LÖWY, Slavko, arhitekt (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996). Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Beču (1926–28), Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1928) i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (1928–30), gdje je diplomirao. Radio je u Zagrebu u projektnim biroima → Ignjata Fischera (1931, projekt Gradske kavane u Zagrebu) i Stanka Kliske (1931–32, projekt gimnazije u Sisku i na natječajnim projektima Banovinske bolnice u Sušaku i Uprave gradskih poduzeća u Zagrebu). God. 1932–42. vodio je u Zagrebu samostalni atelje. Nakon uspostave NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Nakon II. svj. rata djelovao je u Skoplju (1950–53), a 1954–66. u Zagrebu je vodio arhitektonski biro »Löwy«. – Njegova ostvarenja najamnih zgrada i interpolacija u postojećoj građevnoj strukturi poseban su prinos hrv. modernoj međuratnoj arhitekturi. Izveo je vilu u Novakovoj ul. (1931), vilu Hirschler na Gornjem Prekrižju (»Šumski dvor«, 1932–33), trgovačko-stambene zgrade Günsberg u Petrićevoj ul. (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj ul. (1932–33), Radovan u Masarykovoj ul. (prvi zagrebački neboder, 1933–34), Radovan na Savskoj cesti (1936–37), stambenu zgradu Massan u Zvonimirovoj ul. (1932–33), vilu Fischer u Mikulićevoj ul. (1933), vilu Beck u Vinkovićevoj ul. (1937), poslovno-stambenu zgradu u Draškovićevoj ul. (1937), stambenu zgradu »Wiener Bankverein« u Bulićevoj ul. (1937), vilu Löwy u Mandrovićevoj ul. (1937), stambenu zgradu Lebinec na Ribnjaku (1937–38), više stambenih zgrada u Borninoj, Zvonimirovoj i Tuškanovoj ul. (1932–38), eksperimentalnu montažnu stambenu kuću na Bukovačkoj cesti (1941, s R. Deutschom), sve u Zagrebu, te spomenik žid. žrtvama u I. svj. ratu i obnovu sinagoge (1930) u Koprivnici. Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su tzv. internacionalnog stila: stambeni niz u Galjufovoj ul. (1950–51), stambena zgrada u Vlaškoj (1950–51), stambeni blokovi tvornice »Rade Končar« u Gajnicama (1949, s Ivom Bartolićem i → S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu i Vanje Radauša na Zmajevcu (1949. dovršio Vladimir Potočnjak), drvena vila Steiner u Gregorijančevoj ul. (1955), Dom zaklade »Lavoslav Schwarz« na Bukovačkoj cesti (1955–56), studentski domovi »Cvjetno naselje« u Odranskoj ul. (1955), »Sava« na Horvaćanskoj cesti (1960) i »Šarengradska« u Ul. Florijana Andrašeca (1961), Visoka privredna škola s internatom na Kennedyjevu trgu (1958), restauracija »Trnjanka« u Trnjanskoj ul. (1960), Dom invalida (1953), administrativni centar (1953) i Gradski hotel (1955–60) u Skoplju; upravna zgrada »Elektroprimorja« (1955), centralna trafostanica (1960) i studentski dom (1963, s Emilom Seršićem u Rijeci); zgrada Savezne građevinske komore u Beogradu (1960–65); studentski dom u Osijeku (1962). Sudjelovao je na brojnim natječajima: uređenje glavnoga gradskog trga u Sarajevu (1934, II. nagrada s Kazimirom Ostrogovićem), Narodni dom u Sušaku (1935, II. nagrada), sportski park »Marathon« u Zagrebu (1935, I. nagrada), Napretkov konvikt u Ilici u Zagrebu (1937, II. nagrada), uređenje Jelačićeva trga u Zagrebu (1946, I. mjesto), Gradska knjižnica u Prilepu (1953, I. nagrada), Gradski hotel s urbanističkim rješenjem obale uz Vardar u Skoplju (1953, I. nagrada), Dom invalida u Skoplju (1953, I. nagrada), administrativni centar garnizonske uprave u Skopju (1953, I. nagrada), uredska zgrada »Iskre« u Kranju (1955, II. nagrada) te robna kuća (1957, I. nagrada, s M. Levanom) i Viša pedagoška škola (1959, II. nagrada) u Skoplju. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo.
IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.
LIT.: D. Radović Mahečić: A. Löwy i hrvatska arhitektura. Bilten ŽOZ, 1994, 37. – A. Laslo: Löwy, Slavko. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – D. Radović Mahečić: (Nekrolog). Novi Omanut, 4(1996) 16. – Löwy, Slavko. Hrvatska enciklopedija, 6. Zagreb 2004.