LUBYNSKI, Rudolf (Löwy, Lubinski), arhitekt (Zagreb, 31. X. 1873 – Zagreb, 27. III. 1935). Sin Samuela i Julie rođ. Hartman. Prvotno prezime Löwy 1900. promijenio je u Lubinsky. Nakon završene osnovne škole i Klasične gimnazije u Zagrebu, od 1896. do 1899. studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu u klasi Josefa Durma, u čijem se atelijeru zaposlio kao suradnik nakon završenih pet semestara studija i sudjelovao u projektiranju Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, Zavoda za patologiju i zoologiju klinike u Freiburgu te stambenih zgrada u Offenburgu, Kölnu i Karlsruheu. Za boravka u Njemačkoj oženio je Hildu rođ. Münzer (?, 1885 – Zagreb, 18. XII. 1958), s kojom je imao sina Tankreda (Dragutina) (Zagreb, 1907 – ?), profesora i inženjera arhitekture. U studenom 1905. u potrazi za poslom napušta Karlsruhe i odlazi u Zürich, gdje boravi do 1907, kad se s obitelji vraća u Zagreb i ondje djeluje do smrti. Po povratku u rodni grad uspostavio je suradnju s građevinskim poduzetnikom → Adolfom Müllerom, s kojim je osnovao građevno poduzeće »Müller i Lubynski« sa sjedištem u Gajevoj ul. i u kojemu je djelovao kao glavni projektant. Premda je već 1907. predložen za primanje u redovitoga člana Hrvatskoga društva inžinira i arhitekata, primljen je tek 1909. Zahvaljujući poznanstvu s bankarom Desiderijem Rozsayem, u čijoj je kući u Kurelčevoj ul. živio od 1910, stekao je brojna poznanstva u zagrebačkim poduzetničko-bankarskim krugovima. Ona su mu omogućila pokretanje vlastitog arhitektonskoga atelijera, koji je otvorio 1908. u obiteljskoj kući u Smičiklasovoj ul. U razdoblju 1909–14. jedan je od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata. Vrhunac je toga djelovanja izgradnja palače Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu (1911–13, danas Hrvatski državni arhiv) u Zagrebu, koja je izvanredan primjer Gesamtkunstwerka – potpunog jedinstva arhitekture, dekora i unutrašnje opreme, te se može smatrati najvrsnijim primjerom kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Projektantsku djelatnost prekinuo je za vrijeme I. svj. rata, kad je bio mobiliziran. Borio se na srp. bojišnici na Drini (1914–15), na rus. bojišnici na Karpatima (1915–17) te na tal. bojišnici, gdje je obolio od španj. gripe. Nakon ozdravljenja bio je u činu pričuvnoga poručnika otpušten iz vojne službe. Poč. 1920-ih obnovio je projektantsku djelatnost. Njegov je atelijer u međuratnom razdoblju prerastao u veliki projektni biro te imao presudnu ulogu u afirmaciji modernizma, ali i u odgoju potonjih protagonista moderne arhitekture, koji su kao mladi suradnici djelovali u njemu (Stjepan Planić, → S. Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, → Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bogdan Petrović). Sudjelovao je na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912, izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913. i posmrtno na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. – Uz važan doprinos u pročišćivanju tipologije zagrebačke najamne stambene izgradnje 1909–10 (zgrade za Zemaljsku hipotekarnu banku u Prilazu Gjure Deželića te Ilici), vrijedne su njegove realizacije iz potonjega djelovanja: velika poslovna zgrada Socijalnoga osiguranja u Mihanovićevoj (1925–28) i osobito zgrada tvrtke »Shell« (braća Marić) u Gajevoj ul. (1931–32) kao prva funkcionalistički koncipirana poslovna zgrada u Zagrebu, te Sefardski hram u Sarajevu (1925–30). God. 1920-ih projektirao je i izveo i nekoliko obiteljskih vila u Zagrebu, od kojih se ističu vila Wasserthal na Gvozdu (1922–23), oličenje secesijskoga Gesamtkunstwerka, i njoj slična vila Brahm u ul. Medveščak (1925), te vila Rein na Gvozdu (1929, danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže u sastavu Muzeja grada Zagreba).
IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 542.
LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – S. Szavits-Nosan: Lubinski, Rudolf. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Zagreb 1925. – I. Esih: Rudolf Lubynski. Obzor, 76(1935) 74. – B. Jakac: Sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Peristil, 1962. – M. Dabac: Rudolf Lubynski i njegovo doba. Arhitektura, 37/38(1984–1985) 189/195. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, prilog definiciji stambenog tipa. Ibid. – A. Levi: Stil Mudejar drugi put u Sarajevu. Ibid. – A. Laslo: Rudolf Lubynski, realizacije u Zagrebu – vodič. Ibid. – Isti: Rudolf Lubynski. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1987. – Isti: Croquis za arhitekturu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Isti: Lubynski, Rudolf. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Lubynski, Rudolf. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1995. – K. Galović: Secesijsko remek-djelo. Vijenac, 8(2000) 171. – S. Knežević: Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918. Ibid. – Rudolf Lubynski. Hrvatska enciklopedija, 6. Zagreb 2004. – A. Novina: Vila Wasserthal u Zagrebu, prilog istraživanju arhitekta Rudolfa Lubynskog. Peristil, 49(2006). – N. Fabijanić: Između secesije, neoklasicizma i moderne. Prilog interpretaciji zgrade Sveučilišne knjižnice Rudolfa Lubynskoga u Zagrebu. Prostor, 18(2010) 1.