Kategorija: K

KOVAČ, Pavao (Pavle), pravnik i komunistički aktivist (Čakovec, 1909 – Beograd, ?1948). Pred II. svj. rat bio je odvjetnik u Čakovcu te član KPJ. Nastavio je komunističkom aktivnošću i nakon mađ. okupacije Međimurja, ali su ga vlasti 1941. otkrile te 1942. osudile i uputile u radnu jedinicu na ist. bojišnicu u Ukrajini. Preko zaleđenoga Dona prebjegao je na sovjetsku stranu i stupio u redove Crvene armije. Poslije je postavljen za zamjenika komandanta (načelnik za kulturno-prosvjetni rad) 1. brigade NOVJ koja je formirana 1943. u SSSR te 1944. upućena na bojišnicu u Srbiji. Nakon II. svj. rata živio je u Beogradu. Radio je u Saveznoj upravi – Zavodu za organizaciju uprave. Nakon što je bio osumnjičen kao strani agent, izvršio je samoubojstvo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

KOVAČ, Šandor, ugostitelj (Stari Sivac, Srbija, 3. XII. 1876 – Auschwitz, nakon 22. VIII. 1942). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik i poslovođa kolodvorske restauracije u Osijeku, koju je vodio sa suprugom Dorom rođ. Schiller i sinom Tiborom. Po uspostavi NDH, u ljeto 1942, s drugim osječkim Židovima bio je uhićen, odveden u logor Tenja kraj Osijeka te deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KOVAČ, Vlasta, novinarka, prevoditeljica i žid. aktivistica (Osijek, 20. VI. 1938 – Zagreb, 19. VI. 2016). Kći → P. Kolara i Cvjetne rođ. Cepelić (Osijek, 8. IX. 1912 – Opatija, 10. XII. 2003). Supruga kritika i feljtonista Slavka Kovača (Zagreb, 12. VIII. 1932 – Zagreb, 10. IX. 2005), dugogodišnjeg urednika časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana i autora knjige feljtona Daleko od Bostona – Trešnjevačke teke (Zagreb 2002). II. svj. rat preživjela je u Osijeku, djelomično zaštićena okolnošću da je majčin otac, osječki odvjetnik Iso Cepelić, bio Hrvat i katolik, dok je baka po majci Lola rođ. Springer bila Židovka, koja je udajom prešla na katoličanstvo. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1979. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu tezom Ekonomika i organizacija privatnog sektora u ugostiteljstvu i turizmu Hrvatske. U novinarstvu je radila od 1964, prvo u Izboru, potom 1965. u Vjesniku u srijedu, od 1966. do kraja 1991. u Vjesniku kao novinarka u unutrašnjopolitičkoj rubrici, prevoditeljica, reporterka te turistička novinarka. Surađivala je u Danasu, Svijetu, Vikendu, Privrednom vjesniku i specijaliziranim turističkim listovima i časopisimaUgostiteljstvo i turizam, Turizam i Turističke novine. Nakon 1991. objavljivala je u časopisima Banka, Erazmus. O žid. zajednici u Hrvatskoj 1990-ih pisala je za Jewish Telegraphic Agency. Knjiž. tekstove prevodila je u časopisu 15 dana pod vlastitim imenom i pod pseudonimima, najčešće kao Vlatka Polić. Surađuje u Trećem programu Hrvatskog radija. Dugogodišnja je aktivistica ŽOZ, članica Vijeća i urednica Ha-kola te suradnica, izvršna urednica i od 2015. gl. urednica Novoga Omanuta. God. 1995–98. snimala je video intervjue za zakladu »Survivors of the Shoah« Stevena Spielberga. Bavi se prevođenjem s njemačkog i engl. jezika. Dobitnica je nagrade »Turističko pero« Saveza turističkih novinara Jugoslavije 1985, a za podlistak Židovi Vukovara, objavljen u Biltenu ŽOZ, nagrađena je 1996. nagradom »Marija Jurić Zagorka« Hrvatskog novinarskog društva za najzapaženiji rad. Autorica je knjige putopisnih reportaža Nedovršena slagaljka.

DJELA: Nedovršena slagaljka. Turistički putopisi. Zagreb 1989.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: S. Marijanović: Cepelić, Iso. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bilten ŽOZ, 1990, 14. – B. Kobali: Kovač, Pavla, Vlasta. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990. – Novi Omanut, 1(1994) 6. – P. Požar: Kovač. Vlasta. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – B. Kragić: Kovač, Slavko. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KOVAČIĆ, Emanuel (Kohn), liječnik (okolica Plzeňa, Češka, 1870 – Oriovac kraj Slavonskoga Broda, 1944). Nakon završena osnovnoga školovanja u Plzeňu, pohađao je gimnaziju u Pragu, gdje je 1894. završio Medicinski fakultet i potom djelovao kao voj. liječnik u Sarajevu. Zbog supruge Helene rođ. Makovica promijenio je prezime u Kovačić i prešao na katoličanstvo, zbog čega ga se obitelj odrekla. Vjenčani kum, kao i kum sinu Dobrici, preminulom u dojenačkoj dobi, bio je tadašnji ravnatelj brodske bolnice Dobroslav Brlić. Na dužnost prvoga primarnog liječnika brodske bolnice stupio je 1. II. 1901. te obavljao sve poslove u bolnici, koja je pokrivala cijeli kotar Brod s više od 30 000 stanovnika. Bio je primarni, ali i jedini liječnik u bolnici u razdoblju 1901–16, stoga ga se smatra utemeljiteljem bolničke medicine u Slavonskom Brodu. God. 1905. dobio je pomoć od sestara Svetoga križa u Đakovu, koje su zbrinjavale bolesnike te je u bolnici bilo trajno zaposleno od 5 do 10 sestara. Dana 1. V. 1916. postao je gradski fizik i ravnatelj bolnice, ali nastavio je raditi i sve poslove u bolnici (liječio zarazne i internističke bolesti, traume, izvodio operacije, obavljao porode i liječio ginekološke bolesti). U međuratnom razdoblju grad se razvio i industrijalizirao te su se 1920. dolaskom Josipa Benčevića kirurgija i ginekologija odvojile u poseban odjel, a K. je vodio Interni odjel i ostao ravnatelj bolnice. God. 1930. otvorio je privatnu praksu u svojoj kući i radio kao liječnik Okružne blagajne. Aktivno je bio uključen u društveni život grada. Među prvima je u Brodu već 1928. imao automobil i garažu u blizini kuće u Širokoj ul. Bio je član Hrvatskoga sokola, Rotary kluba i lovačkih društava. Zahvaljujući tim aktivnostima 1935–39. obnašao je dužnost gradonačelnika Slavonskoga Broda kao nestranački čovjek, ali ujedno je obavljao privatnu praksu. Godine 1939. brodski HSS protiv njega je pokrenuo polit. kampanju, pod optužbama da provodi teror, za gospodarske prijevare »kojima je osigurao polit. podršku beogradske vlade«, a njegove su izjave o Mačeku proglašene »pravim provokaterstvom«. U veljači 1939. pokrenuta je inicijativa da ga se isključi iz Društva gradskih namještenika te je sâm dao ostavku na članstvo. Po osnutku NDH kći Ivana ud. Stefanović (Slavonski Brod, 1901 – ?), sa suprugom Brankom i sinom Bogdanom (Slavonski Brod, 1925 – ?, 2009), prebjegla je u Beograd, jer je navodno Branko bio upozoren da se skloni. Kći Olga ud. Horvat (Slavonski Brod, 1904 – ?), sa suprugom i sinom Stankom (Slavonski Brod, 1928 – ?), ostala je u Brodu. Zbog žid. podrijetla i zeta Srbina, koji je pobjegao u Beograd, ustaške vlasti su mu oduzele kuću za potrebe voj. komande, no ipak mu je bilo dozvoljeno obavljati privatnu praksu u iznajmljenoj kući. U proljeće 1944. počeo je pobolijevati. U bolnici ga je zateklo jedno od najtežih bombardiranja grada 24. VI. 1944, u kojem je i bolnica teško oštećena. Kći Olga smjestila ga je u kuću suprugovih roditelja u Oriovcu, gdje je i preminuo. Sahranjen je na brodskom groblju u obiteljskoj grobnici Makovica. Njegov brat Albert bio je bogati industrijalac u Češkoj, no s ostatkom obitelji stradao je u logorima za II. svj. rata.

IZV.: DASB, Povijesni arhiv u Slavonskom Brodu, Gradsko poglavarstvo o zdravstvu, Povijesti bolesti 1900–1940. – Podaci o ulazniku B. Stefanović, I. i M. Balen.

LIT.: Razvoj zdravstva na području općine Slav. Brod. Slavonski Brod 1975. – I. Balen: Povijest zdravstva u Slavonskom Brodu. U: 100 godina Opće bolnice u Slavonskom Brodu – prilozi za povijest zdravstva. Slavonski Brod 1998. – S. Leček: Slavonski Brod i uspostava Banovine Hrvatske 1939. Scrinia Slavonica, 5(2005).

KOZLOVIĆ-HEIM, Jasna, keramičarka i žid. aktivistica (Laminac kraj Štefanja, 31. XII. 1936). Kći Olgina. Roditelji su joj bili učitelji u rodnom mjestu. Otac je poginuo u partizanima, a majka je stradala u logoru Jasenovac. S braćom su je preuzeli partizani, vodili ih kroz borbe i konačno smjestili u dom za ratnu siročad, odakle ih je preuzela baka po ocu, kod koje su ostali nekoliko godina. U Zagrebu je završila učiteljsku školu 1957. te 1967. diplomirala likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Od 1957. nastavnica je likovnoga odgoja u osnovnim školama u Rijeci i Puli te u Zavodu za rehabilitaciju djece u Iki, od 1970. samostalna umjetnica u Grožnjanu, a od 1990. u Zagrebu. Istodobno radi sa žid. djecom i omladinom, isprva na ljetovanjima, potom drži tečajeve iz primijenjene umjetnosti u ŽOZ, u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel te u Domu umirovljenika »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. Oblikuje dekorativnu keramiku od 1967. razvijajući motive iz žid. ikonografije u fajansi (Pano, 1972; Svitak I, 1984) i motiv bijelih mikrooblika u crnoj glazuri (Kocka, 1977; Pano I, 1982). Izrađuje keramički nakit, uporabne predmete (Stolna svjetiljka, 1980) i sitnu plastiku (ciklus Židovski praznici, 1998–2000). Izlagala je samostalno u Zagrebu (1970, 1979), Opatiji (1970), Požegi (1971. s J. Jandom), Puli (1974, 1981–82, 1983. s Majom Štrk-Snoj, 1984, 1988), Ljubljani (1974), Grožnjanu (1976, 1979), Beogradu (1976) i Umagu (1981), a skupno na izložbama ULUPUH (od 1972), Zagrebačkom salonu (1974 – otkupna nagrada, 1977, 1983–84, 1996), Trijenalu jugoslovenske keramike (Beograd 1974–83), međunarodnim izložbama umjetničke keramike (Faenza 1975–76, 1979; Tokyo i Nagoya 1977) i Svjetskom triennalu male keramike (Zagreb 1984, 1990–2001). Sudjelovala je u Umjetničkoj koloniji u Grožnjanu. – Kći Silvija, žid. aktivistica i sportašica (Rab, 13. IV. 1981). Završila je učiteljski koledž u Jeruzalemu i od 2003. poučava skupinu žid. predmeta u žid. školi »Lauder – Lea Deutsch« u Zagrebu. Od 1990. trenira karate u različitim klubovima u zemlji i inozemstvu te je osvojila tri brončane medalje u karateu na Makabijadama u Tel Avivu (1997. i 2001), kao prve i jedine medalje koje su nakon II. svj. rata osvojili makabejci iz Hrvatske i s područja Jugoslavije. Članica je Vijeća ŽOZ.

LIT.: K. Čuturilo: Jasnine samotne čarolije. Novi list, 30(1976), 6–7. III. – Lj. Domić: Keramički grafizmi Jasne Kozlović. Oko, 5(1977) 145. – G. Ostojić-Cvajner: Jasna Kozlović Heim i Maja Štrk-Snoj (katalog izložbe). Pula 1983. – I maestri della ceramica moderna 1984. Bologna–Faenza 1984. – S. Staničić: Suvremena hrvatska keramika (katalog izložbe). Zagreb 1984. – Kozlović, Jasna. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1994. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – M. Ljubić: Kozlović-Heim, Jasna. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KOZMA, Alfred, trgovac i žid. aktivist (Jamnica, 11. I. 1883 – logor Jasenovac, 16. X. 1942). Sin Lavoslava i Josefine rođ. Fischer. Oženio se u Osijeku 1910. Elsom rođ. Montag (Osijek, 13. XII. 1889 – logor Jasenovac, 16. X. 1942), kćeri Josipa i Ivane rođ. Ehrenfreund. U braku su rođena djeca Livija (Osijek, 29. I. 1911 – logor Jasenovac, 16. X. 1942) i Vera. Tijekom radnoga vijeka zastupao je proizvođače strojeva za pletenje. Bio je aktivan član Upravnoga odbora osječke ŽO Gornji grad, a supruga Elsa u Udruženju cionističkih žena. Sa suprugom i kćerima deportiran je krajem 1941. u logor Jasenovac, gdje su stradali svi osim Vere. – Kći Vera, ekonomistica (Osijek, 4. X. 1914 – Kumanovo, Makedonija, 10. VIII. 1994). U međuratnom razdoblju aktivna je članica omladinske sekcije osječke ŽO Gornji grad. S roditeljima je krajem 1941. odvedena u logor Jasenovac te u proljeće 1942. razmijenjena za zarobljene ustaše. Odmah nakon oslobođenja iz logora priključila se partizanima. Nakon II. svj. rata u Zagrebu se udala za Dragutina Gregurovića. Do odlaska u Makedoniju radila je u Ministarstvu trgovine NR Hrvatske.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Kozma.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAJANSKI, Artur (Kräuterblüth), ljekarnik, kulturni djelatnik i žid. aktivist (Varaždin, 25. V. 1884 – Varaždin, 6. IV. 1941). Sin Benjamina Kräuterblütha, brat Ernesta, suprug Jelisave rođ. Meller te otac Franje (Varaždin, 1920 – logor Jasenovac, ?1941) i Eve (Varaždin, 1922), majke → M. Akermana. Prezime je promijenio 1907. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Varaždinu. Studirao je u Budimpešti i Beču, gdje je završio farmaciju i doktorirao kemiju. Od 1920. pa sve do smrti vodio je ljekarnu »K zlatnom angjelu«, koju je preuzeo od oca. Bio je poznat i priznat povjesničar farmacije te aktivan u radu mnogih međunarodnih društava za povijest ljekarništva u svijetu; autor mnogih stručnih radova iz farmacije i povijesti farmacije. Bio je član odbora Varaždinske gimnazijske ekstenze i Muzealnoga društva, kojemu je poklonio cijeli inventar stare ljekarne (nalazi se u Gradskom muzeju). Bio je i vrsni violončelist. S bratom je učio glazbu kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića; družio se s kompozitorom Oskarom Nedbalom i prijateljevao sa Zlatkom Balokovićem. Također je u Varaždinu bio suosnivač Orkestralnoga društva u Varaždinu (1909) i predsj. Rotary kluba (1931–32). Bio je član Općinskoga odbora ŽO u Varaždinu i Bogoštovnoga vijeća. Od 1918. član je inicijativnog odbora za osnivanje Mjesne cionističke organizacije, a 1919. izabran je u njezin odbor. Poč. Travanjskoga rata počinio je samoubojstvo da ne bi bio izložen progonu. Pokopan na Židovskom groblju u Varaždinu. – Supruga Jelisava rođ. Meller, pijanistica (Sopron, Mađarska, 13. VII. 1891 – Auschwitz, nakon VIII. 1942). U Sopronu je završila osnovnu školu, gimnaziju i srednju glazb. školu. God. 1910. otišla je u Beč na konzervatorij, koji je uspješno završila, a 1914. upisala je majstorski razred konzervatorija, koji je prekinula zbog I. svj. rata i završila 1919. Te godine udala se za A. Krajanskoga, kojeg je ondje upoznala. U Varaždinu je održala nekoliko solističkih koncerata i često sudjelovala u komornim koncertima u obitelji Krajanski za uži krug glazb. poklonika. Kao vrsna pijanistica sudjelovala je i na mnogim priredbama u gradu i davala privatne satove klavira. God. 1936. bila je suosnivačica Glazbene škole, u kojoj je kraće vrijeme djelovala kao nastavnica. Uhićena je s većinom varaždinskih Židova 13/14. VII. 1941. Deportirana je preko Zagrebačkoga zbora u Gospić, potom u logor Metajna na Pagu i u logor Loborgrad. Iz Loborgrada je bila otpremljena u Auschwitz, gdje je stradala. – Brat Ernest, glazbenik i pravnik (Varaždin, 15. XI. 1885 – logor Stara Gradiška, XI. 1941). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Varaždinu. Nakon mature promijenio je prezime u Krajanski. Pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je 1911. doktorirao temeljem rigoroza. Odvjetnikom je imenovan 1917. te je u Varaždinu imao odvjetnički ured. Isticao se kao vrstan pravnik i govornik. Zaslužan je za razvoj glazb. života u Varaždinu u međuratnom razdoblju. S bratom je učio glazbu kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića. Još kao student u Beču svirao je violinu te uz pravo studirao kompoziciju i pjevao u bečkom »Männergesangvereinu«. U Varaždinu je bio dirigent pjevačkoga zbora varaždinske akademske mladeži, s kojim je vrlo uspješno nastupao na gostovanjima u hrv. gradovima. S Krešimirom Filićem osnovao je 1922. u Varaždinu pjevački zbor »Tomislav«, s kojim je do 1939. održao niz koncerata. Uz dirigiranje se afirmirao i kao pjevač, violinist i stručni glazb. pisac. Bio je prevoditelj pjevačkih tekstova, ostavio više harmonizacija i hrvatsko-kajkavskih popijevki, među kojima je najpoznatija Ja sem Varaždinec (Varaždin 1919). Također je objavljivao tekstove iz glazb. života Varaždina. Bio je predsj. Rotary kluba Varaždin (1933–34). U ljeto 1941. uhićen je s ostalim varaždinskim Židovima, deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je i stradao. – Otac Benjamin Kräuterblüth, ljekarnik (Ternopil’, Ukrajina, 1. X. 1853 – Varaždin, 1943). U Varaždin se doselio 1883, gdje je te godine postao vlasnik ljekarne »K zlatnom angjelu« (do tada ljekarne »Lellis«), koju je vodio do 1920, kad ju je preuzeo sin Artur. Bio je aktivan u ŽO u Varaždinu kao član Općinskoga odbora i Bogoštovnoga vijeća. Po uspostavi NDH ustaška policija odvela ga je u ljeto 1941. u sabirni centar na Zagrebačkom zboru na Savskoj cesti u Zagrebu. Pušten je nakon nekoliko dana, vratio se u Varaždin i kod kuće je umro. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu.

DJELA: Deontološka načela u stranim ljekopisima. Varaždin 1925. – O statutu varaždinskog ceha ranarnika, brijača i kupalištara iz god. 1557. U: Spomenica Varaždinskog muzeja 1925–1935. Varaždin 1995 (pretisak izd. iz 1935).

IZV.: GMV, K. Filić: Komemoracija dr. Arturu Krajanskom o 70. godišnjici rođenja u Zagrebu (rukopis).

LIT.: Hrvatske pravice, 5(1911) 49. – Farmaceutski glasnik, 9(1955) 11. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1931) 1. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – M. Lončarić: Artur Krajanski. Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – Ista: Jelisava Krajanski. Ibid. – Hrvatska glazba u XX. stoljeću. Zagreb 2010.

KRAKAUER, Adolf, obrtnik (Mrzović, 7. III. 1880 – Osijek, 26. X. 1937). Sin Salamona i Kate rođ. Baum. Oženio se u Vukovaru 27. III. 1900. Ernestinom rođ. Baum (Marinci, 1880 – ?). Iz Mrzovića se doselio u Osijek pred I. svj. rat i otvorio u Gornjemu gradu mesnicu koju je vodio do smrti, potom ju je preuzeo sin Salamon. U Osijeku je 1917. kupio kuću u kojoj je njegova udovica stanovala i 1941. Bio je aktivni član gornjogradske općine u Osijeku. – Sin Salamon (Salko), obrtnik (Mrzović, 16. VI. 1900 – logor Jasenovac, IV. 1945). Sa suprugom Herminom rođ. Fischof (Vukovar, 1904 – Auschwitz, nakon VIII. 1942) imao je kćeri Ženku (?, 1927 – Auschwitz, nakon VIII. 1942) i Miru (?, 1930 – Auschwitz, nakon VIII. 1942). Mesarski obrt vodio je zajedno s bratom Ilijom. U Osijeku su imali dvije velike mesarsko-kobasičarske radnje s deset pomoćnika u Strossmayerovoj ul. Prema uvjerenju Stručne sekcije mesara i kobasičara u Osijeku njegov je mesarski obrt bio najjači, delegiran iz Osijeka prigodom proslave stogodišnjice mesarskog ceha u Zagrebu 1935. Po uspostavi NDH, 31. VII. 1941, odveden je u logor u Gospić, otkud je nakon dva mjeseca prebačen u logor Jasenovac. Povjerenik postavljen u njegovoj radnji Alojz Talian tražio je njegovo puštanje iz logora kao stručnjaka radi nabave mesa i mesnih prerađevina. Čini se da je u Jasenovcu radio na stručnim poslovima te je uspio preživjeti do travnja 1945, kad je vjerojatno stradao u proboju iz logora. Supruga i kćeri su, čini se, u lipnju 1942. uhićene i odvedene u logor Tenja, a u kolovozu 1942. deportirane su u Auschwitz. – Sin Ilija, obrtnik (Budimci kraj Našica, 12. X. 1901 – logor Jasenovac, 1944–1945). U braku s Margitom imao je djecu Veru i Aniku. Po uspostavi NDH deportiran je u logor Jasenovac, gdje je, čini se, još krajem 1944. bio živ. Supruga i kćeri bile su u lipnju 1942. uhićene, odvedene u logor Tenja kraj Osijeka, a u kolovozu 1942. deportirane u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29261. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku V. Baum.

LIT.: M. Riffer: Grad mrtvih – Jasenovac 1943. Zagreb 1946. – Koncentracioni logor Jasenovac. Dokumenta, 1–2. Beograd–Jasenovac 1986–1987. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAKAUER, Hinko, obrtnik (Varaždin, 1917 – logor Jasenovac, 1941–1945). Sin Maksa i Ide. U međuratnom razdoblju bio je gl. tkalački majstor u svilani »Tivar« u Varaždinu. U lipnju 1941. odveden je s ostalim varaždinskim Židovima u logor Jasenovac. Njegova majka, koja je tada bila na samrti u sanatoriju na Srebrnjaku u Zagrebu, 8. XI. 1941. podnijela je molbu Ustaškomu redarstvu da ga se pusti samo na nekoliko dana iz logora u Jasenovcu, kako bi ga posljednji put mogla vidjeti.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28329.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KRAKAUER, Margita, trgovkinja (Szigetvár, Mađarska, 13. V. 1901 – Auschwitz, ?1942). Udovica Dragutina, od kojega je sa sinom Slavkom (?, 1926) naslijedila sitničarsku trgovinu u Retfali u Osijeku. Po uspostavi NDH u prijavi imovine navela je kako je trgovinu i sav inventar u njoj opljačkala 14. IV. 1941. mjesna politička njem. organizacija, a vrijednost opljačkane imovine procijenjena je na 50 000 din. Ostala je bez trgovine i prihoda, a kako su u pljački uništene i knjige kupaca nije imala ni popis dužnika. Čini se da je s drugim osječkim Židovima uhićena u lipnju 1942. te dva mjeseca poslije deportirana u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.