Kategorija: L

LORAND, Samuel, stomatolog (Novi Sad, Srbija, 5. VIII. 1863 – logor Jasenovac, 1941). Sin Hermanov. Isprva je živio u Novom Sadu, potom u Beču. U Zagreb se doselio 1925. te otvorio stomatološku ordinaciju u Šubićevoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Nalazi se na popisu žid. liječnika načinjenog u ŽOZ 18. XII. 1941. na zahtjev RUR. Čini se da je već tada ili ubrzo potom bio uhićen, deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sin Alfred, stomatolog (Novi Sad, Srbija, 4. II. 1897 – logor Jasenovac, 1941). Nakon što mu je Banska vlast Savske banovine dodijelila 1933. ovlaštenje za obavljanje liječničke prakse, radio je u stomatološkoj ordinaciji svojega oca. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Premda je bio u braku s »arijevkom« Leopoldinom (?, o. 1903 – Zagreb, 12. VII. 1943), s ocem je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Ni supruga nije preživjela rat. Okolnosti njezine smrti nisu poznate.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28572. – KŽZ.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jusp -jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618,pristupljeno 3. XI. 2011.

LORANT, Iso, službenik i žid. aktivist (Tovariševo, Srbija, 13. VI. 1882 – Osijek, 25. IX. 1940). Sin Salamona i Neti, suprug Dore rođ. Levi. Bio je bankovni službenik te ravnatelj tvornice »Karolina«, dugogodišnji rizničar osječke ŽO Gornji grad i član Općinskoga odbora i Vijeća.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku D. Fischer.

LIT.: Iz Jugoslavije – Pismo iz Osijeka. Židov, 24(1940) 51. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

LORBER, Moses (Moše), arhitekt (Ternopil’, Ukrajina, 30. IV. 1891 – ?). Sin Josipov. U Hrvatsku se doselio 1916. S Rozalijom rođ. Mehler imao je kćer Jozefinu (?, 1924) i sina Oskara, arhitekta (?, 1930 – Wiener Neustadt, ?). Bio je arhitekt i građevinski poduzetnik u Zagrebu te vlasnik poduzeća »Friedmann–Lorber–Mevorah«. Ovlaštenje za samostalno obavljanje zvanja dobio od Inženjerske komore u Zagrebu 1927. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak i prešla na katoličanstvo, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LORSCHY, Aleksandar (Šandor), poduzetnik i javni djelatnik (Slavonski Brod, 1864 – Slavonski Brod, 12. II. 1937). Sin Josipa i Amalije (Ljubice) rođ. Reich. U braku s Paulom rođ. May (od 1897), kćeri veletrgovca iz Pančeva, otac je Wilima (Slavonski Brod, 19. IX. 1903 – Slavonski Brod, 1950), Josipa (Slavonski Brod, 1905 – ?), Marka, Ankice (Ana) (Slavonski Brod, 16. VII. 1910 –?) i Olge (Slavonski Brod, 7. VIII. 1912 – ?). Nakon očeve smrti 1894. naslijedio je trgovinu kožom u Slavonskom Brodu. Bio je jedan od osnivača i materijalnih pomagača lokalnoga pravaškog tjednika Posavska Hrvatska (1894). Bio je član odbora Kluba Stranke prava od njegova utemeljenja, tajnik brodskoga ogranka Stranke prava Ante Starčevića, a nakon što su 1908. pravaši došli na vlast u Slavonskom Brodu postaje član Gradskoga poglavarstva i dogradonačelnik (1909–15). Bio je predsjednik Hrvatskoga pjevačkog društva »Davor« 1911, te utemeljitelj Odbora Trgovačkoga društva 1908. Nakon I. svj. rata poslovi su mu počeli propadati, a pripadnici ORJUNE su ga neprestano uznemiravali i provocirali. Na njegovu velikom pogrebu rečeno je da je »bio predstavnik onih izraelaca koji su se smatrali odanim sinovima hrvatskog naroda i sredine u kojoj su živjeli.« – Sin Marko, javni djelatnik (Slavonski Brod, 8. VII. 1908 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju djelovao je kao financijalni pristav u Zagrebu. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja te preuzeo žid. znak. Predao je molbu za priznanje arijskih prava, dok je u prijavi imovine vlastima NDH naveo kako je to učinio »reda radi.« Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Daljnja sudbina njegovih sestara Ane i Olge je nepoznata. – Aleksandrov brat Vilim (Wilim), knjižar (Slavonski Brod, ? – Slavonski Brod, ?) nakon očeve smrti 1894. naslijedio je obiteljsku knjižaru. God. 1893. s M. Filipovićem skupio je prve izloške te tako utemeljio današnji Muzej Brodskoga Posavlja. Kao gorljivi član i pristaša Hrvatske stranke prava često je zbog svoje radikalno hrvatske polit. djelatnosti uhićivan; 1897. zajedno s M. Augustinovićem, J. Bobincem, M. Krpanom i seljakom Š. Valićem bio je u lancima odveden u Zagreb na suđenje pred Sudbeni stol. – Otac Josip, knjižar (Gyönk, Mađarska, 1828 – Slavonski Brod, 14. XI. 1894). Suprug Amalije (Ljubice) rođ. Reich (Baja, Mađarska, 1833 – Slavonski Brod, 1917) te otac Aleksandra (Šandora), Vilima (Wilima), Leopolda, Bernarda, Moritza, Jule, Gizele ud. Šprung i Rahele ud. Bril. God. 1868. otvorio je prvu brodsku kožaru s trgovinom, a 1883. knjižaru na početku Mittelgasse (kasnija Banska i današnja Starčevićeva ul.), koju je nakon smrti naslijedio sin Vilim. Suosnivač je brodskoga Dobrovoljnog vatrogasnog društva 1872.

IZV.: DASB, Knjiga zavičajnika. – HDA, Ponova. Prijava imetka, kut. 685. – KŽZ. – Muzej Brodskog Posavlja, Knjiga umrlih žid. groblja u Slavonskom Brodu.

LIT.: S. Uzelac Schwendemann: Židovi u brodskom tiskarstvu i knjižarstvu. Novi brodski list, 5(1996), 5. XII. – Z. Toldi: Brodski trag. Slavonski Brod 1998. – I. Bunčić i I. Cafuta: Muzej Brodskog Posavlja 1934.–2004. U povodu 70. obljetnice. Slavonski Brod 2004. – Lj. Dobrovšak: Prva konferencija Zemaljskog udruženja cionista južnoslavenskih krajeva Austrougarske monarhije u Brodu na Savi 1909. godine. Prilog poznavanju početaka cionističkog pokreta u Slavoniji. Scrinia Slavonica, 6(2006). – S. Uzelac Schwendemann: Dogodilo se jednom u Brodu. Slavonski Brod 2008. – Isti: Ulica Ante Starčevića u Slavonskom Brodu. Slavonski Brod 2008. – Isti: Leksikon mrtvih. Prilog za proučavanje povijesti brodske židovske zajednice. Slavonski Brod 2010. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011. – http://www.stribor schwendemann.com/Zidovski_biografski_leksikon.pdf, pristupljeno 21. III. 2012.

LOSCHITZ, Aleksandar (Lošic, Aleksander), pravnik (Baja, Mađarska, 2. III. 1876 – Zagreb, 17. VIII. 1945). Sin Vilima. Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a pravo diplomirao u Zagrebu. Od 1908. vodio je odvjetnički ured u Preradovićevoj ul. u Zagrebu te s Draganom Dujmovićem zastupao Praštedionicu. Bio je član Nadzornoga odbora Zagrebačke dioničke tvornice papira i tvornice »Golub« d. d. te član ravnateljstva »Lipa Mill« d. d. Posjedovao je veći broj dionica u Hrvatskoj katoličkoj banci, Jugoslavenskoj udruženoj banci, Prvoj hrvatskoj obrtnoj banci, Hrvatskoj dioničkoj štedionici u Vukovaru i Trgovačkoj banci Zagreb, te dionice tvornice »Rosankowski i dr.« i Tvornice papira d. d. Bio je u mješovitom braku s Tinkom (?, o. 1883 – Zagreb, 25. XI. 1928). Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, no čini se da znak nije preuzeo. U srpnju 1941. prešao je na katoličanstvo, a u kolovozu zatražio arijska prava. U rujnu 1941. još je radio kao odvjetnik, u podnesku ustaškom redarstvu navodi da je 9. IX. pred Sudbenim stolom u Zagrebu bio imenovan braniteljem u kaznenom predmetu pred Senatom, gdje nije zgodno nositi žid. znak pa moli da ga se oslobodi nošenja. Na nepoznat način preživio je rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28141. – KŽZ.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941).

LÖSCHITZ, Vladislav (Lošić; Ladislav, Nikola), trgovac i revolucionar (Bezdan, Srbija, 24. X. 1904 – ?). Doselio se 1928. u Zagreb, gdje je trgovao parfumerijskom robom, držeći zalihe u služinskoj sobici privatnoga stana u Petrovoj ul. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka. Čini se da znak nije preuzeo, ali je prešao na katoličanstvo. U srpnju 1941. pobjegao je u Sombor, gdje se pridružio ilegalnom pokretu. Uhićen je od mađ. policije i osuđen na prisilni rad u Ukrajini. Uspio je pobjeći na sovjetski teritorij te 1944. ponovo pristupio partizanskom pokretu kao borac 1. jugoslavenske tenkovske brigade, osn. iste god. u SSSR, te se s njom vratio u Jugoslaviju. Demobiliziran je u činu poručnika. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – KŽZ.

LOTHAR, David, revolucionar (?, 1916 – logor Rižarna, 1944). Sin Mihaelov. U doba uspostave NDH živio je u Sušaku te je bio interniran u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao član Općinskoga komiteta KP na Rabu. U vrijeme njem. desanta na Rab u ožujku 1944. bio je uhvaćen te deportiran u tršćanski logor Rižarna, gdje je stradao.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

LOTHE, Artur, poduzetnik (Łódź, Poljska, 20. III. 1899 – ?, Urugvaj, ?). Sin Henrikov. U međuratnom razdoblju bio je tehnički upravitelj tvornice čarapa »Silk« (danas »Jadran«) u Zagrebu i suvlasnik poduzeća »Aleksandar Moschansky« u Samoboru. Sa suprugom Nadom rođ. Kolmar 1938. prešao je na starokatoličku vjeru. Po uspostavi NDH supružnici su preuzeli žid. znak te je Odboru za potrebe države u ime žid. kontribucije morao predati zlata i dragocjenosti u vrijednosti od 18 240 din. Na zahtjev povjerenika tvornice ostao je 1942. na poslu kao neophodno potreban stručnjak. Prebjegao je sa suprugom u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U Kraljevici je bio zastupnik logoraša pred tal. vlastima. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. sa suprugom se iselio u Montevideo, gdje su vodili slastičarnicu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28565. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LÖW, Lavoslav (Low, Leopold), trgovac (Filice, Slovačka, 2. X. 1871 – Zagreb, 18. XII. 1948). U braku s Ankom rođ. Steinhardt (?, 1877 – Zagreb, 15. I. 1916), otac je Grete, Ernesta, Rudolfa, Drage, Elle i Ive (Ivana). U Zagreb se doselio iz Slovačke 1896. te od 1898 (protokolacija obavljena u Gradskom poglavarstvu) na Svačićevu trgu imao veliku trgovinu manufakturnom i konfekcijskom robom s uloženih 1 650 000 din. kapitala. God. 1934. tvrtku je preuzeo njegov sin Ernest. Po uspostavi NDH sa šogoricom Ružom Steinhardt preuzeo je žid. znak. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat u Zagrebu. – Kći Ella, pedagoginja (Zagreb, 13. XII. 1910 – ?). Srednju školu završila je u Zagrebu, gdje je diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu. Po uspostavi NDH sa sestrom Dragom preuzela je žid. znak i prebjegla u Hrvatsko primorje te je bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući kao voditeljica partizanske gimnazije u Rujevcu. Poslije II. svj. rata vratila se u Zagreb. – Kći Draga ud. Radović, pedagoginja (Zagreb, 18. VIII. 1908 – ?). Gimnaziju je završila u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa sestrom je preuzela žid. znak te je, ostavivši sina Ranka bivšem suprugu »arijevcu«, prebjegla u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima te radila kao kuharica u Okružnom NOO Banije, a zatim kao nastavnica u partizanskoj osnovnoj školi u Glini. Nakon rata vratila se u Zagreb. – Sin Ivo (Ivan), internist (Zagreb, 19. III. 1912 – Trnovo, BiH, 20. IV. 1944). Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je 1937. diplomirao na Medicinskom fakultetu i specijalizirao internu medicinu. Do II. svj. rata bio je liječnik u Gospiću, no uspostavom NDH razriješen je dužnosti. Vratio se u Zagreb, gdje je preuzeo žid. znak te pod okriljem ŽOZ sa → Stjepanom Steinerom, → Z. Leventalom i→ A. Fröhlichom prikupljao lijekove i sanitetski materijal, koje su, neuspješno, pokušali poslati logorašima u Gospiću i na Pagu. U rujnu 1941. u grupi žid. liječnika poslan je u Doboj u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U ožujku 1943. pristupio je partizanima te bio liječnik u bolnici 3. korpusa i bolnici 2. proleterske divizije, referent saniteta 17. divizije i upravitelj bolnice 3. korpusa br. 2 u Trnovu, gdje je poginuo u travnju 1944. prilikom njemačkoga i četničkoga napada. S. Steiner tvrdi da je vjerojatno pri povlačenju naletio na četnike, koji su ga predali Nijemcima, a ovi ga strijeljali. U vrijeme pogibije imao je čin poručnika. – Sin Ernest, trgovac (Zagreb, 25. IX. 1903 – ?). U Zagrebu je završio osnovnu školu, realnu gimnaziju te Trgovačku akademiju. Od 1934. preuzeo je od oca trgovinu tekstilne robe na Svačićevu trgu. U braku s Ružom rođ. Balaton imao je kćer Rutu (Zagreb, 1935). Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak i na nepoznat način preživjela rat u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 685. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28017. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1989, 11; 1991, 19/20. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LÖW, Pavao (Levković, Pavle), sportski djelatnik i nogometaš (Zagreb, 10. XII. 1910 – Dubrovnik, 1. I. 1986). Sin Alfreda i Malvine rođ. Hartman. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1936. i doktorirao pravo temeljem rigoroza 1937. Nogomet je počeo igrati kao junior u HŠK »Concordia« u Zagrebu te je 1927–33. bio obrambeni igrač. Osvojio je dva naslova prvaka Kraljevine Jugoslavije 1930. i u sezoni 1931–32. te drugo mjesto 1931. Za državnu reprezentaciju nastupio je tri puta na Balkanskom kupu, na kojem je 1933. u Bukureštu Jugoslavija osvojila drugo mjesto. Za reprezentaciju Zagreba nastupio je pet puta. Nakon završetka fakulteta postao je član nogometne sekcije Makabi, za koji je nastupao u nekoliko sezona. Po uspostavi NDH pri pokušaju priključenja partizanskom pokretu bio je uhićen i deportiran u logor Slana na Pagu, a potom u logor Jasenovac, iz kojeg je poč. kolovoza 1943. pobjegao iskoristivši nevrijeme te se priključio 1. proleterskoj brigadi. U studenom 1943. ranjen je kraj Travnika pri povlačenju čete, a za iskazanu hrabrost dobio je pisanu pohvalu štaba 1. proleterske divizije. Kao oficir Vrhovnoga štaba sudjelovao je u oslobađanju Beograda 1944. te je bio odgovoran za rad sa stranim misijama. Nakon II. svj. rata djelovao je u JNA u činu pukovnika u Komisiji za ratne zločine, zatim u Upravi vojne industrije u Beogradu. Oženio se 1948. u Beogradu s Veroslavom Živković, s kojom je imao Filipa, Branka i Brankicu ud. Miškić. God. 1955. promijenio je ime u Pavle Levković. Bio je jedan od trenera kluba »Partizan«, a 1964–65. generalni tajnik kluba. Od 1968. živio je u Dubrovniku.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Levković Miškić.

LIT.: B. Đ. Stanišić: Plavi, Plavi! 1919–1969. Beograd 1969. – Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – B. Cuvaj: Nogometna sekcija HŠK Concordije. Zagreb 1919–1944. Povijest sporta, 8(1977) 32. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – F. Kramer: Prilog za povijest športa Židova u Hrvatskoj. Povijest sporta, 26(1995) 104. – Ž. Šrenger: Zagrebački Makabi. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova. Zagreb 1998.