skoplju (1950–53), a 1954–66. u Zagrebu je vodio arhitektonski biro »Löwy«. – Njegova ostvarenja najamnih zgrada i interpolacija u postojećoj građevnoj strukturi poseban su prinos hrv. modernoj međuratnoj arhitekturi. Izveo je vilu u Novakovoj ul. (1931), vilu Hirschler na Gornjem Prekrižju (»Šumski dvor«, 1932–33), trgovačko-stambene zgrade Günsberg u Petrićevoj ul. (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj ul. (1932–33), Radovan u Masarykovoj ul. (prvi zagrebački neboder, 1933–34), Radovan na Savskoj cesti (1936–37), stambenu zgradu Massan u Zvonimirovoj ul. (1932–33), vilu Fischer u Mikulićevoj ul. (1933), vilu Beck u Vinkovićevoj ul. (1937), poslovno-stambenu zgradu u Draškovićevoj ul. (1937), stambenu zgradu »Wiener Bankverein« u Bulićevoj ul. (1937), vilu Löwy u Mandrovićevoj ul. (1937), stambenu zgradu Lebinec na Ribnjaku (1937–38), više stambenih zgrada u Borninoj, Zvonimirovoj i Tuškanovoj ul. (1932–38), eksperimentalnu montažnu stambenu kuću na Bukovačkoj cesti (1941, s R. Deutschom), sve u Zagrebu, te spomenik žid. žrtvama u I. svj. ratu i obnovu sinagoge (1930) u Koprivnici. Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su tzv. internacionalnog stila: stambeni niz u Galjufovoj ul. (1950–51), stambena zgrada u Vlaškoj (1950–51), stambeni blokovi tvornice »Rade Končar« u Gajnicama (1949, s Ivom Bartolićem i → S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu i Vanje Radauša na Zmajevcu (1949. dovršio Vladimir Potočnjak), drvena vila Steiner u Gregorijančevoj ul. (1955), Dom zaklade »Lavoslav Schwarz« na Bukovačkoj cesti (1955–56), studentski domovi »Cvjetno naselje« u Odranskoj ul. (1955), »Sava« na Horvaćanskoj cesti (1960) i »Šarengradska« u Ul. Florijana Andrašeca (1961), Visoka privredna škola s internatom na Kennedyjevu trgu (1958), restauracija »Trnjanka« u Trnjanskoj ul. (1960), Dom invalida (1953), administrativni centar (1953) i Gradski hotel (1955–60) u Skoplju; upravna zgrada »Elektroprimorja« (1955), centralna trafostanica (1960) i studentski dom (1963, s Emilom Seršićem u Rijeci); zgrada Savezne građevinske komore u Beogradu (1960–65); studentski dom u Osijeku (1962). Sudjelovao je na brojnim natječajima: uređenje glavnoga gradskog trga u Sarajevu (1934, II. nagrada s Kazimirom Ostrogovićem), Narodni dom u Sušaku (1935, II. nagrada), sportski park »Marathon« u Zagrebu (1935, I. nagrada), Napretkov konvikt u Ilici u Zagrebu (1937, II. nagrada), uređenje Jelačićeva trga u Zagrebu (1946, I. mjesto), Gradska knjižnica u Prilepu (1953, I. nagrada), Gradski hotel s urbanističkim rješenjem obale uz Vardar u Skoplju (1953, I. nagrada), Dom invalida u Skoplju (1953, I. nagrada), administrativni centar garnizonske uprave u Skopju (1953, I. nagrada), uredska zgrada »Iskre« u Kranju (1955, II. nagrada) te robna kuća (1957, I. nagrada, s M. Levanom) i Viša pedagoška škola (1959, II. nagrada) u Skoplju. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

LIT.: D. Radović Mahečić: A. Löwy i hrvatska arhitektura. Bilten ŽOZ, 1994, 37. – A. Laslo: Löwy, Slavko. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – D. Radović Mahečić: (Nekrolog). Novi Omanut, 4(1996) 16. – Löwy, Slavko. Hrvatska enciklopedija, 6. Zagreb 2004.

LÖWY, Šlomo, žid. aktivist (Krakov, Poljska, 1899 – Jeruzalem, 1974). Doselio se 1919. u Zagreb, gdje je studirao kemiju te se ubrzo priključio žid. cionističkim organizacijama. Kao dobar poznavatelj modernoga hebrejskog jezika podučavao je žid. omladinu. God. 1924. iselio se u Palestinu i radio u Keren Kajemetu u Jeruzalemu te je ubrzo izabran za njegovog predsjednika. Pomagao je Židovima iz Jugoslavije te je bio inicijator otkupa zemljišta za kibuc Šaar Haamakim i za sađenje šume, gdje su mnogi od prvih useljenika iz Jugoslavije našli barem privremeni posao.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. − M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50.

LÖWY, Tibor (Daruvar, 13. II. 1914 – ?). Zavičajnost je po ocu imao u Požegi. Za uspostave NDH bio je apsolvent građevinskog inženjerstva u Zagrebu. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LÖWY, Vatroslav, trgovac (Krčedin, Srbija, ? – Zagreb, 10. XII. 1930). Doselio se u Zagreb o. 1900, gdje je 1905. otvorio drogeriju »Nobilior«, prvu na južnoslavenskim prostorima. Drogerija je prerasla u veliko poduzeće, registrirano za proizvodnju i prodaju parfumerijskih i kozmetičkih proizvoda i galanterijske robe, sa skladištem u Ljubljanskoj ul. i prodavaonicom na Jelačićevu trgu. Nakon njegove smrti nastavila ga je voditi kći Adolfina (Dolly) (?Zagreb, 1921 – Zagreb, 31. III. 2004), koju je imao sa suprugom Melanijom rođ. Hirschl, podrijetlom iz Križevaca. Po uspostavi NDH za poduzeće je 26. V. 1941. određen povjerenik, koji je u skladištu zatekao robe i inventara u vrijednosti od 2 338 118 din. Prema prijavi imovine, na popisu dužnika poduzeća bili su kupci iz cijele bivše Kraljevine Jugoslavije, a među vjerovnicima, osim domaćih, i poduzeća iz Beča, Milana, Nürnberga, Solingena i Budimpešte. Supruga je 1942. odvedena u logor Stara Gradiška, a kći je na nepoznat način preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: Židov, 14(1930) 52. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LUBYNSKI, Rudolf (Löwy, Lubinski), arhitekt (Zagreb, 31. X. 1873 – Zagreb, 27. III. 1935). Sin Samuela i Julie rođ. Hartman. Prvotno prezime Löwy 1900. promijenio je u Lubinsky. Nakon završene osnovne škole i Klasične gimnazije u Zagrebu, od 1896. do 1899. studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu u klasi Josefa Durma, u čijem se atelijeru zaposlio kao suradnik nakon završenih pet semestara studija i sudjelovao u projektiranju Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, Zavoda za patologiju i zoologiju klinike u Freiburgu te stambenih zgrada u Offenburgu, Kölnu i Karlsruheu. Za boravka u Njemačkoj oženio je Hildu rođ. Münzer (?, 1885 – Zagreb, 18. XII. 1958), s kojom je imao sina Tankreda (Dragutina) (Zagreb, 1907 – ?), profesora i inženjera arhitekture. U studenom 1905. u potrazi za poslom napušta Karlsruhe i odlazi u Zürich, gdje boravi do 1907, kad se s obitelji vraća u Zagreb i ondje djeluje do smrti. Po povratku u rodni grad uspostavio je suradnju s građevinskim poduzetnikom → Adolfom Müllerom, s kojim je osnovao građevno poduzeće »Müller i Lubynski« sa sjedištem u Gajevoj ul. i u kojemu je djelovao kao glavni projektant. Premda je već 1907. predložen za primanje u redovitoga člana Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata, primljen je tek 1909. Zahvaljujući poznanstvu s bankarom Desiderijem Rozsayem, u čijoj je kući u Kurelčevoj ul. živio od 1910, stekao je brojna poznanstva u zagrebačkim poduzetničko-bankarskim krugovima. Ona su mu omogućila pokretanje vlastitog arhitektonskoga atelijera, koji je otvorio 1908. u obiteljskoj kući u Smičiklasovoj ul. U razdoblju 1909–14. jedan je od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata. Vrhunac je toga djelovanja izgradnja palače Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu (1911–13, danas Hrvatski državni arhiv) u Zagrebu, koja je izvanredan primjer Gesamtkunstwerka – potpunog jedinstva arhitekture, dekora i unutrašnje opreme, te se može smatrati najvrsnijim primjerom kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Projektantsku djelatnost prekinuo je za vrijeme I. svj. rata, kad je bio mobiliziran. Borio se na srp. bojišnici na Drini (1914–15), na rus. bojišnici na Karpatima (1915–17) te na tal. bojišnici, gdje je obolio od španj. gripe. Nakon ozdravljenja bio je u činu pričuvnoga poručnika otpušten iz vojne službe. Poč. 1920-ih obnovio je projektantsku djelatnost. Njegov je atelijer u međuratnom razdoblju prerastao u veliki projektni biro te imao presudnu ulogu u afirmaciji modernizma, ali i u odgoju potonjih protagonista moderne arhitekture, koji su kao mladi suradnici djelovali u njemu (Stjepan Planić, → S. Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, → Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bogdan Petrović). Sudjelovao je na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912, izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913. i posmrtno na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. – Uz važan doprinos u pročišćivanju tipologije zagrebačke najamne stambene izgradnje 1909–10 (zgrade za Zemaljsku hipotekarnu banku u Prilazu Gjure Deželića te Ilici), vrijedne su njegove realizacije iz potonjega djelovanja: velika poslovna zgrada Socijalnoga osiguranja u Mihanovićevoj (1925–28) i osobito zgrada tvrtke »Shell« (braća Marić) u Gajevoj ul. (1931–32) kao prva funkcionalistički koncipirana poslovna zgrada u Zagrebu, te Sefardski hram u Sarajevu (1925–30). God. 1920-ih projektirao je i izveo i nekoliko obiteljskih vila u Zagrebu, od kojih se ističu vila Wasserthal na Gvozdu (1922–23), oličenje secesijskoga Gesamtkunstwerka, i njoj slična vila Brahm u ul. Medveščak (1925), te vila Rein na Gvozdu (1929, danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže u sastavu Muzeja grada Zagreba).

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 542.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – S. Szavits-Nosan: Lubinski, Rudolf. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Zagreb 1925. – I. Esih: Rudolf Lubynski. Obzor, 76(1935) 74. – B. Jakac: Sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Peristil, 1962. – M. Dabac: Rudolf Lubynski i njegovo doba. Arhitektura, 37/38(1984–1985) 189/195. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, prilog definiciji stambenog tipa. Ibid. – A. Levi: Stil Mudejar drugi put u Sarajevu. Ibid. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, realizacije u Zagrebu – vodič. Ibid. – Isti: Rudolf Lubynski. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1987. – Isti: Croquis za arhitekturu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Isti: Lubynski, Rudolf. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Lubynski, Rudolf. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1995. – K. Galović: Secesijsko remek-djelo. Vijenac, 8(2000) 171. – S. Knežević: Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918. Ibid. – Rudolf Lubynski. Hrvatska enciklopedija, 6. Zagreb 2004. – A. Novina: Vila Wasserthal u Zagrebu, prilog istraživanju arhitekta Rudolfa Lubynskog. Peristil, 49(2006). – N. Fabijanić: Između secesije, neoklasicizma i moderne. Prilog interpretaciji zgrade Sveučilišne knjižnice Rudolfa Lubynskoga u Zagrebu. Prostor, 18(2010) 1.

LUČIĆ, Ada (Adolfina), psihologinja (Zagreb, 17. XII. 1925 – Zagreb, 5. IX. 2008). Kći → H. Wachtela i Malvine rođ. Kugel (?, o. 1893 – Zagreb, 21. IV. 1987). Židovsku osnovnu školu te gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak i s majkom prebjegla u Tuzlu bratiću liječniku Fredu Neufeldu, čija je obitelj bila zaštićena. God. 1942. pobjegle su u Split, a potom su internirane u Milnu i Postire na Braču te u logor u Kamporu na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. kao bolničarka se priključuje partizanima, ali se zbog bolesti vraća na Rab. Kako je imala krivotvorene dokumente, jedna je od rijetkih Židova, koja u veljači 1944. nije bila deportirana s Raba u Auschwitz. Odlazi u Rijeku pa u Trst, a nakon II. svj. rata vraća se u Zagreb, gdje je maturirala i diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu. Do umirovljenja je radila kao školski psiholog u Zavodu za odgoj i obrazovanje s djecom sa smetnjama u ponašanju. Bila je aktivna u ŽOZ kao članica Socijalnoga odbora i voditeljica »Geri-kluba.« Sa suprugom Brankom imala je sinove Mladena i Radovana.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznice. – Podaci o ulaznici B. Polić.

LIT.: (Nekrolog). Ha-kol, 2008, 106.

LUKACS, Bela, trgovac (Pečuh, Mađarska, 30. IV. 1890 – ?logor, 1941–1945). Sin Mavrov. Doselio se 1916. iz češ. Libereca u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju bio suvlasnik poduzeća »Petronafta, Lukacs i Schächter« d. d. U braku s Verom imao je sina Ljudevita (? Zagreb, 1932). Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 686.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.